7. vazmena nedjelja (B) – homilija

Uvod i pokajnički čin

Isus nas je spasio svojom smrću i uskrsnućem i sada sjedi s desne svoga nebeskoga Oca. Svojoj Crkvi, dakle, nama, povjerio je da budemo navjestitelji i vršitelji njegova spasenja. Temeljni preduvjet za to je, kako nas danas Isus poučava, da budemo povezani u ljubavi, da mi sami budemo znakom ljubavi i jedinstva Oca, Sina i Duha Svetoga. Za to nas je Krist osposobio svojim spasenjem i svojim sakramentima. Otvorimo danas svoje srce toj Isusovoj poruci i njegovom spasenju koje se ostvaruje u otajstvima koja želimo slaviti.

• Gospodine, ti si jedan Bog, u trojstvu jednakih osoba: Otac, Sin i Duh Sveti. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti moliš svoga nebeskog Oca da budemo povezani u ljubavi. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti nas pozivaš da svetošću svoga kršćanskog života budemo djelatni znak tvoga spasenja ovdje na zemlji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

Oduvijek su svi državnici, pogotovo diktatori i silnici, naglašavali kako u njihovoj državi treba vladati jedinstvo. Tako se u vremenu najžešće Staljinove strahovlade u režimskim novinama redovito čitalo kako je sav sovjetski narod, kao jedan čovjek, odlučno stao iza voljenoga vođe…, itd., itd… Rado su silnici govorili o jednom narodu, jednoj vjeri, jednom kralju… Naravno, shvaćamo, to prisilno jedinstvo imalo je služiti očuvanju vlasti upravo toga diktatora. Tako se oni među nama koji malo dulje pamte, dobro sjećaju kako se silno naglašavalo upravo bratstvo i jedinstvo. Nametnuto jedinstvo zazorno je i školskoj djeci, pa kako ne bi bilo i odraslima.

Da budu jedno

A evo danas, u evanđelju (Iv 17, 11b-19), kao svoju najveću želju, Isus moli svoga nebeskoga Oca da njegovi učenici, dakle, mi, ostanemo u jedinstvu. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. O kakvom to jedinstvu Isus govori? Čuli smo: da budemo jedno, kao što su jedno Otac, Sin i Duh Sveti. A njihovo je jedinstvo, jedinstvo ljubavi. Kako onda mogu kršćani postati i ostati jedno? Jednostavno: tako da – poput svoga Učitelja – ostanu u ljubavi, ljubeći jedni druge. Veli danas apostol Ivan: Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama. Prema tome, Božji čovjek, Kristov učenik nosi u sebi Božju ljubav. Ne može biti Božji onaj koji u sebi nosi zavist, mržnju, nepraštanje, osvetu… To nije od Duha Božjega. Bog ljubi čovjeka bezuvjetno. Čak, štoviše, iskazuje osobitu nježnost i pažnju upravo prema onome slabome. Isus veli da nije došao zbog pravednika, nego zbog grešnika, veli da će na trenutak ostaviti devedeset i devet ovaca da bi pronašao onu stotu, zalutalu. Tako i naša ljubav prema bližnjima jest bezuvjetna. Prihvaćam svoga bližnjega, jer je moj bližnji, bez obzira na njegove ljudske i moralne osobine. Nikoga ne mrzim, nikome ne činim zlo, ni na koga ne zazivam zlo, kad mogu činim dobro i onome koji meni čini zlo. A to je onda osnova jedinstva. Kazat ćete da su i kršćani razdijeljeni, da među njima nema jedinstva. Točno. To je samo znak da nismo dovoljno dobri kršćani, da je previše u nama tvrdoglavosti, nepraštanja, uznositosti, oholosti… Kad bi svi kršćani bili pravi Kristovi učenici, jedinstvo ne bi bilo upitno. Zato, pogledajmo vlastiti život: kad god se u mojoj vlastitoj obitelji dogodi veći ili manji razdor, to je samo rezultat naših slabosti i naših grijeha. Prema tome, kad Isus moli za naše jedinstvo, onda jedinstvo nije samo sebi svrhom, nego je znak toga da smo Božji, da smo povezani kao Otac, Sin i Duh Sveti. Jer duh ovoga svijeta, onaj Napasnik i Sotona jest upravo duh razdora, kao što mu i ime kazuje. Naime na grčkom đavao zapravo označava onoga koji razbacuje.

Da ih očuvaš od Zloga

Moli dalje Isus: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Bog nas, dakle, ne želi izdvojiti od ovoga svijeta u kojem često ima toliko zla. Mi ljudi htjeli bismo koji puta svoje bližnje – osobito svoju djecu – tako zaštititi da ih uklonimo iz zle okoline, da bi ostali zdravi. Isus govori nešto drugo. Mi trebamo ostati u ovome svijetu, samo je važno da onaj Zli nama ne ovlada. Prisjetimo se: prvi naraštaj kršćana bio je kap u moru poganskoga svijeta. Pa ipak, bili su svjetlost svijeta, bili su kvasac, bili su sol zemlje. Zato, jednostavno, nije naša da se zgražamo nad pokvarenim svijetom. Oduvijek je bilo i zla i mržnje u ovome svijetu. Bog jedini zna kada je toga bilo više, a kada manje. Nije naše da se zgražamo nad tamom ovoga svijeta. Ne. Mi smo pozvani širiti Božji mir i Božju svjetlost. Pri tome je silno važno, naglašava Isus, da uz Božju pomoć očuvamo sebe od utjecaja Zloga. Ta slabi smo ljudi. Dok djecu svoju učimo o svemu što je dobro i čestito, valja nam paziti da nas sáme Zli ne zavede, pa da, i ne primjećujući, otkliznemo u ovisnost o klađenju, alkoholu, ispraznim zabavama; da nam se ne dogodi da nas obuzmu ogorčenje, zavist, mržnja, želja za osvetom. Moramo paziti da nas Zli ne zavede, pa se prepustimo sramotnim užicima, lijenosti, oholosti… Rekli su oni veliki i sveti ljudi: Nema toga grijeha koji ja ne bih mogao počiniti. Zato, opominje nas Pavao: Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne (1 Kor 10,12).

Kao što ti mene posla u svijet, tako i ja njih poslah u svijet

Na koncu Isus s puno optimizma moli svoga Oca: Kao što ti mene posla u svijet tako i ja njih poslah u svijet. Vidimo što Isus u molitvi govori. Bog je njega, svoga Sina poslao u svijet da se svijet spasi po njemu. Isus, savršena slika Očeva, predao je sama sebe za nas, umro je i uskrsnuo da bi nas učinio dionicima svoga uskrsnuća i svoje proslave. I sada Isus čini slično. Po svetim sakramentima on u naša srca utiskuje svoj pečat. Njemu pripadamo. Kada činimo dobro najmanjemu od svojih bližnjih, njemu, Isusu, dobro činimo, a – gle! – u isto vrijeme preko nas Isus ljubi toga potrebitoga. Nadalje, Isus je u usta svoje Crkve – dakle, u naša usta – stavio svoju riječ da je naviještamo. Isus je u ruke svoje Crkve – dakle, u naše ruke – stavio svoja sveta otajstva, tako da po bogoslužju Crkve koje slavimo Krist spašava ovaj svijet, njegovo se spasenje među nama ostvaruje. Bog je u naše srce, u naša usta, u naše ruke povjerio blago – spasenje ovoga svijeta. Kristovi smo poslanici, Kristovi smo suradnici, Kristovi smo sluge, po nama on želi ljubiti i spasiti ovaj svijet. Upravo to Isus želi reći: kao što je Isus bio u Ocu i činio sve što je njemu milo, tako i nas šalje u svijet da budemo u njemu – Isusu i da činimo ono što je njemu milo. Isus je jednom rekao: Tko je vidio mene, vidio je i Oca (Iv 14,9). Kad bismo mi mogli reći: Tko je vidio mene, vidio je i Krista, onda bismo bili u potpunosti po Kristovoj volji, onda bismo bili pravi kršćani, onda bismo bili sveti. A upravo na to nas Isus poziva. Pa ako to zbog svoje grešnosti ne možemo reći, trebamo se svakodnevno istinski truditi da se što više približimo tome idealu. Ta zar mislimo da bi Isus od nas tražio ono što je u potpunosti neostvarivo?

Htjeli bismo biti u ljubavi povezani s Bogom i svojim bližnjima da bismo bili jedno, da bismo u ovome svijetu – očuvani od Zloga – mogli biti živi vjerovjesnici, navjestitelji i ostvaritelji Kristova spasenja. Jer, po nama, svojoj Crkvi, Krist želi spasiti i posvetiti ovaj svijet. Dao Bog da svatko od nas tome dade i svoj vlastiti doprinos.