Agnus Dei i Vazmena osmina
Nazivom Agnus Dei označavaju se sakramentali ili nabožni predmeti od voska u obliku okruglih ili ovalnih medaljona koji s jedne strane sadržavaju otisnuti lik Jaganjca Božjeg, a kroz dugi niz stoljeća pape su ih svečano blagoslivljale na Vazmenu srijedu i dijelile na Vazmenu subotu.
Katekizam Katoličke Crkve u br. 1667. tumači da su sakramentali ili blagoslovine „sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci. Njima se ljudi pripremaju da prime glavni učinak sakramenata i bivaju posvećene razne zgode života“. Ustanovila ih je Crkva, za razliku od sakramenata, koje je utemeljio Krist. Cilj im je posvećivanje nekih crkvenih službi i životnih stanja, različitih okolnosti kršćanskog života te upotrebe stvari koje su čovjeku potrebne. Prije svega, odnose se na blagoslove, posvete i egzorcizme, ali i na pobožne predmete, kakav je npr. Agnus Dei, poslije krunice najpoznatiji sakramental.
Agnus Dei ovalna je ili okrugla tanka pločica načinjena od voska, nedefinirane veličine, koju su pape svečano blagoslivljale, najprije na Veliku subotu, a kasnije na Vazmenu srijedu, i dijelile na Vazmenu subotu. Ne zna se točno otkada datira taj blagoslov, ali pretpostavlja se da je stariji barem od 8. st. Neki autori tvrde da je poznat već u 5. st. i vezuju ga uz papu Zosima (417.-418.), za kojeg navode da je dao izraditi Agnus Dei u voštanom medaljonu kako bi istisnuo pogansku praksu nošenja hamajlija. Zato je opravdano zaključiti s njima da je riječ o najstarijoj blagoslovini Crkve.
Čini se da je u počecima bio vezan uz krsnu liturgiju u Rimu, tj. pape bi ga davale novokrštenicima kod odlaganja bijelih haljina na Vazmenu subotu, a kao uspomenu na krštenje i kao sredstvo zaštite i pobožnosti. Kasnije se Agnus Dei dijelio kardinalima i biskupima na Misi Vazmene subote, nakon pjevanja Jaganjče Božji, a na način da im je papa voštane pločice stavljao u mitre koje su bile okrenute naopačke. Dijelio se i drugim visokim crkvenim dostojanstvenicima, a također i hodočasnicima, svjetovnim vladarima i drugim vjernicima. Iako se sam blagoslov tijekom stoljeća mijenjao, načelno se može reći da se glavni oblik zadržao do prije nekoliko desetljeća. O tome svjedoče sačuvani tekstovi blagoslova voska Agnus Dei prema Caeremoniale Romanum iz 1488. godine i pape Benedikta XIV. iz 1752.
Vosak za Agnus Dei dobivao se od ostataka prošlogodišnjih uskrsnih svijeća, prikupljenih po rimskim crkvama te je time simbolizirao uskrslog Krista kao Svjetlo svijeta. Za prikupljanje svijeća i za izradu voštanih pločica, prema jednima, papa Klement VIII. 1592. zadužio je redovnike cistercite iz crkve Svete Pudencijane, dok drugi navode da su za to bili zaduženi cisterciti iz samostana bazilike Svetog Križa Jeruzalemskog, a čini se da je te medaljone dotada izrađivao papinski ljekarnik. Sam vosak od davnine ima važno značenje u ikonografiji i liturgiji, kako se to npr. može posebno uočiti u tekstu drevnog uskrsnog hvalospjeva – Exulteta, a označava Kristovo djevičansko tijelo. Na prednjoj strani pločice reljefno je bio otisnut Jaganjac Božji (odatle i naziv Agnus Dei), obično s tankim križem i zastavom, simbol uskrslog Krista, čijom smo žrtvom otkupljeni. Oko njega polukružno je bilo napisano na latinskom: Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta. Na poleđini pločice nalazio se lik nekog sveca, posebno ako ga je aktualni papa kanonizirao, ili samog pape, a nerijetko i ime pape, njegov grb, aktualna godina ili neki drugi podatak. Na takav su način te voštane pločice imale vlastiti pečat papa i međusobno su se razlikovale.
Pape nisu svake godine blagoslivljale Agnus Dei, nego prve i svake sedme godine svoga pontifikata. Sam je obred bio toliko svečan da se zvao posvećenje. Uglavnom se održavao u dvorani za audijencije iza središnje lože bazilike Svetog Petra. Za tu bi se prigodu na Vazmenu srijedu priredio veliki srebrni lonac s već blagoslovljenom vodom ili bi je papa tada blagoslovio, dodao bi u nju balzam i krizmu, a potom bi se istresle voštane pločice koje su se dotad čuvale u pletenim ili drugim košarama. Papa bi ih blagoslovio pa velikom pričesnom patenom vraćao u košare. Dijelom bi pritom sjedio u svojoj prijenosnoj stolici, a dijelom stajao. Tijekom blagoslova podijelio bi vodu u druge zdence u kojima su se također uranjali voštani medaljani, a to su činili kardinali. Za vrijeme blagoslova molilo se da oni koji nose ili časte blagoslovljeni vosak budu izbavljeni od opasnosti požara, poplava, oluja, pošasti, zaraznih bolesti i padavice, da budu očuvani od nagle i nepripravne smrti, zaštićeni od demonskih zamki i nasrtaja vračanja, da majke budu zaštićene od opasnosti kojima su izložene u trudnoći i porodu te da se svi koji nose ili časte blagoslovljeni vosak očiste od grijeha i dobiju mnoge druge milosti od Boga.
Poslije blagoslova, kako je rečeno, voštane bi se pločice svečano dijelile novokrštenicima, kasnije prelatima, svjetovnim vladarima, hodočasnicima i drugima na Vazmenu subotu. Kako su bili načinjeni u obliku medaljona, tako su se uglavnom i koristili, a češće su se znali i držati u kućama kod uzglavlja kreveta. Zbog krhkosti nerijetko su čuvani u različitim košuljicama od tkanine ili u kućištima od čvrstog materijala, nekada vrlo jednostavnog, a nekada bogatog izgleda.
Medaljone su redovnici nakon blagoslova znali rezati na male komadiće, s nakanom da se od njih načine moći, obično u obliku male knjižice na čijoj bi se jednoj unutrašnjoj strani pričvrstio komadić voska, a na drugoj bi bila slika kakvog sveca, Blažene Djevice Marije ili Isusa. Takve moći kod nas već desetljećima priređuju bosonoge karmelićanke iz samostana u Brezovici i jamče da je papa doista medaljone blagoslovio.
Ipak, čini se kako već nekoliko desetljeća nema svečanog blagoslova na Vazmenu srijedu, niti dijeljenja na Vazmenu subotu, a zadnji koji je to javno učinio bio je papa Pavao VI. 1. travnja 1964. Danas je sve teže vidjeti Agnus Dei, ali se na internetu mogu pronaći njihove fotografije, koje svjedoče o važnosti toga nekadašnjeg blagoslova. Dostupan je i videozapis iz 1959. u kojem je vidljivo kako ih papa Ivan XXIII. blagoslivlja. Najstariji sačuvani primjerak potječe iz vremena prve godine pontifikata pape Grgura XI., tj. iz 1370. god. Da se voštane pločice i dalje blagoslivljaju, iako ne prema opisanom obredu, svjedoči i podatak da je papa Franjo dao izraditi Agnus Dei prigodom Jubileja godine milosrđa (8. prosinca 2015. do 20. studenoga 2016.). Također, i danas se medaljoni izrađuju u nekim samostanima, ali ne na opisani svečani način i nisu uvijek s papinim blagoslovom.
Iako je Agnus Dei sakramental koji je u mnoštvu situacija mogao biti izvrgnut nedoličnom štovanju ili praznovjerju, ipak se već i s one sentimentalne strane može reći kako je to bio lijep blagoslov i šteta je što se prestao slaviti. Ako tome dodamo i njegovu duboku simboliku vidljivu u korištenju ostataka prošlogodišnjih uskrsnih svijeća crkava Rima, u značenju voska i lika Jaganjca Božjeg, a onda i u činjenici kako su ti medaljoni ostavljali vidljive pečate pontifikata, još se više osjeća želja za njegovom obnovom. Konačno, ako uz to imamo na pameti i duhovne dobrobiti i milosti koje su preko tih blagoslovljenih medaljona primali oni koji su ih pobožno nosili i štovali, čini se da bi i današnji vjernici imali i oko i srce za taj blagoslov.
