»U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.« (Fil 2, 3b)

Al’ Gospodinu se svidje pritisnuti nas bolima


Nije teško zamisliti današnju scenu po crkvama diljem svijeta. Svećenik se, sam samcat, teškim korakom i s dubokom tugom u duši, u crvenoj misnici ili tek s crvenom štolom, polako približava oltaru i najprije se spušta na koljena, a onda se prostire pred Gospodinom licem okrenutim prema zemlji. I ostaje tako ležeći neko vrijeme. U potpunoj tišini.

Najdublja je to, vjerojatno, i najsnažnija gesta koju poznaje bogoslužje Katoličke Crkve i u tom je smislu preduboka simbolikom na svaki Veliki petak, ali na ovaj će za mnoge svećenike biti posebno snažna. I posebno bolna. Vjerojatno je za mnoge toliko potresna da, dok leže licem sakrivenim od pogleda ljudi, i inače na Veliki petak potajice puste suzu u tom trenutku osjećaja vlastite ogoljenosti i bolne spoznaje kako nema te cijene i nema toga uzdarja kojim možemo uzvratiti Ocu na daru Njegova bezgrešnoga jedinorođenoga Sina i Njegove satrvenosti zbog opačina naših. Ovoga puta, koje li blagoslovljene boli, mogu tako prostrti ostati ležati koliko god hoće, mogu isplakati dušu, a da se pri tome ne brinu hoće li pred drugima ispasti neukusno mekani.

Trenutak je to koji sabija u jedno svu dubinu i širinu Očeve ljubavi prema nama grešnim ljudima, svu dubinu i širinu Očeve ljubavi prema svome ljubljenome Sinu u kojemu mu je sva milina, svu dubinu i širinu Kristove ljubavi kojom uzvraća Ocu neizmjernom ljubavlju u činu poslušnosti i ispijanja kaleža koji ga nije mimoišao, svu dubinu i širinu Kristove ljubavi prema nama da nas uzdigne iz naše ljudske bijede i uvede nas u zajedništvo Trojstvene Ljubavi, svu dubinu i širinu svećenikove samoće jer slavi obrede bez naroda, svu dubinu i širinu svećenikove boli jer tek sada može na posebno blažen način supatiti s Kristom i razumjeti gorčinu Njegova vapaja: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?, svu dubinu i širinu svećenikove satrvenosti i razapetosti između poslušnosti i bratske ljubavi, jer je uzdrmana sama bit svećeničke službe po kojoj je pozvan prinositi Žrtvu, čistu, svetu, neokaljanu, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji u ove svete dane vapi za milošću euharistijskoga kruha, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji snažno osjeća svećenikovu bol i samoću, a ne može mu ni pružiti rubac, nego ga tek poput jeruzalemskih žena izdaleka požaliti, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji sada možda snažnije nego ikada osjeća veličinu Kristove Žrtve Križa… Bog samo dragi zna što će sve u sebi sabiti čin svećenikove prostracije…

A onda čin ljubljenja križa… I nema nikoga da naglas zapjeva prijekore, jer nema nikoga da stoji skrušeno u redu i čeka kad će se spustiti na koljena da bi poljupcem u Kristovo razapeto Tijelo tražio oprost od svoga Spasitelja, jer ga je nebrojeno puta i s Judom izdao i s Petrom zatajio i s Pavlom progonio i s Tomom hladno racionalizirao… I nema nikoga da zapjeva: Cjelivat ću, Gospodine svete rane tvoje… Svete rane! Tvoje, Gospodine! Ali i svu tu silnu ljubav, zahvalnost i žal zbog tolikih mrmljanja i propusta cijeloga puka, sabit će svećenik u svoj cjelov i u priliku da, opet bez bojazni da bi tkogod vidio mekoću njegove duše, u svojim prignutim koljenima savije sva ona koljena koja bi to htjela učiniti u svojoj crkvi, a ne mogu.

Koliko se u tom smislu danas čine snažne riječi proroka Izaije da za naše opačine satriješe Njega… I ne samo to, nego se svaka riječ današnjih čitanja čini i bolno teška i milosno blagoslovljena. I to je ona neizreciva ljepota naše katoličke vjere. Kad se neodvojivo ispreplete ono što vjerujemo s onim što slavimo. Veliki petak, posebno ovaj Veliki petak, ima snagu to na osobit način izraziti. Jer znamo da je Veliki petak klica uskrsnoga jutra.

To je valjda srž onoga: Al’ Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima… Samo po tim Kristovim bolima, po Očevu naumu čiji smisao nikako ne možemo umom dokučiti, ipak možemo srcem osjetiti kolike li spasonosne ljepote u Očevu htijenju da nam se sav daruje u obescjenjenju drva Križa Njegova Sina. Koje li milosne ljepote i u tome što se Gospodinu danas – u našim ovakvim životnim prilikama – svidjelo i nas pritisnuti bolima, jer nam na takav način omekšava srca kamena i daruje nam srca od mesa. Uči nas da je srž ljubavi upravo u pritisnutošću boli, jer tek smo tada spremni nehinjeno i skrušeno spustiti svoju oholu glavu i biti od srca ponizni, tek smo tada spremni s punom pozornošću i s punom zahvalnošću gledati  u Kristovo iznakaženo lice na Križu, a ne u svoje osobne jade i želje, tek smo tada spremni ponavljati: Hvala Ti, Gospodine! Hvala Ti, Gospodine! Hvala Ti, Gospodine!

Zato ne možemo drukčije nego reći: Bogu hvala što nas je pritisnuo bolima, svakoga od nas na svoj način, jer su to spasonosne boli koje nam otvaraju nebeska prostranstva, i po križu Isusovu uzdižu nas u Zagrljaj Svete Trojice.