A ja vam kažem
Nisam došao dokinuti Zakon, nego ispuniti.
Tako počinje Evanđelje 6. nedjelje kroz godinu A. I onda na četiri biblijska primjera Isus pokazuje kako je došao „ispuniti“ Zakon, odrediti mu cilj i dati mu pun smisao.
Što je to zakon? – Uređenje prava i dužnosti ljudi u nekoj zajednici ili u društvu. Svaki zakon, da se opslužuje, treba biti razuman, moguć i častan. Ako jedno od toga nedostaje, ne obvezuje. Židovi su imali više značenja Zakona:
Jedno je bilo: Deset Božjih zapovijedi, koje je Bog predao Mojsiju na Sinaju;
Drugo je: Petoknjižje ili Tora (nauk), Pet Mojsijevih knjiga: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon.
Treće je značenje: Stari Zavjet,[1] tj. Zakon i Proroci.
Četvrto: usmeni zakon koji se prenosio od naraštaja do naraštaja. Upravo ovaj posljednji pojam bio je osobito na snazi u Isusovo doba. I taj usmeni zakon, nekada nazivan „predaja starih“, Gospodin Isus ga oštro kritizira i krši, a ne ispunjava. Kako je došlo do toga zakona, „predaje starih“?
Sustav Deset Božjih zapovijedi sadrži glavna načela ljudskoga djelovanja. Na primjer, Treća zapovijed: Svetkuj Dan Gospodnji. Taj je dan u Židova subota. Ona je sveti dan, promiče se služba Božja, zabranjuje se rad ljudski. Ali tu se uključuju umni „pismoznanci“ ili „književnici“, tj. scribae koji detaljno tumače i određuju što se smije, što ne smije raditi subotom. Recimo, da se nosi neki teret ili breme, najprije se definira što je to breme i navode se primjeri: Breme je “hrana jednaka težini suhe smokve, vina koliko je dovoljno za miješanje u čaši, mlijeka dovoljno za jedan gutljaj, meda dovoljno da se stavi na ranu, ulja dovoljno da se namaže mali članak, vode dovoljno da se navlaži melem za oči, tinte dovoljno da se napišu dva slova abecede“[2] itd. Ili liječenje subotom smatralo se radom. Ali točno određeno: ako bi lijek djelovao da čovjeku ne bude gore, smio se lijek uzeti. A nije se smio uzeti radi poboljšanja zdravlja. Slična pravila za pranje ruku. Ta se usmena pravila nisu za dugo vremena napismeno uzakonila. Tek polovicom 3. stoljeća prije Krista ti su se usmeni zakoni kodificirali. Knjiga takvih zakona zove se Mišna. A onda na Mišnu dolaze razni komentari. Ti se napisani komentari nazivaju Talmud. Jeruzalemski Talmud imao je 12 svezaka, a tzv. Babilonski čak 60 svezaka. U Isusovo vrijeme pravovjerni se Židov trudio svom silom da to sve obdržava u sitnice, uvjeren da o tome ovisi vječni život. Dolazi Isus koji ne opslužuje te sitničave zakončiće niti drži do njih. Štoviše prigovara zakonoznancima: „Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete“ (Lk 11,46). Zato ih namjerno krši: subotom ozdravlja svaku vrstu bolesti. I svakomu bolje nego što je bilo. Židovima, tj. zakonoznancima i farizejima, to ne ide u glavu.
Što znači ispuniti Zakon? Isus veli da nije došao uništiti Zakon, Dekalog, nego ga ispuniti, pokazati pravi smisao Zakona, tj. Božjega sustava zakonâ. To pokazivanje pravoga značenja jest Radosna vijest ili Evanđelje. U čemu je to ispunjenje ili davanje smisla? U tome da se svaka zapovijed opslužuje, odnosno da se obdržavanjem zapovijedi Boga štuje, a čovjeka poštuje. Štovanje Božje opstojnosti, klanjanje Božjemu imenu i čašćenje Božjega dana ili subote. A poštovanje roditelja, ljudskoga života, tijela svoga i tuđega, imovine, istine, te poštovanje tijela i istine traži se i u mislima i željama: Ne poželi bludničiti i ne poželi krasti! To štovanje Boga i to poštovanje čovjeka jest smisao Božjih zapovijedi. Nije dakle Zakon radi Zakona nego Zakon radi ljubavi prema Bogu i radi ljubavi prema čovjeku. Nisu potrebna ljudska pravila i izmišljaji. Već je sve rečeno. Ako sam ispunio Zakon, jesam li ga ispunio s ljubavlju prema Bogu i prema čovjeku?
Prošlost i sadašnjost. Isus kaže: postoji prošlost i sadašnjost Zakona i ne smije biti prekida, nego samo nastavak i proniknuće, produbljenje, savršeno ispunjenje. Ne smije se prošlost ni zaboraviti ni razoriti. Sadašnjost izrasta iz prošlosti. Prošlost prelazi u sadašnjost, kao razvijanje djeteta ili dječaka u odrasla čovjeka. Tako Isus dolazi do četiri takva zakonska prerastanja koja se spominju u Evanđelju 6. nedjelje. Po Mojsiju je rečeno tako, Isus veli: A ja vam kažem, nije suprotnomu: Starima je rečeno, nego je ispunjenje toga do kraja. Isus je Istobitan onomu Zakonodavcu na Sinaju koji je uručio Dekalog Mojsiju.
1/ Po Mojsiju: Ne ubij – ISUS: Ne srdi se! [5. zapovijed Božja, KKC, 2262]
“Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu” (Mt 5,21-22).
Zakon dan Mojsiju propisuje: Ne ubij. Isusov evanđeoski zakon ide dalje: Nemoj se ni srditi na brata svoga da ne dospiješ na sud. Štoviše, tko s prijezirom rekne bratu svomu: Glupane, to je još veći nered, ići će na viši sud, na Vijeće. A tko rekne bratu svomu: Luđače, to je već moralna kvalifikacija, slična onoj: „Reče luđak u srcu svomu: Nema Boga“ (Ps 14,1). Takav „luđak“ svjesno i namjerno niječe Boga. Zato ide na vječni sud.
Evanđeosko pomirenje. Ovdje Isus donosi još jedan evanđeoski zakon: Pomiri se s onim tko te uvrijedio.
“Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt 5,23-24).
Logično je da onaj tko te uvrijedio traži od tebe oproštenje. Ovdje obrnuto. Ti koji si uvrijeđen ideš tražiti onoga koji te uvrijedio, da se pomirite, jer bez izmirenja s njime, nema pomirenja s Bogom. Oprostiti znači ujedno i zaboraviti. Ako nismo zakopali sjekire u zaborav, one će se opet izvući i oštriti!
2/ Po Mojsiju: Ne čini preljuba – ISUS: Tko s požudom gleda ženu, u srcu griješi! [6. i 9. zapovijed Božja, KKC, 2336]
“Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu“ (Mt 5,27-28).
Stari je zakon: Ne čini preljuba (Izl 20,14). Židovski su tumači to toliko ozbiljno shvatili da su prosudili da takve grješne osobe zaslužuju smrt (Lev 20,10). A Isus donosi svoj zakon: da su dotične osobe ne samo krive pred Bogom ako učine takvo nedjelo, nego su krive i ako pogledom svjesno, namjerno i hotimično izazivaju tjelesnu požudu u odnosu na drugospolnu osobu. Jednako se dakle odnosi i na muškarca prema ženi i na ženu prema muškarcu. Nije dosta izbjegavati grijeh, nego i grješnu prigodu.
3/ Po Mojsiju: Tko ženu otpusti, neka joj dâ otpusnicu – ISUS: Tko ženu otpusti, navodi je na preljub! [6. zapovijed Božja]
“Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub (Mt 5,31-32).
Žena se otpuštala s bilo kojega razloga, opravdana ili neopravdana, htjela ili ne htjela. Bilo je dosta napisati dva retka: „Neka ovo od mene bude tvoja isprava o razvodu, potvrda o otkazu i pismo o oslobađanju, da se možeš udati za kojega god čovjeka želiš.“
Ovdje je riječ, ne o bilo kakvu bludništvu, preljubništvu, prostituiranju – grčki porneia, latinski fornicatio, nego, prema biblijskim tumačima od apostolskih vremena, ovdje se radi o priležništvu ili o rodoskvrnuću. To jest, tu nije nikada ni bilo valjane ženidbe (Lev 20,7-18),[3] zato se to samo proglasi da je nevaljano. Vidi također: Mt 19,9. Isus u svakom slučaju stoji na načelu nerazrješivosti ženidbe. I ne uzima u obzir nikakvu „tvrdoću srca“ ni „etičku situaciju“ da poništi ono kako je bilo „od početka“ (Mt 19,8).
4/ Po Mojsiju: Ne zaklinji se krivo – ISUS: Ne zaklinji se nikako [2. zapovijed, KKC, 2153]
“Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je” (Mt 5,33-37).
Isus kaže: Nemojte se ničim kleti jer ni vaše vlasi nisu u vašoj vlasti. Neka vaša riječ za Da bude: Da! – a za Ne: Ne. Neka ti je riječ istinita. I ne treba ti ni zaklinjanja ni preklinjanja.
Bit je u tome da se staro ne ukida, ni jedna jota/apostrof, ni jedan potezić/crtica nego da se proživljava na nov način, novim duhom, da se staro ne briše i ne ruši nego preuzima i daje mu se pun smisao, kako bijaše „od početka“, puna objava u Kristu Isusu. Inače čovjek sebi umanjuje mjesto u kraljevstvu nebeskom. Svaka zapovijed Božjega Dekaloga čvrsto stoji, ali s Isusom poprima najdublje ostvarenje i značenje.
Na kraju dva praktična poučka:
Prvi: Isus ističe krajnje slučajeve s obzirom na prigodu navođenja na grijeh (Mt 5,29-30). Ako te oko sablažnjava, tj. pruža prigodu za konkretan grijeh, iskopaj ga; i ako te ruka navodi na takav grijeh, odsijeci je: bolje ti je i bez oka i bez ruke ući u nebo nego s cijelim tijelom u pakao. Ovo je radikalno rješenje. Ipak nitko tako ne čini. Niti odstranjuje oka, niti odsijeca ruke, nego se od nas traži da se protiv sablazni koje nas vuku na grijeh i preko oka i preko ruke tako borimo da se umjesto grješne požude zauzimamo za dobra djela i zadržavamo u dobrim mislima. U tome je naša zasluga i snaga. Isus kaže: Bolje je ostati sakat na zemlji nego ostati bez života u vječnosti.
Drugi poučak: Jedan dječak od 8-9 godina svoga mlađega brata, koji je invalid, na leđima nosi na igralište da gleda kako se djeca igraju.
Kaže mu susjed: „Dečko, danas je subota, ne smiješ nositi to breme.“
Odgovara mu dječak: „Nije ovo breme, ovo je moj braco!“
Susjed ispunjava „zakon“, „predaju starih“, a dječak ispunjava Zakon ljubavi! Zakonoznanac se izgubio u cjepidlačarenju „predaje starih“, a dječak ispunio Zakon i štovanja Boga i poštovanja brata svoga! Jer tko vidi potrebu brata svoga, vidi i Boga. Onda i Bog njega vidi.
[1] Židovi pod Svetim Pismom razumiju: Petoknjižje i Proroke, i sve što je napisano na hebrejskom jeziku u Palestini do vremena svećenika Ez(d)re, oko 450. godine prije Krista. Knjige pisane izvan Palestine i na drugom jeziku, na pr. grčkom, nisu uključivali u Bibliju. Tako ne priznaju ove knjige (koje katolici priznaju): Knjiga o Tobiji, o Juditi, Knjiga Mudrosti, Propovjednik ili Sirahova, Knjiga o Baruhu i dvije o Makabejcima.
[2] W. Barclay, The Gospel of Matthew, vol. 1, Edinburgh, 1972., str. 124-125, cio prikaz ovoga evanđeoskog odlomka (Mt 5,17-37), str. 122-160.
[3] S. Garofalo, Parole di vita A, Libreria Editrice Vaticana, 1980., str. 223.