7. vazmena nedjelja (A) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Za Novu godinu, rođendane imendane, vjenčanja, proslave završetka školovanja i slično, uvijek želimo puno sreće. Sretan je čovjek koji je zdrav, koji ima posao, koji ima sklad u obitelji, koji ima dobre prijatelje. Međutim, sve je to u životu tako, da može u hipu nestati. Pa što je sreća, prava sreća, istinska sreća, neprolazna sreća? Današnja nam Božja riječ na pomalo neobičan način govori o našoj sreći i radosti, odnosno o načinu kako je zadobiti. Neka nas ta Božja riječ ispuni mudrošću, a ova sveta otajstva jakošću. Pokajmo se za svoje grijehe.
-
Gospodine, sve si dobro stvorio i učinio. Gospodine, smiluj se!
-
Kriste, tvoje rođenje i tvoje božansko djelovanje donijelo je radost tvome narodu. Kriste smiluj se!
-
Gospodine, ti i nas pozivaš da budemo navjestitelji i širitelji tvoga mira i tvoje radosne vijesti. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Gdje je radost i veselje? Gdje je sreća? Eno, u novinama čitamo o različitim sretnicima: jedan je na lutriji dobio ovoliko milijuna, drugi onoliko. Drugi su sretnici osvojili putovanje oko svijeta za dvije osobe, a drugi su sretnici uspjeli nabaviti ulaznice za neku važnu utakmicu. I tako ispadne da se sreća sastoji u tome da čovjek nešto ima, dobije, osvoji… Sreća? Kada bi samo u tome bila sreća, onda bi 99% ljudi na svijetu bilo nesretno. A s druge strane, kada se rade različite ankete, preko 50% ljudi će reći da su zapravo sretni… U čemu je, onda, sreća i radost?
Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja…
Danas sveti Petar na neobičan način piše o radosti (1Pt 4, 13-16). Veli: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja… Znamo dobro kako je i koliko Isus trpio. U tijelu i duhu. U tijelu: strašne su muke bile bičevanje, krunjenje trnovom krunom, nošenje križa, razapinjanje, smrt na križu… Osim toga, strašne su bile i muke u duhu: izrugivali su mu se i nedobronamjerno izvrtali sve ono što je govorio. Glavari su ga prezreli, Rimljani osudili, puk okrenuo vjerom, a sljedbenici se razbježali. Isus je ostao sam. Nešto od tih strašnih muka događa se ljudima i danas. Toliko nesreća, toliko trpljenja u duhu i tijelu, toliko nepravdi, ratova, bolesti, progonstava, mržnje, zavisti… Svaka je muka i nevolja po sebi strašna i nemoguće je uspoređivati koja je nevolja veća. Nevolja je nevolja, nesreća je nesreća, a bol – bol. Pa kako onda Petar danas veli da se patnjama radujem? Je li to uopće moguće?
Moguće je. Pogledajmo primjere iz života. Čovjek u svemu traži svrhu. Evo. Netko ulaže veliki napor da se uspne na vrh neke planine. Podnosi velike neprilike i patnje. Pa ipak se raduje, jer gleda na cilj – vrh planine. Roditelj teško radi, odriče se puno toga da bi mogao priuštiti svome djetetu primjeren odgoj i školovanje. Pa ipak se raduje – jer gleda na cilj – sreću svoga djeteta. Tako je onda i za kršćane razumljivo da neće gledati na nevolje i patnje, samo ako ih s Kristom podnose. Petar, naime veli, da se trebamo radovati ne zbog patnje same, nego da se radujemo kao zajedničari Kristovih patnja… Patnja nije sama sebi svrhom. Svrha je ono zbog čega i radi čega trpimo: a to je ono u što duboko vjerujemo, što nam je sveto, što nas ispunja mirom i smislom. Mi ne trpimo sami. Trpimo s Kristom. On s nama i mi s njime. Kao što je njegovo trpljenje bilo smisleno i spasonosno, tako je onda i naše. Zato se Božji ljudi nisu osvrtali na životne muke i nevolje, nego su vedro i radosno služili Bogu i bližnjima.
… Da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati.
Naravno, Petar daje još jedno, puno važnije obrazloženje. Veli: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Kristova je patnja bila ispunjena smislom, jer je on vršio volju Božju. Međutim, njegova patnja dobiva svoj puni smisao po njegovu uskrsnuću. U njemu se ostvaruje ona njegova usporedba: pšenično zrno biva bačeno u zemlju, u tamu i vlagu i naizgled počinje trunuti. Međutim iz te prividne truleži javlja se život u punini: niče nova biljka. Tako je Isus po svojoj muci i smrti dospio do uskrsnuća. Uskrsnuo je u svome tijelu tako da više nikad ne okusi boli i smrti. Eto, upravo toj istoj svojoj slavi Krist želi pridružiti sve one koji u nj vjeruju, koji zajedno s njime trpe. Pa kao što student vidi svrhu napornog studiranja – diplomu o završenom studiju, kao što roditelj vidi svrhu svojih roditeljskih napora – dijete koje su podigli na noge, tako i mi vidimo konačnu svrhu trpljenja s Kristom: s njime trpimo, da bismo s njime mogli biti i proslavljeni.
Proslavi Sina svoga
Danas nam je u evanđelju naviještena Isusova molitva (Iv 17, 1-11a). Prije nego što će poći u smrt Isus moli ovim riječima: Oče, došao je čas: proslavi svoga Sina, da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. Isus, dakle, u svojoj smrti vidi proslavu. Bog ga proslavlja u njegovoj smrti i kasnijem uskrsnuću, a on proslavlja Boga Oca tako što mu dovodi ljude koje mu je on dao. Dakle, Isus se proslavlja u svojoj smrti i uskrsnuću, a mi se zajedno s njime proslavljamo i to po tome što zajedno s njime trpimo.
Evo temelja naše nade, naše radosti i našega klicanja već ovdje na zemlji. Ako je Bog s nama, tko će protiv nas? (Rim 8,31). Zato ne gledamo toliko na ono što nas sapinje, ne gledamo toliko na naše križeve, ne skupljamo kamenje koje na nas bacaju, kako bi to rekao blaženi papa Ivan XXIII. Za nas je bitno da smo s Kristom i u Kristu. Sve ostalo je tek sjena, tek voda vrh pijeska, tek trava poljska, koja danas jest a sutra se u peć baca (Mt 6,30).
Neka nas ova Božja riječ i ovo sveto misno slavlje u tome učvrsti, utješi i privede radostima vječnoga života.
