»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Badnjak


Badnjak u svjetlu pučkih običaja


Iako Crkva danas Badnjak ne izdvaja posebno od drugih dana došašća, osim što naglašava blizinu Božića i otajstva Božjega utjelovljenja, u našem je narodu još uvijek izražen osjećaj za posebnost toga dana. S jedne je to strane hvalevrijedno, posebno ako imamo u vidu obdržavanje posta i zbližavanje obitelji u molitvi, a susjedstva i prijatelja u druženju, ali se s druge strane osjeća i pretjerivanje i naginjanje praznovjernim elementima, a koji su još uvijek osjetno prisutni u pučkim običajima. Najviše se ti praznovjerni elementi mogu vidjeti u različitim nastojanjima da se preko određenih radnji i točnih molitava želi osigurati Božji blagoslov u narednoj godini, odnosno postoji niz obreda koje čine domaćica, domaćin i drugi sudionici, a prema uspješnosti izvedenoga procjenjuje se kakvi će biti plodovi.

Iako tu ne treba biti prestrog pa tvrditi da u svemu tome nema poniznosti i iskrene molitve da Bog blagoslovi sva nastojanja, ipak ne treba zanemariti kako je takav stav u svojoj biti praznovjeran, a iz razloga jer se točnim činima pokušava mimo Božje Providnosti osigurati ono što se želi. Primjerice, još uvijek ponegdje postoje običaji da se na Badnju večer nakon unošenja slame i drva badnjaka posipa po prostoriji i badnjaku žitom i vinom, kao i da se čine neki drugi točno određeni čini, s točnom svrhom osiguranja blagoslova u svakom pogledu, a posebno u vidu bogatog uroda na njivama, razmnoženosti blaga u stajama, svinjcima i kokošinjcima, kao i poroda zdrave i dobre djece. Ti su čini zapravo preživjeli ostatci iz poganskih vremena, koji su tek djelomično kristijanizirani, a osim što su u većem broju zastupljeni na Badnjak, protežu se na cijelu godinu i vezuju uz većinu crkvenih blagdana.


Badnjak u svjetlu današnjih crkvenih normi


U tom je svjetlu razumljivo i što današnji crkveni propisi ne pridaju veliku važnost Badnjaku, jer se to čini jednim od razumnih načina da se navedeni praznovjerni elementi koliko-toliko suzbiju, a time i pogled vjernika skrene s čisto ovozemaljskih težnji prema duhovnoj stvarnosti i zahvalnosti za dar utjelovljenja. Drugim riječima, vjernik je pozvan u jednostavnosti srca i u poniznosti duha nastojati se što intenzivnije pripremiti na dar Božjega utjelovljenja, a to će daleko bolje učiniti odlaskom na zornicu, pojačanom molitvom, čitanjem svetopisamskih tekstova o Božjem silasku među nas ljude, postom i brigom za one koji su u potrebi, kao i na druge pobožne načine, negoli kroz neke obrede kojima zapravo i ne računa previše na Božju providnost, niti se udubljuje u razmatranje nad veličinom i ljepotom božićnoga otajstva. Stoga je važno ne prezrijeti ništa od onoga što je u badnjoj tradiciji dobro, ali isto tako i zdušno nastojati oko izgradnje vjernika u zahvalnosti Bogu za dar utjelovljenja i otkupljenja.


Značenje riječi badnjak


U tom se pak svjetlu mogu onda istaknuti i neki elementi koji bi povezivali tradiciju i ono čemu trebamo težiti. Odnosi se to npr. na značenje riječi Badnjak, kao i na činjenicu da taj dan prema crkvenom kalendaru slavimo Adama i Evu. Badnjak dolazi od praslavenskoga korijena bъd, što znači bdjeti, a time nam se pred oči stavlja potreba posebne budnosti pred Kristov dolazak, takva koja podrazumjeva duhovnu spremnost i radost jer je sam Bog odlučio uzeti ljudsko tijelo da bi nas po svojoj žrtvi uzdigao u božanski život.

Zato i danas, iako to više crkveni propisi ne određuju, valja cijeniti činjenicu što se mnogi vjernici odlučuju postiti na Badnjak, no i tu treba skrenuti pozornost kako bi bilo dobro izbjegavati bilo kakav post koji bi označavao prejedanje u nemasnoj i nemesnoj hrani, nego obdržavati ono što obveza posta i inače znači, a to je najesti se tek jednom do sita. Ukoliko pri tome tu svoju žrtvu prikažemo Bogu kao znak zahvalnosti, zasigurno ne će izostati ni duhovni plodovi, koji su neusporedivo vrjedniji od onih isključivo zemaljskih.


Badnjak kao spomen Adama i Eve


Isto tako, smisao Badnjaka se naslanja na spomen Adama i Eve, odnosno stavlja nas u razmišljanje o tome kako je naša narav po grijehu praroditelja ranjena istočnim grijehom, a sada se po poslušnosti Blažene Djevice Marije i po poslušnosti Isusa Krista, Sina Božjega, ponovno obnavlja Božja milost u nama, a klica takvog ljudskog uzdignuća započinje upravo Božjim utjelovljenjem. Stoga smo i pozvani bdjeti, posvećivati se i biti pripravni za dan otkupljenja.

Na tom tragu dobro je vidjeti i svojevrsnu povezanost božićnog drvca s onim zabranjenim stablom i s onim plodom po kojem je grijeh ušao u svijet, odnosno božićno nas drvce opominje da se uvijek u svom životu klonimo svega onoga što nam je na propast duše i tijela, kao i da uvijek s punim pouzdanjem slušamo svoga Stvoritelja i nikada u svojoj oholosti ne okrenemo Bogu leđa, kako su to učinili prvi ljudi u svojoj nerazumnoj želji da postanu bogovi.


Kićenje božićnoga drvca na Badnjak – simbol drva križa i Svjetla koje prosvjetljuje narode


Isto tako, božićno nas drvce prisjeća i onoga drva križa na kojem je Spas svijeta visio i po kojemu nam je povratio izgubljenu milost. Stoga za vjernike božićno drvce nije tek obična dekoracija, nego snažan poticaj na razmišljanje o spasenjskom Božjem djelu, simbolično razapetom između prvoga i drugoga Adama, između odbacivanja i prihvaćanja Boga kao jedinoga Izvora svih izvora. Kako bismo jasnije razumjeli tolika otajstva, razumljivo je i što Crkva poučava da se tek na Badnjak kiti božićno drvce, jer tek tada, nakon četiri nedjelje ozbiljne priprave i intenzivnijeg duhovnoga života možemo u punom smislu riječi otvoriti i svoja srca i svoje obitelji za Božji dolazak.

Na to nas upućuju i svjećice koje se stavljaju na božićno drvce, jer ni njihova svrha nije tek u što ljepšoj dekoraciji, nego u činjenici da simboliziraju Mlado Sunce s visina, Onoga koji donosi istinsko svjetlo u naš mrak. Jednako tako i ukrasi koji se stavljaju na bor sombolički označuju sve one milosne darove kojima nas Krist obasiplje svojim utjelovljenjem. U tom svjetlu, ne treba prezati od takve božićne ornamentike i držati ju tek ljudskim kičem, ali joj svakako treba znati značenje i iz njega crpiti ljepotu svetosti Badnjaka, daleko od onih silnih praznovjernih elemenata koji izvanjski najčešće obilježavaju taj dan, kao i daleko od prizemnih natjecanja čiji će bor biti ljepši, bogatiji, blještaviji.


Pravljenje jaslica na Badnjak – simbol Kristova utjelovljenja


Stoga je razumljivo da smo pozvani posebnu pozornost na Badnjak posvetiti pravljenju jaslica, jer su one najvažniji vanjski znak Božića, te zbog toga zaslužuju ne samo istaknuto mjesto, nego im je svrha da nas potiču na razmišljanje o Božjem spasenjskom djelu i da u svakom onomu tko ih pogleda izazove zahvalnost na takvom i tolikom daru. Obiteljsko pak zajedničko sudjelovanje u osmišljavanju izgleda jaslica omogućava posebnu prigodu da roditelji smisao Badnjaka, kao vrata Božića, a onda i smisao i veličanstvenost Kristova silaska na zemlju, pojasne djeci i kroz to vrijeme provedu izvrsnu katehezu, a za koju se može pretpostaviti da će se nastaviti i u sljedećim generacijama, kada današnja djeca to isto budu pojašnjavala svojoj djeci.

Povijesno pak gledano, prve je jaslice napravio sveti Franjo Asiški 1223. god. u talijanskom mjestu Greccio, a izravan povod za to bila je činjenica da je i u njegovo vrijeme, kako to sve više biva i danas, istisnuto Dijete Isus iz srdaca mnogih ljudi i iz mnogih naroda. Idući, dakle, za tim plemenitim ciljem, potaknuo je nekog bogobojaznog čovjeka imenom Ivan da u šumi u Grecciu pripravi sve što je potrebno te da pozove vjernike da ondje proslave svetu misu uz žive jaslice. Tako je i bilo, a uskoro je njegova ideja prihvaćena i proširena po svoj Crkvi. Prve jaslice s figuricama, prema poznatim zapisima, spominju se kojih 30-tak godina kasnije, odnosno poznato je da su bile postavljene u samostanu Fussen u Bavarskoj, te da je to bilo 1252. god.

Scenografija jaslica kakve mi danas poznajemo seže u 16. st., a iako je u više navrata interes za njihovo javno prikazivanje opadao, danas su čest motiv, premda se stječe dojam da im je pokazana vrijednost daleko češće u estetici, nego u duhovnom značenju. U tom smislu nije naodmet ni napomenuti kako sve više raste interes za žive jaslice, no jednako tako i zaključiti kako one sa sobom češće izazivaju profanaciju, posebno po nedovoljnoj ozbiljnosti onih koji glume Isusa, Mariju i Josipa (najčešće se to povjerava školskoj djeci), a daleko manje osjećaj ushićenosti i udivljenja pred ljepotom otajstva božićne noći. Stoga bi i u tome valjalo voditi računa o umjerenosti i odmjerenosti, a posebno o uzvišenosti.


Zaključak


Sve nam navedeno govori o činjenici kako ne samo svijet, ne samo Europa, nego i naša Domovina naizvan sve više slave došašće, Badnjak i Božić, ali i kako takvi čisto izvanjski oblici slavljenja nemaju gotovo nikakve povezanosti s onim izvornim otajstvom Božjeg samodarivanja ljudima kakvo nam posreduje Sveto Pismo. Badnjak je sigurno pogodan trenutak da se nad tim duboko zamislimo i da svojim životima nastojimo biti ona svjetlost svijeta i ona sol zemlje po kojima će drugi ponovno znati otkriti da je Krist jedino svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, kao i da ga se može naći samo onom jednostavnošću kakvu su imali pastiri kad su se došli pokloniti novorođenom Kralju. Tamo negdje u polutami štale, među volom i oslom, dok je sav grad slavio na svoj način.