6. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Svaka čvrsta građevina mora stajati na dobrim temeljima. Upravo kao dobar i čestit život. Naravno da bi loši temelji bili oni sazdani od ispraznih želja i prohtjeva, a da su dobri temelji – evanđelje Kristovo. Htjeli bismo svoj život izgrađivati na Kristu Gospodinu. Zato ćemo na početku ove euharistije zamoliti Gospodina da podari dobre temelje svakoj našoj namisli i našem životu.
- Gospodine Isuse, ti si ugaoni kamen svoje Crkve. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti uvijek činiš ono što je nebeskom Ocu milo. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, daješ nam evanđelje kao temelj našeg življenja. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Najveća umješnost u poslovnom svijetu sastoji se u tome da čovjek ispravno procijeni u što treba uložiti svoj novac. Tako su npr. prije više godina sasvim ispravno postupili oni koji su shvatili da je dobro ulagati svoj novac u pokretne telefonske mreže i aparate, tj. u mobitele. Drugi su možda uložili novac u neku drugu industriju čiji su proizvodi prestali kupcima biti zanimljivi i – izgubili su taj novac. Kao da nam današnja Božja riječ govori o pravilnom ulaganju, ulaganju u vlastiti život, tako da bi naš život imao smisla te da bi se na koncu – isplatio. Prvo se govori o pogrešnom ulaganju, a zatim o dobrom ulaganju.
Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka!
Evo strašne rečenice. Prorok Jeremija veli: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća!“ U svoje vrijeme ove su se riječi odnosile na jeruzalemske vladare koji su pred nadolazećom opasnošću da budu osvojeni od Babilonaca smatrali da im mogu pomoći Egipćani. A Jeremija govori da je problem u tome što se ne žele obratiti od svojih grijeha. Govori im, dakle, da im samo Gospodin može biti snaga i izbavljenje. Iz povijesti židovskog naroda znamo što se dogodilo. Jeruzalemski su se prvaci do kraja pouzdavali u Egipat i nisu htjeli poslušati Jeremijina proroštva. Zato je grad bio opkoljen, zauzet, razoren a velik dio naroda bio odveden u izgnanstvo. Bila je to strašna tragedija židovskog naroda.
Blago vama, siromasi!
Isus govori na sličan način. Veli: „Blago vama, siromasi… blago vama, koji sada plačete…“ Hoće reći da bogatstvo i izobilje nipošto nije jamac konačne sreće i mira. Naprotiv, oni koji bez svoje krivice trpe materijalnu oskudicu, a ipak se trude oko dobra, bit će spašeni. Naprotiv, veli Isus, jao onima koji se u svoje bogatstvo uzdaju, jao onima koji budu uživali u pohvalama ovoga svijeta. sve će to proći i nestati.
„Razapeti“ između neba i zemlje
Upravo je to naša muka. Nekako smo „razapeti“ između neba i zemlje. I što nam se događa? Evo. Čovjek uloži puno truda i napora da stekne određeno obrazovanje, zatim godinama radi do iscrpljenja da bi sebi i svojoj obitelji osigurao ono što misli da je nužno. I onda, u svojim pedesetim godinama shvati da se otuđio od vlastite obitelji, da mu je posao bio sve, da mu je sada zdravlje ugroženo te da uopće ne uživa u onome što je stvorio. Upravo prema onoj duhovitoj izreci da čovjek potroši svoje zdravlje da bi se obogatio, a onda daje svoje bogatstvo da bi povratio zdravlje. Pa se onda na koncu putovanja pitamo, je li to sve skupa vrijedilo truda? Dakle, dogodi se, a da toga čovjek i ne bude svjestan, da uporište svoga života stavlja u novac, zaradu, društveno priznanje. I pri tome zaboravi na Boga, na duh i dušu.
Hoćemo li drugi primjer? Roditelji smatraju da su njihova djeca prva, jedina i najveća vrijednost. U njih sve ulažu. Odriču se svega, da bi njihova djeca imala samo ono najbolje. I onda se može dogoditi da svoju djecu na taj način učine nesposobnima za život ili da postanu uspješni ljudi, ali da odu svojim putem pa se onda roditelji osjećaju zapuštenima i zanemarenima. A može se dogoditi da sve to bude „promašena investicija“, jer djeca jednostavno ne cijene i ne trebaju ono što se u njih ulaže. Rekao bi Jeremija tvrdim riječima: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“.
Evo još jednog primjera. Čovjek u svoj društveni ili politički uspon ulaže sve. I svoju obitelji i svoje prijatelje i svoga Boga. Sve to daje da bi u društvu uspio. Pa čak ako mu i uspije da se uspne do vrha, je li na tome vrhu sretan? Je li stvarno ispunio svoje srce mirom? Nakon što je prezreo i Boga i svoje bližnje i vlastito zdravlje?
Što nam je činiti?
Braćo i sestre, Božje zapovijedi i Božji zahtjevi uvijek su razumni. Jasno je da čovjeku treba i hrane i odjeće. Jasno je da je čovjek upućen na čovjeka: muž na ženu, dijete na roditelja, prijatelj na prijatelja. Zato radimo za kruh svagdanji, zato surađujemo jedni s drugima i imamo povjerenje u ljudsko prijateljstvo i ljubav. Međutim, pri tome nipošto ne zanemarujemo Boga i njegove zapovijedi, Krista i njegovo evanđelje. To su upravo pravila po kojima onda uređujemo svoj život i svoju skrb za hranu i odjeću, svoje veze s drugim ljudima. Štoviše, budemo li stavljali evanđeoska pravila za temelj svoga života, onda će nam i kruh biti slađi i prijateljstva ljepša i život prepun smisla. Pa ćemo onda biti sretni makar u očima drugim ljudi možda i oskudijevamo, makar budemo trpjeli zbog različitih životnih nedaća. Jer kad smo u Bogu i Bog u nama, onda sve dobiva svoj pravi, blagi i blaženi smisao. Jer naše je kraljevstvo nebesko. Već sada, baš kao što će se u vječnosti u punini ostvariti.
