Utorak, 17 svibnja

Asertivno i performativno kršćanstvo


Asertivno označava tvrdnju o nečemu o čemu se misli da je istina, ali se ne raspravlja je li tvrdnja sadržajno istinita. Nekada možete tvrditi kako je istina da je Isus Sin Božji ali sadržajno vam nije važno je li istina da je Isus Sin Božji niti vas to posebno zanima. Dovoljno je da to izgovarate i sudjelujete u javnoj komunikaciji, ali pod uvjetom da ne tvrdite kako je sadržajno i teološki istina da je Isus Sin Božji. Na taj način prihvaćate i istine drugih religija kao asertivne tvrdnje o istinitosti samih tvrdnji, ali ne mislite da je sadržaj tih tvrdnji uopće istinit ili da ima povezanosti s istinom i njezinim sadržajem.

„Asertivni“ kršćani smatraju da je dovoljno govoriti o tome kako je Isus Sin Božji u javnoj komunikaciji, ali da pri tom ne treba inzistirati da je sadržaj te tvrdnje teološki istinit jer je objavljen. Drugim riječima „asertivni“ kršćanin potvrđuje formalno kako je istina da je Isus Sin Božji, ali sadržajno ta tvrdnja nema istinitosti niti se odnosi prema istini niti teži prema istini. Riječ je o tvrdnji koja je istinita samo formalno i deklarativno, ali ne i sadržajno kao što su za „asertivnog“ kršćanina istinite i tvrdnje drugih religija ali samo formalno i deklarativno, ali ne i sadržajno. Za „asertivnog“ kršćanina svaka religija posjeduje dio apsolutnosti objavljene istine, iako je teško objasniti kako nešto što se smatra apsolutnim može poput razlomaka biti djeljivo na polovine, trećine, šestine apsolutnog. „Asertivni“ kršćanin smatra da se apsolutna istina otkriva tek u dijalogu religija, i da je dijalog između religija temeljno mjesto gdje se objavljuje istina u svojoj punini, jer nijedna religija ne posjeduje puninu objavljene istine. „Asertivnih“ kršćana ima u svim kršćanskim denominacijama, uključujući i Katoličku Crkvu.

S druge strane, deklaracija Dominus Jesus skreće pozornost da se istine vjere u katoličkoj perspektivi ne mogu smatrati asertivnim tvrdnjama, to jest izričajima koji su formalno istiniti, ali punina istine se objavljuje tek u dijalogu s drugim religijama jer sadržajno gledano ni Katolička Crkva ne posjeduje puninu istine. Punina istine se otkriva i pronalazi u dijalogu. Osim što Dominus Jesus podsjeća na problem nerazumijevanja objavljene istine, također se ističe kako u katoličkoj perspektivi istina nije asertivna kao formalna tvrdnja bez sadržaja, nego istina je u katoličkoj perspektivi performativna. A to znači da se istina uprisutnjuje u svojoj objavljenoj punini u Katoličkoj Crkvi. Na primjer Euharistija kao sakrament nije tek asertivna tvrdnja kako je Isus simbolično prisutan u Euharistiji, nego je riječ o performativnoj tvrdnji, odnosno uprisutnjenju objavljene istine u Euharistiji koja se zove Isus Krist. Ovdje možemo govoriti o „performativnim“ kršćanima, onima koji vjeruju da se punina istine uprisutnjuje u Crkvi kao „sakramentu spasenja“.

Deklaracija podsjeća na opasnost da se ekonomija spasenja promatra kao „asertivni“ govor u kojem se formalno tvrdi da je Bog preko Krista odlučio spasiti palog čovjeka, ali sadržajno ekonomija spasenja nema u sebi nikakve istine. Njezina bi istina bila tek formalno-dijaloška, dakle istina kojoj se dopušta da se o njoj govori u javnom prostoru, ali da joj se niječe sadržaj i stvarnost i njezina objavljenost. Stoga, možemo ovdje progovoriti o „asertivnom“ i “performativnom“ kršćanstvu kada je riječ o njihovom shvaćanju istine.

„Asertivno“ kršćanstvo smatra ponajviše da se istina nije objavila u Isusu Kristu kao Božjoj Riječi, nego da se istina tek ima uprisutniti u dijalogu između različitih religija. Nadalje, „asertivno“ kršćanstvo smatra da nijedna religija nema puninu istine, nego svaka posjeduje dio apsolutne istine i tek u njihovom međusobnom dijalogu doći će do objave istine u njezinoj punini. „Asertivno“ kršćanstvo je specifično i po tome što recimo međureligijski dijalog stavlja kao ono što prethodi misijskom navještaju Katoličke Crkve, iako Deklaracija ističe kako je misijski navještaj temeljan, dok je međureligijski dijalog tek njegovo pomoćno sredstvo.

„Asertivno“ kršćanstvo je također jedan oblik političke korektnosti gdje se prije svega inzistira na dijalogu i komunikaciji o religoznim tvrdnjama, ali se ne preporučuje inzistirati da je religiozna tvrdnja sadržajno istinita u svojoj punini i objavljenosti. „Asertivno“ kršćansto često i prečesto govori recimo kako je Isus prorok, moralni učitelj, veliki humanist, pa čak tu i tamo da je Sin Božji, ali istinitost ovih tvrdnji je samo formalno i deklarativno istinita, ali sadržajno ne mora biti niti se to treba tražiti i isticati i zahtijevati u dijalogu i komunikaciji. Prema „asertivnom“ kršćanstvu svaka religiozna tvrdnja koja pretendira biti istinita je istinita samo unutar religije u kojoj se izriče, dok u javnom prostoru njezina istinitost nema ni veću ni manju istinitost u odnosu na istine drugih religija. Tako „asertivno“ kršćanstvo promovira pluralizam istina i relativizam istina koje su sve istovremeno apsolutne i nisu apsolutne. „Asertivno“ kršćanstvo je jedan oblik komunikacijskog shvaćanja istine ne kao jednom objavljene, nego istine koja se nikada do kraja ne objavljuje osim i samo u dijalogu, čime dijalog i komunikacija postaju izvori i temelj istine pretvarajući sami sebe u jedinu i apsolutnu istinu i svrhu samima sebi.

„Performativno“ kršćanstvo polazi od iskustva objavljene istine koja se jednom zauvijek uprisutnila u osobi Isusa Krista i ona ostaje trajno performativna istina uprisutnjena u Crkvi kao „sakramentu spasenja“, sakramentima i hijerarhiji. Za „performativno“ kršćanstvo o istini se može razgovarati u smislu razjašnjenja, pojašnjenja i navještaja istine, ali se ne može raspravljati o uprisutnjenju istine negdje drugdje u njezinoj punini, ako je ta istina već uprisutnjena u Crkvi kroz osobu Isusa Krista. Za „performativno“ kršćanstvo tvrdnja kako je Isus Sin Božji nije formalno-deklarativna tvrdnja bez sadržajne istine, nego stvarno uprisutnjenje istine koja ne može biti predmet rasprave o novom uprisutnjenju te istine kao ponovo objavljene, nego se može pokušati tu istinu bolje pojasniti, bolje predstaviti i navijestiti.

Za „performativno“ kršćanstvo istina je jedna i apsolutna, njezine elemente mogu posjedovati i drugi, ali njezina punina i apsolutnost ne mogu biti dijeljene na mnoštvo mini-apsolutnih istina koje se tek u dijalogu trebaju ponovo spojiti u jednu apsolutnu mega-istinu. Zaključno, deklaracija Dominus Jesus podsjeća na važnost razlikovanja asertivnih tvrdnji o istini čija je zadaća jedino da sudjeluju u dijalogu, ali da ne ističu svoj sadržaj kao objavljen i istinit, i performativnog shvaćanja istine u katoličkoj perspektivi prema kojoj sadržaj i uprisutnjenje istine prethodi dijalogu s drugim religijama uvažavajući stavove drugih, ali ne odričući se vjere u jednom objavljenu vječnu istinu Isusa Krista.  Tvrditi kako je Isus Sin Božji nije asertivna tvrdnja o formalnoj istinitosti same tvrdnje, nego izričaj vjere kako je ova tvrdnja performativna, odnosno uprisutnjenja u Crkvi kao univerzalnom  „sakramentu spasenja“ čovjeka.


Tekst je objavljen u: Katolički tjednik, br. 26., 30. lipnja 2019. str. 4-5.