Skip to content

Abraham kao uzor vjere

Abrahama štuju i židovi i muslimani i kršćani, smatrajući ga praocem njihove vjere. Sva Abrahamova veličina počiva na Božjem pozivu i Abrahamovu spremnom odazivu. Kako se to uistinu dogodilo, arheologija najvjerojatnije nikada neće otkriti, jer biblijski prikaz o Abrahamu ne mora u svemu odgovarati povijesnoj zbilji. Abraham je možda živio u neko drugo vrijeme nego što ga biblijski pisac smješta. Mnogi smatraju da bi to moglo biti između 19. i 13. st. pr. Kr., najvjerojatnije 14. st. pr. Kr. (Mi ćemo se, ipak, u analizi njegova života služiti biblijskom kronologijom.) Za nas je bitno da taj događaj shvatimo kao znak saveza Boga s čovječanstvom, koji označava početak povijesti spasenja, odnosno povijesni trenutak kada Bog počinje objavljivati svoju volju.

Abraham se često naziva praocem naše vjere, i to prvenstveno jer je spremno prihvatio Božji poziv da napusti zemlju u kojoj je živio i da krene u nepoznati kraj koji će mu Bog pokazati (“Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” – Post 12,1b).


Abraham žrtvuje Izaka


1. Abraham prihvaća Božji poziv
da krene u nepoznatu zemlju


Abraham je, prema biblijskom zapisu, prije Božjeg poziva živio u Uru Kaldejskom na području južne Mezopotamije, između rijeka Eufrat i Tigris. To se područje zbog svoje izuzetne plodnosti nazivalo Plodni polumjesec. Negdje na prijelazu iz 5. u 4. tisućljeću prije Krista na to se područje s iranskih visina spušta zanimljiv i vrlo nadaren narod – Sumerani, snažnog stasa, bez brade i širokog čela. Mnogo grade, podižu nasipe, prokopavaju kanale i na taj način ukroćuju Eufrat i Tigris, te od tog područja prave mjesto blagostanja.

Sredinom 4. tisućljeća u Sumeru nastaje prvo slikovno pismo, poznato kao klinovo ili klinasto pismo, jer je po vanjskom izgledu naličilo na klin. Pisali su na glinenim pločicama. U 3. tisućljeću nastaju prvi zapisi. Razvijaju se trgovina, obrt, svaka vrsta kulture, geometrija, aritmetika, astronomija, religiozna mistika…

Iz Ura Kaldejskog, značajnog središta sumerske kulture, Bog poziva Abrahama da krene u nepoznatu zemlju.


Od Ura Kaldejskog do Harana


Grad Ur Kaldejski je bio veoma važan prastari sumerski grad iz oko 4300. god. pr. Kr. (naziva se Kaldejski po Kaldejcima koji su u 7. st. pr. Kr. zavladali Mezopotamijom). Vrhunac moći i blagostanja doživio je između 2060.-1960. god. Nakon tog vremena, počinju u Mezopotamiju i okolne krajeve prodirati Amorejci, osvajati i uništavati grad za gradom, također i Ur. Zato su kroz dulje vrijeme bila uobičajena seljenja na zapad. Prema biblijskom zapisu, i Abrahamova je obitelj, na Božji poziv, predvođena Abrahamovim ocem Terahom, krenula na put, vjerojatno negdje oko 1850. god. pr. Kr.

Put kojim je mala karavana prolazila vjerojatno je bio pored Babilona (koji je u to vrijeme još mali gradić; vrhunac će doživjeti za vrijeme Hamurabija, oko 1750. god. pr. Kr.) i grada Mari (poznat po bogatim arheološkim nalazima, posebno po bogatoj knjižnici u kojoj su pronađene 23.000 glinenih pločica), do Harana, grada u sjeverozapadnoj Mezopotamiji, u blizini kojega razapinju svoje šatore i uskoro započinju normalno živjeti.


Od Harana preko Kanaana u Egipat i nazad u Hebron


Terah umire, a Abraham postaje vođa svoga klana (Terah je imao trojicu sinova: Abra(ha)ma, koji se oženio Sar(aj)om, Nahora, koji se oženio Milkom i Harana, koji je umro prije svog oca, u Uru Kaldejskom. Haran je imao sina Lota). Ponovno mu se objavljuje Bog i traži od njega da ode iz Harana u kanaansku zemlju (usp. Post 11,26-12,5).

Kanaan se još naziva i El Amarna, zemlja Amorejaca ili Palestina. U vrijeme kada su uništavani gradovi u Plodnom polumjesecu, uništeni su i gradovi u Palestini, tako da je ona u Abrahamovo vrijeme bila nomadsko područje. Stanovnici su tada bili uglavnom Kanaanci i Amorejci, a osim njih bilo je i Kenijaca, Hetita, Perižana, Jebusejaca i drugih.

Štovali su Baala i Aštartu, božanstva plodnosti, kojima su podizali svetišta na malim brdašcima, uzvišicama. Njima su u obredima prinosili plodove zemlje, životinje, a ponekad i ljudske žrtve, posebno djecu. Veoma je bila raširena tzv. sakralna prostitucija, gdje su mladići i djevojke, posvećeni tim božanstvima, međusobno imali spolne odnose – prema njihovu vjerovanju riječ je o svetim činima kojima se osiguravala plodnost žene, stoke i zemlje. Djeca koja su nastala iz takvih odnosa redovito su bivala žrtvovana tim božanstvima.

Abraham ne podliježe zavodljivosti kanaanske religije, nego ostaje vjeran Bogu koji mu se objavio. Prolazeći kroz Palestinu podiže žrtvenike Bogu u Šekemu, Betelu, kod Hrasta Mamre u blizini Hebrona, i u Beer Šebi. To je simboličko osvajanje kanaanskih poganskih svetišta.

Nakon toga, kako bi se spasio od gladi, Abraham odlazi u Egipat, no i tamo je, unatoč veličanstvenim piramidama i hramovima posvećenim egipatskim božanstvima, ostao vjeran Bogu. Pošto ga je faraon isjerao iz Egipta, jer je svoju ženu predstavio kao sestru i faraon ju uzeo sebi za ženu, Abraham se nakon nekoliko postaja nastani u Hebronu (usp Post 12,6-13,18).


2. Abrahamova vjera


Čitajući tekstove koji govore o Abrahamovu putovanju, uviđamo kako se Abraham potpuno prepušta Božjem vodstvu, kako je pun pouzdanja i sigurnosti da ga Bog neće iznevjeriti. Zato mu Bog obećava da će mu zemlju dati u baštinu (usp. Post 12,7) i da će od njega učiniti veliki narod (usp. Post 12,2), da će njegovo potomstvo biti brojno kao zvijezde na nebu (usp. Post 15,5). Imati zemlju i veliko potomstvo Židovima je bio najveći znak Božjeg blagoslova. Taj znak započinje s Abrahamom. Naime, došavši u Kanaan, dobio je zemlju. Preostalo je još da se ostvari Božje obećanje o potomstvu.

Abraham je Bogu povjerovao da će imati veliko potomstvo, iako mu je žena Sara bila nerotkinja. To znači da je Abraham toliko snažno osjećao Boga kao istinitog da nije nimalo ostajalo mjesta sumnji. U tom nam je smislu Abraham uzor vjere.

Biblija nam pokazuje da je Bog ispunio svoje obećanje – Sara je rodila sina Izaka, unatoč podomakloj dobi. No, Bog je odlučio iskušati Abrahamovu vjeru: zahtijeva da žrtvuje sina Izaka. Iako je to Abrahamu bio jeziv i izuzetno težak trenutak, pokorio se Božjoj volji, odnosno i dalje je vjerovao, unatoč beznadnoj situaciji, Božjem obećanju da će mu dati potomstvo u baštinu. No, Bog mu se javio u zadnji tren: “Ne spuštaj ruku na dječaka – reče – niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga” (Post 22,12).

Ovaj se Božji zahtjev može u prvi mah činiti neshvatljivim, no tu nije riječ o tome da Bog želi da mu se žrtvuju djeca, nego naprotiv, takvim kušanjem Abrahama želi pokazati kako to ne želi. Naime, Kanaanci su u trenucima kušnje i velike nevolje znali žrtvovati svoje prvorođence (usp. 2 Kr 3,27; 16,3; 17,17; Mih 6,7). Bog želi da se prestane s takvom praksom, ne želi ljudske žrtve, nego samo traži osobnu vjeru. Nju je Abraham pružio i zato nam je ostao uzor u vjeri.

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Vjeroučiteljica u Osijeku i urednica portala
mr. Snježana Majdandžić-Gladić

Latest posts by mr. Snježana Majdandžić-Gladić (see all)

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Za let si, dušo, stvorena… Oni koji rade u školi iz godine u godinu uočavaju mnogostruke promjene na novim generacijama učenika, a jedna od značajnijih je i njihova sve ...
Primalja U suvremenom svijetu ima dosta nadobudnih i slobodoumnih kršćana, koji ne žele biti ‘nasilni’ prema svojoj djeci, pa ih ne poučavaju vjeri...
Mistagogija naša stoljetna Svećenici i navjestitelji svakako bi htjeli da riječ koju naviještaju i otajstva koja slave nađu plodno tlo u srcima vjernika, te da napreduje...
O vjeri i vjernosti Svjetlu Razmatranje za roditelje krizmanika i prvopričesnika "Božić dođe, Božić prođe"..., kaže stara narodna. Što mnogi nazovikršćani imaju od...
Psalam 51 Glavni momenti Molitelj u r. 1 počinje s iskrenim prizivanjem milosrđa Božjeg zbog počinjenog bezakonja, jer milosrđe Božje mu je sada jedina nada. ...