Ponedjeljak, 25 siječnja

Aristokratsko i demokratsko kršćanstvo


Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u svom djelu  Filozofija slobodnog duha u uvodnim stranicama, želeći opisati svoj odnos i shvaćanje samog sebe kao kršćanina u odnosu na Crkvu, odnosno pravoslavlje, donosi opis dvaju oblika kršćanstva. Jedan oblik Berdjajev naziva aristokratskim kršćanstvom. Drugi oblik naziva demokratskim kršćanstvom. Demokratskim kršćanstvom Berdjajev opisuje ono kršćanstvo koje je izrečeno u obliku crkvenih sabora, istina vjere koje su predviđene kao ponuda spasenja za veliki broj vjernika i kršćana. Aristokratskim kršćanstvom Berdjajev opisuje ono kršćanstvo koje je kao kršćanstvo duha i kao kršćanstvo traganja koje nije za sve kršćane nego samo za pojedince.

Stječe se dojam da je Berdjajev pobornik aristokratskog kršćanstva ponajviše zbog svog osobnog karaktera i svoje biografije, jer je veliki dio svog života proveo kao samostalan mislilac, pisac i filozof. Također, izgleda da Berdjajev preferira radije aristokratsko kršćanstvo. Kršćanstvo za odabrane i pojedine. Kao da Berdjajev vidi demokratsko kršćanstvo kao prepreku razvoju aristokratskog kršćanstva. U jednom dijelu uvoda Berdjajev ističe kako je aristokratsko kršćanstvo potrebno za razvoj i nastanak demokratskog kršćanstva. Nabrajajući među ostalim i neke crkvene oce koji su imali veliki teološki utjecaj na saborima i pri tom živjeli svetačkim životom, Berdjajev podsjeća da aristokratsko kršćanstvo nije negativno, kako bi neki željeli i kako ga neki predstavljaju, nego je ono potrebno za ostvarenje i nastanak demokratskog kršćanstva.

Ovaj osvrt Berdjajeva je i danas kako važan i tako aktualan kada je riječ o našem prihvaćanju onih kršćana i vjernika koji žive dublje, ozbiljnije i savjesnije svoju kršćansku vjeru i svoj kršćanski život. Mi smo svi manje-više demokratski kršćani jer pripadamo velikoj zajednici Kristove Crkve, jer vjerujemo u istine vjere i teološku ispravnost tih istina potvrđenih bilo od sabora Crkve, bilo od papa. U Crkvi ima onih vjernika koje je Bog svojom Providnošću osposobio određenim talentima da su sposobniji od drugih govoriti, pisati o istinama vjere, o Bogu o Kristu. Ne moraju to uvijek biti i nisu  isključivo samo muškarci-teolozi-svećenici, tu ima vjernika različitih vrsta, od svetaca, teologa, do laika, svećenika, biskupa, papa, redovnika, redovnica, muškaraca i žena. Berdjajev ističe kako je aristokratsko kršćanstvo potrebno kako bi se one koje on naziva demokratskim kršćanima i demokratskim kršćanstvom poučilo vjeri i tako ih se dovelo do spasenja. Ako uzmemo na primjer tekstove nekih velikih svetaca i teologa Crkve, oni prema Berdjajevu čine aristokratstko kršćanstvo, ali ne radi vlastitog probitka i slave, nego radi potrebe spasenja drugih. Iako sam Berdjajev sebe smatra aristokratskim kršćaninom i ne smatra se demokratskim kršćaninom, Berdjajev ne odbacuje unaprijed važnost i potrebnost aristokratskog kršćanstva kao načina da se demokratskom kršćanstvu pomogne i da ga se uputi prema istinama vjere.

 Za razliku od Berdjajeva, koji aristokratstom kršćanstvu pridaje izuzetnu važnost, mi smo danas donekle razvili jedan vrlo negativan stav prema ovom vidu kršćanstva. Za neke od nas su veliki teolozi, veliki sveci, njihovi tekstovi i pisanja, enciklike papa, postali negativnom aristokracijom, po načelu nisam ja glup da se meni treba sve objašnjavati. Ili drugi jednako opasan stav – što bih ja čitao teologe, svece, njihove tekstove i papinske enciklike, oni su i onako aristokracija za sebe i nije ih briga za nas obične kršćane, za nas obični demokratski kršćanski svijet. Naravno ovo ne treba razumjeti kao da su svi vjernici ovog stava, ali ne može se zanemariti broj onih koji tako razmišljaju. Ovaj negativan stav prema aristokraciji kako je razumije Berdjajev, zahvaća i svakodnevne odnose među vjernicima u zajednici, u biskupiji, u župi, u obitelji, gdje se ne tako rijetko nečiju duhovnost ismijava, gdje se nečije pokušaje dubljeg življenja vlastite vjere dočekuje s cinizmom, gdje se nečije ozbiljno pokušavanje čitanja i razumijevanja teologije, enciklika, tekstova pisaca, opisuje terminom pametovanje ili palamuđenje. Ali kršćanin se treba zapitati bi li postojali takvi teolozi kao što je Augustin, kao što su oci Kapadočani, Toma Akvinski, Bonaventura, da nabrojimo samo neke, da su oni svoje prethodnike učitelje i teologe smatrali negativnom aristokracijom koja samo pametuje i koju demokratski kršćanski svijet treba odbaciti i zaboraviti jer samo pametuju i palamude?

Ovaj problem se danas također javlja u obliku prigovora kako je važan pastoral i praktični rad, odnosno važno je što više zahvatiti u demokratsko kršćanstvo u Crkvi, u biskupiji, u župi. Ali kako bi demokratsko kršćanstvo djelovalo da nije aristokratskog kršćanstva? Ono što se poučava i praktično radi plod je stoljeća i stoljeća rada aristokratskog kršćanstva i demokratskog kršćanstva zajedno. Aristokratsko kršćanstvo bez primjene svoga znanja ostaje neplodno, ali i demokratsko kršćanstvo bez suradnje s aristokratskim kršćanstvom u opasnosti je da postane iracionalno ili intelektualno inferiorno vremenu u kojem se živi i djeluje i pastoralno radi. Nama su oba kršćanstva nužno potrebna da bi Crkva ostvarila svoje poslanje i jedno bez drugog ne mogu ići naprijed i voditi vjernike prema spasenju.

Ako je aristokratsko kršćanstvo svjetiljka koja osvjetljuje put, demokratsko kršćanstvo je upravo taj isti put koji aristokratsko kršćanstvo osvjetljuje. Ako nedostaje ili jedno ili drugo, ili se ostaje u tami i hoda bez spoznaje kamo se hoda, ili se svjetlo nepotrebno koristi, jer ionako nema puta kojim se ide i stoji se u mjestu. Berdjajev nas podsjeća, iako sam ne iznosi i ne zastupa takvo mišljenje, da je suradnja aristokratskog i demokratskog kršćanstva jedini ispravan način da bismo svi kao Crkva došli do svoga odredišta, a to su spasenje i Krist. Međutim, tu i tamo se među nama razvio vrlo negativan stav prema aristokratskom kršćanstvu u obliku negativne aristokracije gdje su teologija, studij i akademski teološki rad palamuđenje, dosada i teški nerad u odnosu na demokratsko kršćanstvo koje jedino zaista i stvarno radi i nešto čini. Ovakav stav rađa otuđenjem aristokratskog kršćanstva od demokratskog. Rađa negativan stav prema demokratskom kršćanstvu u smislu povlačenja od njega i kritike odozgor da su svi koji su niže uglavnom budale, nepismeni i ne čitaju. Ovo možemo nazvati negativnom demokracijom gdje su šire vjerničke mase nepoučljive, lijene i intelektualno inferirorne.

Nitko od nas nije mogao i nije birao talente koje će mu Bog darovati kada se rodio i krštenjem postao kršćanin, netko je aristokrat, netko je demokrat, ali ta distinkcija ne služi da se međusobno sukobljavamo, mrzimo, ogovaramo i vrijeđamo, nego služi da kao jedno Kristovo Tijelo i jedna Kristova Crkva dospijemo zajednički do spasenja svih ljudi. Nije toliko važno tko osvjetljuje put, a tko je put kojim se hodi, koliko je važno da shvatimo da ovo dvoje idu zajedno i ne idu jedno bez drugog. Kršćanin koji se hvali da je isključivo samo aristokrat ili kršćanin koji se hvali da je samo i ekskluzivno demokrat ne pomažu ni jedan drugom ni Crkvi. Kršćanin koji nastoji u svom životu biti i aristokrat i demokrat prema sposobnostima koje mu je Bog darovao, kršćanin je koji nije negativno raspoložen prema ovim dvama oblicima kršćanstva, nego ih ugrađuje integralno u svoje razmišljanje i svoje djelovanje, kao neodvojivi dio svoga kršćanskog identiteta.

Jer naša je najveća opasnost da ova dva kršćanstva postavimo u dva suprotna i nepomirljiva tabora, čime onda gubimo ne samo svoj kršćanski identitet, nego i sposobnost da svoje djelovanje u suvremenom svijetu predstavimo zaista kršćanskim. Pogotovo stradavaju naši kršćanski, međuljudski, vjernički i svećenički odnosi, jer dok jedni „pametuju i palamude“, drugi se „ubiše od posla“ na njivi Gospodnjoj, iako je njiva Gospodnja jedna te ista i svatko od nas radi onaj dio posla koji mu je Gospodin povjerio da radi. Mi ne trebamo biti i nismo isključivo ni aristokrati ni demokrati. Mi smo kršćani, a biti kršćaninom znači biti istovremeno i aristokrat i demokrat, a ne apsolutno jedno na štetu onoga drugog i obrnuto.


Tekst je objavljen u Katoličkom tjedniku, br. 42., 21. listopada 2018., str. 4-5