Apostol Ivan

Jan Matsys, Otkrivenje svetog Ivana Evanđelista na otoku Patmosu

Podrijetlo. Ivanovu je ocu ime Zebedej, a majci Saloma (Mt 27,56). Imao je brata Jakova, starijega, također apostola Isusova (Mk 10,35). Rodom je iz Betsaide[1] smještene na istočnoj obali Genezaretskoga jezera, gradića od kojega ne ostade nikakva znaka. Isus iz toga mjesta pozva barem petoricu apostola: Andriju i brata mu Petra, Ivana, Jakova i Filipa. Betsaida znači „kuća ribareva“ ili „ribarenja“. Ivanov otac bijaše ne samo ribar, nego držaše malo poduzeće s najamnicima (Mk 1,20), koje se bavilo trgovinom ribe. Tako i sin Ivan bijaše po zanimanju ribar. Majka mu je Saloma slijedila Isusa i dopratila ga na Kalvariju. Predstavljena je kao „sestra“, a to može značiti i rođakinja, Djevice Marije (Iv 19,25). Ivan bijaše bez svjedodžbe rabinske škole, pa je kao takav smatran „nepismen i neuk“ (Dj 4,13), iako bijaše ne samo pismen, nego i poznat svećeničkim krugovima (Iv 18,15-16), vjerojatno zbog ribarske trgovine sa svećenicima u Jeruzalemu. Kao trgovac ribom znao je barem dobro računati.

Poziv. Općenito se smatra da Ivan, prije nego posta Isusov apostol, bijaše učenik Ivana Krstitelja. Četvrto Evanđelje, koje se oduvijek smatralo Ivanovim djelom, spominje izričito Andriju i „drugoga učenika“, kojega ne imenuje, i sva crkvena predaja zaključuje da to bijaše Ivan evanđelist i apostol (Iv 1,35-40). On tu iznosi svoj autobiografski isječak izostavljajući vlastito ime. Krstitelj učenicima Ivanu i Andriji predstavi novokrštenika Isusa kao „Jaganjca Božjega“ (Iv 1,36), i to kao onoga koji oduzima „grijeh svijeta“. Obojica sutradan pođoše za Isusom. „Učitelju, gdje stanuješ?“ – „Dođite i vidjet ćete!“ (Iv 1,38-39). Taj trenutak osta duboko u pamćenju: „A bijaše otprilike deseta ura“ (Iv 1,40), odnosno jedan popodne, prema židovskom brojenju vremena. Novi učenici toga dana ostadoše s Isusom u razgovoru i druženju i razabraše da se radi o Mesiji.

Dok su jednom krpali mreže, zajedno sa svojim ocem Zebedejem na obali Galilejskoga mora, Isus ugleda Ivana i brata mu Jakova i pozva ih u svoju družbu. Braća odmah ostaviše mreže i definitivno pođoše za njim (Mt 4,20).

Sudrugovi – ribari. Ivan ima blize veze s Petrom, jer bijahu sudrugovi u ribarenju (Lk 5,10) po Tiberijadskome jezeru. Značajno je da je Isus uzeo upravo ribara Ivana i druge ribare da budu njegovi učenici, odnosno apostoli. Glavne su značajke dobra ribara: strpljivost, ustrajnost, hrabrost, intuicija, prilagodljivost, skrovitost. Upravo su to glavne odlike i dobra apostola.

Isusovi rođaci. Braća Jakov i Ivan bijahu u bliskim rođačkim vezama s Isusom. Prema Jakovljevu evanđelju, koje nije ušlo u kanonski popis, spominju su tri sestre: Ana, Soba i Mara, koje su imale tri kćeri: Mariju, Elizabetu i Salomu, a ove tri sina: Od Anine Marije Isus, od Sobine Elizabete Ivan Krstitelj, od Marine Salome Ivan i Jakov. Saloma je iz „svojih dobara“ (Lk 8,3) posluživala Isusa i Gospu (Mt 27,55-56).

Braća vatrena karaktera. Izravan put iz Galileje u Jeruzalem vodio je preko Samarije. A Židovi uopće ne razgovarahu sa Samaritancima. Na svome posljednjem putovanju u Jeruzalem Isus pođe tim putom. Posla Jakova i Ivana kao glasnike u neko samarijsko selo da pripreme prenoćište. Ali stari neprijatelji zabraviše vrata. Gostoprimstvo neljubazno odbijeno. Jakovljeva i Ivanova reakcija bijaše žestoka: „Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?“ Smatra se da su zbog ovoga razloga i reakcije sinovi Zebedejevi nazvani Boanerges – „sinovi groma“ (Mk 3,17). Bijahu eksplozivni ko grom, i sve bi rješavali nebeskim ognjem. Isus im reče da ne dođe gromom spaliti nego ljubavlju spasiti što se spasit dade.

Povlašteni učenik. Ali ovoj slici valja dodati i ono što o Ivanu čitamo u četvrtom Evanđelju, gdje se spominje barem četiri puta učenik „koga je Isus ljubio“ (Iv 13,23; 19,26; 20,2; 21,7) i pet puta „drugi učenik“ (Iv 18,15.16; 20,3.4.8).

Ivan predstavljaše izabranu Trojku s Isusom: zajedno s drugom dvojicom učenika bijaše na Isusovu Preobraženju na Taboru  (Mk 9,2). U posljednjim danima Isus posla Ivana zajedno s Petrom da pripreme Pashalnu večeru za Gospodina i ostale njegove učenike (Lk 22,8).

Na Posljednjoj večeri. U stara vremena ljudi nisu sjedili za stolom u blagovaonici kao mi danas, nego malo nagnuti na lijevu stranu, naslonivši se na lakat, a desnom rukom jeli. A ljevoruci obratno. Može nam to biti smiješno, ali tako bijaše i na Posljednjoj i na svakoj večeri. Ljubljeni učenik na Posljednjoj se večeri nasloni Isusu na grudi, tako da ga Petar zamoli da upita Isusa tko je taj koji će ga izdati (Iv 13,21-25).

Poznanstvo s Kajfom. U Ivanovu Evanđelju (18,15-16) govori se o tome kako Petar i „drugi učenik“ dođoše pred vrata Velikoga svećenika, Ivan uđe, a vratarica vrati Petra na dvorište kao nepoznata čovjeka. Franjevačka je tradicija u Svetoj zemlji da u jednoj jeruzalemskoj ulici bijaše kuća sinova Zebedejevih koji prodavahu ribu u Jeruzalemu, čak i velikim svećenicima. Odatle moguće poznanstvo Ivana i Velikoga svećenika.

Gospin „sin“. On je jedini od apostola pratio Isusa na njegovu Križnom putu, na Kalvariju, u smrt. Isus povjeri svoju rođenu majku ljubljenom učeniku koji stajaše pod Isusovim križem (Iv 19,26-27).

»Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika koga je ljubio, reče majci: ‘Ženo, Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo ti majke!’ I od toga časa uze je učenik k sebi« (Iv 19,26-27).

Dva su razloga zašto je Isus povjerio svoju majku Ivanu: prvo, njegova druga „braća“ i rođaci „nisu vjerovali u njega“ (Iv 7,5). Onaj tko ne vjeruje, kako Isus može u njega imati povjerenja? Drugo, Ivan bijaše učenik koji je na poseban način ljubio svoga Učitelja. Na posebnu ljubav odgovora se posebnom istinskom ljubavlju. To znači, ne daje se povjerenje onomu tko je najbliži po krvi, nego onomu tko je prvi po vjeri i ljubavi. Ivan je ljubio Isusa svim umom svojim, svim bićem svojim. Njemu Isus povjerava ono što je imao najdragocjenije na ovome svijetu: svoju rođenu majku.

– Ivan je doista svaki onaj koji ljubi Isusa na osobit način. Pravi Isusov učenik uvijek je autentičan štovatelj Marijin. Istinski katolici osjećaju prema Gospi ljubav u prvom redu zato što je Isusova majka, a i zato što je majka svih vjernika po milosti.

Prvi svjedok Uskrsnuća. Ivan prvi stiže na Isusov grob, nakon što mu Magdalena kaza, zastade pred grobom i pusti prvoga Petra da uđe. A kada on, taj ljubljeni učenik, uđe, odmah povjerova (Iv 20,1-10). Prvi svjedok Isusova Uskrsnuća (Iv 20,8). I prvi  prepozna uskrsloga Isusa na Genezaretskome jezeru  (Iv 21,7) kada uloviše „sto pedeset i tri ribe“.

U Djelima apostolskim spominje se češće sv. Ivan. Petar i Ivan skoro su uvijek zajedno: uvijek je Petar glasnogovornik, a Ivan nigdje ne progovara ni jedne riječi. Bijaše ne samo ribar, nego i šutljiv kô riba.

Sveti ga Pavao spominje kao jednoga od stupova Crkve (Gal 2,9).

Ivan je ostao u Efezu do uznesenja Marijina s ovoga na bolji svijet.

Pod carem Domicijanom (81.-96.) bijaše zatočen na otoku Patmosu u Egejskome moru. Ondje napisa Otkrivenje, jedinu proročku knjigu Novoga Zavjeta. Smatra se da je umro 90-ih godina I. stoljeća, za cara Trajana.

Pisana djela. Ivan je napisao Evanđelje. Sasvim je moguće da ga nije napisao u susljednu tijeku. Pisao ga je prema potrebi, potražnji i nadahnuću. A možda je sastavljeno u jednu knjigu početkom drugoga stoljeća. U Egiptu je 1935. pronađen mali ulomak Ivanova Evanđelja (najstarije što imamo), zvani „Rylands“, a sadrži retke: 18,31-33;37-38, koje učenjaci papirolozi datiraju potkraj I. ili početkom II. stoljeća.

U Evanđelju je od početka do kraja opisana borba između Svjetla i tame, Istine i laži, Života i smrti. Isus je Svjetlo, a tama je ovaj svijet. Ljudi izlaze iz svoje tame samo ako prihvate Isusa kao Svjetlo.

Prva Ivanova poslanica prati Evanđelje.

Druga je napisana „izabranoj gospođi i njezinoj djeci“, tj. nekoj crkvenoj zajednici u Maloj Aziji.

A Treća je napisana prijatelju Gaju, koji je pohvaljen zbog gostoprimstva. U njoj kori biskupa Diotrefa, a hvali nekoga Demetreja. Iz Poslanice je vidljivo da je Crkva u Maloj Aziji već hijerarhijski organizirana.

U Otkrivenju Isus je prikazan kao Stožer svemira, Pobjednik smrti i grijeha, a oko njega sva se povijest događa i odvija. Pisac na slikovit, simboličan, apokaliptičan način želi dočarati taj odnos.

Blagdan sv. Ivana slavimo 27. prosinca.  


Sažet prikaz iz knjige: Da nisam ja Gospodine?, Mostar, 2005., str. 77-91.

[1] „Giovanni, Evangelista“, u: Bibliotheca Sanctorum, VI., Vatikan, 1988., str. 757-797.