6. vazmena nedjelja (C) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Sredstva javnog priopćavanja redovito se trude obasipati nas crnim i katastrofičnim vijestima. Širi se ozonska rupa, sve je više alergičara, podbacit će nam turistička sezona, nogometna reprezentacija nam je katastrofalna… A što reći o stvarno lošim vijestima? Sve je više nezaposlenih, a o novom zapošljavanju teško je govoriti. Zapadamo u krizu i materijalnu i duhovnu. Kao da se ruše neke stare vrijednosti od davnina čuvane u obiteljskom okruženju. Sve su ove vijesti i više nego dovoljne da nas bace u tjeskobu. Međutim, danas nam Isus govori o pravome miru, miru duše. Da bismo tu riječ čuli i prihvatili, da bi nas Krist mogao ispuniti svojim mirom, pokajmo se za svoje grijehe i propuste.
- Gospodine, ti si poslao svoga Sina ne da svijet osudiš, nego da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti nam daješ mir, mir koji nam nitko ne može oduzeti. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti želiš da i mi budemo nositelji tvoga mira. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Ivanovo evanđelje napisano je koncem 1. stoljeća. Teška su to bila vremena. Teška i prilično tjeskobna. Apostoli su naviještali evanđelje, riječ se Božja širila po sinagogama, a vjeru su počeli prihvaćati i pogani, Grci i Rimljani. I sve je krenulo tako lijepo. Oduševljenje i radost. Kao kad se mladi ljudi tek zaljube. A onda su polagano započele nevolje. Između kršćana i Židova dogodio se rascjep, rascjep do netrpeljivosti, do neprijateljstva. Židovi koji su povjerovali – među njima je bio prvi Pavao – teško su se mirili s time da njihovi sunarodnjaci – do kojima im je bilo veoma stalo – odbacuju evanđelje Kristovo. Pa je onda započeo progon u Jeruzalemu. Ivanov brat Jakov izgubio je glavu. Đakon Stjepan je kamenovan. Kršćani su se onda raspršili po čitavome Rimskom carstvu. A onda su počeli progoni i sa strane rimske vlasti. Vrlo vjerojatno za prvog progona kršćana u Rimu, za vladanja cara Nerona, izgubili su glavu Petar i Pavao. Prema kršćanskoj tradiciji svi su apostoli – osim Ivana – kao mučenici položili život za Krista. Započeli su progoni. Osim toga Crkvu su potresali i nutarnji razdori. Javljale su se neke nove struje, sve do krivovjerja. Iskreni su vjernici zacijelo klonuli duhom i pitali se, što li će biti od njih, hoće li propasti Isusovo evanđelje, hoće li biti zatrti i razasuti kršćani. Bilo je to vrijeme nesigurnosti i tjeskobe. Dakle, u vremenu kada više nije bilo živućih apostola, kada je Crkva bila proganjana izvana, a razdirana strančarenjima i neslogom iznutra, pisac ovoga evanđelja prisjetio se Isusovih riječi i zapisao ih. Čuli smo ih danas u evanđelju (Iv 14, 23-29): Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši. Kako li je samo bila utješna ta riječ za vjernike s konca prvog stoljeća!
Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem
Veli Isus, kao prvo, mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. To je pravi mir, to je Kristov mir. Isus ne obećava da će promijeniti vanjske okolnosti. Tako svojim učenicima nije, na primjer, obećao, da će svojim nastupom zatvoriti usta zlobnicima i zlonamjernicima ili da će činiti takva čudesa da će im se carevi klanjati ili da će im dati takvu snagu Duha, da se među njima samima nikada neće dogoditi razdor ili nesloga. Isus ne govori o tome da mijenja svijet oko nas. Isus svojim vjernim učenicima obećava da će imati mir u svojoj duši, unatoč neprilikama i teškom životnom okruženju. Upravo su tako shvaćali Kristov mir i Kristovu snagu apostoli. Tako su, na primjer, jednom apostoli bili išibani zbog svoga propovijedanja, a oni su nakon toga, izvješćuju Djela apostolska, otišli dalje radosni što bijahu dostojni podnijeti pogrde za Ime (Dj 5,41).
To je riječ za nas. Mi molimo Gospodina da nas oslobodi naših nevolja i naših križeva. Molimo za slogu u kući, za razumijevanje na poslu, molimo za materijalnu sigurnost, molimo za zdravlje. I to je razumljivo i dobro. Međutim, iznad svega bismo trebali moliti Boga da nam podari Kristov mir, da možemo nositi i podnositi i sebe i svoje bližnje i okolnosti u kojima živimo. Jer, događa se često da nam baš i ne bude onako kako molimo. Međutim, po Isusovoj riječi, Bog nam uvijek daje ovaj dar: Kristov mir. Ovaj je dar najvažniji. Jer koliko god mi htjeli da nam u životu bude dobro, oduvijek je čovjekov život bio uronjen u kušnje i nevolje. Konačno, prije ili kasnije dolazi bolest i tegobe starosti. Međutim ovaj dar Kristova mira ispunja naš život nadom, radošću i vedrinom.
Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje
Veli Isus dalje: Dajem vam mir, ali ne kao što svijet daje. Naravno. U svojim nevoljama i tjeskobama redovito tržimo mir i smirenje u ovome svijetu. Važno je završiti dobru školu, naći dobar posao, lijepo zarađivati, biti mlad i lijep, imati utjecajne prijatelje, lijepo se zabavljati, uvijek otkrivati nova uzbuđenja. Baš kako to neki časopisi rado govore: živjeti život punim plućima. Međutim, što god mi imali i koje god položaje zauzimali, naša pluća neće uvijek biti poletna, naše će zdravlje ići svojim tijekom, slava je ionako prolazna, a moguće bogatstvo, utjecaj i položaj – u konačnici – ne ispunjaju nas mirom kakav smo bili priželjkivali. Mi naravno živimo u ovome svijetu, zato se skrbimo za blagostanje svoje obitelji i to je razumljivo. Međutim, sva dobra ovoga svijeta ne mogu ispuniti naše srce. Mir, onaj pravi mir dolazi samo od Boga.
Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši
Veli Isus konačno: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši. Važna je to riječ ohrabrenja. Naravno da su nas plašila ratna zbivanja. Naravno da nas obuzimaju velike brige zbog gubitka posla, zbog nemogućnosti zaposlenja, zbog narušenog zdravlja, zbog nemira u obitelji… Međutim, Isus nam govori da je i on preko muke i smrti prešao u nebesku slavu. Mi trpimo zajedno s njime da bismo zajedno s njime bili i proslavljeni. Iz te stvarnosti proistječe mir koji nam Krist daje. Nismo sami. Isus je s nama. Prati nas snaga njegova križa i slava njegova uskrsnuća. Vjerujemo da ćemo danas nakon ove svete mise biti još više ispunjeni Kristovim mirom. Za ovih sat vremena životne okolnosti oko nas neće se izmijeniti. Međutim, u nama će još više biti prisutan Kristov mir, Kristova radost. I ništa na ovome svijetu neće nam moći taj mir uzeti. Neka se to uistinu danas dogodi u srcu svakoga od nas.
