»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Begovsko kršćanstvo


Termin beg danas ima izrazito pejorativno značenje. Originalni izraz dolazi iz turskog jezika (bey, beigh) i označava gospodina. Kasnije termin ima značenje vladara, kneza, upravitelja. Terminom beg ponekad označavamo čovjeka koji je bahat i ohol. Ovim terminom povremeno se označava i nekoga tko je lijen. Termin beg koristimo kada želimo reći kako je netko dobio, stekao, nešto nezasluženo zbog čega se ponaša oholo. Terminom beg označavamo povremeno i nekoga tko nezasluženo gleda druge ljude s visoka  kao manje vrijedne.

Uz termin beg vežemo i jedan novi izraz koji zovemo begovsko kršćanstvo. Begovsko kršćanstvo je društveni fenomen koji ocrtava socijalne odnose među kršćanima unutar njihovih zajednica. Begovsko kršćanstvo je specifično mentalno stanje ljudskog duha koji se manifestira u odnosima među samim kršćanima. Begovsko kršćanstvo ne mora biti povezano, kako bi se moglo pomisliti, odmah s čašću i ugledom. Razlog jest što netko svojim kršćanskim životom, djelovanjem i svjedočenjem može zaslužiti čast i ugled i pri tom nemati osobine begovskog kršćanina. Svece koje kao kršćani častimo obično ne smatramo begovima, ne smatramo ih oholim i bahatim ljudima, jer narav svetosti je u suprotnosti s ohološću i bahatošću.

Begovosko kršćanstvo je stanje u kojem se nezasluženo posjeduje ogromna vlast i moć unutar kršćanske zajednice. Riječ je o nezasluženoj vlasti i nezasluženoj moći. Nezaslužena vlast i nezaslužena moć označava duhovno sljepilo u odnosu na umjerenost i poniznost u posjedovanju moći i vlasti. Kod begovskog kršćanstva nezaslužena vlast i nezaslužena moć označava odnos kršćanina prema fenomenima vlasti i moći. Riječ je o odnosu gdje je kršćanin duhovno slijep i duhovno nesposoban biti umjeren i biti ponizan pred moću i vlašću koju posjeduje. Također nezaslužena vlast i nezaslužena moć označavaju odsutnost bilo kakvih zasluga za vlast i moć, označava odsutnost kršćanskog življenja, djelovanja i svjedočenja.

Begovsko kršćanstvo kao nezaslužena vlast i moć temelji se na specifičnom obliku oholosti koja se izražava kao duboka nezahvalnost prema bilo kome osim sebi. Begovsko kršćanstvo je plod radikalne nesposobnosti da se bude zahvalan za ono što se posjeduje u rukama kao vlast i kao moć. Begovsko kršćanstvo u sebi sadrži nedostatak umjerenosti, nepostojanje osjećaja za poniznost, gubitak straha Božjega, praktični zaborav kršćanskog služenja drugima u vlastitoj kršćanskoj zajednici. Svi ovi elementi zajedno tvore fenomen begovskog kršćanstva. Nedostatak umjerenosti i poniznosti generira nezahvalnost za ono što se nezasluženo posjeduje, a praktični zaborav služenja drugima u vlastitoj zajednici stvara begovskog kršćanina usmjerenog isključivo na sebe i posjedovanje i čuvanje vlasti i moći.

U središtu vizije kršćanskog života begovskog kršćanina stoje vlast i moć. Ali ta vlast i moć ne stoje kao ono što se može čak i steći herojskim i hrabrim kršćanskim životom. Ima svetaca koji su svojom hrabrošću i smjelošću kršćanskog života stekli vlast i moć kojom su se radije služili nego je zloupotrebljavali.  Begovski kršćani vlast i moć promatraju kao ontološki temelj kršćanskog života i u njima nikada ne vide priliku za služenje, nego mogućnost kontrole i zloupotrebe. Begovski kršćanin se nastoji po svaku cijenu dokopati vlasti i moći, ali nikada svojim kršćanskim životom, služenjem i svjedočenjem. Begovski kršćanin koji ima vlast i moć razlikuje se od sveca, jer vlast i moć ima nezasluženo i jer ih smatra konačnim i posljednjim ciljem i svrhom cjelokupnog kršćanskog života i djelovanja. 

Karakteristika begovskog kršćanina jest odsutnost bilo kakvog iskrenog truda i napora oko kršćanskog svjedočenja iz kojega bi onda drugi u njemu mogli prepoznati vlast i moć kršćanina koji hrabro i istinski svjedoči svoj kršćanski etos. Begovski kršćanin se svjesno i ciljano ne trudi nikada oko kršćanskog svjedočenja, nego isključivo oko vlasti i moći. Po naravi svoga stava begovski kršćanin se može i hoće odreći svega osim vlasti i moći, čak se može odreći i svoga kršćanskog sadržaja, života i djelovanja za potrebe očuvanja vlasti i moći koju posjeduje.

Begovsko kršćanstvo i zajedno s njim begovski kršćanin spadaju u onu vrstu negativne pojave koja nema svog teološkog utemeljenja niti opravdanja. Iz tog razloga begovsko kršćanstvo ne može biti teološki, pa čak ni kršćanski fenomen, nego je slika društvenih, socijalnih i kulturoloških odnosa između samih kršćana i njihovih zajednica. Begovsko kršćanstvo, kao i begovski kršćanin, ne posjeduje teološku kršćansku svijet o poniznosti pred vlašću i moći kao ni teološku svijest u ulozi straha Božjega kao dara u odnosu prema vlasti i prema moći. Begovsko kršćanstvo isključuje poniznost i strah Božjih jer posjeduje svoju vlastitu logiku razumijevanja smisla kršćanskog života koja nema dodirnih točaka sa stvarnošću kršćanske poruke, zadaće i svijesti. Begovsko kršćanstvo je društveni oblik sljepila koje parazitira na teološkoj matrici kršćanstva i kršćanske poruke o služenju i poniznosti. U središtu begovskog kršćanstva nalaze se vlast i moć ne kao teološki mehanizmi služenja i sebedarja, nego kao društvene, sociološke i nacionalne poluge zloupotrebe vlasti i moći koju begovski kršćanin drži u rukama.

Kršćanstvo poznaje moć i vlast kao načine služenja drugim kršćanima makar se to činilo paradoksalno i nemoguće. Moguće je imati vlast i moć i opet biti kršćanin koji služi ponizno drugim kršćanima. Razlog zato treba tražiti u tome što kršćanstvo u vlasti i moći vidi i njihove pozitivne elemente od kojih je jedan od važnijih ponizno služenje drugima. Begovsko kršćanstvo u vlasti i moći ne vidi nikakvu mogućnost služenja. Begovsko kršćanstvo je potpuno slijepo za pozitivne aspekte moći i vlasti koji se manifestiraju kao služenje. Kao što je i begovski kršćanin slijep na služenje kada u rukama posjeduje vlast i moć. Begovsko kršćanstvo je ontološki, duboki i trajni zaborav služenja koje je implicitno prisutno u vlasti i moći. Begovsko kršćanstvo je oblik društvene oholosti koja odbacuje bilo kakav teološki i kršćanski prigovor o vlasti i moći koje trebaju i mogu služiti drugim kršćanima jer u sebi posjeduju elemente dobrote koji se mogu poniznim služenjem izvući na dobro drugih kršćana.

Begovsko kršćanstvo se ne može teološki i kršćanski niti utemeljiti niti opravdati jer begovsko kršćanstvo u konačnici u vlasti i moći ne prepoznaje nikakve elemente mogućeg dobra. Begovsko kršćanstvo kao i begovski kršćanin stvaraju iluziju o tome kako su oni čisti i dobri posjednici vlasti i moći, koje su dobre samo zato jer ih oni kao begovski kršćani posjeduju. Jer begovsko kršćanstvo i begovski kršćanin identificiraju sami sebe s moću i vlašću i ne mogu prihvatiti kako ih je moć i vlast pokvarila i udaljila od njihovog autentičnog kršćanskog života. 

Kršćanstvo prepoznaje ne samo dobrotu, nego i mogućnost i zla u vlasti i moći kada ih se zloupotrebljava i kada ih se želi po svaku cijenu zadržati u rukama. Kršćanstvo stalno upozorava na budnost da se bude ponizno kod posjedovanja vlasti i moći, neprestano ponavljajući kako vlast i moć mogu biti dobre samo ako služe na dobro drugim kršćanima.

Begovsko kršćanstvo i begovski kršćanin u vlasti i moći ne vide mogućnost zla, jer su društveno i psihološki sebe uvjerili u vlastitu dobrotu, pa tako i kada zloupotrebljavaju vlast i moć ne vide to kao zlo, nego štoviše to vide i smatraju dobrim. U središtu begovskog kršćanstva koje posjeduje moć i vlast je apsolutizirano ljudsko ja, koje je ljudski teološki i kršćanski potpuno odsječeno od drugih kršćana i od Boga i  koje je društveno, nacionalno i karitativno usmjereno apsolutno na sebe i nalazi se u središtu svoga vlastitog svijeta vlasti i moći.

Begovsko kršćanstvo i begovski kršćanin je oblik ontološke sebičnosti u odnosu prema Bogu i prema drugim kršćanima, potpuna moralna tupost na problem zloupotrebe vlasti i moći i duboka narcisoidna samodopadnost i samodostatnost koja pred sobom ne vidi apsolutno ništa osim vlastitog ja koje želi prigrabiti vlast i moć po svaku cijenu i na svaki mogući način, makar to značilo odbacivanje svakog oblika kršćanskog života koji u sebi još uvijek sadrži elemente umjerenosti, poniznosti, straha Božjega i služenja.