Atanazije Mostarski
Zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije msgr. dr. Želimir Puljić ovako se osvrnuo na dvadeset i pet godina biskupske službe msgr. dr. Ratka Perića, mostarsko-duvanjskoga biskupa i trajnoga trebinjsko-mrkanskoga apostolskoga upravitelja. Donosimo u cijelosti njegov govor izrečen 13. rujna 2017. na svečanoj akademiji u Mostaru.
Rado, s poštovanjem i zahvalnošću, u osobno ime i u ime biskupâ Hrvatske biskupske konferencije, upućujem pozdrav svečaru za srebrni jubilej biskupskoga služenja.
Koristim, najprije prigodu od srca zahvaliti Vam, mons. Periću, što ste često kao delegat Biskupske konferenije BiH na zasjedanjima Hrvatske biskupske konferencije nazočili i aktivno raspravljali. Zahvaljujem Vam za predavanja, tribine i duhovne vježbe koje ste držali biskupima, svećenicima, časnim sestrama i vjernicima laicima u svim biskupijama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Lijepo je što ste predavanja iz tih susreta ukoričili i učinili dostupnim svima. Osobito mi je bilo drago kad ste pretprošle godine prihvatili prijedlog Hrvatske biskupske konferencije biti članom Mješovite komisije u svezi s blaženim Alojzijem Stepincem, a to je bilo naporno, delikatno i zahtjevno. A Bogu hvala i uspješno je privedeno kraju.
Kroz nevolje – k Bogu!
Vi ste svoje biskupsko služenje započeli u teško ratno doba, kao beskućnik, jer je u vrijeme biskupskoga ređenja u Neumu, 14. rujna 1992. Vaša biskupija bila bombardirana i razarana, poput katedrale i biskupske rezidencije. Tada ste izjavili: „granatiranje rezidencije i katedrale pucanj je u srce Crkve u Hercegovini“. No, dodali ste da Vas je to prisililo „misliti na nerazorive stanove koje nam Isus priprema kod Otca, više nego na rezidenciju koju obična granata može u hipu pretvoriti u pepeo“. Iako ste bili suočeni s bolju „spaljene zemlje“, ubijanja ljudi i uništavanja crkvene imovine, Vi ste znali uzdignuta pogleda misliti i na ono što Isus priprema onima koji mu ostaju vjerni i slijede Ga. Nošeni riječima svetoga Pavla, koji je nakon kamenovanja u Listri skupa s Barnabom „učvršćivao duše učenika bodreći ih da ustraju, jer kroz mnoge nam je nevolje ući u Kraljevstvo Božje“ (Dj 14, 22), u svom nastupnom govoru izjavili ste kako „čvrsto vjerujete da će Bog svaku našu vjernički podnesenu kušnju pretvoriti u obilan blagoslov“; onako kao što je „zemaljsko poniženje svoga Sina na Kalvariji pretvorio u nebesko Uzvišenje svetoga Križa“. A to je blagdan koji je obilježio početak Vašega biskupstva, a, evo, i Vašu srebrnu obljetnicu biskupskoga služenja.
Stjegonoša obrane i čistoće svete vjere
Ovo srebrno razdoblje u kojem ste služili Bogu, Crkvi i narodu po mnogočemu je slično onomu iz prvih stoljeća Crkve kad je sloboda kršćanima donijela brojne poteškoće i probleme s kojima su se biskupi morali hrvati. I dok se u vrijeme progona Crkva morala boriti za golo preživljavanje, u vrijeme slobode suočila se s brojnim krivovjerjima (herezama, zabludama, krivim naukom i krivom naukom) u vlastitu krilu, s vlastitom djecom. Morala je voditi bitku za „očuvanje svetih otajstava naše vjere“. Progonitelji su, dakle, tražili njezin život, a krivovjerci njezinu dušu. Duh Sveti je u tom vremenu pokazao snagu svoje zaštite, pa očuvao Crkvu od poraza, krivovjerja i očaja.
U tim teškim okolnostima uvijek se našao neki biskup ili svećenik koga je Bog uresio učenošću iznad svih krivovjeraca, ali i velikom poniznošću i svetošću. Takve se nazivalo „maljem krivovjeraca“ jer vodili su hrabru borbu za obranu i čistoću svete vjere. Dovoljno je sjetiti se arijanizma koji je nijekao temelje kršćanskih istina o Presvetom Trojstvu i Isusovu božanstvu. Sabor u Niceji (325.) osudio je Arijeve zablude, te formulirao vjerovanje koje i danas molimo.
A junak i svetac toga sabora bio je veliki sveti Atanazije koji je u obrani spomenutih istina morao puno pretrpjeti. Pet je puta išao u progonstvo i vraćao se. Jer, Arijeve pristaše podvaljivali su mu krivi nauk i koješta drugo. Dapače, išli su tako daleko da su ga optužili za ubojstvo svećenika Arsenija kojemu je on navodno „odsjekao lijevu ruku“, te „nasilništvo nad nekom ženom“ koja je protiv Atanazija krivo svjedočila. Dokazana je Atanazijeva nevinost koji je svojim stajalištem, naukom i trpljenjem izvršio uzvišeni zadatak: očuvao je pravovjerje i uspostavio mir u Aleksandriji.
Iz škole sv. Ivana Pavla II.
Vas je, dragi preuzvišeni mons. Periću, za mostarsko-duvanjskoga biskupa i trajnoga upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije imenovao sveti Ivan Pavao II., koji se u svom dugogodišnjem pontifikatu odlučno hrvao s brojnim ideologijama i krivim antropologijama, za koje se može reći da su hereze našega vremena. Posebice je bio neustrašiv i nepopustljiv prema svim vrstama lažnih ideologija i zavođenja ljudi. I nije se umarao govoriti o Bogu koji ne prolazi, dok obličje ovoga svijeta prolazi i nestaje. Obraćao se svima, pozivao i poticao neka ne podlegnu naučavanju krivih antropologija koje su u Europi cvale nakon Francuske revolucije, a cvjetaju i danas. To su: pozitivizam koji se temeljio samo na znanju, liberalizam koji se oslanjao na imanje, marksizam koji se služio mehanizmima države, partije i politike, te rodna ideologija (teorija genderizma) koja niječe narav koju čovjek rađanjem dobiva.
Stup katolicizma
Crkva u Hercegovini zahvalna je Bogu što je potkraj XX. i početkom XXI. stoljeća imala „suvremenoga Atanazija“ u osobi mons. Ratka Perića koji već 25 godina ne boji se javno reći što ga smeta i zbunjuje, kako unutar Crkve, tako i u društvu. Iz tih njegovih uradaka, konferencija, polemika, razgovora i dopisa osjeća se tjeskoba pastira kojega posebice muči činjenica da je otpisivanje Boga ušlo u „program ljudskoga umovanja“, a grijeh, nemoral i korupcija „stekli pravo građanstva“. Slavljenik se nije dao zbuniti unutarcrkvenim poteškoćama s kojima se susreo na samom početku službe („hercegovački slučaj“ i problem „ukazanja Gospe u Međugorju“). I nije se umarao ponavljati ekleziološku istinu da je Crkva ustrojena na posluhu, pa ne smije dopustiti da je kompromitira neposluh, razdor i bunt vlastite djece. Jer, to nije u duhu Isusove zamisli o otajstvu Crkve koju je Gospodin osnovao.
Uzor domoljublja
Gledom pak na aktualna pitanja i sudbinu naroda i Crkve na tlu BiH, mons. Perić je jasno dao do znanja kako ne bi volio „da Hrvati u BiH budu podjarmljeni ni od koga; a niti da oni druge podjarmljuju“. „Suopstojnost, suživot, suradnja i ravnopravnost“ četiri su vrjednote kojih se temelji nalaze u „katoličkoj vjeri i zdravoj hrvatskoj savjesti“, pisao je svojevremeno mons. Perić. No, dok se Crkva zalaže „za zemaljsku domovinu“, ona „svom dušom zagovara i upućuje ljude na onu nebesku“. Zbog toga je naš slavljenik bio vrlo kritičan prema svakoj vrsti zastranjivanja, kako u Crkvi, tako i u društvu. Ali, i odvažan u susretima sa svjetskim moćnicima te političkim i medijskim manipulatorima javnoga mnijenja. To mu je, kao što znamo, pribavilo brojne kritičare na više područja i razina. A u zadnje vrijeme i bezočne klevetnike koji ne prežu ni od čega; pa čak ni od klevete o suradnji s „Komitetom ruske državne sigurnosti“, s KGB-om.
No, to nije umanjilo njegov apostolski žar u radu za odgoj vjernika i navještaj istine. Jer, samo ljudi istine, vjere, molitve i požrtvovne dobrote mogu pridonijeti obnovi i preporodu naroda i svijeta. Zahvalni na jasnoći stajališta, odvažnosti nastupa i dosljednosti u načelima kličemo večerašnjem svečaru: „Vivat, crescat et floreat!“ Živjeli, srebrni biskupe hercegovačkih biskupija!
† Želimir Puljić, zadarski nadbiskup,
predsjednik Hrvatske biskupske konferencije
