“(Ad)mirabilis” u bogoslužju

Kako se samo djeca predškolske dobi mogu oduševiti i radovati! Silno su uzbuđeni i radosni kada nešto dobiju, kada idu u goste djedu ili baki, kada idu u zoološki vrt, kada dožive nešto novo i posebno, a sve u okruženju brižne ljubavi roditelja i šire obitelji. Onda punim ustima (glasno) pripovijedaju kamo trebaju ići ili što su doživjeli.

A što je s nama odraslima? Izgubili smo puno toga djetinjega. Prestali smo se diviti. Rijetko smo zadivljeni, zaneseni, poneseni, osim, možda, na trenutke, na stadionu ili na nekim koncertima. Sve nam je priručno, sve nam je dohvatno, a u isto vrijeme sve nam je nekako obično. Pa ako na trenutak i zadobijemo ono za čim smo žudjeli, naše oduševljenje vrlo brzo splasne. I onda nas industrija zabave pokušava uvijek iznova zadiviti, pa onda prelazi na ono što je šokantno. Kao da postajemo ovisnicima. Bitno da je nešto novo, neviđeno. Nije to dobro. Jer, Isus kaže: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3)

Upravo tako. Važno je da opet budemo kao djeca, da se naučimo diviti. To je ljepota življenja i to je temeljno u našem odnosu prema Bogu. On nije samo Stvoritelj i Svedržitelj. On je brižni Otac ispunjen nježnošću i ljubavlju. A odgovor na to može i treba biti divljenje i zahvala. Čudesno je, naime, da smo Bogu toliko važni, jer on je Bog, a mi smo tek stvorenja. Pa ipak, Bog nas je stvorio na svoju sliku i poziva nas na vječno zajedništvo sa sobom. O tome nam govori i Božja riječ. Tako sveti pisac zahvaljuje Bogu za čudesan dar vlastitoga života: „Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.“ (Ps 139,14) I Isus pokazuje divljenje u svojoj molitvi: „U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.’“ (Lk 10,21) U Knjizi otkrivenja otkupljenici zahvaljuju Bogu na njegovim čudesnim djelima: „Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine, Bože, Svevladaru!“ (Otk 15,3) I Pavao, zahvaćen Kristom (Fil 3,12) stoji zadivljen pred tajnom i ljepotom Božjega spasenja: „Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo: jedan za sve umrije.“ (2 Kor 5,14)

I onda dolazimo do našega bogoslužja za koje kažemo da je slavlje. Stvarno, slavlje? Ne izgleda uvijek tako. Naime, liturgijsko slavlje nije slavlje po tome što, možda, ima „slavljenički“ izgled s pjesmama, dirljivim tekstovima, ili nekim izvanjskim efektima. Sve to može biti i dobro i lijepo. Međutim, slavljenički duh treba biti prvenstveno u nama. Evo, pogledajmo. Mistici, ti istinski Božji ljudi, ostaju zadivljeni kada, na primjer, urone u tajne molitvenog zaziva „Oče naš“ i to tako da tjednima i mjesecima ostaju zahvaćeni ljepotom i uzvišenošću toga da je Bog naš Otac. To su oni mistici koji doslovno budu duboko potreseni dok slave misu. To su oni među nama koji – poglavito u bogoslužju – duboko proživljavaju Božju blizinu i Božju ljubav. Poznajem svećenika koji, dok u Vazmenom hvalospjevu pjeva „O neizrecive li ljubavi Očeve! Da roba otkupiš, Sina si predao!“, bude toliko ganut da jedva uspijeva doći do kraja. Neizrecive li ljubavi Očeve! To su oni među nama koji se znaju diviti.

Tim duhom odišu drevni liturgijski tekstovi, sačuvani u važećem misalu. Za ljepotu i čudesnost Božje nježnosti prema nama uzimaju izraz mirabilis, admirabilia, mirabilia (čudesan, čudesa). Korijen je riječi miror, što znači diviti se ili pak čuditi se. Govorimo o Božjem djelovanju među nama koje je vrijedno svakog divljenja, koje je čudesno, jer je posve neočekivano, nezasluženo, a u isto vrijeme predivno. Navest ćemo dvije božićne molitve. Prva, preuzeta iz drevnih sakramentara, uzima se danas na božićnoj dnevnoj misi:

Deus, qui humanae substantiae dignitatem et mirabiliter condidisti, et mirabilius reformasti, da, quaesumus, nobis eius divinitatis esse consortes, qui humanitatis nostrae fieri dignatus est particeps.[1]

Bože, ti si dostojanstvo ljudske naravi čudesno stvorio i još čudesnije obnovio. Daj, molimo, da budemo dionici božanstva onoga koji se udostojao uzeti udjela u našem čovještvu.

U ovoj je molitvi sažeto svekoliko otajstvo našega spasenja. Bog nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične, Bog nas je postavio iznad svega stvorenoga, on nam je povjerio zemlju da njome mudro upravljamo. Bog nas je uzeo za svoje suradnike. Bog koji je svemoguć, koji je vječan, savršen, kojemu ništa ne nedostaje, stvara čovjeka kao svoga prijatelja. Bog se priginje čovjeku. Već je to predivno i čudesno. Međutim, što se događa nakon što je čovjek iznevjerio Božje povjerenje i upropastio svoj odnos s Bogom? Bog šalje Spasitelja, ali ne bilo koga, ne nekog anđela, nego daje da njegov Sin, Bog od vječnosti, uzme našu ljudsku narav. Čudesno. Nevjerojatno. Predivno. I tu nije kraj. Utjelovljeni Božji Sin, naš Gospodin Isus Krist nije samo popravio onu štetu koju su učinili naši praroditelji, nego nam je svojim spasenjem podario još puno veći dar. Prvi su ljudi bili Božji prijatelji, a mi, otkupljenici Kristovi, postajemo prava Božja djeca, dionici božanske naravi Isusa Krista. Upravo to. Bog nas je divno, čudesno stvorio, a još čudesnije obnovio.

Slično govori i treće božićno predslovlje:

Per quem hodie commercium nostrae reparationis effulsit, quia, dum nostra fragilitas a tuo Verbo suscipitur, humana mortalitas non solum in perpetuum transit honorem, sed nos quoque, mirando consortio, reddit aeternos.[2]

Po njemu danas zablista otajstvena razmjena spasenja: dok tvoja Riječ preuzima našu krhku narav, ne samo da nama, smrtim ljudima, podaje uzvišeno dostojanstvo, nego i nas, po čudesnom sjedinjenju sa sobom, podiže u vječnost.

Ovdje se otajstvo spasenja opisuje izrazom commercium – razmjena. Sin Božji od vječnosti uzima na se našu krhku ljudsku narav, a zauzvrat nama daje dioništvo u svojoj božanskoj naravi. Po čudesnom sjedinjenju s njime mi postajemo dionicima njegove vječnosti, to jest njegove božanske naravi. Sin je Božji od nas uzeo našu ljudsku narav da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Čudesna je i nerazmjerna ta razmjena: Sinu smo Božjem dali smrtnu ljudsku narav, a od njega smo zadobili dioništvo u vječnosti.

Stari su filozofi uvijek povezivali ono dobro s lijepim. Sve što je Bog stvorio, dobro je, veli Knjiga postanka. A što je dobro to je i lijepo, čudesno, zadivljujuće, to je ono čemu se istinski umjetnici silno dive. Bog je, dakle, čudesan u stvaranju ovoga svijeta, ali je još čudesniji u stvaranju i otkupljenju čovjeka. Veli psalam:

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš? (Ps 8,4-5)

To silno otajstvo spasenja, to čudesno, zadivljujuće Božje djelovanje prema nama, tu neiskazivu ljubav Boga koji „predaje sina da roba otkupi“, to čudesno djelo spasenja u Isusu Kristu mi činimo nazočnim, djelatnim po svetim otajstvima koja slavimo. U svakom liturgijskom slavlju, ponajpače u euharistiji ostvaruje se to čudesno, zadivljujuće otajstvo spasenja. U svakoj svetoj misi Otac predaje svoga Sina za nas, grešne i nezahvalne. Sve mi to teoretski znamo, sve smo to polagali u svoje vrijeme na ispitima u sklopu teološkog studija, sve to mi govorimo drugima u katehezi i u homiliji, međutim koliko to nas istinski dotiče i pokreće? Koliko nas to zahvaća, prožima? Stalna je čovjekova opasnost da nam i ono najuzvišenije postane rutina.

Zato je dobro – barem s vremena na vrijeme – u molitvi uranjati u ta otajstva, zato je važno prije svakog bogoslužja, pogotovo prije svake svete mise, stati i zastati i prisjetiti se što slavimo. Zvuči suviše „duhovnjački“?  Suviše je nalik onim nagovorima koje duhovnik govori bogoslovima? Moguće. Ali, ako se ne pokušavamo suživljavati s otajstvima koja slavimo, može se pojaviti opasnost da budemo oni „najamnici“ kojima nije ni do ovaca ni do otajstva koja slavimo. Naravno, sakramenti će djelovati „ex opere operato“, ali gdje smo tu mi? Liturgija nam govori o divnom, čudesnom i još čudesnijem otajstvu koje slavimo. Vrijedno bi bilo uranjati u ta otajstva i na taj ih način i slaviti. Prisjetimo se. Osnovno poslanje svećenika jest naviještati evanđelje i slaviti otajstva. Ako to ne čini srcem i dušom, što dobro čini? I opet možemo govoriti o tome da nam je povjereno blago u glinenim posudama. Svetinje valja slaviti punim uvjerenjem i punim srcem. Kao onih prvih mjeseci naše službe. Za time težimo. U tome nas svakako potpomaže Božja milost, prema onome što je svećeniku rečeno na ređenju: „Bog, koji je u tebi započeo dobro djelo, neka ga i dovrši.“

[1] Slično govori i jedna molitva službe riječi vazmenoga bdjenja: „Deus, qui mirabiliter creasti hominem et mirabilius redemisti…“ – „Bože koji si nas čudesno stvorio i još čudesnije otkupio…“

[2] Molitva je djelomično preuzeta iz Sakramentar iz Verone, br. 1260: „Quoniam magnificum nostrae commercium reparationis effulsit… ac non solum nostra a Verbo tuo suscepta fragilitas perpetui fit honoris, sed nos quoque mirando consortio reddit aeternos.“