Petak, 21 siječnja

9. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Što god neki “znalci” mislili, u športu je uglavnom posve jasno tko je dobar a tko nije. Ako neki nogometni klub za redom stane gubiti utakmice, trener će dobiti otkaz, sve da sunce iz njega sja. U športu vrijede rezultati a ne puste priče. Tako je to ponajčešće i u životu. Čovjek i nesvjesno djelima pokazuje kakav jest .U tom smjeru ide i današnja Isusova pouka. Zamolimo Gospodina da nas učini otvorenima za njegovu riječ i dostojnima ovoga slavlja.

  • Gospodine, svoga jedinorođenoga Sina dao si nam za Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, pokazao si svoju ljubav tako da si sama sebe za nas predao. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da djelima pokažemo svoju vjeru. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Imali smo možda iskustvo nestalnih prijatelja. Bili su puni lijepih riječi i pustih obećanja. Međutim, kada je trebalo to prijateljstvo i djelima pokazati – kada smo bili u najvećoj potrebi – nigdje ih nije bilo. Pa nam se onda dogodilo da nam je “uskočio” i stvarno pomogao netko za koga to nikada ne bismo rekli. Eto kako čovjek sazna tko mu je prijatelj.


Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: “Gospodine, Gospodine…”


Isus je bio i mudar i razborit. I on jako dobro zna po čemu se razlikuje pravi vjernik od onoga koji je to samo naizvan ili, kako se to rado kaže, “deklarativan” vjernik. Onaj na riječima. Sa žalošću je uviđao da ga neki tek naizvan slijede i da ga hvale samo onda kada to njima ide u prilog, onda kad im lijepo zvuče njegove riječi, onda kad im umnaža kruh i liječi njihove bolesnike, onda kada pretvara vino u vodu, onda kada u njima i nesvjesno budi nade o političkoj naravi njegova poslanja. Baš kako veli prorok Izaija: “Ova me narod samo usnama časti, a srce mu je daleko od mene”. Tako i Isus nedvosmisleno govori: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima”. Kao što su u međuljudskim odnosima djela daleko važnija od slatkih riječi tako je i u odnosu između čovjeka i Boga. Tu je temelj i to je bit. Ne možemo biti Božji prijatelji a da u isto vrijeme pogrđujemo njegovo ime, ne poštujemo dan Gospodnji, varamo svoga bližnjega, ne poštujemo roditelje, ne praštamo i ne pokazujemo milosrđe… Ne varajmo se. Ako su u ljudskim odnosima i u poslovnom svijetu važna djela a ne riječi tako je i u našem odnosu s Bogom. Ne možemo Boga “potkupiti” samo nekom molitvicom, nekom našom tradicijom koja nas, zapravo malo košta, nekim čisto izvanjskim obredima. Moja vjera i moje kršćanstvo jest moj odnos s Bogom, odnos pravoga prijatelja koji se na muci i u svakodnevnom životu poznaje.


Nismo li u tvoje ime prorokovali, u tvoje Ime đavle izgonili?


Isusov prijekor, nažalost, ide još dalje. Može se čak dogoditi da i Isusovi najbliži suradnici padnu pod osudu. Tvrda je ova Isusova riječ: “Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'” Isus je jasan: može se dogoditi da je netko apostol, propovjednik; ali i takav će se čovjek spasiti isključivo po svojim dobrim djelima, a ne samo zato što je propovjednik ili svećenik. Neće mene pred Bogom spasiti moje svećeništvo niti tebe to što si se krstio, pričestio, krizmao, vjenčao nego sve nas pred Bogom potvrđuju dobra djela i samo dobra djela. Pred Bogom ne vrijede neka odlikovanja za zasluge, ne vrijedi to što sam se rodio i odrastao u katoličkoj obitelji ili selu, što mi je rođak svećenik, a stric zvonar u crkvi. Prisjetimo se, Isus namjerno među svoje učenike nije pozivao neke uglednike. Uzeo je obične ribare, baš zato, kako kasnije veli sveti Pavao, “da se ni jedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom”. Ne možemo mi Boga “fascinirati” ni trinaeststoljetnom tradicijom kršćanstva u Hrvata niti time što nas je papa tri puta pohodio. Mi smo Bogu mili a Kristu slični samo u onoj mjeri u kojoj znademo u prostodušnosti srca služiti jedni drugima i “jedni druge smatrati većima od sebe”.


Mudar čovjek gradi kuću na stijeni


I sada Isus iznosi nama već dobro poznatu prispodobu (Mt 7,21-27). Čovjek koji Božju riječ sluša i izvršava je, sličan je čovjeku koji sagradi kuću na stijeni koju onda ne mogu srušiti ni bure ni bujice. Naprotiv onaj koji samo sluša riječ a po njoj ne živi sličan je čovjeku koji gradi kuću bez temelja. Kad dođe prva bura ili bujica kuća se ruši. Hoćemo li primjera? Evo nam najizvrsnijega! Isus je govorio da nije došao da bude služen nego da služi. Govorio je da je on pastir dobri koji život svoj daje za ovce. Govorio je da nema veće ljubavi od one da tko dade život za svoje prijatelje. Govorio je da on uvijek čini ono što je volja njegovog oca. I onda je to pokazao. Unatoč smrtnom strahu i tjeskobi Isus prihvaća gorku čašu svoje muke, predaje se u ruke grešnika, dopušta da ga izruguju i muče, nosi svoj križ i na križu umirući svega sebe predaje Ocu i nama. I sve to u molitvi za svoje progonitelje i za sve ljude. To nisu bile puste priče. To su djela. I po tom djelu Kristove muke, smrti i uskrsnuća spašeni smo. Spašeni smo ne samo pustim riječima nego samopredanjem Isusa Krista. Nećemo duljiti. Tko želi razumjeti, razumio je. Ili kako Isus veli: “Tko ima uši da čuje, neka čuje”.