»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Al’ Gospodinu se svidje pritisnuti nas bolima


Nije teško zamisliti današnju scenu po crkvama diljem svijeta. Svećenik se, sam samcat, teškim korakom i s dubokom tugom u duši, u crvenoj misnici ili tek s crvenom štolom, polako približava oltaru i najprije se spušta na koljena, a onda se prostire pred Gospodinom licem okrenutim prema zemlji. I ostaje tako ležeći neko vrijeme. U potpunoj tišini.

Najdublja je to, vjerojatno, i najsnažnija gesta koju poznaje bogoslužje Katoličke Crkve i u tom je smislu preduboka simbolikom na svaki Veliki petak, ali na ovaj će za mnoge svećenike biti posebno snažna. I posebno bolna. Vjerojatno je za mnoge toliko potresna da, dok leže licem sakrivenim od pogleda ljudi, i inače na Veliki petak potajice puste suzu u tom trenutku osjećaja vlastite ogoljenosti i bolne spoznaje kako nema te cijene i nema toga uzdarja kojim možemo uzvratiti Ocu na daru Njegova bezgrešnoga jedinorođenoga Sina i Njegove satrvenosti zbog opačina naših. Ovoga puta, koje li blagoslovljene boli, mogu tako prostrti ostati ležati koliko god hoće, mogu isplakati dušu, a da se pri tome ne brinu hoće li pred drugima ispasti neukusno mekani.

Trenutak je to koji sabija u jedno svu dubinu i širinu Očeve ljubavi prema nama grešnim ljudima, svu dubinu i širinu Očeve ljubavi prema svome ljubljenome Sinu u kojemu mu je sva milina, svu dubinu i širinu Kristove ljubavi kojom uzvraća Ocu neizmjernom ljubavlju u činu poslušnosti i ispijanja kaleža koji ga nije mimoišao, svu dubinu i širinu Kristove ljubavi prema nama da nas uzdigne iz naše ljudske bijede i uvede nas u zajedništvo Trojstvene Ljubavi, svu dubinu i širinu svećenikove samoće jer slavi obrede bez naroda, svu dubinu i širinu svećenikove boli jer tek sada može na posebno blažen način supatiti s Kristom i razumjeti gorčinu Njegova vapaja: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?, svu dubinu i širinu svećenikove satrvenosti i razapetosti između poslušnosti i bratske ljubavi, jer je uzdrmana sama bit svećeničke službe po kojoj je pozvan prinositi Žrtvu, čistu, svetu, neokaljanu, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji u ove svete dane vapi za milošću euharistijskoga kruha, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji snažno osjeća svećenikovu bol i samoću, a ne može mu ni pružiti rubac, nego ga tek poput jeruzalemskih žena izdaleka požaliti, svu dubinu i širinu boli vjerničkoga puka koji sada možda snažnije nego ikada osjeća veličinu Kristove Žrtve Križa… Bog samo dragi zna što će sve u sebi sabiti čin svećenikove prostracije…

A onda čin ljubljenja križa… I nema nikoga da naglas zapjeva prijekore, jer nema nikoga da stoji skrušeno u redu i čeka kad će se spustiti na koljena da bi poljupcem u Kristovo razapeto Tijelo tražio oprost od svoga Spasitelja, jer ga je nebrojeno puta i s Judom izdao i s Petrom zatajio i s Pavlom progonio i s Tomom hladno racionalizirao… I nema nikoga da zapjeva: Cjelivat ću, Gospodine svete rane tvoje… Svete rane! Tvoje, Gospodine! Ali i svu tu silnu ljubav, zahvalnost i žal zbog tolikih mrmljanja i propusta cijeloga puka, sabit će svećenik u svoj cjelov i u priliku da, opet bez bojazni da bi tkogod vidio mekoću njegove duše, u svojim prignutim koljenima savije sva ona koljena koja bi to htjela učiniti u svojoj crkvi, a ne mogu.

Koliko se u tom smislu danas čine snažne riječi proroka Izaije da za naše opačine satriješe Njega… I ne samo to, nego se svaka riječ današnjih čitanja čini i bolno teška i milosno blagoslovljena. I to je ona neizreciva ljepota naše katoličke vjere. Kad se neodvojivo ispreplete ono što vjerujemo s onim što slavimo. Veliki petak, posebno ovaj Veliki petak, ima snagu to na osobit način izraziti. Jer znamo da je Veliki petak klica uskrsnoga jutra.

To je valjda srž onoga: Al’ Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima… Samo po tim Kristovim bolima, po Očevu naumu čiji smisao nikako ne možemo umom dokučiti, ipak možemo srcem osjetiti kolike li spasonosne ljepote u Očevu htijenju da nam se sav daruje u obescjenjenju drva Križa Njegova Sina. Koje li milosne ljepote i u tome što se Gospodinu danas – u našim ovakvim životnim prilikama – svidjelo i nas pritisnuti bolima, jer nam na takav način omekšava srca kamena i daruje nam srca od mesa. Uči nas da je srž ljubavi upravo u pritisnutošću boli, jer tek smo tada spremni nehinjeno i skrušeno spustiti svoju oholu glavu i biti od srca ponizni, tek smo tada spremni s punom pozornošću i s punom zahvalnošću gledati  u Kristovo iznakaženo lice na Križu, a ne u svoje osobne jade i želje, tek smo tada spremni ponavljati: Hvala Ti, Gospodine! Hvala Ti, Gospodine! Hvala Ti, Gospodine!

Zato ne možemo drukčije nego reći: Bogu hvala što nas je pritisnuo bolima, svakoga od nas na svoj način, jer su to spasonosne boli koje nam otvaraju nebeska prostranstva, i po križu Isusovu uzdižu nas u Zagrljaj Svete Trojice.