Apostol Andrija

Pogledajmo nesebičan karakter sv. Andrije apostola, prvopozvanoga. Razumije se da je i Ivan, evanđelist, koji bijaše zajedno s njime, također „prvopozvani“ – protokletos. Brat je sv. Petra.

Rodom je iz Betsaide kao i druga dvojica apostola, Zebedejevih sinova (Iv 1,44). Ime Andreas znači: hrabar, odvažan, junačan. Isus ga definitivno pozva u službu iz ribarskoga zanata, kada ribar ispiraše mreže na Tiberijadskome moru (Mk 1,16-18). Ali nešto opširnije o njemu nalazimo u Ivanovu Evanđelju. Mi se u ovoj prilici susrećemo u trima različitim prizorima, ali u svakome ima određenih sličnosti koje pokazuju njegov uzvišeni značaj. Krug mu interesa stalno raste i nadilazi granice obitelji, zavičaja, zemlje. Misionar bez granica.

Andrija dovodi svoga brata k Isusu. Sveti Ivan opisuje dan i sat kada on i Andrija pođoše za Isusom. Ova dvojica bijahu Krstiteljevi učenici. A kada Isus naiđe pokraj njih i kada ga Krstitelj predstavi „Evo Jaganjca Božjega“, onda se dvojica njegovih sljedbenika: Ivan evanđelist i Andrija, odvojiše od Krstitelja i pođoše za Kristom. Ostadoše kod njega dva dana. Bijaše “deseta ura“ (jedan popodne) kada se odazvaše i pođoše za Isusom. Odmah potom, čim se Andrija vrati kući, prenese „radosnu vijest“ svomu bratu: Heureka.[1] Nađosmo Mesiju.

Andrija najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: ‘Našli smo Mesiju!’ – [heurékamen ton Messìan] ‑ što znači ‘Krist – Pomazanik’. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: ‘Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!’ ‑ što znači ‘Petar – Stijena’« (Iv 1,41-42).

Andrija bijaše toga dana s Isusom i iz njegova vladanja i govora upozna da je Isus Mesija, Krist. Jedva čekaše kada će doći doma i reći svomu mlađem bratu da i on dođe, vidi i doživi. Ne krije u sebi događaj. On dovede svoga brata Šimuna k Isusu. A Isus, odmah pri prvom susretu, preskače Andriju i uzima na nišan njegova brata. Od Šimuna će stvoriti Stijenu-Petra, na kojoj će sagraditi Crkvu svoju. Andrija se mogaše pozivati da je on Prvopozvani, kao što je tradicija stvarno nazvala Andriju, ali ne. On se raduje kada njegov brat napreduje. On se diči i Isusom i svojim bratom. Ne mori ga ljubomora ni zavist!

– Kakav je naš odnos prema braći: rođenoj i svećeničkoj? I redovničkoj, koja se i zovu „braća“? Znamo li dovesti k Isusu svoga brata? Isus će ga pogledati i dati mu novo ime i novo srce. Bojimo li se da nâs, dvojica braće, ne bismo bili svećenici? Pa velimo: neka jedan bude svećenik, a drugi liječnik! A Andrija zajedno s bratom Šimunom ulazi u službu i družbu Isusovu, među Dvanaestoricu apostola. Naše je da pozovemo brata. Neka zna da postoji Mesija! I da ja nisam zavidan. Andrija je nesebičan čovjek.

Andrija dovodi dječaka k Isusu. Isti nam Ivan evanđelist donosi i drugu zgodu, kako je Andrija upozorio na dječaka koji je imao sa sobom pet ječmenica i dvije ribice. Pošao narod za Isusom s onu stranu Galilejskoga mora gdje je propovijedao s gore. Vrijeme obroku, a nigdje kore kruha. Pita Isus apostole gdje će nabaviti hrane za toliko mnoštvo. Filip odgovara da ima dvjesta denara u novčarki, ali što je to za pet tisuća muškaraca. Uto se javi jedan od Isusovih učenika:

»Andrija, brat Šimuna Petra: ‘Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?’. Reče Isus: ‘Neka ljudi posjedaju!’ A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica ‑ koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: ‘Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!’ Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali« (Iv 6,8-13).

Roditelji dali torbu malomu dječaku. Javio se Andrija i upro prstom u dječaka koji ima malo kruha i riba. Iako mu se to učinilo apsolutno nerazmjerno, ipak Andrija dovede dječaka k Isusu. Gospodin naredi da svijet posjeda po zelenoj travi (Mk 6,39). Isus uze kruhove i ribice, zahvali Bogu Ocu i dade apostolima da raznose po narodu. Malo dvanaest apostola, malo 72 učenika da zadovolje.

Značajan je ovdje Andrijin karakter. On je također malo posumnjao što se može učiniti s pet kruhova i dvije ribice, ali je ipak doveo dječaka k Isusu. Neka ga barem vidi, pa tko zna… Andrija se raduje da može predvesti nekoga k Isusu. On uvijek zna što treba uraditi. Dovedi dječaka ili djevojčicu k Isusu. Konkretno ili barem molitveno. Isus je došao na ovaj svijet da se susretne s ljudima.

– Bio si negdje u četvrtom ili osmom osnovne. Župnik te Andrija vidio i doveo k Isusu. Poslao te u sjemenište. Imao si pet kruhova – pet talenata i dvije ribice – dvije mne. Eto ti ga, Isuse, pa ti učini od njega što želiš, reče župnik Andrija preko poglavara Gospodinu. A Gospodin uze onih pet ljudskih darova: vid, sluh, govor, hod i rad, i one dvije sposobnosti – pamet i slobodnu volju – pa poče ih dijeliti okupljenom mnoštvu. Zar mi stvarno nismo onaj dječak u našoj župnoj crkvi kada možemo dijeliti pettisućnom mnoštvu Isusovu Euharistiju i propovijedati njegovu riječ stotinama i tisućama ljudi koji su željniji lijepe riječi negoli lijepa kruha?

Majka Terezija hranila je Indiju! Dobro, nije Indiju, jest Bengaliju. Otac Gabrić hranio je Bengaliju! To su bili dječak i djevojčica koji možda nisu imali više od pet ječmenica i dvije ribice. Ali kada se to stavi u Isusove ruke, onda to Isus blagoslovi i nahrani – Indiju! Isus uvijek može reći: „Neka ljudi posjedaju po zelenoj travi! Nahranit ćemo ih ja i dječak“. A dječak cvate! A cvate i Isus.

Kada je vlč. dr. Dragutin Kniewald 1924. godine provodio anketu za časopis Katolički đak, pitao je i dr. Ivana Merza, od 2003. blaženoga: „Kakav je utjecaj na moj vjerski i moralni život imala: Škola…, drugovi…, profesori…, šport…,?“ Ivan je ovako odgovorio:

– Osnovna škola – negativan.
– Srednja škola – negativan.
– Sveučilište – dobar.
– Kolege – nikakav.
– Profesori: svećenik vjeroučitelj – porazan; katolički laik spasio me za vječnost.
– Liberali – utuvili su mi u glavu tolike laži da ih se nisam možda još oslobodio.[2] Ovo je nevjerojatno. Utjecaj velečasnoga vjeroučitelja bio je porazan. Umalo se čovjek nije izgubio za vječnost. A jedan katolički laik, dr. Ljubomir Maraković, spasio ga za vječnost! Blaženik.

– Predvedi prvopričesnike i krizmanike k Isusu. Pripremi ih dobro, neka donesu sve kruhove i ribice. Bog će od njih učiniti svoje učenike i učenice.

– Predvedi mladiće i djevojke k Isusu, u zdrave bračne vode. Klubovi se otimaju da pohvataju talente, a ti puštaš da se duhovni kruhovi bacaju i gaze po ulici, mjesto da ih pozoveš u službu Crkve i naroda.

Andrija dovodi Grke k Isusu. Rijetki su susreti nežidova s Isusom. Ali bilo ih je. Evo jedne skupine Grka koja je došla posjetiti Jeruzalem u vrijeme najvećega židovskoga blagdana. Čuli za velikoga Proroka i željeli malo s njime porazgovoriti. Raspitali se najprije za njegove učenike, pa među njima nađoše Filipa misleći da je on Grk (Philippos – onaj koji voli konje). Zatražiše da Isus primi u audijenciju. Filip ode k Andriji – i on je grčko ime – i šapće mu na uho: tako i tako. Andrija odmah zna što treba uraditi: dovesti ih k Isusu. Evo kako nam Ivan evanđelist prikazuje tu zgodu snalaženja:

»A među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: ‘Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.’ Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: ‘Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni’« (Iv 12,20-25).

Evanđelje i ovdje želi pokazati da je Andrija znao što treba uraditi – dovesti ih k Isusu. Mogao je reći: „Pusti Grke i njihove turističke sofizme!“ Ali on je preskočio granice isključivosti spasenja. Široka je srca i želi da se svi susretnu s Kristom kao što se i sam susreo i ostao s njime ne samo „onaj dan“.

Isus je u svojoj besjedi Grcima iznio svoju misao u tri retka, a to je glavna istina u kršćanskoj vjeri i životu. On, koji je Put, Istina i Život, govori o razlici između živjeti punim životom i postojati praznim životom. Postojati znači samo plućima disati i srcem kucati. A živjeti znači svakim trenutkom postajati vrjedniji, rasti s radošću u srcu i sa spoznajom u duši. Isus ovim govorom daje neke norme za život.

1 – Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod (Iv 12,24).

Sudbina zrna pšenična, dok je cjelovito i čuvano, jest u tome da ostaje neplodno, nerazvijeno, neživotno. Kada se baci i zakopa u hladnu zemlju, tek onda pod određenom klimom počinje klijati i rod donositi. Čovjek, koji je Bogu vjeran, može i mora umrijeti u svojoj tjelesnosti, da bi mogao donijeti plod u duhovnosti. Samo kada čovjek počinje pokapati svoje osobne interese i sebične težnje, onda može donijeti pravi rod i tako se njime Bog može služiti u svoje svrhe. 

I sama je Crkva u Isusovoj prispodobi poput takva zrna. Tek smrću i krvlju njezinih mučenika, ona je stala u Duhu Svetome klijati i rasti. Sanguis martyrum, semen Christianorum.[3] Samo kada su kršćani mučenički umirali, Crkva je na osobit način oživjela i rasla.

2. Tko ljubi život svoj, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni (Iv 12,25).

Stalno je svakomu od nas pred očima opredjeljenje: vjernost Bogu ili vjernost svomu tjelesnom životu. Samo ne štedeći svoj život, čovjek ga pravo stječe. Pravi se vjernik zanima i zauzima ne koliko može na ovome svijetu steći sebi, nego koliko može darovati drugomu! Zalaže se ne za ono što mu je trenutačno korisno na zemlji, nego za ono što mu je zauvijek sigurno na nebesima! Nije mu Bog dao tjelesni život da ga čuva za sebe, nego da ga istroši za druge. Ako je on Bogu vjeran u vremenu, Bog će njemu biti vjeran u vječnosti.

3. Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako tko hoće služiti mi, počastit će ga moj Otac (Iv 12,26).

– Znamo li dovesti Grke k Isusu? Kineze? Afrikance? Arape? Podsmjehujemo li se drugim rasama, klasama, vjerama, nacijama, jezicima i kulturama? A morali bismo znati: dovesti ih k Isusu. On zna što treba uraditi! Crkva je po naravi – missionaria.

Zaključak. Pogledajmo, konačno, kako Andrija apostol s ljudima dolazi k Isusu!

Prvi ili obiteljski krug: Andrija dovodi brata iz vlastite kuće k Isusu. A Isus ga pogleda, nazva ga Petrom i postavi temelje Crkve na njegovoj vjeri.

Drugi ili narodni krug: Andrija dovodi dječaka iz vlastitoga naroda k Isusu. A on uze od maloga kruha i ribe i nahrani nepregledno mnoštvo iz toga istoga naroda.

Treći ili svjetski krug: Andrija dovodi Grke iz ovoga svijeta k Isusu. A on ih pouči životu i životnoj filozofiji. I stvara novi narod iz mnogih naroda.

Čudno kako u našem hrvatskom narodu ima malo ili nimalo župa posvećenih sv. Andriji. U BiH nijedna. A takav svetac, i apostol. Prvopozvani!

Opširniji prikaz o Apostolu Andriji, s daljnjom literaturom, u: Da nisam ja Gospodine?, Mostar, 2005., str. 47-62.

[1] „Našao sam“, usklik koji se pripisuje fizičaru Arhimedu (287.-212. pr. Kr.), koji je pronašao hidrostatski zakon, tj. zakon o specifičnoj težini tijela (omjer težine i obujma neke tvari).

[2] F. Veraja, Ivan Merz, Rim, 1998., str. 98.

[3] Tertulijan, Apologeticum, 50: „Plures efficimur, quotiens metimur a vobis, semen est sanguis christianorum“ – Sve se više množimo što nas više žanjete, sjeme je krv kršćana.