Adventisti sedmog dana (subotari)
Pridjev adventistički dolazi od latinske riječi advent, što znači dolazak. To nam već pokazuje kako adventisti vjeruju u skori ponovni Kristov dolazak na zemlju. Počeci adventističkog pokreta pripisuju se farmeru Williamu Milleru i Ellen Gould White iz Sjeverne Amerike. Miller se posebno bavio proučavanjem Knjige Danielove i Knjige Otkrivenja, te je na temelju njih izračunao da Krist treba ponovo doći 1843. godine i započeti suditi svijet.
Taj je svoj zaključak javno objavio, te stekao mnoge sljedbenike koji su prestali obrađivati zemlju, porazdijelili svoje imanje i pripremali se za Kristov dolazak. Međutim, prošla je označena godina, Krist se nije pojavio, a Millera su mnogi napustili. Objavio je da je pogriješio u računanju, odnosno da Krist treba doći 22. listopada 1844. god., no ni to se nije zbilo.
Međutim, nakon nekog vremena jedna je boležljiva i pobožna djevojka, koja se udala za adventističkog propovjednika, Ellen Gould Harmon-White, tvrdila da joj se Bog objavio, te da je Miller bio u pravu. Naime, ona je tvrdila da je Krist 22. listopada 1844. proglasio u nebu “posljednji sud”. Prema njoj, najstrašniji od svih grijeha je to što se prestalo sa svetkovanjem židovskog sabata, odnosno subote. Taj su grijeh, prema njoj, učinili pape u 4. st. kada su, kako ona krivo misli, uveli praksu slavljenja nedjelje.
Okupila je sljedbenike, tako da je 1860. god. nastala sljedba pod imenom adventisti sedmog dana. 1863. god. osnovana je Generalna konferencija adventista sedmoga dana, koja predstavlja njihovo najviše upravno tijelo. Petnaestak godina kasnije jedan prijašnji katolički svećenik donosi adventizam u Europu. Kod nas se adventisti sedmog dana, ili subotari, značajnije javljaju poslije 1918. god., a službeno se nazivaju Kršćanska adventistička Crkva. Danas je u svijetu broj članova te sljedbe oko 18.500.000, a najviše ih ima u Južnoj Americi. U Hrvatskoj konferenciji adventista ima preko 80 crkava i oko 3.000 vjernika. Sjedište im je u Zagrebu, a najznačajnije su im zajednice u Rakovom Potoku kod Zagreba, Osijeku, Varaždinu, Vinkovcima i Cerni. Imaju svoju srednju školu i teološki fakultet u Maruševcu, a imaju i svoju izdavačku kuću pod nazivom Znaci vremena.
Puno vremena posvećuju misionarenju, odgoju i karitativnom djelovanju. Ne konzumiraju alkohol, duhan, čaj i narkotike, a mnogi su među njima i vegetarijaci. Osim toga, oblače se skromno, ne plešu, ne idu u kazalište, kino, ne kartaju se, ne obavljaju ratne službe i slično, daju zajednici 10% od svojih ukupnih prihoda…
Svake subote imaju bogoslužje, gdje čitaju iz Svetog pisma, slušaju propovijed i mole. Prakticiraju krštenje, koje se vrši uranjanjem, i to samo odraslih osoba. Gospodnju večeru slave četiri puta u godini, ali ona za njih, za razliku od katolika, znači samo uspomenu na Kristovu Posljednju večeru. Kao i većina drugih sljedbi, naučavaju milenarizam, što predstavlja jednu od temeljnih ideja njihova nauka.
Neke konferencije adventista dozvolile su ređenje žena, ali je Generalna konferencija Kršćanske adventističke crkve početkom srpnja 2015. god. većinom glasova donijela odluku da nije dozvoljeno rediti žene. Time se ne ukidaju postojeće službe pastorica, ali se onemogućuju u budućnosti.
Sve u svemu, možemo zaključiti da je učenje i djelovanje adventista nepovezivo s učenjem i djelovanjem Katoličke Crkve, a to se posebno odnosi na njihov odnos prema osobi Isusa Krista, prema važnosti nedjelje kao svetoga dana Kristova uskrsnuća, prema važnosti svetoga reda i njegovoj pridržanosti muškarcima, prema važnosti svete Mise i stvarnoj Kristovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina, prema važnosti svih sakramenata, prema opasnosti svojevoljnoga tumačenja Svetoga pisma itd. Ipak, adventistima treba odati priznanje na mnogim područjima, a posebno s obzirom na ustrajnost u odgojnoj, zdravstvenoj i karitativnoj djelatnosti.
