Akvinčevo razlaganje Očenaša
Uvod u II. hrvatsko izdanje, o 750. obljetnici nastanka djela
Kao dio korizmene obnove, sv. Toma Akvinski održao je od 20. veljače do 1. ožujka 1273. deset korizmenih propovijedi kršćanskomu puku o molitvi „Otče naš“ u samostanskoj crkvi sv. Dominika u Napulju. One su plod njegove zrelosti, znanja i vjere, samo godinu dana prije smrti. Jedan od slušatelja brat Reginald iz Piperna (1230.–1290.) pravio je brzopisne bilješke dok je Toma govorio i u njima je prenio skraćeni sadržaj glavnih točaka Tominih propovijedi. U 750 godina nisu izgubile aktualnost.
U Očenašu se, kao što sv. Toma kaže u uvodu O zapovijedima ljubavi, predaje znanje za čim treba težiti (scientia desiderandorum), to jest poučeni smo kako treba moliti. A to je temeljno u duhovnom životu.
U izdanjima na latinskom jeziku to djelo dolazi u četiri inačice naslova: Razlaganje o Gospodinovoj molitvi, to jest o Očenašu (In orationem Dominicam videlicet „Pater noster“ expositio), Najpobožnije razlaganje Gospodinove molitve (Expositio devotissima Orationis Dominicae), Prinosi o Očenašu (Collationes de Pater noster) i Razlaganje Očenaša (Expositio de Pater noster).
Nakon Proslova u kojem se govori o izvrsnosti Gospodinove molitve i izlažu riječi: Otče naš, koji jesi na nebesima, slijedi sedam poglavlja u kojima se prikazuje sedam prošnji te molitve. Na kraju je sažeto razlaganje čitave Gospodinove molitve.
Čovjek ne može učiniti ništa veće i ništa potrebnije za svoje spasenje, nego uzdići dušu k Bogu, pripojiti Mu je. Molitvom se čovjek uzdiže do Gospodina i sjedinjuje s Njim. Što je savršenija molitva, to je veće sjedinjenje s Bogom. A koja je molitva na svijetu savršenija i svetija, ako ne ona koju je Sin Božji, sâm Bog, sastavio i dao nama? Stoga je iznimno važno u potpunosti razumjeti tu uzvišenu molitvu u svim njezinim zahtjevima za vjeru.
Toma se kao propovjednik odlikuje jednostavnošću i uravnoteženošću, bez učenjačkih potankosti, stručnih izraza i govorničkih uzleta. Nema u njega pričica ni neozbiljnosti. Njegovo je propovijedanje prožeto zadivljujućim poznavanjem Svetoga Pisma i dubokom ljubavlju za Božju riječ.
U razlaganju Očenaša Anđeoski naučitelj pridaje pozornost objašnjavanju detalja. Proniče dublje značenje gotovo svakoj riječi, izvlači biblijske usporednice i daje tumačenje četiri smisla Svetoga Pisma. Nadasve je posvećen pozivanju svega u cjelinu. Otče naš je molbenica, ali i proglas onoga tko želi biti Kristov i svet. Pokazuje da je taj molitveni prijedložak odraz i sažetak vjerskih istina, ćudorednoga učenja, ne samo duhovnosti nego i praktičnosti.
Osobitost je Akvinčeva tumačenja Očenaša povezivanje njegovih prošnja sa sedam darova Duha Svetoga, junačkim osobinama značaja koje u punini ima samo Isus Krist (Izaija 11, 2–3), ali ih dijeli s udovima svoga otajstvenoga tijela (Crkve). Te su značajke ulivene u svakoga kršćanina kao trajna obdarenost na njegovu krštenju, njeguju se vršenjem krjeposti i opečaćene su u sakramentu potvrde. Posvećuju. Svrha im je svoje primatelje učiniti poslušnima poticajima Duha Svetoga u životu. Pomažu rasti u svetosti i čine sposobnima za nebo. Ti su darovi stanja, navike, pripravnosti, sposobnosti, sklonosti ili raspoloženja. Bog ih pruža kao nadnaravnu pomoć čovjeku u tijeku njegova usavršavanja. Omogućuju čovjeku nadići ograničenja ljudskoga uma i ljudske naravi i sudjelovati u samom Božjem životu. Nužni su za čovjekovo spasenje, jer ga čovjek ne može postići sâm. Služe za usavršavanje četiri glavne ili ćudoredne krjeposti (razboritost, pravednost, jakost i umjerenost) i tri bogoslovne (vjera, ufanje i ljubav).[1]
Krjepost ljubavi ključ je što otključava moguću snagu sedam darova koji mogu i koji će u duši nakon krštenja biti uspavani osim ako se na njih ne djeluje. Budući da „milost ne ukida narav, nego je usavršava“ (Suma teologije, I. dio, 1. pitanje, 8. članak, na 2.), sedam darova djeluje sinergijski sa sedam glavnih krjeposti, dvanaest plodova Duha (Galaćanima 5, 22–23) i osam blaženstava (Matej 5, 3–10). Pojavljivanje darova potiče činjenje krjeposti, koje se pak usavršavaju djelovanjem darova. Pravilna uporaba darova, zauzvrat, u kršćaninovu životu proizvodi plodove Duha. Svrha te suradnje između krjeposti, darova i plodova jest postizanje stanja blaženstva koje je Krist opisao u Govoru na gori.
Prethodno hrvatsko izdanje ovoga djela objavljeno je godine 1981. pod naslovom Izlaganje o Gospodnjoj molitvi, to jest o Očenašu, u: Sv. Toma Akvinski, Stožeri kršćanske vjere, preveo, uvodom i bilješkama popratio Augustin Pavlović, Split: Samostan sv. Klare, 1981., str. 101–138. To je izdanje ovdje dopunjeno i prerađeno. Budući da kritičko izdanje, najavljeno kao svezak 44. dio 2. Tominih sabranih djela (Leonina), još nije objavljeno, kao latinski prijedložak uzeto je izdanje: S. Thomae Aquinatis Opuscula theologica : Volumen II. De re spirituali, cura et studio Raymundi Mariae Spiazzi [1918.–2002.], Taurini: Marietti, 1954., str. 219–235.
Akvinac navodi Sveto Pismo prema Vulgati. Kako noviji hrvatski prijevodi Svetoga Pisma nju ne slijede, razlika je na mjestima naznačena napomenom „po Vulgati“. Brojevi psalama u prijevodu su navedeni prema hebrejskom obrojčenju.
Sv. Toma te je korizme prije sedam i pol stoljeća propovijedao o Apostolskom vjerovanju, Očenašu, zapovijedima i Zdravomariji. Ta cjelina nadahnula je otce Tridentskoga sabora da dodavši dio o sakramentima u Rimskom katekizmu iznesu sadržaj katoličke vjere razlažući Apostolsko vjerovanje (što katolici vjeruju), sakramente (što slave), Deset zapovijedi (kako se trebaju ponašati) i Očenaš (što mole).[2] Istu strukturu zadržao je Katekizam Katoličke Crkve (1992.).
Sveti Toma Akvinski: Razlaganje o Gospodinovoj molitvi (Otče naš)
Proslov
Između ostalih molitava Gospodinova je molitva najvažnija.
Odlike molitve
Ona ima pet izvrsnosti koje su potrebne u molitvi. Mora biti pouzdana, ispravna, sređena, pobožna i ponizna.
[1.] Molitva mora biti puna pouzdanja, da bismo s pouzdanjem pristupali k Prijestolju milosti, kako se kaže u Poslanici Hebrejima 4, 16. Ne smije se kolebati u vjeri; kaže se naime u Jakovljevoj poslanici 1, 6: „neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja“. Razumno govoreći ova je molitva s pravom najsigurnija. Sastavio ju je, naime, naš Odvjetnik koji je najmudriji molitelj, „u kojem su sva bogatstva mudrosti i spoznaje“, kako se kaže u Poslanici Kološanima 2, 3. O Njemu se u Prvoj Ivanovoj poslanici 2, 1 govori: „Zagovornika imamo kod Otca – Isusa Krista, Pravednika“. Zato Ciprijan u knjizi O Gospodinovoj molitvi veli: „Budući da imamo Sina kao odvjetnika za grijehe naše kod Otca, kada kao grješnici molimo za oproštenje svojih prijestupa, iznosimo to riječima svoga odvjetnika“.[3]
Osim toga, za ovu je molitvu sigurnije da će biti uslišana prije bilo koje druge i zato što nas je tako naučio moliti Onaj koji nas zajedno s Otcem uslišava, prema onoj: „Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti“ (Psalam 91, 15). Stoga Ciprijan kaže: „Prijateljska je i prisna molitva kad Gospodina molimo Njegovim vlastitim riječima“.[4] Zato se od te molitve nikada ne odstupa bez ploda, jer nam Bog po njoj, kako uči Augustin, oprašta lake grijehe.[5]
[2.] Naša molitva mora biti i ispravna, da molitelj od Boga moli što je dolično. Ivan Damaščanin kaže: „Molitva je traženje od Boga onih stvari koje su primjerene“.[6] Više se puta molitva ne uslišava jer se traži što ne dolikuje. U Jakovljevoj poslanici 4, 3 piše: „Molite, a ne dobivate, jer molite sa zlom nakanom.“ No, vrlo je teško znati što treba iskati, jer je jednako teško znati što treba željeti. Ono naime što se dopušteno ište u molitvi, dopušteno se i želi. To prepoznaje i Apostol kad piše: „Ne znamo što da molimo kako valja“ (Rimljanima 8, 26a). Zato odmah dodaje: „ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“ (Rimljanima 8, 26b). Sâm je pak Krist naš učitelj i na Njemu je naučiti nas što trebamo tražiti. Učenici su Mu, naime, rekli: „Gospodine, nauči nas moliti!“ (Luka 11, 1). Ono, dakle, što nas je On naučio moliti, najispravnije se moli. Zato i Augustin kaže: „Ako molimo ispravno i dolično, kojim god riječima molili, ne ćemo reći ništa drugo nego što stoji u ovoj Gospodinovoj molitvi“.[7]
[3.] Molitva mora biti i sređena (uredna, u njoj treba biti poredak) kao i želja, jer molitva je izraz (tumač) želje. A ispravan se poredak sastoji u tom da u željama i prošnjama dajemo prednost duhovnomu pred naravnim, nebeskomu pred zemaljskim, u skladu s Gospodinovom preporukom: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Matej 6, 33). To nas je Gospodin naučio obdržavati u ovoj molitvi u kojoj se najprije ište ono što je nebesko, a potom što je zemaljsko.
[4.] Molitva mora biti i pobožna, jer omašćenost pobožnošću čini molitvenu žrtvu Bogu ugodnom, prema onoj: „U Tvoje ću ime ruke dizati. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita“ (Psalam 63, 5–6).[8] A budući da pobožnost u molitvi nerijetko slabi zbog dužine, Gospodin nas je poučio da treba izbjegavati suvišno produživanje molitve govoreći: „Kad molite, ne blebećite“ (Matej 6, 7). Augustin u vezi s tim u Pismu Probi piše: „Otjeraj iz molitve obilje riječi, ali ne izostavi srčano zazivanje ako ustraje žarka nakana“.[9] Zato je Gospodin htio da ova molitva bude kratka.
A pobožnost proistječe iz ljubavi kojom se voli Boga i bližnjega. I oboje se pokazuje u ovoj molitvi. Da pokažemo ljubav prema Bogu, zovemo ga Otcem; da označimo ljubav prema bližnjemu, molimo zajednički za sve govoreći: „Otče naš!“ Potaknuti istom ljubavlju dodajemo: „I otpusti nam duge naše“. Na to nas potiče ljubav prema bližnjemu.
[5.] Molitva mora biti i ponizna, slijedeći psalmistove riječi: „Osvrće se na prošnju poniznih“ (Psalam 102, 18, po Vulgati). Ponizna molitva je sigurno uslišana molitva. Gospodin nam to pokazuje u prispodobi o farizeju i cariniku (Luka 18, 9-15). A starozavjetna udovica moleći se govori Gospodinu: „Tebi je uvijek bila mila prošnja poniznih i krotkih“ (Judita 9, 16, po Vulgati).[10] Ta se poniznost čuva u ovoj molitvi jer prava je poniznost kada čovjek ništa ne pretpostavlja svojim silama, nego od božanske moći očekuje sve što od nje mora primiti.
Koristi od molitve
Treba napomenuti da molitva daje tri dobra.
[1.] Prvo, ona je djelotvoran i koristan lijek protiv zala. Oslobađa nas od počinjenih grijeha, kao što čitamo u Psalmu 32, 5–6: „Ti si mi krivnju grijeha oprostio; zato nek Ti se moli pobožnik svaki“. I razbojnik na križu molio je i zadobio oproštenje, kad mu je Isus rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luka 23, 43). Tako je molio i carinik te je „sišao opravdan kući svojoj“ (Luka 18, 14).
Oslobađa i od straha pred budućim grijesima te od nevolja i snuždenosti: „Pati li tko među vama? Neka moli!“ (Jakovljeva 5, 13).
Oslobađa i od progona i od neprijatelja: „Za moju me ljubav oni optužuju, a ja se samo molim“ (Psalam 109, 4).
[2.] Drugo, uspješno je i prikladno sredstvo da isprosimo sve što želimo. Isusove su riječi: „Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli“ (Marko 11, 24). A ako nismo uslišani, to je:
- ili zato što nismo uporno molili. Naime, „valja svagda moliti i nikada ne sustati“ (Luka 18, 1).
- Ili zato što nismo tražili ono što je probitačnije za spasenje. Augustin piše: „Dobar je Gospodin, koji nam često ne daje ono što hoćemo, da nam udijeli ono što bismo morali htjeti“.[11] To se otkriva o Pavlu, koji je tri puta molio od Gospodina da od njega ukloni onaj trn u tijelu,[12] ali nije bio uslišan, kako kaže u Drugoj Korinćanima 12, 8.
[3.] Treće, molitva je korisna i zato što nas čini domaćima, prisnima s Bogom. „Nek mi se uzdigne molitva kao kâd pred lice Tvoje“ (Psalam 141, 2), ostane pred Tobom poput tamjana prodorna i postojana mirisa.
Kaže, dakle „Otče!“
Ovdje je uočiti dvoje, kako je Bog otac i što Mu dugujemo zato što je otac.
Kaže se da je On otac osobito zbog stvaranja, jer nas je stvorio na Svoju sliku i priliku, koju nije utisnuo u druga stvorenja niža od čovjeka: „Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postojiš?“ (Ponovljeni zakon 32, 6).[13]
Ima i drugi razlog: On nama upravlja. Istina, upravlja svime, ali nama upravlja kao gospodarima, a ostalima kao slugama. U Knjizi Mudrosti piše: „Tvoja providnost, Otče, upravlja njome (lađom)“ (14, 3), „upravljaš svime pravedno“ (12, 15) i „upravljaš nama s velikom pažnjom“ (12, 18).
Konačno, zbog posvajanja, jer nas je primio za svoju djecu. Druga je stvorenja obdario darcima, a nas baštinom, jer smo sinovi: „ako smo djeca, onda smo i baštinici, baštinici Božji“ (usp. Rimljanima 8, 17). Zato Apostol piše: „Ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Otče!“ (Rimljanima 8, 15).
Sinovske dužnosti
Bogu kao otcu dugujemo četiri stvari. Dužni smo Mu iskazivati štovanje i poslušnost, a također i nasljedovati Ga te strpljivo primati nevolje iz njegove ruke.
[1.] Dugujemo Mu, prije svega: čast, poštovanje, štovanje. U Malahije 1, 6 čitamo: „ako sam ja otac, gdje je čast moja?“ A ona je trojaka: prva se odnosi na naše dužnosti prema Bogu, druga na naše dužnosti prema nama samima, a treća na naše dužnosti prema bližnjemu.
Čast koja pripada Gospodinu sastoji se, ponajprije u iskazivanju hvale Bogu, kao što piše u Psalmu 50, 23: „Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu“. Ta hvala ne smije biti samo na ustima, nego i u srcu, kao što naznačuje Izaija 29, 13: „narod ovaj… samo me usnama časti, a srce mu je daleko od Mene i njegovo štovanje naučena ljudska uredba“.
Štovanje Bogu iskazujemo nadalje čistoćom tijela prema sebi, neporočnošću svojih tjelesnih nagnuća, prema riječima Prve poslanice Korinćanima 6, 20: „Proslavite Boga u tijelu svojem!“
Konačno, ona se sastoji i u pravičnosti naših sudova o bližnjemu, kako je naznačeno u Psalmu 99, 4: „Kraljevu čast sud ljubi“ (po Vulgati).
[2.] Zatim Mu dugujemo nasljedovanje, jer On je naš otac. U Jeremije 3, 19 čitamo: „Ti ćeš me zvati: ‘Otče moj’, i ne ćeš se više odvratiti od mene“. Nasljedovanje ili oponašanje Boga, tj. ugledanje u Njega postiže se trojako.
- U ljubavi, kao što piše Apostol: „Budite nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi“ (Efežanima 5, 1). A to mora biti u srcu.
- U smilovanju, jer ljubav mora biti popraćena smilovanjem, slijedeći Isusovu preporuku: „Budite milosrdni“ (Luka 6, 36). A to se mora vidjeti po djelima.
- U savršenosti, jer ljubav i milosrđe mora biti savršeno, kako je Gospodin rekao u besjedi na gori: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“ (Matej 5, 48).
[3.] Treće, dugujemo Mu poslušnost. U Poslanici Hebrejima 12, 9 čitamo: „tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa ne ćemo li se kudikamo više podlagati Otcu duhova?“ I to zbog triju razloga.
Najprije zbog Njegova gospodstva, jer On je Gospodin. Oslobođenici iz egipatskoga ropstva u podnožju Sinaja izjavili su Mojsiju: „Sve što je Gospodin rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo“ (Izlazak 24, 7).
Zatim zbog Kristova primjera, jer pravi Sin Božji postao je „poslušan“ Otcu, „sve do smrti“ (Filipljanima 2, 8).
Konačno, radi vlastite koristi, kako je rekao David: „Pred Gospodinom ja igram! Tako mi živoga Gospodina, koji me izabrao… pred Gospodinom ću igrati!“ (Druga Samuelova 6, 21).
[4.] Četvrto, i uvijek zato što je Bog naš otac, dugujemo Mu strpljivost u nevoljama i kad nas kažnjava. U Mudrim izrjekama 3, 11–12 čitamo: „Opomene Gospodinove, sine, ne preziri, ne ljuti se zbog njegova korenja. Koga Gospodin ljubi, onoga i kori, ko i otac, koji sina voli.“
„Naš“
Gospodin nam u Svojoj molitvi zapovijeda da Njegovu Otcu ne govorimo „Otče“, nego „Otče naš“. Time nam pokazuje koje su naše dužnosti prema bližnjima. Iz oslovljavanja „Otče naš!“ slijedi da bližnjima dugujemo dvoje. Najprije, ljubav, jer oni su naša braća; svi su, zapravo, sinovi Božji. U Prvoj Ivanovoj poslanici 4, 20 nalazimo: „tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“.[14]
Bližnjima dugujemo i poštovanje, jer su sinovi Božji. U Malahije 2, 10 čitamo: „Nemamo li svi jednoga Otca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugomu nevjerni“. I Pavao piše: „Pretječite jedni druge poštovanjem“ (Rimljanima 12, 10).
Ispunjavanje te dvostruke dužnosti daje nam vrlo poželjnu prednost, jer Krist „posta svima koji Ga slušaju začetnik vječnoga spasenja“ (Hebrejima 5, 9).
Pouzdanje
Među svojstvima koja su potrebna molitelju najvažnije je pouzdanje. Tko se obraća Bogu, kaže Jakov Mlađi,[15] „neka ište s vjerom, bez ikakva kolebanja. Jer kolebljivac je sličan morskom valovlju, uzburkanu i gonjenu. Neka takav ne misli da će primiti što od Gospodina – čovjek duše dvoumne, nepostojan na svim putovima svojim“ (Jakovljeva 1, 6–8). Stoga Gospodin učeći nas moliti na prvo mjesto stavlja ono što će u nama pobuditi pouzdanje, a to su Otčeva dobrostivost i moć. Radi dobrostivosti poučava nas da Boga oslovljavamo „Otče naš!“, prema onoj: „Ako vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ (Luka 11, 13). Drugi je razlog za pouzdanje – veličina Otčeve moći. Da nam dozove u pamet Otčevu moć, Gospodin ne kaže samo: „Otče naš!“, nego dodaje: „koji jesi na nebesima“ (Matej 6, 9). Psalmist isto veli Bogu: „Oči svoje uzdižem k Tebi koji u nebesima prebivaš“ (Psalam 123, 1).[16]
„Koji jesi na nebesima“
Gospodin se poslužio izrazom „koji jesi na nebesima“, što se može odnositi na troje.
[1.] Prvo, može pomoći molitelju da se pripremi na molitvu, jer stara je riječ: „Prije molitve pripravi dušu svoju“ (Sirah 18, 23, po Vulgati). Pomisao da je naš Otac na nebesima, to jest u nebeskoj slavi, priprema nas da Mu uputimo svoje zahtjeve. Molitelj je pozvan misliti na „nebesa“, tj. na nebesku slavu, u skladu s onom: „Velika je plaća vaša na nebesima“ (Matej 5, 12).
Priprema za molitvu ostvaruje se oponašanjem nebeskih stvari, jer sin se treba ugledati u otca. Riječ koja se izgovara treba poticati molitelja da mu uzorom bude Otac nebeski. Zato se u Prvoj poslanici Korinćanima 15, 49 kaže: „Kao što smo nosili sliku zemljanoga [čovjeka], nosit ćemo i sliku nebeskoga“.
Potiče ga također da duhom motri nebesko, jer ljudi se obično mislima upućuju tamo gdje im je otac i drugi koje vole, prema onoj: „Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Matej 6, 21). Stoga je Apostol u Poslanici Filipljanima 3, 20 rekao: „Naša je domovina na nebesima“.
Konačno, priprema za molitvu zahtijeva da molitelj teži za nebeskim te da od Onoga koji je na nebesima moli samo nebeske darove, u skladu s onom: „Tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu“ (Kološanima 3, 1).
[2.] Drugo, riječi „koji jesi na nebesima“ mogu se odnositi na Božju lakoću u slušanju naše molitve, zbog Njegove blizine nama. One mogu označavati Božju sklonost da nas usliši, jer nam je On blizu. Izraz, naime, „koji jesi na nebesima“ može se shvatiti u značenju: „koji jesi u svetima“. Bog doista prebiva u njima, prema onoj: „Ti si u nama,[17] Gospodine“ (Jeremija 14, 9, po Vulgati).[18] Sveti su, naime, nebesni i nebesnici, pa se nazivaju i nebesima, prema onoj: „Nebesa slavu Božju kazuju“ (Psalam 19, 2), gdje izraz „nebesa“ možemo shvatiti u smislu „sveti“.
Bog po vjeri prebiva u svetima kao što kaže Poslanica Efežanima 3, 17: „Po vjeri Krist prebiva u srcima vašim“. Isto tako i po ljubavi, kao što uči Prva Ivanova poslanica 4, 16: „Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“. Konačno, po ispunjavanju zapovijedi, kao što izjavljuje Isus: „Ako Me tko ljubi, čuvat će Moju riječ, pa će i Otac Moj ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“ (Ivan 14, 23).
[3.] Treće, riječi „koji jesi na nebesima“ mogu se odnositi na djelotvornost uslišavatelja. One mogu označavati moć Onoga koji ispunjava molbu. U tom slučaju pod riječju „nebesa“ razumijevamo tjelesna nebesa.[19] Dakako, time se ne misli reći da tjelesna nebesa obuhvaćaju Njega, kako to kaže i Prva knjiga o kraljevima 8, 27: „Nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu Ga obuhvatiti“.
Naprotiv, time se želi označiti da je Bog svevideći, jasnovidan, vidovit i prodoran; opisati Njegovu pronicavost kojom sve opaža kao netko tko vidi odozgo, s visine: „Gospodin gleda sa svoga uzvišena svetišta, s nebesa na zemlju gleda“ (Psalam 102, 20); „Gospodin je u svom svetom hramu, na nebeskom sjedi prijestolju. Oči njegove motre, vjeđama proniče sinove ljudske“ (Psalam 11, 4); „Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske: on je svima srca stvorio i pazi na sva djela njihova“ (Psalam 33, 13–15).[20]
Isto tako izrazom „koji jesi na nebesima“ želi se naznačiti Njegova uzvišena moć, prema onoj: „Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje“ (Psalam 103, 19), i da je postojan, nepromjenjiv kroz vječnost, prema onoj: „Ti, o Gospodine, ostaješ dovijeka“ (Psalam 102, 13) i zatim: „godinama Tvojim nema kraja“ (Psalam 102, 28). Zato se i o Kristu veli: „Prijestolje Mu kao dan nebeski“ (Psalam 88, 30). A Filozof [Aristotel] u 1. knjizi O nebu reče da su zbog nepropadljivosti nebeskoga svoda svi navodili kako su nebesa boravište duhovnih bića.[21]
Uzdanje moljenja
Po tome, dakle, što se govori: „koji jesi na nebesima“, daje nam se pouzdanje moljenja i to trojako: zbog moći Onoga koga zazivamo i od koga ištemo, zbog bliskosti Onoga od koga tražimo i zbog prikladnosti prošnje.
[1.] Moć Onoga od koga ištemo naznačena je izrazom „na nebesima“, ako se pod nebesima razumiju tjelesna nebesa. I premda tvarni prostor Njega ne može obuhvatiti – Bog nije obujmljiv u tjelesna mjesta, kako je pisano u proroka Jeremije 23, 24: „Ne ispunjam li Ja nebo i zemlju?“, ipak se veli da je On u nebeskim prostranstvima, kako bi se dalo naslutiti dvoje: krjepkost Njegove moći i uzvišenost božanske naravi.
Prvo (krjepkost Božje moći) jest protiv onih koji tvrde da se sve stvari događaju neumoljivo ili nužno, po sudbinskom utjecaju nebeskih tijela. U toj pretpostavci bilo bi beskorisno išta od Boga moliti. Ali, to je bezumlje, jer se o Bogu kaže da je na nebesima kao gospodar neba i zvijezda, prema onoj: „Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća“ (Psalam 103, 19).
Drugo (uzvišenost božanske naravi) protivi se onima koji, moleći, predlažu i zamišljaju neke tjelesne maštovne predodžbe o Bogu. Kaže se da je „na nebesima“ da se po onom što je najviše u osjetilnim stvarima pokaže božanska uzvišenost koja nadilazi sve, pa i ljudsku želju i umnost. Stoga, što god se može zamisliti ili poželjeti, manje je od Boga. Zbog toga se u Knjizi o Jobu 36, 26 kaže: „Veći je Bog no što pojmit možemo“, u Psalmu 113, 4: „Uzvišen je Gospodin nad sve narode, slava njegova nebesa nadvisuje“, i u Izaije 40, 18: „S kime ćete prispodobit Boga? I s kakvim ga likom usporedit?“
[2.] Božja prisnost pokazuje se ako se pod „nebesima“ razumiju „svetci“. Budući da su zbog Njegove uzvišenosti neki govorili kako se On ne brine za čovjeka, i pri tom navodili riječi Elifaza Temanca: „Oblaci pogled Njegov zaklanjaju, i rubom kruga On hoda nebeskoga“ (Job 22, 14). Nasuprot tomu valja promotriti koliko nam je blizak, dapače najpouzdaniji; više nego što je prisno nazočan u nama, da nam je Bog bliži nego mi sami sebi. Tu bliskost Boga s čovjekom označuju riječi: „koji jesi na nebesima“, ako ih shvatimo kao: „koji jesi u svetima“. Zato se Otcu kaže da je „u nebesima“, to jest „u svetima“, jer se oni nazivaju „nebesima“. A na to navode i riječi: „Nebesa slavu Božju kazuju“ (Psalam 19, 2) i: „Ti si u nama, Gospodine“ (Jeremija 14, 9, po Vulgati).
Ta prisnost Boga s ljudima daje nam dva razloga za pouzdanje kada se molimo Gospodinu.
Prvi se temelji na blizini Boga, što psalmist opisuje riječima: „Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju“ (Psalam 145, 18). Stoga nas Gospodin upozorava: „Ti, kada moliš, uđi u svoju sobu“ (Matej 6, 6), tj. u odaju svoga srca.
Drugi razlog povjerenja počiva na zaštiti drugih svetaca po čijem zagovoru možemo dobiti ono što molimo, prema onoj: „Kojem li se svetcu misliš sad obratit?“ (Job 5, 1). Zato apostol Jakov poručuje: „molite jedni za druge da ozdravite!“ (Jakovljeva 5, 16).
[3.] Ako, govoreći Otcu nebeskomu: „koji jesi na nebesima“, mislimo da nebesa označavaju duhovna i vječna dobra, u kojima se sastoji blaženstvo, tada se ražaruje naša želja za nebeskim stvarima, a molitva dobiva svoju prikladnost i primjerenost.
Naša želja treba biti upravljena tamo gdje imamo Otca, jer ondje je naša baština. Apostol Pavao poziva vjernike: „Tražite ono što je gore“ (Kološanima 3, 1), a apostol Petar nadodaje: „baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za vas“ (Prva Petrova 1, 4).
Misao da je Otac naše vječno duhovno Dobro, predmet našega blaženstva, snažno nas poziva da živimo nebeski život, kako bismo postali Njemu slični. Time se i naš zemaljski život preobražava u nebeski, a mi se sve više suobličujemo nebeskomu Otcu, prema onoj: „Kakav je nebeski [čovjek, Isus Krist], takvi su i nebeski [ljudi, svetci]“ (Prva Korinćanima 15, 48).
To dvoje – želja za nebeskim blaženstvom i nebeskim načinom življenja – odlučno nas upravljaju da se dobro obraćamo Gospodinu, čine molitvu prikladnom, a time i molitelja dostojnim da bude uslišan.
latinski izvornik
češki prijevod I. dio, II. dio, III. dio
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Darovi Duha Svetoga igrali su veliku ulogu u ćudorednom bogoslovlju sv. Tome Akvinskoga. No, zadnjih su stoljeća uglavnom zanemareni, zbog više teoloških i crkvenih razloga. Pregled bogoslovnoga i književnoga interesa za darove u XX. stoljeću pokazuje da su oni bitni za primjereno ćudoredno čovjekoslovlje (antropologiju) i da daju korektiv pretjerano racionalnim i naturalističkim pristupima ćudorednomu životu. V. Charles E. Bouchard, Recovering the Gifts of the Holy Spirit in Moral Theology, Theological Studies, 63 (2002.), br. 3, str. 539–558.
U katoličkoj katehezi o sedam darova Duha Svetoga prepoznaju se sljedeće slabosti:
- Zanemarivanje uske veze između sedam darova i stožernih i bogoslovnih krjeposti.
- Sklonost da se sedam darova potisne u ezoterično područje asketske/mistične duhovnosti, a ne u praktično, prizemljeno područje ćudorednoga bogoslovlja, za koje je sv. Toma naznačio da je njihova prava sfera.
- Oblik duhovnoga elitizma prema kojem je potpunije proučavanje bogoslovlja darova pridržano za svećenstvo i redovništvo, koji jedini, pretpostavljalo se – za razliku od teološki neškolovana mnoštva – imaju potrebno znanje i duhovnost da ga cijene i prime. Katekizam Katoličke Crkve iz 1992. propustio je definirati pojedine darove i pisati o njima pojedinačno, sažimajući ih skupno u samo šest odlomaka (1285–1287, 1830–1831 i 1845). Kompendij iz 2005. samo nabraja darove u broju 389 i u dodatku B (hrvatsko izdanje iz 2006., str. 108 i 179).
- Zanemarivanje svetopisamskoga temelja bogoslovlja darova, posebice Izaije 11, gdje su darovi izvorno utvrđeni i proročanski primijenjeni na Krista. Tomu svakako pogoduje snobovstvo da se Sveto Pismo „prevodi izvorno s hebrejskoga“ (a zapravo s onodobnih zapadnjačkih uzora), zanemarujući predaju Sedamdesetorice i Vulgatu, kojima Crkva priznaje bogoduhost. Konkretno, šesti dar Duha Svetoga u Izaiji 11, 2 prema grčkom prijevodu sedamdesetorice Židova u Aleksandriji u II. stoljeću prije Krista, prema kojem novozavjetni pisci redovito navode Stari Zavjet, naziva se εὐσέβεια, eusébeia: poštovanje prema Bogu ili roditeljima, pijetet ili sinovsko poštovanje. Vulgata to prenosi kao pietas, u smislu ljubav prema Bogu (pobožnost, bogoljublje). Na hrvatski se prevodi: milost Butko Budonjić 1404. (Hrvojev misal, list 4, stupac b), Šimun Kožičić Benja 1531. (Misal hruacki, list 4r, stupac b) i Josef Vajs 1927. (Rimski misal slověnskim jezikom, str. 8); milošće Bernardin Splićanin 1495. (Lekcionar, str. 4); milostivnja Ivan Drkoličić Ričić 1570. (Misal po običaju rimskoga dvora, str. 26); pomilovanje Bartol Kašić 1641. (Vanghielia i pistule, str. 4; Vandjeeja i kgnighe apostolske, 1784., str. 8); bogoljubstvo Josip Matović 1775. (Katekism rimski, str. 81), Augustin Miletić 1815. (Početak slovstva, str. 20) i Petar Katančić 1831. (Sveto Pismo Starog Zakona, IV, str. 33); bogoštovnost Ivan Velikanović 1788. (Uputjenja katolicsanska, III, str. 36); milostivost Ante Jurić 1838. (Pisctole i evangelja, str. 3) i Antun Kaznačić 1841. (Evangeglja i kgnighe apostolske, str. 7); bogoljubnost Ivan Matij Skarić 1860. (Sveto Pismo, VII, str. 60); pobožnost Petar Vlašić 1921. (Evanđelistar, str. 3), Dragutin Kniewald 1942. (Rimski misal, str. 45), Jure Radić 1967. (Misal za sve dane u godini, str. 44), Red potvrde, 1973., br. 25, Katekizam Katoličke Crkve, br. 1299 i 1831 (hrvatsko izdanje 1994., str. 344 i 468; 2016., str. 360 i 489), Kompendij (2006., str. 108 i 179). Septuaginti, Vulgati i toj tradiciji nasuprot kao zadnju riječ u retku Izaija 11, 2 Milan Rešetar 1895., Lujo Bakotić 1933. te Antun Sović i Zvonimir Mrkonjić 1968. stavljaju: strah Gospodnji (koji ponavljaju kao sedmi dar u Izaija 11, 3), a Silvije Grubišić 1981. strahopoštovanje.
[2] Rimski katekizam proglasio je 13. studenoga 1564. papa Pio IV., bivši dubrovački nadbiskup (1545.–1553.), a na poticaj sv. Karla Boromejskoga sastavili su ga lancijanski biskup Leonardo Marini, zadarski nadbiskup Muzio Calini, modenski biskup Egidio Foscherari i portugalski dominikanac Francisco Fureiro.
[3] Sv. Ciprijan, De oratione Dominica, III (Patrologia Latina, svezak 4, stupac 521 B); Sveti Ciprijan, Jedinstvo Crkve – Euharistija – Molitva Gospodnja, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1987., str. 134, točka 3.
[4] Sv. Ciprijan, De oratione Dominica, III (Patrologia Latina, svezak 4, stupac 521 A); Sveti Ciprijan, Jedinstvo Crkve – Euharistija – Molitva Gospodnja, preveo Marijan Mandac, Makarska: Služba Božja, 1987., str. 134, točka 3.
[5] Sv. Augustin, De civitate Dei, knjiga 21., poglavlje 27., odlomak 4.; Aurelije Augustin, O Državi Božjoj, svezak treći, preveo Tomislav Ladan, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1996., str. 295.
[6] Sv. Ivan Damaščanin, Expositio accurata fidei orthodoxae, knjiga III., poglavlje 24. (Patrologia Graeca, svezak 94, stupac 1089 C).
[7] Sv. Augustin, Pismo CXXX. Probi o moljenju Boga (godine 412.), poglavlje XII., odlomak 22. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, Vindobonae, 1904., str. 65; Patrologia Latina, svezak 33, Parisiis, 1844., stupac 502).
[8] O pobožnosti Sveto Pismo ističe: „Pomoli se pobožno za Ostatak koji je još preostao“ (Druga o Kraljevima 19, 4; Izaija 37, 4); „Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje, neporočnost tvoja životu ufanje?“ (Job 4, 6); „Jer Gospodin ljubi pravdu i pobožnika svojih ne ostavlja“ (Psalam 37, 28); „Gospodin ljubi one koji mrze na zlo, on čuva duše pobožnika svojih, izbavlja ih iz ruku opakih“ (Psalam 97, 10); „Pravda čuva pobožna, a opake grijeh obara“ (Mudre izrjeke 13, 6); „Nasuprot zlu stoji dobro, nasuprot smrti stoji život: tako nasuprot pobožniku stoji grješnik“ (Sirah 33, 14); „Vježbaj se u pobožnosti!“ (Prva Timoteju 4, 7); „Uistinu, tjelesno vježbanje malo čemu koristi, a pobožnost je svemu korisna jer joj je obećan život – sadašnji i budući“ (Prva Timoteju 4, 8); „A ovo znaj: u posljednjim danima nastat će teška vremena. Ljudi će doista biti sebeljupci, srebroljupci, preuzetnici, oholice, hulitelji, roditeljima neposlušni, nezahvalnici, bezbožnici, bešćutnici, nepomirljivci, klevetnici, neobuzdanici, goropadnici, neljubitelji dobra, izdajice, brzopletnici, naduti, ljubitelji užitka više nego ljubitelji Boga. Imaju obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli. I njih se kloni!“ (Druga Timoteju 3, 1–5); „razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu“ (Titu 2, 12); „po spoznaji Njega… božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krjepost, krjepošću spoznanje, spoznanjem suzdržljivost, suzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav“ (Druga Petrova 1, 3. 5–7).
[9] Sv. Augustin, Pismo CXXX., Probi o moljenju Boga, poglavlje X., odlomak 20. (Corpus scriptorum ecclesiasticorum Latinorum, svezak 44, str. 62; Patrologia Latina, svezak 33, stupac 502).
[10] Tomu se može dodati još nekoliko svetopisamskih misli: „Tvoja snaga nije u mnoštvu niti moć Tvoja u silnicima, nego si Ti Bog poniznih, pomoćnik si malenih, potporanj slabih, utočište napuštenih, spasitelj očajnih“ (Judita 9, 11); „On ponizne u pravdi vodi i uči malene putu svome“ (Psalam 25, 9); „Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti“ (Psalam 51, 19); „Gospodin pridiže ponizne, zlotvore do zemlje snižava“ (Psalam 147, 6); „Gospodin ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!“ (Psalam 149, 4); „poniznima dariva milost“ (Mudre izrjeke 3, 34); „Strah je Gospodinov škola mudrosti, jer pred slavom ide poniznost“ (Mudre izrjeke 15, 33); „Nagrada je poniznosti strah Gospodinov, bogatstvo, čast i život“ (Mudre izrjeke 22, 4); „veliko je milosrđe Božje i poniznima otkriva tajnu svoju“ (Sirah 3, 19); „Iako je velika moć Gospodinova, on prima počast poniznih“ (Sirah 3, 20); „Sine, poniznošću časti samog sebe“ (Sirah 10, 28); „Molitva poniznog prodire kroz oblake“ (Sirah 35, 17); „Tražite pravdu, tražite poniznost: vi ćete možda biti zaštićeni u dan gnjeva Gospodinova“ (Sefanija 2, 3); „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Matej 11, 29); „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponižava, bit će uzvišen“ (Matej 23, 12); „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponižava, bit će uzvišen“ (Luka 14, 11); „koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponižava, bit će uzvišen“ (Luka 18, 14); „Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno“ (Rimljanima 12, 16); „Bog, tješitelj poniznih, utješi nas“ (Druga Korinćanima 7, 6); „Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost“ (Kološanima 3, 12); „svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost“ (Prva Petrova 5, 5).
[11] Sv. Augustin, Epistula 31 (ad Paulinum episcopum Nolanum et Therasiam), § 1 (Patrologia Latina, svezak 33, stupac 121; Corpus Christianorum, Series Latina, svezak 31, str. 108.9: „Bonus Dominus qui non tribuit saepe quod volumus, ut quod mallemus attribuat.“
[12] Izraz se nalazi u Drugoj Korinćanima 12, 7: grčki σκόλοψ, skólops; latinski stimulus, ostan (Bartol Kašić i Ivan Evanđelist Šarić), podbodak (Petar Katančić), bodac (Ivan Matij Skarić), žalac (Bogoslav Šulek, Milan Rešetar i Lujo Bakotić), trn (Franjo Zagoda, Gracijan Raspudić, Jerko Fućak i Ljudevit Rupčić), kolac (Josip Kostić), šiljasti kolac, gonički štap, što komu zadaje muku, nemir (Franjo Petračić), bodlja, oštar vrh, oštar iver, ono što izaziva bol, nelagodu.
[13] „Prva riječ koju, po zapovijedi i ustanovi našega Gospodina, izgovaramo u ovoj molitvi je ‘Otče’.’ Spasitelj je doista mogao započeti ovu molitvu nekom drugom riječi koja više izražava Njegovo veličanstvo, poput ‘Stvoritelj’ ili ‘Gospodin’. Ipak, On je izostavio sve takve izraze jer bi mogli biti povezani sa strahom, a umjesto njih izabrao je riječ koja nadahnjuje ljubav i povjerenje. Koje je ime nježnije od imena Otac? To je ime koje izražava i popustljivost i ljubav“ (Rimski katekizam, IV. dio, Predgovor molitve Gospodinove, IX. poglavlje, 1. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 450).
[14] „Kada zazivamo Otca i zovemo ga svojim (‘našim’) otcem, trebamo to shvatiti kao nužnu posljedicu dara i pravoga božanskoga posinjenja, da smo svi braća i da se trebamo ljubiti kao braća. ‘Svi ste vi braća, kaže naš Gospodin, ‘jer jedan je Otac vaš – Onaj koji jest na nebesima’ (Matej 23, 8). Zbog toga apostoli u svojim poslanicama nazivaju vjernike ‘braćom’.“ (Rimski katekizam, IV. dio, IX. poglavlje, 14. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 456).
[15] Sv. Jakov Alfejev (Matej 10, 3; Marko 3, 18; Luka 6, 15; Djela apostolska 1, 13), zvan i: Jakov Mlađi (Marko 15, 40), Jakov, „brat“ [rođak] Gospodinov (Matej 13, 55; Marko 6, 3; Galaćanima 1, 19), Jakov Pravedni (sv. Klement Aleksandrijski), sin Alfeja Kleofe i Marije Kleofine (Ivan 19, 25), prvi jeruzalemski biskup (Djela apostolska 12, 17; 15, 13; 21, 18; Prva Korinćanima 15, 7), pisac je Jakovljeve poslanice (1, 1), kamenovan u Jeruzalemu 62. po Kristu. Blagdan: 3. svibnja, zaštitnik Sv. Filipa i Jakova. No, svi pisci nisu o tom suglasni; neki misle da je riječ o dva različita Jakova (Alfejev/Mlađi bio bi jedan, a Isusov rođak/Pravedni drugi). U svakom slučaju toga Jakova valja razlikovati od sv. Jakova Zebedejeva, sina Zebedeja (Matej 4, 21; 10, 2; Marko 1, 19; 1, 29; 3, 17; 10, 35; 10, 41; Luka 5, 10) i Salome (Matej 27, 56; Marko 15, 40; 16, 1; Luka 24, 10), zvan Stariji ili sin groma (Marko 1, 29; 3, 17), brat sv. Ivana apostola i evanđelista (Matej 4, 21; 10, 2; Marko 1, 19; 3, 17; 10, 35; Luka 5, 10; 6, 14); jedan od stupova apostola i osoba najvećega Isusova povjerenja (Matej 17, 1; Marko 5, 37; 9, 2; 13, 3; 14, 33; Luka 8, 51; 9, 28; Galaćanima 2, 9); pogubljen mačem godine 44. po Kristu (Djela apostolska 12, 2); blagdan 25. srpnja; simbol Jakobova kapica; svetište Santiago de Compostela u Galiciji/Španjolska, katedrala u Šibeniku.
[16] Ovaj slijed razmišljanja nadopunjuju svetopisamski redci koji govore o tom kako se u molitvi podižu oči i pružaju ruke prema nebu kao Božjemu sjedištu i mjestu gdje se molitva čuje: „Tada Salomon… raširi ruke prema nebu“ (Prva o Kraljevima 8, 22); „Usliši s mjesta gdje prebivaš, s nebesa; usliši“ (Prva o Kraljevima 8, 30); „njihov je glas bio uslišan, a njihova je molitva doprla do Božjega svetoga prebivališta na nebu“ (Druga Ljetopisa 30, 27).
[17] Usp. mjerodavne tekstove: „καὶ ὁ λόγος σὰρξ ἐγένετο καὶ ἐσκήνωσεν ἐν ἡμῖν – kaì ho Lógos sàrx egéneto kaì eskḗnōsen en hēmĩn“ (grčki izvornik),
„Et Verbum caro factum est, et habitavit in nobis“ (Vulgata),
i stare prijevode Evanđelja po Ivanu 1, 14:
„I Slovo plt bisi i vseli se v nas“ (Hrvojev misal, 1404.);
„I Slovo pȗt učinjena jest i pribiva u nas“ (Zadarski lekcionar, početkom XV. st.);
„I Pȗt bî Rič učinjena i pribiva v nas“ (Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495.);
„I Pȗt bî Riječ učinjena i pribiva u nas“ (Dubrovački molitvenik, 1512.);
„I Riječ put učinjena bî i prebivala je u nas“ (Ivan Drkoličić, Misal po običaju rimskoga dvora, 1570.);
„I Pȗt bi rič učinjena i pribiva v nas“ (Pistule i evanyelya, 1586.);
„Riječ pȗt učinila se jest i pribiva u nas“ (Bartol Kašić 1625.);
„I Riječ se pȗt učinila jes i pribivala je u nas“ (Vanghielia i pistule, 1641.);
„Riječ pȗt učinjena bî, i pribiva u nami“ (Josip Matović 1775.);
„I Riječ se pȗt učinila jest i pribivala je u nas“ (Vandjeeja i kngighe apostolske, 1784.);
„I Rič pȗt učini se, i pribiva u nami“ (Petar Katančić 1831.).
„I Riječ učini se pȗt i pribivala je u nami“ (Evangeglja i kgnighe apostolske, 1841.);
„I Rieč postade tielo i useli se u nas“ (Bogoslav Šulek 1877.);
„I Riječ postade tijelo i useli se u nas“ (Milan Rešetar 1895.);
„I Slovo plt bist i vseli se v ni“ (Vajsov misal, 1927.).
Grčki prijedlog en na nekim sličnovrsnim mjestima i noviji hrvatski prijevodi donose kao „u“: „Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila“ (Marko 5, 30); „tko se zastidi mene i mojih riječi u ovom preljubničkom i grješničkom naraštaju – njega će se stidjeti i Sin Čovječji“ (Marko 8, 38); „Imajte sol u sebi“ (Marko 9, 50); „te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu“ (Galaćanima 1, 14).
[18] Usp. slične svetopisamske izraze: „A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama“ (Rimljanima 8, 9); „Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama“ (Rimljanima 8, 11); „Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama“ (Prva Korinćanima 3, 16); „mi smo hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima“ (Druga Korinćanima 6, 16); „Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama“ (Druga Timoteju 1, 14).
[19] To je rečeno izrazima ondašnjega prirodoznanstvenoga poimanja svemira. Prema Hiparhu (190.–120. pr. Kr.) i Ptolomeju (100.–168.) nebeskim tjelesima (corpora caelestia) od antike se smatralo Sunce, Mjesec, zvijezde i planete, a razvrstavalo ih se u: ognjeno nebo (caelum empyreum), prozirno nebo (caleum crystallinum) i čvrsto/zvjezdano nebo (caelum firmamentum/stellatum). O tome Tomo Vereš, Astronomija i teodiceja, Dobri pastir (Sarajevo) XXV (1975.), br. 1–4, str. 11–21; Tomo Vereš, Iskonski mislilac, Zagreb, 1978., str. 63–78.
[20] Budući da nebo predstavlja Božje boravište, prebivalište, sjedište, prijestolje, kamo se upućuje molitva i gdje se odlučuje o sudbinama ljudi, ta se riječ još u Starom Zavjetu počela koristiti kao istoznačnica za „Boga“: „Nebu je svejedno izvojevati spasenje s mnogima ili sa šačicom“ (Prva Makabejcima 3, 18); „Pobjeda u ratu ne zavisi od jačine vojske, jer nam od Neba dolazi jakost“ (Prva Makabejcima 3, 19); „Zavapimo sada k Nebu: ono će nam se možda smilovati“ (Prva Makabejcima 4, 10); „Na povratku su Židovi hvalili i blagoslivljali Nebo govoreći: Ono je dobro i njegova je ljubav vječna!“ (Prva Makabejcima 4, 24); „Potom padoše ničice pa na znak truba zavapiše k Nebu“ (Prva Makabejcima 4, 40); „jer nam s Neba dolazi pomoć koja nas jača“ (Prva Makabejcima 12, 15); „tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast“ (Daniel 4, 23); „Isus im odgovori: …Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi? A oni umovahu među sobom: Reknemo li ‘Od Neba’, odvratit će nam: ‘Zašto mu, dakle, ne povjerovaste?’“ (Matej 21, 25).
Riječ Nebo u Židova je postala redoviti izraz za Božje ime, jer se ono radi štovanja izbjegavalo izgovarati koliko god je to moguće. Hebrejski izraz malkut šamajim, kraljevstvo nebesko, rabi se u smislu Božjega vrhovništva, i označava vrijeme kad će Bog biti jedini kralj na zemlji, nasuprot kraljevima svjetovnih sila. Matejevo evanđelje, koje je poniknulo u židovskoj kulturi, izbjegava spominjati Božje ime, pa tamo gdje drugi evanđelisti imaju Kraljevstvo Božje, Matej ima ἡ βασιλεία τῶν οὐρανῶν, hē basileía tō̃n ūranō̃n, Kraljevstvo nebesko.
[21] Aristotel, De caelo, liber 1, poglavlje 3., odlomak 6.
