Amoris laetitia u svjetlu nauka i prakse Crkve

Napomena Uredništva. Glavni ciljevi Portala katoličkih teologa Vjera i djela jesu njegovati učenje katoličke vjere i biti od pomoći katoličkim teolozima, osobito svećenicima i vjeroučiteljima u njihovom pastoralnom, vjeronaučnom/katehetskom radu. S obzirom na temu o kojoj se ovdje raspravlja, Uredništvo i autor članka Hrvoje Šijak nemaju podudarno mišljenje. Stajalište Uredništva sadržano je u tekstovima Razgovor katolički s pobudnicom Amoris laetitia i Smjernice HBK “Ususret svima bez iznimke” protivne su učenju Crkve, ali držimo kolegijalnim objaviti i tekst redovitoga suradnika portala.

Slijedi osobno promišljanje koje nikoga ne obvezuje i sva manjkavost teksta odraz je manjkavosti autora i ni na koji način ne može se projicirati na manjkavost crkvenog nauka ili portala koji ga objavljuje. Sve ono korisno za shvaćanje, tumačenje ili raspravu autor zabranjuje koristiti kao kamenje da se neistomišljenika (ma koliko se činilo da zaslužuje) ponizi i povrijedi. Autor polazi od pretpostavke (za koju drži da je nužna u čitanju svih dokumenata Crkve) da papa u razboritom naučavanju načelno ne uči pogrešno (iako je teoretski moguće da uči pogrešno). Stoga je njegova zadaća da nužno, dok god je moguće, sve manje jasne dijelove nauka tumači u svjetlu ispravnog odnosno na način da do izražaja bolje dođe ispravan nauk. Jednostavno rečeno, to znači da se autor vodi načelom da jedino živo autentično Učiteljstvo (dakle, ne tek privatna mišljenja biskupa ili teologa, ma koliko stručni bili) može i treba iznositi ispravke, ukoliko je došlo do greške u učenju.

Autor se zbog forme teksta nije odveć zamarao akademskim načinima citiranja i navođenja literature na kraju teksta (unatoč tome drži da će čitatelj lako razumjeti na koje se izvore referira), nije se previše pazilo na jednaku duljinu poglavlja, a sva podebljanja citiranih tekstova su autorova. Također, neće se ulaziti u detaljno seciranje svih točaka VIII. poglavlja, jer se time povećava vjerojatnost krive interpretacije, a niti je to potrebno da bi se mogao shvatiti cilj teksta. Naime, moguće je, u svjetlu povijesti djelovanja Crkve, pravovjerno shvatiti Amoris laetitiu te smjernice HBK. Svakome tko misli suprotno, autor na razmišljanje ostavlja pitanja: Kako onda prihvatiti Familiaris consortio?; Kako to da biskupi reagiraju pozitivno i izdaju smjernice?; Kako shvatiti da živo autentično Učiteljstvo ljude vodi u zabludu i grijeh?

Autor taj cilj nastoji postići navođenjem niza sličnih ili istih primjera crkvenih odluka kroz povijest. Držimo da time činimo dovoljno da se shvati kako bi valjalo odgovoriti na sve probleme ili pitanja koja se postavljaju kroz upućivanje na Dubie ili navodno kršenje Veritatis splendor, ili navodno kršenje kan. 915. ili navodno kršenje Katekizma itd.

Osim toga, držimo da je papa Franjo jasno na više mjesta i načina obznanio svoju volju, a upravo je on taj koji ima zadatak, u ime Krista voditi Crkvu. Autor se nakon ovog teksta više nema namjeru osvrtati na diskusiju te će se držati uputa biskupa i pape, dok god oni ne odluče drugačije.

Uvod

Amoris laetitia [dalje AL] apostolska je i posinodalna pobudnica (hrv. Radost ljubavi) objavljena 19. 3. 2016.

Kažemo da je „apostolska“ jer nam dolazi od apostola, tj. nasljednika apostola, konkretno Rimskog prvosvećenika i prvog biskupa Crkve: pape. To je važno jer ovdje znamo da osoba Jorge Mario Bergoglio djeluje kao papa, a ne tek kao teolog. Zato u potpisu stoji „papa Franjo“, a ne „mag. theol. Bergoglio“. Drugim riječima, nastupa kao učitelj, magistar tj. kroz svoj autoritet pape, a ne samo kroz autoritet teološkog stručnjaka. Razliku možemo dodatno osvijetliti primjerom Benedikta XVI. koji je napisao serijal „Isus iz Nazareta“, ali se potpisao kao „Josip Ratzinger“. Dakle, on je tu knjigu napisao autoritetom teološkog stručnjaka, ali ne autoritetom crkvenog učitelja, odnosno pape.

Kažemo da je pobudnica „posinodalna“ jer slijedi nakon neke sinode. Sinoda je pak skupština biskupa koji savjetom pomažu papi oko nekih pitanja. U ovom slučaju, pobudnica je plod dviju sinoda sazvanih da bi biskupi savjetom pomogli Papi oko pitanja obitelji u suvremenom svijetu jer je obitelj, a to je očito na brojnim primjerima, pred krizom i velikim izazovima. Biskupi i Papa, dakle, nastoje vidjeti što oni sa svoje strane mogu učiniti da pomognu obiteljima na njihovu putu i rastu u svetosti. Održane su 2014. i 2015. godine i obično ih nazivamo „Sinode o obitelji“. Biskupi ovdje također djeluju kao učitelji, tj. kroz svoj apostolski autoritet, a ne tek kao puki teološki stručnjaci. Snagu njihova autoriteta dodatno osnažuje to da su djelovali kolegijalno, odnosno zajedno i u očitoj suradnji s Papom.

Kažemo „pobudnica“ jer dobivamo poticaj da poduzmemo određene korake, u nama se želi pobuditi određeno razmišljanje, stav ili aktivnost.

Sve u svemu, AL sažima brojne misli i zaključke Sinoda o obitelji te nas potiče na poduzimanje određenih koraka, odnosno omogućuje nam dublji uvid u crkveni nauk s nadom da ćemo tako lakše i bolje živjeti svoj poziv.

O “težini” AL?

Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učiteljâ!” (Jak 3, 1a).

Rekli smo da Papa u AL nastupa autoritetom učitelja. Mi ostali, stoga imamo ulogu učenika. Moramo zauzeti stav osobe koja želi i treba biti poučena. Nije naša uloga Papu učiti! Upravo suprotno!

Da je AL dio autentičnog naučavanja Pape, možemo zaključiti na temelju nekoliko razloga.

Prije svega, radi se o dokumentu koji slijedi nakon sinoda biskupa, autor mu je Papa te ga upućuje biskupima, prezbiterima, đakonima, posvećenim osobama, kršćanskim supruzima i svim vjernicima laicima. Najjednostavnije rečeno, AL ima (barem načelno) identičnu težinu kao i Familiaris consortio [dalje FC].

Nadalje, Pobudnica je objavljena u Acta Apostolicae Sedis [dalje AAS]. To je službeno glasilo papinih (odnosno vatikanskih) uredbi. Osim Pobudnice, zajedno su u AAS objavljene i Smjernice biskupa Buenos Airesa [dalje BA]. Za BA, Papa je izjavio: „Tekst je napisan jako dobro i u potpunosti objašnjava značenje VIII. poglavlja Amoris Laetitia. Ne postoje druge interpretacije.“[1] Ovime su i same BA dobile na „težini“, budući da Papa izričito kaže da one „u potpunosti“ objašnjavaju AL te da „nema druge interpretacije.“ Osim toga, intervencijom Pape dokument BA uvršten je zajedno s AL u AAS.

Na drugom mjestu, Franjo će se referirat na VIII. poglavlje AL kao tekst koji je dio Učiteljstva Crkve: „Mogao bih vam odgovoriti na dva načina: na kazuistički način, koji ipak nije kršćanski, čak i ako može biti crkveni; ili prema Učiteljstvu Crkve kao u osmom poglavlju Amoris Laetitia…“.[2] Tako će to u AAS protumačiti i kardinal P. Parolin napisavši: „Vrhovni svećenik je odredio da se prethodna dva dokumenta objave putem vatikanske internetske stranice i u Acta Apostolicae Sedis, kao autentično Učiteljstvo.“ (1074).[3] Kardinal C. Schönborn će na pitanje o vrijednosti AL reći:

„Očito je da je to djelo učiteljstva: to je apostolska pobudnica. Jasno je da Papa vrši svoju ulogu pastira, vodiča i učitelja vjere, budući da je imao koristi od savjetovanja dviju sinoda. (…) Amoris Laetitia je čin učiteljstva koji nauk Crkve čini prisutnim u aktualnom vremenu. (…) Ovo je funkcija vlastita živom učiteljstvu: tumačiti Božju Riječ autentično, onako kako je napisana ili predana.“[4]

Slične bismo navode mogli nizati i dalje, ali držimo da je već iz ovoga očito da papa smatra, a drugi prihvaćaju, da je s AL nastupio autoritetom učitelja.

Također, papa Franjo je u nekoliko navrata rekao da AL otvara neke mogućnosti (ali ne crkvenopravne norme, vidi: AL 300) koje dotad nisu postojale, barem ne tako jasno. Primjerice, reći će:

„Nije bilo potrebe mijenjati crkveni zakon, već samo to kako se on primjenjuje. Obraćajući pažnju na specifičnosti svakog slučaja, pazeći na Božju milost koja djeluje u sitnicama ljudskih života, mogli smo se pomaknuti s crno-bijelog moralizma koji je riskirao zatvaranje puteva milosti i rasta. Nije to bilo ni pooštravanje ni labavljenje ‘pravila’, već njihova primjena koja je ostavila prostora za okolnosti koje se nisu uredno uklapale u kategorije.“[5]

Nadalje, na upit otvara li pobudnica neke nove mogućnosti pristupa sakramentima onima koji su rastavljeni i ponovo civilno oženjeni, Papa odgovara: „Mogu reći da, točka.“[6] Dakle, Papa može jednostavno reći: Da, od kad je AL, postoje neke nove mogućnosti. U tom odgovoru, on ipak nastavlja nijansirati odgovor te nas upućuje na prezentaciju kardinala C. Schönborna.

U toj prezentaciji kardinal objašnjava da papa Franjo potvrđuje nauk FC te temeljem istog tumači da:

„Razlučivanje mora pomoći u pronalaženju mogućih načina odgovora Bogu i rastu usred ograničenja. Misleći da je sve crno-bijelo, ponekad zatvaramo put milosti i rasta i obeshrabrujemo putove posvećenja koji daju slavu Bogu. (…) U smislu ove ‘via caritatis’, Papa potvrđuje, na ponizan i jednostavan način, u bilješci da se pomoć sakramenata također može pružiti u ‘određenim slučajevima’.“[7]

Konačno, brojni su biskupi i biskupske konferencije izdali službene smjernice s obzirom na ono što donosi AL, a iste ne bi nužno bile moguće prije AL. To samo po sebi znači da su biskupi pojedinačno ili kolegijalno, iako raspršeni po svijetu, na jednak način shvatili (barem u nekom segmentu) Papinu Pobudnicu te izdali Smjernice (to samo po sebi ne znači da su na jednak način artikulirali „nove mogućnosti“, poanta je ovdje samo reći da izdaju autentične dokumente za svoje biskupije baš zbog AL, čime priznaju „težinu“ te Pobudnice te barem neku „novost“). Primjerice, čak i Smjernice poljskih biskupa [dalje PO], koje nisu eksplicitno artikulirale neke očite „nove mogućnosti“, govore da papa Franjo u AL: „(…) razvija misao Ivana Pavla II., koji je ukazao na potrebu uzimanja u obzir složenosti situacije rastavljenih vjernika koji žive u novim građanskim zajednicama (usp. FC 84 §2).“[8] Drugim riječima, priznaje se da AL ne možemo svesti tek na ponavljanje FC, već razvijanje FC.

Naravno, sve to ne znači da Papa u AL iznosi neku dogmu ili nezabludiv i neopoziv nauk. Međutim, čak i kad papa izlaže neki nauk ne-nezabludivo ili ne-neopozivo, vjernik je dužan dati (prema Lumen gentium 25, Donum veritatis [dalje DV], te III. stavku Ispovijesti vjere) posluh volje i uma.[9] Naravno, svaka formulacija, čak i ona dogmatska, a napose onda ne-nezabludiva može imati određenih manjkavosti i naravno da vjernici, na prikladan i katolički način mogu reagirati (sukladno uputama u, primjerice, DV), ako drže da postoje neke manjkavosti (neki su teolozi u nas već reagirali).[10] Ipak, „bilo bi suprotno istini zaključiti, polazeći od nekih pojedinačnih slučajeva, da bi se Učiteljstvo Crkve moglo redovito prevariti u svojim prosudbama razboritosti, ili pak, da ne uživa Božju pomoć u vršenju svojeg cjelovitog poslanja“ (DV 24). To vrijedi i u slučajevima kad „nije u pitanju nauk vjere“ (DV 27).

Prema tome, u AL papa Franjo ne iznosi tek svoje privatno mišljenje, već djeluje kroz autoritet učitelja. On u Pobudnici ne donosi neke nove doktrine ili opće norme „crkvenopravne naravi“ (AL 300), već kroz razvijanje nauka pokazuje da se „otvara mogućnost“ primjene već postojećih pravila na neke nove ili kompleksnije situacije. Koje su to „nove“ mogućnosti u ovom tekstu ostavljamo za kasnije. Ovdje nam je, za početak, cilj bio pokazati da je AL dio autentičnog naučavanja Crkve koji nije tek puko ponavljanje već postojećeg nauka bez ikakvog razvitka njegove primjene.

O ženidbi i rastavi

Isus o braku i ponovnoj ženidbi

Nemoguće je o ičemu katoličkom iole ozbiljno govoriti, bez da barem malo ne konzultiramo Bibliju tj. Isusa. O Isusu kao povijesnoj ličnosti ne znamo onoliko koliko bismo željeli i mnogo onoga što o njemu često govore popularni mediji, pa čak i katolički (makar se pozivaju na Bibliju), nije moguće pripisati povijesnom Isusu s velikom sigurnošću. No, kad je u pitanju rastava[11] i ponovna ženidba, nema puno dilema: Isus je sigurno zabranio rastavu i ponovnu ženidbu.

O tome čitamo u: 1Kor 7, 10-11; Mt 5, 32; Lk 16, 18; Mk 10, 11-12.

Možda se ne može definitivno tvrditi da je Isusova rečenica glasila točno onako kako je prenosi ovaj ili onaj biblijski pisac, ali poanta sigurno seže do povijesnog Isusa: nema rastave i ponovne ženidbe. Dapače, čini se da je Isus općenito bio protiv rastave, a ne samo protiv nove ženidbe. Naime, sâma ta „nova“ ženidba rezultirala bi preljubom. Ovako zaključuje J. P. Meier: „(…) Isus je apsolutno zabranio razvod i označio razvod i ponovni brak kao grijeh preljuba (…).“[12] Zanimljivo je da ovdje ne čitamo ništa o nekoj opciji da ponovo oženjeni žive kao brat i sestra.

Isus je to naučavao u kulturnom kontekstu koji je na sve strane dopuštao rastavu i ponovnu ženidbu. U tom je segmentu suvremeni svijet vrlo nalik antičkom. Zaključno: Isus nije bio fan rastave, a drugu „ženidbu“ držao je preljubom.

Ovdje valja još kratko reći da nećemo ulaziti u poteškoće oko shvaćanja tzv. „Matejeve iznimke“. Naime, u Mt imamo ovo: „osim zbog bludništva/bestidnosti/πορνείας” (nigdje nije jasno u Mt protumačeno što točno se pod tim terminom misli). Vrlo je teško sa sigurnošću tvrditi zašto se u Mt javlja ova iznimka i kako je shvatiti, a niti se čini toliko sigurno da potječe od Isusa.

Sve u svemu, barem katolici, čvrsto drže da je rastava sakramentalnog braka nemoguća, jer „što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja” (Mt 19, 6b).[13]

Crkva o braku i ponovnoj ženidbi

Nama ovdje nije moguće ići u detaljnu analizu crkvenog naučavanja o sakramentalnom braku, rastavi i ponovnoj (građanskoj) ženidbi. Izdvojit ćemo stoga tek par detalja da ukažemo na krucijalni dokument trenutačnih rasprava, a to je FC Ivana Pavla II.

Izdvajamo prije svega papu Inocenta I. koji kaže: „Svi se pridržavaju prakse da se smatra preljubnicom žena koja se drugi put uda dok joj je muž još živ, a dopuštenje da čini pokoru nije joj dano dok jedan od njih ne umre.“[14] Dakle, ovdje je za status preljubnika dovoljno tek to da si u drugom braku te za tebe nema pokore, tako dugo dok ne umre ili tvoj pravi bračni drug ili tvoj drugi (mogli bismo reći „civilni“) bračni drug.

U Denzingeru [dalje DH] čitamo da u 5. st. postoji odredba:

„Ako su pak neke žene tako zahvaćene ljubavlju prema svojim kasnijim muževima, da radije ostaju s njima nego li da se vrate u zakonitu ženidbu, s pravom ih treba kazniti pa i tako da budu isključene iz crkvenog zajedništva“ (DH 314).

Ovdje se zapravo govori o slučaju žena koje su pogrešno mislile da su udovice. Naime, u vrijeme ratova muževi su često izbivali godinama, a s ratišta su stizala razna svjedočanstva pa se za neke ljude pogrešno držalo da su poginuli. Tako su neke žene bile smatrane udovicama te sklapale, u dobroj vjeri, nove ženidbe koje su bile smatrane sakramentalnima. Međutim, pravi muž se ponekad vratio kao živ i Crkva je držala da se, u tom slučaju, supruga njemu mora vratiti. Ako bi to odbila, treba je kazniti pa čak i ekskomunicirati.[15]

Mogli bismo nastaviti s nizanjem primjera prema kojima ste bili crkvenopravno kažnjeni za sklapanje nove ženidbe (dok vam je još važeća prva sakramentalna ženidba),[16] ali ćemo radi dobra onoga koji čita napraviti skok sve do Zakonika kanonskog prava iz 1917. [dalje: CIC 1917].

Naime, u CIC 1917 čitamo:

„Bigamisti, to jest oni koji, unatoč bračnoj vezi, pokušavaju sklopiti još jedan brak, čak i civilni kako kažu, po tome su ozloglašeni; a ako, odbacivši opomenu Ordinarija, ostanu u nedopuštenoj vezi, trebaju biti ekskomunicirani prema težini djela ili udareni osobnim interdiktom“ (kan. 2356).

Bigamisti su ovdje shvaćeni kao oni koji, iako znaju da im je još uvijek valjan prvi brak, svejedno pokušavaju sklopiti drugi pa makar i civilni.[17] Ti se ljudi trebaju opomenuti, ako ostanu u nedopuštenoj vezi, onda ih treba kazniti osobnim interdiktom ili ekskomunikacijom.

Godine 1981., papa Ivan Pavao II. piše apostolsku pobudnicu FC. Imajte na umu da je u to vrijeme još uvijek na snazi CIC 1917 s gore citiranim kanonom. To je konkretno značilo da ste za pokušaj ili život u civilnom braku (dok vam je crkveni brak još uvijek vrijedeći) mogli biti ekskomunicirani. Dakle, ne samo da ste riskirali da nećete moći na ispovijed i pričest, riskirali ste ekskomunikaciju.

Ne treba nas onda previše čuditi da je bilo onih koji su držali da je s FC došlo do „loma“ u crkvenom nauku, da se prešla crta pravovjerja kad je Ivan Pavao II. u broju 84 napisao da ponekad nije moguće da civilno oženjeni žive odvojeno. Dapače, oni ne samo da nisu ekskomunicirani nego mogu na ispovijed, ako se pokaju: „što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu“ te „preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima“ (bračni čini = spolni odnos).

Papa će isto ponoviti u Katekizmu kad će napisati za one koji su, dok im još vrijedi crkveni brak, stupili u novi civilni brak: „Ne može im se udijeliti ni pomirenje u sakramentu pokore, osim onima koji se pokaju što su povrijedili znak Saveza i vjernosti Kristu, obvezavši se živjeti u potpunoj uzdržljivosti“ (KKC 1650).

Godine 1983. isti će papa proglasiti novi Zakonik kanonskog prava [dalje CIC 1983] čime onaj iz 1917. prestaje vrijediti te će izostaviti gore citirani kanon 2356. Ovo napominjemo zato da pokažemo da je papa Ivan Pavao II. svojom pobudnicom FC izmijenio primjenu vrijedećeg kanona iz CIC 1917, a tek kasnije intervenirao u sâm Zakonik, odnosno tek je kasnije izašao CIC 1983.

Je li došlo do loma s FC (ili Ivanom Pavlom II.)? Naravno da nije. Naime, makar se može argumentirati da je došlo do loma kad se gleda dio nauka Crkve, oni koji nastoje vidjeti čitav nauk kroz sva vremena i različite kontekste vidjet će da problema zapravo nema. Dapače, Ivan Pavao II. je neke stvari produbio i proširio, a neke je stvari pooštrio u odnosu na tumačenja koja su vrijedila prije 1981.

Kasnije ćemo se još vratiti na FC.

O ublažavajućim faktorima

Za potrebe razumijevanja AL valja ukratko progovoriti u tome kako Crkva shvaća odnos grijeha i zapovijedi, odnosno kako s jedne strane ocjenjuje kakvoću čina, a kako s druge strane ocjenjuje moralnost čina. Primjerice, u Sjaju istine [dalje VS] papa govori da je Crkva „uvijek naučavala“ da „negativni propisi“ (poput negativnih propisa Dekaloga) „obvezuju sve i svakoga, uvijek i u svakoj prigodi“ te „vežu po svaku cijenu“ (VS 52). Primjer tih zapovijedi su: Ne ubij! Ne sagriješi bludno! Ne ukradi! (iako valja znati da Papa napominje da to ne znači da su pozitivne zapovijedi neobvezne).

Primijetite apsolutnost rječnika: sve, svakoga, uvijek, u svakoj prigodi, po svaku cijenu.

Prema tome, zapovijed „Ne ubij!“ obvezuje sve i svakoga, uvijek i u svakoj prigodi te po svaku cijenu. Dakle, nema osobe ili vremena ili cijene ili nakane koja može promijeniti to da je ubojstvo objektivno zao čin. Što ćemo onda sa samoobranom? Zar vojnici u obrani domovine moraju pucati u zrak te niti u jednoj prigodi ne smiju usmrtiti neprijatelja? Svi znamo da Crkva dopušta samoobranu pa čak i onu koja će rezultirati usmrćivanjem. Kako to? Zar nije papa rekao „u svakoj prigodi“ „sve i svakoga“ i „po svaku cijenu“?

Razlog leži u tome što se moralnost ne tiče samo faktora koji se tiču objekta (Dekalog), već i faktora koji se tiču subjekta (svijest, sloboda) odnosno, u obzir valja uzeti okolnosti čina. Prije nego krenemo dalje, samo želimo napomenuti sljedeće, a da se izbjegnu zabune: faktori koji se odnose na subjekt tj. vršitelja čina ili okolnosti čina ne mijenjaju kakvoću čina, već utječu na moralnost čina, odnosno na odgovornost vršitelja (usp. KKC 1750-1754). Da bi netko počinio smrtni grijeh, nije dovoljno samo da on pokretima tijela čini nešto što rezultira kršenjem Dekaloga. Potrebno je još da osoba bude pri punoj svijesti i punoj slobodi. Čin, pritom i dalje, ostaje objektivno zao.

Drugim riječima, ne radi se o tome da Dekalog nekada ne obvezuje, već da je subjektivna odgovornost umanjena, a ponekad je niti nema. Kako kaže KKC:

„Ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti neznanjem, nepažnjom, nasiljem, strahom, navikama, neumjerenim strastima i drugim psihičkim ili društvenim čimbenicima“ (1735).

Primijetite da se subjektivna odgovornost može umanjiti. Dalje stoji:

„ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti. No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered“ (KKC 1793).

Primijetite da i dalje govorimo da je to bio zao čin, ali se ne ubraja subjektu. Zatim opet dalje imamo:

„Nehotično neznanje može umanjiti, čak i poništiti ubrojivost teškoga grijeha. (…) Porivi osjećajnosti, strasti mogu također smanjiti voljni i slobodni značaj krivnje; a isto tako vanjske prisile ili patološki poremećaji (…)“ (KKC 1860).

Na drugom mjestu opet:

„Da se donese ispravan sud o moralnoj odgovornosti pojedinaca i da se usmjeri pastirsko djelovanje, uzet će se u obzir čuvstvena nezrelost, snaga stečenih navika, stanje tjeskobe ili drugih psihičkih ili društvenih činiteljâ koji mogu umanjiti ili, dapače, svesti na minimum moralnu krivnju“ (KKC 2352).

Ovdje bismo, osim ovoga što je podebljano, istaknuli da „pastirsko djelovanje“ također mora poznavati te čimbenike. Malo ćemo dalje za prostituciju pročitati:

„Iako je, s obzirom na grijeh, uvijek veoma griješno odavati se prostituciji, ipak krivnja grijeha može biti umanjena uslijed bijede, ucjene i društvenog pritiska“ (KKC 2355).

Primijetite da je čin „uvijek veoma grešan“, ali krivnja može biti umanjena čak i zbog „društvenog pritiska“, „ucjene“ ili „bijede“.

Odnos teške materije i odgovornosti za grijeh možemo vidjeti i u drugim dokumentima Crkve. Primjerice, Kongregacija za nauk vjere će o odgovornosti za eutanaziju reći:

„Jer, riječ je o povredi Božjeg zakona, prekršaju protiv dostojanstva ljudske osobe, zločinu protiv života i napadu na čovječanstvo. Može se dogoditi da, zbog dugotrajne i jedva podnošljive boli, zbog duboko osobnih ili drugih razloga, ljudi mogu biti navedeni da povjeruju da mogu legitimno tražiti smrt ili je dobiti za druge. Iako u tim slučajevima krivnja pojedinca može biti smanjena ili potpuno odsutna…“[18]

Dakle, čak i u slučaju da „tražite smrt“ eutanazijom, što je objektivno pogrešno uvijek i svuda, dapače, to je zločin protivan Božjem zakonu, krivnja pojedinca (subjekt) može biti „smanjena ili potpuno odsutna“. Ponavljamo: „potpuno odsutna“. Nadamo se da je jasno da iz ovoga ne slijedi da Kongregacija kaže da je “iz dubokih osobnih razloga” ili „zbog toga jer te boli“ u redu eutanazirati. Ponavljamo, ne radi se o tome da je ponekad prihvatljivo eutanizirati, već da osobna krivnja može biti „smanjena“ ili „potpuno odsutna.“

Godine 1997. izlazi Vademecum za ispovjednike. Taj se dokument, koji je napisan pod budnim okom Kongregacije za nauk vjere, poziva na: Humanae Vitae, VS, FC, Reconciliatio et paenitentia te Katekizam. On donosi „jasne i sigurne smjernice“, a među njima je i sljedeća (radi konteksta pojašnjavamo da se govori u korištenju kontracepcije koja je već okarakterizirana kao intrinzično zlo):

„Posebne poteškoće predstavljaju slučajevi suradnje u grijehu supružnika koji dobrovoljno čini neplodnim zajednički čin. Prije svega, potrebno je razlikovati suradnju u pravom smislu riječi od nasilja ili nepravednog nametanja od strane jednog od supružnika, čemu se drugi supružnik zapravo ne može oduprijeti. Ta suradnja može biti dopuštena kada su sljedeća tri uvjeta zajednički ispunjena:

kada surađujuće djelovanje bračnog druga nije već samo po sebi nedopušteno;

kada postoje razmjerno teški razlozi za sudjelovanje u grijehu drugog bračnog druga;

kada osoba nastoji pomoći drugom supružniku da odustane od takvog ponašanja (strpljivo, uz molitvu, milosrđe i dijalog; iako ne nužno u tom trenutku, niti u svakoj pojedinoj prilici).“[19]

Ne želeći skrenuti naš tekst na pitanje kontracepcije, ističemo ono što je poanta. Crkva razlikuje objektivno intrinzično zlo od subjektivne odgovornosti za suradnju u zlu. Dapače, supružnik se može naći u objektivno teškoj situaciji u kojoj pristaje (voljno, ali ne nužno slobodno) na određenu suradnju u grijehu, ali mu je (u određenim slučajevima) odgovornost minimalizirana. Posebno valja izdvojiti da izražavanje neslaganja s grešnim činom nije nužno u svakoj pojedinoj prilici pa niti u tom trenutku. Držimo da se ovaj slučaj vrlo lako može na sličan način shvatiti u kontekstu onoga što govori AL i BA.

Ovakav stav Crkve nije nikakva postkoncilska novost. Tako u Casti Conubii čitamo:

„Sveta crkva također vrlo dobro zna da jedan od supruga nerijetko grijeh više podnosi nego li ga počinja, kad naime zbog sasvim teškog razloga dopusti da se pravi red naruši, što on sam ne želi; zbog toga je on bez grijeha, ali neka se i tada sjeti zakona ljubavi prema bližnjemu, te neka ne propusti drugoga odvraćati i udaljavati od grijeha“ (DH 3718).

Ovdje, ponavljamo, opet ne želimo skrenuti na pitanje kontracepcije. Želimo samo istaknuti da papa Pio XI. govori da jedan od supruga „zbog sasvim teškog razloga“ može biti u situaciji da „dopušta“ da se djeluje kontra reda. Primijetite da Papa kaže da je tada „on bez grijeha“. Osim toga, supružnik koji „više trpi grijeh, nego li ga počinja“, osim teških razloga (koje Papa ne precizira) može biti motiviran i nekim pozitivnim razlozima odnosno svrhama poput: međusobnog pomaganja, njegovanje ljubavi, stišavanje požude… Napominjemo ovo jer se od CIC 1983 dobro potomstva više ne stavlja ispred dobra supruga pa možemo možda zaključiti da danas ti pozitivni razlozi koje smo naveli, imaju još veću težinu. Opet napominjemo da ne želimo reći da je u redu kršiti Božje zapovijedi jer, recimo, želite usrećiti partnera, već opet govorimo tek o faktorima koji utječu na osobnu krivnju, odnosno to jeste li ili niste počinili smrtni grijeh.

Ništa od ovoga što smo iznijeli o ublažavajućim faktorima nije neka nova moderna popustljivost Crkve. To je stari nauk! Dapače, uloga pastira i teška zadaća koju imaju također nije nova. Tako Trident uči da je bitno da se ispovjedniku kažu okolnosti čina jer inače ne bi mogao dobro suditi o činu:

„Osim toga, očito je da u ispovijedi treba iznijet i okolnosti koje mijenjaju vrstu grijeha [kan. 7], jer bez toga pokornik ne iznosi potpuno same grijehe, niti su oni jasni sucima, pa je nemoguće da bi oni mogli ispravno suditi o težini prijestupa, niti bi pokornicima za njih mogli odrediti kaznu kakvu treba. Zbog toga je daleko od razuma učiti da su te okolnosti izmislili besposleni ljudi, ili da treba ispovjediti samo jednu okolnost, tj. da je sagriješeno protiv brata“ (DH 1681).

O pričešćivanju (i pomirenju)

Crkva kroz povijest svog učenja o moralu i svoje sakramentalne prakse, nije u obzir uzimala tek ublažavajuće faktore. U svojim razboritim odlukama, tj. u praksi, u obzir su uzimane i neke druge okolnost, recimo dobro pojedinca ili pak dobro drugih vjernika. Ovisno o raznim faktorima, prednost je davana čas ovima, a čas onima. Evo nekih primjera takve prakse.

Grgur Veliki u Pastoralnim pravilima piše:

„Ali neke stvari, iako su otvoreno poznate, treba povremeno tolerirati; odnosno kada okolnosti ne pružaju prikladnu priliku za njihovo otvoreno ispravljanje. Jer čirevi se prijevremenim rezanjem jače upale i, ako lijekovi ne odgovaraju vremenu, nedvojbeno je očito da gube svoju ljekovitu funkciju.“[20]

Vidimo, dakle, da se neke stvari, iako otvoreno poznate mogu tolerirati do prikladnije prilike da ne bismo pretjeranom strogoćom napravili još veće zlo ili, slikovito govoreći, u potpunosti upropastili mogućnost izlječenja.

Zatim sv. Alfonz Liguori u Vodiču za ispovjednike piše:

„Ako [pokornik op.a.] ne zna za neku drugu stvar (o kojoj može biti neznalica) – čak i nešto od božanskog zakona, ispovjednik treba razborito odlučiti hoće li pouka biti korisna za pokornika. Ako neće biti korisno, ne treba ispravljati, već ga ostaviti u dobroj vjeri.“[21]

Ovdje posebno izdvajamo težinu zadaće koju ima ispovjednik, on treba donijeti razboritu odluku je li korisno krenuti s podukom ili nije. Primijetite da se ne kaže da, ako ne dođe do pouke, pomirenje nije moguće. Ovo je posebno korisno imati na umu kad FC i AL govore o tome da pojedinci (a zapravo svaki vjernik) postupno dolaze do cilja (punine života).

Sve to naravno nije značilo da grešniku nitko nikada ne trebao reći da još mora kod sebe promijeniti ovu ili onu stvar. Gore navedeno samo znači da ne možemo od svih uvijek zahtijevati isto jer je ponekad, u nekim slučajevima to kontraproduktivno.

Ta su nam načela puno lakše razumljiva kad govorimo o djeci. Tako nam je potpuno razumljivo da Crkva uči sljedeće: „Za prvu ispovijed i za prvu pričest nije potrebno potpuno i savršeno poznavanje kršćanskoga nauka. Dijete će ipak kasnije morati postepeno naučiti čitav katekizam, prema načinu svoje spoznaje“ (DH 3531). Nikome nije sporno da će dijete, iako već može na pomirenje i pričest, tek postupno naučiti čitav katekizam.[22] Slično razmišljanje će Ivan Pavao II. imati kad će govoriti o zakonu postupnosti jer nisu svi (uključujući i odrasle) na jednak način „sposobni razumjeti, cijeniti ili potpuno provoditi u djelo objektivne zahtjeve zakona“ (FC 34).

Za razumijevanje AL valja, također, imati na umu da se u dobrom dijelu prvog milenija pokora sastojala od strogih postova, spavanja na tvrdu ležaju, uzdržavanju od kupanja, nošenja pokorničkih odijela, stajanja izvan crkve, molitvi na koljenima.[23] Zbog toga su svi znali jeste li ili niste u smrtnom grijehu. Tu se možda bolje očitovala veza Crkve kao zajednice i pojedinca koji se ogriješio o Boga, ali time ranio i Crkvu. No, taj se naglasak ipak umanjio s vremenom. Zašto? Između ostalog zato jer se nekim vjernicima to činilo prevelikom sramotom pa uopće nisu niti pokušavali biti vjernici. Dakle, da bi se njima pomoglo, s vremenom su se javna djela pokore napustila pa makar i po cijenu okrnjivanja jasnije veze između zajednice i grešnika. Bilo je i drugoga što se danas više ne zagovara niti ne uči niti ne prakticira, poput „principa da je pokora nakon krštenja moguća samo jedanput.“[24] Hoćemo li danas prigovarati što nema javnih djela pokore jer će netko biti zbunjen ili zato jer je time umanjena jasnoća crkvenog nauka o vezi Crkve i grešnika? Možda bismo trebali. No, onda valja znati da ćemo tim potezom riskirati da zbunimo nauk Crkve o milosrđu ili narušiti tajnost pomirenja.

Uvijek je bilo onih koji su tražili veću strogoću. Nekad su ti zahtjevi bili opravdani, a nekad (kao u slučaju koji spominje Leon Veliki) nisu:

„Zabranjujem da se prilikom pokore javno čita spis koji pojedinačno sadrži grijehe! Dovoljno je posve da se prijestupi otkriju biskupu u tajnom razgovoru. (…) Neka se dakle dokine taj sporni običaj, jer se je bojati da će se mnogi udaljiti od ovog spasonosnog lijeka pokore zbog sramote ili jer se boje da će za njihove čine saznati njihovi protivnici te ih poslije navesti na sudu.“[25]

Ovo navodimo da se ne bismo zavaravali: pretjerana popustljivost nije jedina opasnost za vjeru i Crkvu, tu je i pretjerana strogost i krutost. Granicu, kao onda tako i danas, određuju oni kojima je to povjerio Krist: biskupi u zajedništvu s papom!

Unatoč šizmi između katolika i pravoslavaca imamo mnogo pisanih svjedočanstava o međusobnom pripuštanju pričesti, iako se nije radilo o smrtnoj opasnosti. Ukratko, pravoslavni je kršćanin mogao na pričest kod katoličkog svećenika čak i u slučaju kad nije očitovao neku jasnu namjeru da planira „prijelaz“ u puno zajedništvo.[26]

Nakon Tridenta su postojali slučajevi u kojim su „istočni“ (pravoslavni) kršćani mogli na pričest u Katoličkoj Crkvi makar pritom zadržali svoj „običaj“ da je u slučaju preljuba moguća rastava i ponovna ženidba. Crkva je tu praksu, u iznimnim slučajevima tolerirala. Dakle, u nekim slučajevima su neki kršćani koji su bili ponovno oženjeni na pravoslavni način bili pripuštani pričesti u Katoličkoj Crkvi u 16. st., a isto se primjenjivalo i na one koje bismo danas nazivali istočnim katolicima.[27]

Godine 1957. je Kongregacija Svetoga oficija dala dopuštenje nuncijima i apostolskim delegatima da nekatoličkoj krštenoj djeci, koja pohađaju katoličke škole i koja su bona fide, mogu dati pričest. Iste godine Sveta Stolica daje na Bliskom istoku mogućnost da nekatolički studenti na katoličkim učilištima imaju udioništvo u sakramentima, ako izjave da su spremni priznati papin primat te da postoji razborita nada da će stupiti u Katoličku Crkvu.[28]

Sve te razborite odluke su dopuštenja, praksa, toleriranje koja se čas primjenjuju strože, čas blaže. Primjere bismo mogli nizati unedogled. Zaključujemo prastarim stavom Crkve:

„Za takve [koji su se nakon krštenja u svako vrijeme predali užicima razuzdanosti, a na samom kraju svog života traže pokoru zajedno s pomirenjem pričesti op.a.] je ranija praksa bila stroža a kasnija, pod utjecajem milosrđa, susretljivija. Naime, raniji je običaj bio da im se dopusti pokora a uskrati pričest. Da lako podjeljivanje pričesti ne bi ljude učinilo sigurnima u pomirenje i zadržalo ih od pada, jer su u ono vrijeme bili česti progoni, s pravom im je uskraćivana pričest a dopuštena pokora, da im se ne bi sve potpuno uskratilo. Ali nakon što je naš Gospodin vratio mir svojim Crkvama, i pošto je nestalo progona, odlučeno je da se umirućima dadne pričest, kako zbog Gospodinovog milosrđa kao popudbina umirućima, tako i da se ne bi činilo da slijedimo strogost i krutost krivovjernika Novacijana koji je uskraćivao oproštenje. Dakle, neka se s pokorom podijeli i posljednja pričest: kako bi takvi ljudi, s dopuštenjem našeg Spasitelja, u svom posljednjem času bili oslobođeni od vječne propasti“ (DH 212).

Ovdje zapravo imamo lijepo sažeto kako Crkva, ovisno o raznim faktorima i uzimajući u obzir čas opasnost pretjerane popustljivosti, a čas pretjerane krutosti, donosi razborite odluke koje se tiču primanja pričesti. Upravo to čini papa Franjo u AL.

O VIII. poglavlju AL

Kontekst čitave AL, posebice u VIII. poglavlju je FC posebice broj 84. Tamo, između ostalog stoji:

„Ništa manje Crkvi se nameće njezin običaj, utemeljen na samom Svetom Pismu, da svetoj Pričesti ne može pripustiti vjernike koji su nakon rastave stupili u novi brak. Oni sami naime sprječavaju da ih se pripusti jer se svojim stanjem i životnim položajem objektivno udaljuju od veze ljubavi između Krista i Crkve koju Euharistija označava i ostvaruje. Preostaje, osim toga, još jedan osobit dušobrižni razlog: ako bi se ti ljudi pripustili Euharistiji, vjernici bi bili dovedeni u zabludu i zabunu o tom što Crkva uči o ženidbenoj nerazrješivosti“ (FC 84).

Ovdje FC kaže da su dva razloga zašto se vjernike koji su nakon (civilne) rastave stupili u civilni brak (dakle, njima je valjana crkvena ženidba koju su tek civilno raskinuli) ne pripušta sakramentima, a to su: 1) stanje i životni položaj koji ih objektivno udaljava od veze ljubavi… i 2) briga za druge vjernike koji bi mogli biti zbunjeni ako bi im se dala pričest.

Isto će 1994. reći i Kongregacija za nauk vjere: „Ako su rastavljeni civilno ponovno vjenčani, nalaze se u situaciji koja je objektivno protivna Božjem zakonu. Stoga, ne mogu primiti pričest dok god ta situacija traje“ (br. 4).[29]

Mnoge koji su zbunjeni s AL, zapravo zbunjuje njihovo pogrešno shvaćanje ovdje spomenutog „objektivnog“ stanja odnosno „dok god ta situacija traje“. Naime, to objektivno stanje/situaciju ne valja shvatiti na apsolutistički način jer FC u istom broju u sljedećem odlomku te Kongregacija također u istom broju u sljedećem odlomku dodaju: osim onima koji se a) pokaju za kršenje bračnog saveza te b) preuzmu obvezu da žive bez spolnih odnosa. Oni „mogu primiti pričest“ tako dugo dok „izbjegavaju skandal“, dakle ako paze na gore spomenuti drugi uvjet iz FC 84.

Dakle, Ivan Pavao II. je taj koji donosi pravu “novost” na eksplicitan način (u Pobudnici), a to je da čak i ljudi koji su rastavljeni i civilno oženjeni, zbog čega su u objektivno pogrešnom/neredovitom stanju (i ta objektivna situacija traje i dalje), pod određenim uvjetima mogu primiti pričest.

Evo kako radikalnost promjena koje donosi Ivan Pavao II. u FC opisuje prof.dr. sc. S. Nimac:

„Ovakav stav je velika novost s obzirom na tradicionalnu praksu kada su razvedeni i ponovno vjenčani smatrani javnim grešnicima, čak im je uskraćivan i crkveni sprovod, blagoslov kuća itd., a kamoli da bi se raspravljalo kao danas o pripuštanju sakramentima ispovijedi i pričesti. (…) Razvedeni i ponovno vjenčani (…) smatrani su javnim i očitim suložništvom (concubinatus), pa su iz Crkve bivali izopćeni (ekskomunicirani). Kazneni postupci pretežito potječu iz 19. stoljeća i danas su takva sankcioniranja uglavnom nedjelotvorna, pa se Crkva sve više okreće pronalaženju novih pastoralnih metoda koje bi odgovarale današnjim prilikama.“[30]

Već smo gore govorili o novosti koju donosi FC. Ovdje nam je dan još jedan neposredniji kontekst. Biste li vi, unutar tog konteksta i tada važećeg CIC1917, mogli biti zbunjeni?

Nemojte misliti da nije bilo onih koji su držali da je s FC došlo do loma u crkvenom nauku.[31] No, nama nije namjera ulaziti u tu debatu. Osim toga, držimo da se zapravo sve što smo gore naveli da pružimo kontekst pravilnom shvaćanju AL može jednako primijeniti na FC. Poanta nam je samo naglasiti da glavna promjena nastaje s FC, a ne AL!

Naime, VIII. poglavlje AL je ili citiranje ili parafraziranje ili razvijanje FC. Prema tome, to da „pastiri“ moraju „dobro prosuđivati različita stanja“ nije nešto što izmišlja Franjo. To da Crkva prepoznaje da postoje one osobe „koje su često, prema svojoj savjesti, duboko u sebi uvjerene“ da njihova prethodna ženidba nije valjana, također nije nešto što izmišlja Franjo. To da se oni ne smiju osjećati „odijeljenima od Crkve“, već da trebaju „sudjelovati u njezinu životu“, također nije nešto što izmišlja Franjo. To da se čak i onima koji „su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu“ te „ne mogu ispuniti obvezu rastave“, pod određenim uvjetima, mogu otvoriti vrata sakramentu pokore (pa onda i pričesti), također nije nešto što izmišlja Franjo. To je već sve sadržano u FC. Novost koju donosi Franjo tiče se tek „određenih uvjeta“. Drugim riječima, papa Franjo proširuje ono što je omogućio Ivan Pavao II.

Papa Franjo se tako (u VIII. pogl. te posebice AL 300-303) poziva na Ivana Pavla II., Tomu Akvinskog, Katekizam, Kongregaciju za nauk vjere iz 1980. [dalje KV80] godine te Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove (naravno, i Sinode o obitelji) da bi ponovio nauk Crkve o „ublažavajućim uvjetima i okolnostima“.

Neke od tih su:

„teškoće“ u „razumijevanju“ ćudorednih vrednota (FC 33)
„neznanje, nepažnja, nasilje, strah, navika, neumjerene strasti i drugi psihički ili društveni čimbenici“ (KKC 1735)
„dugotrajna i jedva podnošljiva bol, duboko osobni razlozi“ (KV80)
„sa psihološkog gledišta ima vrlo mračnih i složenih situacija“ (Pomirenje i pokora)
zato negativan sud o objektivnoj situaciji ne uključuje sud o ubrojivosti ili krivnji dotične osobe (usp. Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove 2000.).

Sve te „ublažavajuće okolnosti i uvjeti“ ne znače da je u redu kršiti Božju zapovijed. One isto tako ne znače da se uvijek ljudima koji su obuhvaćeni tim razlozima mora dati pričest ili pomirenje. Dapače, unatoč okolnostima, osobe „treba svim silama poticati“ na „razvoj prosvjetljene savjesti, oblikovane i vođene od odgovornog i ozbiljnog razlučivanja pastira“. To razlučivanje i razvoj „mora ostati uvijek otvoreno“ za „nove etape rasta“ (AL 300-303). Općenito, razlučivanje mora biti: odgovorno, iskreno, uz pomoć prezbitera, uz poštovanje evanđeoske istine, uz krotkost, uz ljubav prema Crkvi i nauku, pazeći na opće dobro Crkve i na to da se druge ne navode na pogrešan sud (AL VIII. pogl.).

Nadalje u AL 304 papa, još jednom, napominje troje:

opće propise „se nikada ne smije nepoštovati ili zanemarivati“,
u pastoralnom razlučivanju Crkva je uvijek pazila na konkretne specifičnosti te
zato ti specifični slučajevi ne mogu biti opća norma.

Primijetite da se opće propise ne smije zanemariti ili nepoštovati. To je naime nauk Crkve. Nitko ne može zanemariti opću normu „Ne ubij!“ ili „Svetkuj dan Gospodnji!“.

Onako na prvu, teško možete pronaći nešto sporno u AL 305[32] i fusnoti 351[33]. Papa nam tu još jednom ponavlja stari nauk Crkve o razlici između opće norme (objektivno) i konkretne situacije (subjektivno). Kaže da oni koji ignoriraju jedan od ta dva vida čine krivo.

Eksplicitno navodi da „zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika“ neka osoba „može“ (ali ne mora), iako je u objektivnoj situaciji grijeha, imati smanjenu „subjektivnu odgovornost“ čak do te mjere da ona „uopće ne postoji“. Primijetite da ovdje govorimo tek o mogućnosti, dakle to o čemu Papa govori može biti, ali ne mora biti slučaj.

Papa kaže da ti ljudi „mogu“ primati „pomoć“ Crkve. Ako mogu primati „pomoć“, onda očito da je Papa svjestan da, iako im je odgovornost umanjena, to ne znači da mogu ignorirati objektivnu normu.

Ta pomoć uključuje, prema fusnoti 351, primanje sakramenata. I ovdje je na prvu teško vidjeti neku novost jer sve to već imamo s FC 84 (konkretni sakramenti su u oba slučaja pomirenje i pričest). Podsjećamo, već FC 84 otvara mogućnost primanja sakramenta pomirenja i pričesti ljudima koji su razvedeni i civilno oženjeni, pod određenim uvjetima.[34]

Znači li to da u AL nema baš ničeg novog? Papa će reći, kao što smo gore pokazali, da ima novoga te nas uputiti prvenstveno na smjernice BA, a zatim na prezentaciju kardinala Schönborna.

Iz same prezentacije kardinala Schönborna, kako smo gore citirali, teško je možda eksplicitno vidjeti novost. Ipak, na drugom će mjestu kardinal reći da Franjo čini „korak naprijed“ i referira se „šire“ odnosno na više situacija nego FC.[35]

Sve u svemu, držimo da je jedna moguća implementacija AL ona koju pružaju poljski biskupi u PO. Druga mogućnost jest ona koju eksplicitno kao ispravnu navodi papa, a to je BA. Te dvije se međusobno ne isključuju, dapače naš je dojam da upravo ostvaruju ono što Papa želi, a to je da oni koji bolje poznaju konkretnu situaciju donose konkretnije smjernice u okvirima nauka Crkve i njezine pastoralne prakse.

PO nigdje eksplicitno ne govore o mogućnostima koje pružaju FC 84 i AL 305. Ipak, uvrstit će barem AL 305 u svoj tekst: „treba voditi sve vjernike koji to traže da budu svjesni svoje situacije pred Bogom (AL 300), i pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i razviti ih usred ograničenja (usp. AL 303, 305)“.[36] Dakle, među „mogućim načinima“, eksplicitno se referiraju na točku 305 koja sadrži fusnotu 351. Nažalost, ne tumače što bi to konkretno moglo značiti. Moguće da se misle zadržati samo unutar okvira FC 84, ali je vjerojatnije da misle na mogućnosti AL 305 (budući da se na tu točku eksplicitno referiraju).

Sve u svemu, naš je dojam da poljske Smjernice, ako ništa drugo, onda barem drže da se s fusnotom 351 ne odstupa od onoga što govori FC 84. Možda su moguća šira tumačenja njihovih Smjernica, ali u tu analizu ne želimo ići. Bitno nam je samo ponuditi dokaz da biskupi na autentičan način prihvaćaju što naučava papa Franjo.

Za BA Papa će, ponovimo, reći: „Tekst je napisan jako dobro i u potpunosti objašnjava značenje VIII. poglavlja Amoris laetitia. Ne postoje druge interpretacije.“ Dakle, ove Smjernice BA su ispravne te su uvrštene u AAS kao dio autentičnog nauka Crkve.

U njima se prvo ponavljaju, razrađuju i tumače točke VIII. poglavlja što smo i mi ovdje (u manjoj mjeri) činili pa to nećemo ponavljati. Osvrnut ćemo se na „novost“.

U 5. točki stoji, još jednom, opcija koju otvara Ivan Pavao II.: živjeti kao brat i sestra u uzdržljivosti.

Nastavljaju sa:

„6. U drugim složenijim okolnostima te kada se ne može dobiti proglašenje ništavosti, upravo spomenuti izbor mogao bi biti de facto neizvediv. Ipak, uvijek je moguć put razlučivanja. Ako se shvati da u određenom slučaju, postoje osobne ograničenosti koje ublažavaju odgovornost i krivnju (usp. AL 301-302), osobito kada osoba smatra da bi upala u neku drugu slabost prouzrokujući štetu djeci novog životnog zajedništva, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima Pomirenja i Euharistije (usp. bilješke 336 i 351). Oni, na svoj način, pomažu osobi da nastavi proces sazrijevanja i da raste snagom milosti.“[37]

Dakle, „otvara se mogućnost“, ali tek uz zadovoljenje svih ranije spomenutih uvjeta navedenih u VIII. poglavlju. Ovdje se govori o „složenijoj“ situaciji od one u FC (gdje dvoje ljudi ima opciju živjeti uzdržljivost). To je, primjerice, situacija u kojoj „de facto“ nije izvediva opcija uzdržljivosti ili se riskira neko drugo veće zlo.

Valja ovdje primijetiti da se „novost“ ne odnosi na doktrinu (ona je već u FC), već na „disciplinu“, odnosno „primjenu“ doktrine. Kako smo gore već citirali:

“Nije bilo potrebe mijenjati crkveni zakon, već samo to kako se on primjenjuje. Obraćajući pažnju na specifičnosti svakog slučaja, pazeći na Božju milost koja djeluje u sitnicama ljudskih života, mogli smo se pomaknuti s crno-bijelog moralizma koji je riskirao zatvaranje puteva milosti i rasta. Nije to bilo ni pooštravanje ni labavljenje ‘pravila’, već njihova primjena koja je ostavila prostora za okolnosti koje se nisu uredno uklapale u kategorije.“

Sve u svemu, „novost“ je u tome što više ne govorimo samo o osobama koje su se obvezale živjeti kao brat i sestra, već i o kompleksnijim situacijama, primjerice, o osobama koje ne mogu preuzeti tu obvezu jer, recimo, riskiraju još veće zlo.

Pokušajmo ukratko zaokružiti tko, od kad je AL, također može na (pomirenje pa) pričest. To su:

osobe u drugom civilnom braku, ali ne sve,
tako dugo dok imaju ublažavajuće okolnosti,
zbog čega nisu u smrtnom grijehu,
što se utvrđuje u razlučivanju s prezbiterom,
mogu, ali ne moraju primiti pomirenje pa pričest,
ako žive uzdržljivost,
ili, neke osobe u nekim složenijim situacijama (tek ovo zadnje je novo proširenje koje donosi AL temeljem razvijanja FC).

Sve to tek uz razlučivanje koje, prema AL, mora zadovoljiti niz uvjeta, odnosno razlučivanje s prezbiterom u kojem se mora pokazati: kajanje, iskreno traženje milosti, ljubav prema nauku Crkve, želja da se udovolji objektivnim normama, razina odgovornosti za prethodne neuspjehe, da neće biti skandala po druge vjernike, da nema mlakosti i relativizma, da nema smrtnog grijeha…

Tek tada, pomirenje i pričest se njima može, ali ne mora dati. Možda će dovoljna i jedina moguća integracija biti ona koja ne uključuje primanje sakramenata.

U AL 308 Papa napominje da „razumije one koji više vole strožu pastoralnu skrb, koja ne ostavlja prostora bilo kakvoj pomutnji“. Radi se jednostavno o tome da ovaj Papa vjeruje da „Isus želi Crkvu (…) koja čini ono dobro koje se da učiniti, čak i ako se time izlaže opasnosti da cipele zaprlja blatom s ulice“. Papa jednostavno drži se Crkva ne smije ograničiti na „osobna i zajednička skloništa (…) podalje od vrtloga ljudskih drama“. Radije, treba se „susresti s konkretnom stvarnošću drugih ljudi“. I tu Papa ima svu ovlast primljenu od Boga da postupa upravo tako i gore smo pokazali da su pape tako postupali (neki su išli strože, a neki uže, ma koliko ovaj ili onaj pojedinac ili grupa ljudi mislili da ne treba onako kako kaže papa).

U AL 309 napominje da je Isus išao potražiti stotu ovcu. U AL 310 da se ne radi o pukom „romantičnom“ prijedlogu, već se radi o tome da (AL 311) ne smijemo Boga ograničavati. Poglavlje je zaključeno (AL 312) napomenom da će pastiri vjernike poticati na „bolji život“ (dakle, mijenjati se treba).

Sve u svemu, moramo razumjeti želju za strožim pastoralom. Svi oni koje se plaše ili opravdano vide opasnost zbog „nove“ mogućnosti, nisu luđaci ili zli ili heretični katolici (ne-čast iznimkama). Papa nigdje ne kaže „tako kako stoji u AL će biti zauvijek“. Ponavljamo, Papa je odbio proglasiti opću normu! Ponavljamo i to da se sakramentalna disciplina kroz povijest Crkve mijenjala. Nekad se primjenjivala šire, nekad uže. Ovaj Papa nas potiče da krenemo šire, ali uz veliki oprez. Samo taj oprez ne smije biti pretjeran.

Sve u svemu, AL jednostavno stari nauk Crkve (o ublažavajućim faktorima) poučena praksom (koja je ponekad bila stroža, a ponekad blaža), temeljem autoriteta pape (kojem je Bog povjerio Crkvu u ovom konkretnom vremenu), primjenjuje na situacije koje se prije ili nisu uzimale u obzir ili se nisu tako jasno artikulirale. Papa Franjo je pritom puno stroži i manje inovativan, nego papa Ivan Pavao II. u FC. Jasno, moguće je zlorabiti volju pape, ali zloporaba ne može poništiti ispravnu uporabu.

Kako se spram svega postavlja Vijeće HBK za život i obitelj?

Vijeće HBK je donijelo vrijedne i jasne Smjernice[38] s lijepim sažimanjem glavnih misli AL VIII. U nekim ključnim segmentima, HBK u slovo prenosi BA pa možemo biti mirne duše jer su upravo BA okarakterizirane kao ispravno tumačenje od strane samog pape Franje. Sve nedoumice oko Smjernica HBK treba tumačiti u okvirima AL i BA.

U Smjernicama se prvo potvrđuje da nema mjesta relativiziranju nerazrješivosti braka ili umanjivanju zahtjeva evanđelja. Potiče se pastire da promiču kršćansku ženidbu, ali budu spremni na razlučivanje. Potiče se dodatna formacija i edukacija svećenika i pastoralnih djelatnika.

Zatim se tumače četiri koraka: prihvaćanje, praćenje, razlučivanje, uključivanje u crkvenu zajednicu. U svemu tome se jako jasno ocrtava učenje AL i detaljnije tumači. Držimo da tome mi ovdje nemamo što dodati jer smo ili već objasnili ranije ili možete sve lijepo i sami pročitati u Smjernicama.

Sve moguće dileme trebale bi biti riješene ako citiramo tek ovo:

„Ovaj hod ne vodi u svim slučajevima neophodno sakramentima, već može upućivati k drugim načinima integracije u život Crkve: većoj prisutnosti u zajednici, sudjelovanju u molitvenim zajednicama ili angažiranju u različitim crkvenim službama, u karitativnom zalaganju itd. Konačan cilj je, zapravo, integracija u puninu života s Kristom.“

Dakle, uz poštivanje uvjeta i ograda AL i BA, naša HBK prihvaća impuls Pape za „otvaranjem mogućnosti“ primanja sakramenata „u složenijim situacijama“ (npr. kad nema opcije uzdržljivosti i/ili postoji opasnost da dođe do nekog drugog zla) no dodaje da nije nužno da ti ljudi prime sakramente. Dapače, razrađuje se čitav niz drugih načina na koje ih se može integrirati u život Crkve.

Sve u svemu, ako bismo išta još dodali, samo bismo vas mogli zbuniti. Stoga želimo zaključiti: HBK donosi Smjernice koje su potpuno u skladu s AL i BA.

Zaključak

Prije svega, autor zahvaljuje svakome tko je smatrao vrijednim pročitati čitav tekst. Držimo da je dovoljno jasno argumentirano da je AL (uključujući i BA) dio autentičnog nauka Crkve, da je Papa dovoljno jasno očitovao svoje misli i volju, da je moguće AL shvatiti pravovjerno, da HBK donosi Smjernice koje su u skladu s AL i BA, da smo iznijeli dovoljno povijesnih činjenica da sve moguće nedoumice čitatelj može shvatiti na pravovjeran način.

Autor pozdravlja kritike i na istima unaprijed ponizno zahvaljuje, ali se neće na njih referirati, osim u slučaju krajnje nužde.

Zaključujemo citatom sv. Pia X.:

„Kad volimo Papu, nema rasprava o tome što on naređuje ili zahtijeva, ili do koje točke poslušnost mora ići, i u kojim stvarima ga se treba poslušati; Kad volimo Papu, ne kažemo da nije govorio dovoljno jasno, gotovo kao da je bio prisiljen svakome na uho ponoviti volju jasno izraženu toliko puta ne samo osobno, nego i pismima i drugim javnim dokumentima; ne dovodimo u sumnju njegove naredbe, dodajući laku izliku onih koji se ne žele pokoriti – da Papa nije taj koji zapovijeda, nego oni koji ga okružuju; ne ograničavamo polje u kojem on može i mora vršiti svoju vlast; mi ne postavljamo iznad autoriteta pape one druge osobe, koliko god bile učene, koje se ne slažu s papom, koje, iako učene, nisu svete, jer tko god je svet, ne može se odvajati od pape.“[39]

[1] https://ika.hkm.hr/dokumenti/amoris-laetitia-papino-pismo-kojim-potvrduje-ispravno-tumacenje-viii-poglavlja/

[2] https://www.laciviltacattolica.com/our-little-path-pope-francis-with-the-jesuits-in-thailand-and-japan/

[3] https://www.vatican.va/archive/aas/documents/2016/acta-ottobre2016.pdf

[4] https://www.laciviltacattolica.com/conversation-cardinal-schonborn-amoris-laetitia/

[5] https://wherepeteris.com/pope-clarifies-amoris-laetitia-in-new-book/

[6] https://www.catholicnewsagency.com/news/33741/full-text-of-pope-francis-in-flight-interview-from-lesbos-to-rome

[7] https://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2016/04/08/160408a.html

[8] https://deon.pl/kosciol/wytyczne-pastoralne-do-adhortacji-amoris-laetitia-konferencji-episkopatu-polski-dokument,482597

[9] Primjerice u DV 17 stoji: „Božanska je pomoć dana (…) rimskom prvosvećeniku (…) i kada on[i], ne donoseći nezabludive definicije i ne govoreći na ‘konačan način’, u vršenju svoje redovite učiteljske službe, predlažu nauk koji vodi k boljoj spoznaji Objave u stvarima vjere i ćudoređa te donose moralne upute koje proizlaze iz tog naučavanja. (…) Zbog istog razloga ni u odlukama učiteljstva u stvarima koje se odnose na stegu, premda im nije zajamčena karizma nezabludivosti, ne izostaje božanska pomoć, te zato od vjernika zahtijevaju prihvaćanje.“

[10] Čak je i autor ovog teksta nezadovoljan načinom na koji je VIII. poglavlje s notornim fusnotama prezentirano što u samoj AL, što u priopćenjima javnosti.

[11] Kad pišemo „rastava“ i „nova ženidba“ (ili slično tome) mislimo na slučaj civilne ženidbe, dakle u kojoj je još uvijek valjana sakramentalna ženidba.

[12] Meier, J. P., A Marginal Jew. Rethinking the Historical Jesus Vol. 4 Law and Love, 2009., str. 126.

[13] Postoje učeni teolozi koji na temelju određenih formulacija koje su se mijenjale tijekom Tridenta smatraju da pitanje nerazrješivosti braka za Katoličku Crkvu nije apsolutno zaključeno. No, njihova argumentacija nije bez mana niti je ključna za ono što ovdje želimo postići. Nama je jedino bitno da AL djeluje pod postulatom da je ženidba nerazrješiva.

[14] https://www.churchfathers.org/marriage-and-divorce

[15] Kazne su, dakle, mogle biti slabije od ekskomunikacije. No, zanimljivo da se čak i nakon najstrože kazne mogu naći iznimke za primanje pričesti, a to je smrtna opasnost ili bolest.

[16] Slijede tek neki primjeri zabrane druge (dakle, nesakramentalne) ženidbe te primjeri kazni za sklapanje istih.

DH 117: „Kan. 9. Isto tako treba ženi vjernici, koja je napustila svog preljubničkog muža vjernika i dovodi drugoga, zabraniti joj da ga dovede; ako ga dovede, ne smije primiti pričest prije nego li onaj kojeg je napustila ode s ovoga svijeta; osim ako bi možda nužda neke bolesti natjerala da joj se pruži.“

DH 2536: „Isto tako, da je ženidbena veza nerazrješiva; i premda zbog preljuba, krivovjerja ili zbog drugih razloga može doći do odvajanja od postelje i stanovanja, ipak oni ne smiju sklopiti drugu ženidbu.“

[17] Usp. https://reducedculpability.blog/2018/02/13/amoris-laetitia-and-the-1917-code-of-canon-law/

[18] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_19800505_euthanasia_en.html

[19] https://www.vatican.va/roman_curia/pontifical_councils/family/documents/rc_pc_family_doc_12021997_vademecum_en.html?fbclid=IwAR1af_n_DMcGNcQlrqlu4M_zvel4MlCsVEtoZFxnsMraLmlvFqeH1rFReI8

[20] Citirano prema: Gabriel, P., The Orthodoxy of Amoris Laetitia, 2022.

[21] Citirano prema: Gabriel, P., The Orthodoxy of Amoris Laetitia, 2022.

[22] Odmah dalje čitamo: „Poznavanje vjere koje se traži kod djeteta, kako bi se ono moglo prikladno pripraviti za prvu pričest je ono, kojim će samo shvatiti tajne vjere koje su nužne kao sredstvo za spasenje, i da razlikuje euharistijski kruh od običnog i tjelesnog kruha, kako bi pristupilo k svetoj euharistiji onom pobožnošću koja je prikladna njegovoj dobi“ (DH 3532).

[23] Usp. Zagorac, V., Kristova otajstva, 1998.

[24] Zagorac, V., Kristova otajstva, 1998.

[25] Citirano prema: Zagorac, V., Kristova otajstva, 1998.

[26] Usp. https://journal.orthodoxwestblogs.com/2018/03/01/orthodox-and-catholics-in-the-seventeenth-century-schism-or-intercommunion/

[27] Usp. Did Pope Francis Teach Heresy in Amoris Laetitia? (https://www.youtube.com/watch?v=BvZH9fpcIRw). Također usp. The Indissolubility of Marriage and the Council of Trent (https://www.youtube.com/watch?v=6GY7PC4iftU)

[28] Usp. cijeli odlomak: Pažin, Z., Communicatio in sacris, u: Diacovensia : teološki prilozi, 2013.

[29] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_con_cfaith_doc_14091994_rec-holy-comm-by-divorced_en.html

[30] Nimac, S., Pastoralno djelovanje u neredovitim situacijama prema »Familiaris Consortio« (br. 79-84), u: Bogoslovska smotra, 1999.

[31] Usp. https://sspx.org/en/news-events/news/are-sacraments-just-pastoral-3551

[32] „Stoga se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u ‘neredovitim’ situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi. Tako postupaju ljudi zatvorenog srca, koji se često skrivaju čak i iza crkvenih učenja, a koji ‘zasjedoše na stolicu Mojsijevu i sude, pokoji put svisoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji’.

Isti stav ima Međunarodna teološka komisija, koja ističe: ‘Prirodni se zakon ne može predstaviti kao već uspostavljen skup pravila koja se a priori nameću moralnom subjektu; naprotiv, to je izvor objektivnog nadahnuća za njegov, izrazito osobni, proces donošenja odluka.’

Zbog uvjetovanosti i olakotnih čimbenika, moguće je da u objektivnoj situaciji grijeha – u kojoj uopće ne postoji ili dijelom postoji subjektivna krivnja – osoba može živjeti u Božjoj milosti, može voljeti, i može rasti u životu milosti i ljubavi, primajući u tu svrhu pomoć Crkve [FUSNOTA 351].

Razlučivanje mora pomoći pronaći moguće načine odgovora Bogu i rasta usred granica. Misleći da je sve crno-bijelo, katkad zatvaramo put milosti i rasta, te obeshrabrujemo puteve posvećenja koji daju slavu Bogu. Podsjećamo da ‘mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti Bogu ugodniji od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće’. Konkretni pastoral služitelja i zajednica mora neizostavno obuhvaćati tu stvarnost.“

[33] „U određenim slučajevima to može uključivati također pomoć sakramenata. Zbog toga ‘svećenike podsjećam da ispovjedaonica nije soba za mučenje, već mjesto susreta s Gospodinovim milosrđem’. Želim isto tako istaknuti da euharistija ‘nije nagrada za savršene, već velikodušni lijek i hrana za slabe’.“

[34] Napominjemo da je FC puno manje jasna oko širine primjene života u uzdržljivosti. Nije jasno što s osobama koje su prekršile uzdržljivost, niti je rečeno kako to utvrditi, osim vjerujući na riječ osobama. Također, nije rečeno što s onima koji zatrudne uslijed kršenja uzdržljivosti (ne bi li oni mogli izazvati sablazan?). U praksi su tu tumačenja bila vrlo raznolika. Neki su donosili strože razborite odluke, a neki blaže.

[35] Usp. https://www.laciviltacattolica.com/conversation-cardinal-schonborn-amoris-laetitia/

[36] https://deon.pl/kosciol/wytyczne-pastoralne-do-adhortacji-amoris-laetitia-konferencji-episkopatu-polski-dokument,482597 [koristimo računalni prijevod]

[37] https://ika.hkm.hr/dokumenti/amoris-laetitia-papino-pismo-kojim-potvrduje-ispravno-tumacenje-viii-poglavlja/

[38] https://hbk.hr/ususret-svima-bez-iznimke-al-309/

[39] Citirano prema: Gabriel, P., The Orthodoxy of Amoris Laetitia, 2022.