Ad rem

Oni koji su učili latinski od svega redovito upamte poneku latinsku poslovicu. Tako se latinski kaže da u raspravi treba ići ad rem a nikad ad hominem. To znači sljedeće. Ako dijete ne drži urednom svoju sobu, onda bi u raspravi trebalo ići ad rem („na stvar“), pa, na primjer, reći: „Soba ti je neuredna. To nije ni dobro ni zdravo.“ Naprotiv ne bismo trebali ići ad hominem, to jest na čovjeka i kazati: „Baš tebe briga što ja uvijek moram za tobom pospremati! Isti si kao i tvoj neodgovorni otac…“ I Isus je to razlikovao. Uvijek je grijeh osuđivao, nikad grešnika. Tako je rekao ženi preljubnici: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada nemoj više griješiti.“ Nju nije osudio, ali njezin grijeh nije odobravao.

Valja se čuvati teških riječi koje mogu povrijediti moga bližnjega. Zanimljivo je kako apostol Juda opominje one koji ružno govore: „Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!’“ Dakle, arkanđeo Mihael nije se usudio čak ni sotoni uputiti pogrdnu riječ! A mi tako lako i olako znamo govoriti ružno o našim najbližima… Važno je to imati na umu i u srcu ne samo ovih predizbornih dana, kada od onih koji bi nas htjeli zastupati često čujemo vrlo ružne riječi o njihovim suparnicima…

Važno je mjeriti svoje riječi, ne prepuštati se naglosti, osuđivanju i ocrnjivanju. Uvijek valja s poštovanjem i ljubavlju pristupati svakome čovjeku, pa i onomu koji se predstavlja kao moj protivnik ili čak moj neprijatelj. Mogu se ne slagati s onim što on govori ili čini, ali nikada ne bih trebao prema bližnjemu postupati s prezirom ili mržnjom. To nije od Boga. Naprotiv, mi bismo trebali – kako nas uče stari Rimljani –  ići ad rem, nikad ad hominem.