Petak, 3 prosinca

Anđeoski slikar protiv Kasperova prijedloga

Fra Angelico, Pričes apostola


Blaženi Ivan iz Fiesola (oko 1400.–1455.) dao je čisti oblik vrjednotama koje su kršćanstvu sržne. Godine 1468. pjesnik Domenico da Corella opisao ga je kao anđeoskoga slikara (pictor Angelicus) zbog besprijekorno čestita života i gotovo nebeske ljepote njegovih slika. Otud mu i imena Fr. Angelico, odnosno Beato Angelico, po kojima je općepoznat. Vjerska otajstva koja je promatrao u molitvi i proučavanju božanske istine priopćavao je svojim slikarskim umijećem.

Između 1440. i 1442. naslikao je fresku Pričest apostolā u samostanu Svetoga Marka u Firenci. Posljednju večeru na njoj prikazuje kao euharistijsko slavlje.

Ukrasa gotovo da i nema. Prizor podsjeća na blagovalište i prenosi osjećaj nepokretnosti, osmišljen da potakne na razmatranje i molitvu. Stol je očišćen kao oltarna ploča, a Krist dijeli kruh i vino, u zaustavljenom prizoru ljubljenomu učeniku Ivanu. Njega se prepoznaje po tom što je najniži i djeluje najmlađe. Ukupno osam učenika sjedi oko stola, označavajući tako one koji su pozvani na gozbu. To je narod osmoga dana koji sjedi za istim stolom u dubokoj vezi sa Spasiteljevim otajstvom.

Četiri su stolca prazna. Napustila su ih četverica pozvana za stol, ali oni strpljivo čekaju svoj čas, klečeći, to jest u pokorničkom stavu, označavajući tako čovječanstvo koje želi pristupiti Gospodinovu stolu, ali još uvijek ne može. Među njima, u istom stavu čeka i Juda. Prepoznaje ga se po pomračenom svetokrugu (aureoli).

Pokleknutost govori o kakvoći te hrane koja od primatelja hoće savršeno i skrušeno srce.

Za ostala tri učenika koji kleče desno i ženu lijevo Sveto Pismo ni Predaja ne daju naslutiti povod povučenosti, pa je jedino moguće objašnjenje Slikarova poruka da je riječ o Kristovim vjernicima, dapače budućim svetcima (na što upućuju svetokruzi oko njihovih glava), koji poštuju Euharistiju kad ih savjest upozorava da nisu raspoloženi primiti svetootajstvo ljubavi. Naime, posvećene su čestice tijelo i krv našega Gospodina Isusa Krista i to: uistinu, stvarno i bitno.[1] Ako se dostojno primaju, sebi suobličuju onoga tko ih blaguje.[2] U suprotnom se uzimaju na vlastitu osudu (Prva Korinćanima 11, 29). Ozbiljno ispitivanje sebe o dostojnosti primanja svete Pričesti, na koje poziva sv. Pavao (Prva Korinćanima 11, 28) može dovesti i do odricanja od pričešćivanja. Intenzivno duhovno zajedništvo s Gospodinom jača i pomaže kad Ga se želi, ali Ga se ne može primiti zbog trajnonavičnoga grješnoga stanja u kojem osoba živi i koje nema snage prekinuti. Odlika je zauzetih vjernika da žele i druge privesti Gospodinu. Stoga oni najprije trebaju spoznati, a zatim drugim pomagati da sve više shvaćaju vrijednost duhovne pričesti, posta, molitve, duhovnoga štiva i činjenja djela dobrotvornosti i pravednosti.

Freska poziva na promišljanje: kako se danas govori o euharistijskom slavlju i otajstvu koje ono označava? Pristupanje Pričesti nije uobičajeni završetak Mise, nego vrhunac onima koji su dostojni pristupiti Gospodinovu stolu. Lakoća kojom neki kršćani danas to čine, bez potrebne raspoloženosti i često neispovjeđeni, umanjuje otajstvo (misterij) i svetootajstvo (sakrament). Nasuprot jansenističkomu pretjerivanju s ustručavanjem, danas se skliznulo u drugu suprotnost: postajemo toliko „politički korektni“ da se čak ni u poduci djece i mladeži ne smije reći da je zlo – zlo, nego se savjetuje da ih se ne priječi, ne zauzdava da se izbjegnu traume, nego da se čeka da sami odluče kad sazru. U međuvremenu, pak, sve više shvaćamo da zrelost teško da će ikada doći pa smo okruženi i pedesetogodišnjacima koji su još uvijek adolescenti: ne znaju preuzeti odgovornost i obveze na koje ih obvezuje njihov položaj.

Neki će povikati da je to mračnjaštvo, sumornost, ali takvo dnevno iskustvo može se potkrijepiti nizom prigoda i potankostima koje podupiru takvu tvrdnju. No, još je Isus savjetovao da se jednostavno računa s onom: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Matej 19, 12). Istina je da se u životu valja pripremiti i na dobro i na zlo, i na radost i na žalost, i na zdravlje i na bolest, i na nadu i na tjeskobu. Podmetanje leđa ili ramena, pružanje ruke, strpljivost uha, blagost očiju, promišljenost u govoru, zahtjev za promjenom i mijenjanjem nisu izašli iz mode nego su potrebe čija se nestašica osjeća posvuda.

Euharistija je unošenje vječnosti; priprema i navikava čovjeka da bude s Kristom, ali je i kao sol, čuva u stanju u kojem jesi. Ako si u Božjoj milosti, čuva te u dobru; a ako nisi u Božjoj milosti – poput soli – ubrzat će tijek kvarenja i hrđanja. Upravo to potvrđuje priča o Judi. Iako evanđelist Ivan ne opisuje Pretvorbu i nije jasno govori li u 13. poglavlju svoje Radosne vijesti o običnoj večeri ili o Gospodinovoj Večeri, Euharistiji, pa onda ni je li se Juda pričestio (na što upućuje Luka 22, 21; Ivan 6, 64.70 i 13, 2.18) ili je samo uzeo zalogaj koji se daje prijatelju i gostu (na što upućuje Ivan 13, 26) – najdraži učenik bilježi da je Juda, nakon što je uzeo zalogaj, odmah izašao, u noć (Ivan 13, 30). Nije riječ samo u dobu dana u koje je Juda Iškariotski otišao, nego o znakovitosti, jer je to bio čas vlasti Tminā (Luka 22, 53). Zbog nečista srca kojim je uzeo zalogaj (grčki psōmíon, što na kršćanskom Istoku označava posvećeni kruh), to je uzimanje bilo grijeh, opačina, svetogrđe. Nedostojno blagujući, osudu je sebi pojeo (usp. Prva Korinćanima 11, 27–29). Ne samo da je izdao svojega Učitelja s kojim je dijelio stol, nego je, što je bilo još i gore, strepio od Njegova oproštenja. Nije imao snage za obraćenje i povratak u zajednicu. O sebi je donio neprizivan sud, takav da je oduzeo sebi život (Matej 27, 5; Djela apostolska 1, 18).

Pričest se danas olako daje i onima koji su uredno oženjeni, sretno udane, čestito zaručeni, a pričešćuju se bez ispovijedi, čak i bez skrušenja, dok se prosuđivanje o neurednim stanjima, nespojivima sa svetootajstvom sjedinjenja s Kristom, čini zbunjujućim i nesigurnim.

Poziv na milosrdnost obvezuje da sud bude blag, pun uviđavnosti, ali ne oslobađa od obveze da se pojave oko nas vrjednuju, cijene po onom što jesu i kamo vode, uspoređuju s idealom, mjere istinom, usklađuju s drugim izričitim evanđeoskim odredbama. U tom smislu mnogi ljudi trebaju potporu prema novom hodu, osvješćivanje i posvećenje kroz odricanje. Oni koji zbog određenoga životnoga stanja ne mogu ići na pričest i prihvaćaju da ne mogu primiti Onoga Koji Je Pričest, čine nešto za Crkvu i za čovječanstvo – svjedoče o jedinstvenosti, jedincatosti i jednosti ženidbe.


Priređeno prema članku Marije Glorije Rive (rođ. 1959.).


O Kasperovu prijedlogu pričešćivanja rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vidjeti također:

Ženidba i Pričest u Katoličkoj Crkvi: Sažetak rasprave o temi ostajući u Kristovoj istini (Robert Dodaro)

Gospodinovo učenje o rastavi ženidbe i drugom braku: Biblijski podatci (Paul Mankowski)

Rastava supružnika, rastava braka, razrješenje veza i druga ženidba: Teološki i praktični pristupi pravoslavnih Crkava (nadbiskup Cyril Vasiľ)

Jednost i nerazrješivost ženidbe: Put od ranoga srednjega vijeka do Tridentskoga sabora (kardinal Walter Brandmüller)

Svjedočanstvo moći milosti: O nerazrješivosti ženidbe i raspravi o građanski ponovovjenčanima te sakramentima (kardinal Gerhard Ludwig Müller)

Sakramentna ontologija i ženidbena nerazrješivost (kardinal Carlo Caffarra)

Rastavljeni-pa-ponovovjenčani i svetootajstva Euharistije i pokore (kardinal Velasio De Paolis)

Postupak kanonske ništavosti ženidbe kao traženje istine (kardinal Raymond Leo Burke)

Učiteljstvo o osjećaju vjere (1964.–2013.)

Drugi vatikanski sabor o ženidbi (1965.)

Sv. Ivan Pavao II. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (1981.)

Katekizam Katoličke Crkve o ženidbenoj ljubavi i rastavi braka (1992.)

Pismo o primanju svete Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi (Zbor za učenje vjere, 1994.)

O pristupljivosti svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovo vjenčani (Papinsko vijeće za zakonske tekstove, 2000.)

Benedikt XVI. o rastavljenima-pa-ponovovjenčanima (2007.)


[1] Latinski: „vere, essentialiter et realiter“. Označavanje Euharistije tim prilozima „Crkva čvrsti drži“ piše papa Klement IV. 28. listopada 1267. (Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 849). To Crkva „ispovijeda“ proglašava Tridentski sabor 11. listopada 1551. (Denzinger–Hünermann, br. 1636) pa se od Katoličke Crkve odvaja onaj koji to niječe (Denzinger–Hünermann, br. 1651 i 4412). To je sastavni dio katoličke ispovijesti vjere (Denzinger–Hünermann, br. 1866, 2535).

[2] „Taj se kruh uzima (sumitur), ali se stvarno ne troši (consumitur); blaguje se, ali se ne mijenja, jer se ni najmanje ne mijenja u onoga koji ga blaguje, nego, ako se dostojno prima u sebe pretvara primatelja (sibi recipiens conformatur)“ proglasio je papa Urban IV. 11. kolovoza 1264. (Denzinger–Hünermann, br. 847).