Benedikt XVI. o blaženom Alojziju Stepincu
Donji tekst izrečen je na predstavljanju knjige „Benedikt XVI. učitelj vjere“ u župnoj crkvi bl. Alojzija Stepinca u Cibljanici u Velikoj Gorici 16. travnja 2023. u prigodi 96. obljetnice rođenja i krštenja Josepha Ratzingera.
Veleučeni, velečasni, poštovane dame i gospodo,
Prije 104 godine, u utorak 15. travnja 1919. u Gornjem Pribiću u župi Sv. Siksta II. u Pribiću kraj Jastrebarskoga Ivanu i Ani Kuharić, djevojački Blažić, rodilo se trinaesto dijete. To dijete, krsnim imenom Franjo, postalo je zagrebački nadbiskup, pa stožernik Katoličke Crkve i duhovni otac hrvatske nacije, a danas nosi kanonski naslov „sluga Božji“. Čeka se da bude proglašen blaženim.
Na njegov stotinu i četvrti rođendan, točno u dan, jučer, 15. travnja 2023., Kuharićev aktualni nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa postao je Dražen Kutleša.[1]
U Tebe se, Gospodine, ufam
Vratimo se 89 godina unatrag. U utorak 28. svibnja 1934. zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom imenovan je Alojzije Viktor Stepinac, sin Josipa i Barbare Stepinac, djevojački Penić, iz Brezarića u župi Presvetoga Trojstva u Krašiću. Za svoje biskupsko geslo tada je uzeo predzadnju rečenicu slavospjeva „Tebe Boga hvalimo“: latinski In Te Domine, speravi, hrvatski U Tebe se, Gospodine, ufam. Te su riječi izvorno iz Psalma 31, 15.
Sve dok je naša vjera, koja je naš štit, sigurna, bitka može biti teška, ali njezin krajnji rezultat nije upitan. Tko iskreno priznaje da se uzda u Boga, a ne u svoju pamet, moć i veze, vjernik je ne samo u dobru i po lijepu vremenu, nego se može držati svoje vjere i u gorčinama i nevoljama i omatati je oko sebe kao odjeću koja štiti od svih nevolja vremena. Ona, kako pjeva Konavoska zdravica, čuva od oštra mraza, mutne vode, guste gore, tijesna klanca, mahnita vranca, gnjila broda i pokvarenosti roda.
Iz življenja i nasljedovanja te iste vjere u hrvatskim prilikama, iz poštovanja i divljenja prema Stepinčevu ljudskomu, kršćanskomu, pastirskomu i mučeničkomu svjedočanstvu, za koje se također čeka da bude kanonizirano, i radi stalna utjecanja njegovu nebeskomu zagovoru, Stepinčevo geslo kao svoje uzeo je i Dražen Kutleša kad je u ponedjeljak 17. listopada 2011. objavljeno da ga je papa Benedikt XVI. izabrao za biskupa u Poreču i Puli.
Krsno pravo
Čast mi je večeras govoriti u crkvi Blaženoga Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici, u sjedištu župe koju je spomenuti duhovni otac hrvatskoga naroda kardinal Franjo Kuharić osnovao prije 40 godina, godine 1983., i kojoj je godine 1995. blagoslovio kamen temeljac. Zahvaljujem profesoru Stipanu Tadiću na poticaju i velečasnomu Luki Brešiću na pozivu.
Knjiga koja nas je okupila danas, a danas je 96. obljetnica rođenja i krštenja Josepha Ratzingera, nosi naslov Benedikt XVI. učitelj vjere. U njoj su četiri teksta toga pape i 14 tekstova njegovih suradnika, učenika i izvjestitelja o njemu. Joseph Ratzinger bio je dijete bavarskoga Podalplja, Europljanin i građanin svijeta, nadasve Božji pregalac; vrli umnik čovječanstva; crkvenjak ponizna srca; vrhunski znalac filozofije, Svetoga Pisma, patrologije, dogmatike, moralke, liturgike, prava, katehetike, homiletike i glazbe; iznimno dojmljiv govornik, ugodan sugovornik i nadasve racionalan – prorok.
Jasni i bogoslovljem bogati istupi Benedikta XVI. plod su jedinstvene umnosti povezane s velikom učenošću, iako su u konačnici utemeljeni i izraženi u dubokoj vjeri u Isusa Krista kao Gospodina i Spasitelja. Izvrsno je poznavao kršćansku teološku predaju i snažno se zadubljivao u Božju riječ u Svetom Pismu. Ratzingerove propovijedi pozivaju vjernike na dublji susret sa svetim tekstom i njegovim dubokim smislom. Propovijedao je iz uvjerenja kako je Biblija živi tekst, a ne mrtva rukotvorina – živa Božja riječ u ljudskim riječima. Uzor su mu bili crkveni otci i njihova izlagačka metoda tako da na vidjelo izađe unutarnje, duhovno značenje svetopisamskoga teksta. Prema svojim slušateljima odnosio se kao prema odraslim osobama koje imaju krsno pravo čuti Božju riječ tumačenu u skladu sa simfonijom katoličke istine. Stoga je njegovo propovijedanje povezivalo znanstveno razlaganje svetopisamskoga teksta s uvjerljivim doktrinarnim uputama, tako da se Biblija otvarala u Katekizam, a Katekizam je pomogao razotkriti potpuniji smisao Svetoga Pisma. Sve je to pak činio s jednostavnošću koja oduzima dah. Postigao je plemenitu jednostavnost i pristupačnost koja može biti samo izraz čvrste vjere, pročišćene neumornim proučavanjem i molitvom.[2]
Oblikovan Božjom riječju
Benedikt XVI. doletio je u Hrvatsku i odletio iz nje 4., odnosno 5. lipnja 2011., sve iz zračne luke Pleso, koja se nalazi na području ove Župe bl. Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici, a i sâm je častio blaženoga Alojzija Stepinca. U knjizi se ističe kako je u Hrvatskoj bio ukupno tri puta: godine 1982. i 2001. kao kardinal Joseph Ratzinger i 2011. kao papa Benedikt XVI. te je svaki put molio klečeći na grobu bl. Alojzija Stepinca. Uz to je u više prigoda pisao i govorio o njemu. U knjizi se opisuje i trajna ostavština i uzornost Benedikta XVI., ali kako se nalazimo u župi i crkvi bl. Alojzija Stepinca, čini se prikladnim iznijeti što je Benedikt XVI. držao o njemu.
Izdvojit ću pet istupa.
Prvi, upućen cijeloj Crkvi. U apostolskoj pobudnici Verbum Domini od 30. rujna 2010. o Božjoj riječi u životu i poslanju Crkve, naslovljenoj biskupima, kleru, posvećenim osobama i Kristovim vjernicima laicima, papa Benedikt XVI. ističe: „Tumačenje Svetoga Pisma ostalo bi nepotpuno kad ne bi uključilo slušanje onih koji su istinski živjeli Božju riječ: naime svetaca. Doista, ‘živo čitanje jest život dobrih ljudi’ (sv. Grgur Veliki). Najdublje tumačenje Svetoga Pisma dolazi upravo od onih koji se daju oblikovati Božjom riječju kroz slušanje, čitanje i ustrajno razmatranje“.[3] A zatim kao primjer onih koji su živjeli Božju riječ navodi ukupno 16 nebesnika, među njima i bl. Alojzija Stepinca kao predstavnika mučenika nacizma i komunizma.[4]
Branitelj progonjenih i Božji odvjetnik na Zemlji
Drugi, upućen Rimskoj Crkvi. U propovijedi koju je u crkvi Sv. Jeronima u Rimu prije četvrt stoljeća, u nedjelju 15. veljače 1998., kao kardinal održao o kardinalu Stepincu prije nego što je on proglašen blaženim, rekao je:
„U posljednjem pjevanju Božanske komedije (Raj XXXI, 103), Dante govori o nekom hodočasniku, pristiglom možda iz Hrvatske, koji je očaran Kristovom slikom utisnutom u Veronikin rubac te svoj pogled ne može usmjeriti drugamo, nego ga drži čvrsto upravljena u Krista Gospodina. Taj anonimni Danteov Hrvat ima za nas jedno ime: […] Alojzije Stepinac […]. Uistinu je […] držao pogled čvrsto upravljen u Isusa, razmatrao o Njemu, živio je u zrenju Krista i tako se sve više neprestano suobličavao Kristu, bivao preobražen u Krista, te i sam postao živa slika trpećega Krista s trnovom krunom i ranama Njegove muke. […]
Naš blaženik […] proživio je izgon iz ljudske slave, iskusio je samoću, patnju. Postoji neka vrsta proročkoga navještaja u Sokratovoj izjavi, koju je Platon naveo u svojoj Apologiji (31c), kad Sokrat pred sudom kaže: ‘Nijedan čovjek, koji se u ime svoje savjesti suprotstavi moćnomu mnoštvu, ne će dobro proći na ovoj Zemlji.’ Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti, koji se u ime savjesti suprotstavio vladajućim mnoštvima. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom. I preko savjesti njegov je hod došao do istine, a to je put pravoga života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske savjesti, suprotstavio se totalitarizmima; i u vrijeme nacističke diktature postao je branitelj židova, pravoslavaca i svih progonjenih, zatim je u vremenu komunizma postao odvjetnikom svojih vjernika, progonjenih i ubijanih svećenika. Postao je nadasve odvjetnikom Božjim na ovoj Zemlji, jer je branio čovjekovo pravo da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.
Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Poštovao je državu, kada i ukoliko je doista bila država. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već sv. Ambrozije, a koja kaže: ‘Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštovanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštovati i braniti ono što je Božje.’. Tako je, dakle, činio i Alojzije Stepinac: branio je Božje stvari protiv pogrješne i lažne čovjekove svemoći, branio je Božja prava, a tako i istinska čovjekova prava, čovjekovu iskonsku sliku protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje Božju prisutnost, Božja prava u svijetu.
Sluga Božji bijaše čovjek savjesti, i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nikada nije bio tvrd čovjek, nikada nije postao ogorčen, još manje je znao za mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u Kristovo lice, bio je oblikovan Kristom. Ta postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako čvrstina kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. A jer je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom Kristovom ljubavlju. […]
Tko želi živjeti blaženstvo […] ne može se zatvoriti u samoga sebe, mora se uzdići iznad samoga sebe, mora izići iz samoga sebe, mora živjeti vlastitu onostranost, mora se izgubiti u Božjim rukama. A gubeći samoga sebe, živi baš u stanju pravoga blaženstva. Znamo da je sluga Božji doista živio tu vlastitu onostranost. Nije promatrao svoje biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, dostojanstvo. Doista se izgubio u Bogu, a gubeći se pronašao je pravi život. Budući da je ostavio samoga sebe, postao je slobodan. Slobodan u poimanju ljudske časti, slobodan u podnošenju uvrjeda, kleveta, slobodan da ljubi. […]
Stepinac je bio takvo stablo koje je raslo iz visine, iz zajedništva s Bogom, te se činio gotovo izgnanikom, strancem na zemlji. A stvarno je imao korijenje zasađeno tamo gdje su prave vode istinskoga života. […]
Kad je 1934. Sluga Božji bio izabran za nadbiskupa koadjutora zagrebačkoga, uplašio se. Dobro je poznavao teško stanje u Katoličkoj Crkvi i vjernikâ katolikâ u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su saveznici nakon Prvoga svjetskoga rata umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem. No nije poznavao samo tu poteškoću, tu prijetnju. On je poznavao i snagu totalitarnih i protubožjih ideologija, koje su u onom trenutku bile snažne i postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupstvo kao na promaknuće u ljudskom smislu, kao na viši stupanj čovjekove karijere. Znao je da je biskupstvo u tom trenutku značilo žrtvu, izgubiti se, prepustiti se padu samo u ruke Božje.
Program svoga biskupstva, svoga života izrazio je riječima: In Te, Domine, speravi, svom biskupskom geslu. […] Prepustio se Gospodinu u tolikim patnjama, prepustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina vode pravoga života, istinskoga blaženstva. U svim je poteškoćama ostao čovjek nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.
Danas nas kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo svoje pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade. In Te, Domine, speravi. Tko živi od tih riječi, zna da vrijedi i završetak Te Deuma, da je istinita, non confundar in aeternum – ne ću se postidjeti nikada“.[5]
Veliki uzor ne samo Hrvatima nego svima
Treći, upućen novinarima. U zrakoplovu iz Rima prema Velikoj Gorici u subotu 4. lipnja 2011. na pitanje o blaženom Alojziju odgovorio je:
„Kardinal je bio veliki pastir i veliki kršćanin, pa tako i čovjek uzornoga humanizma. Rekao bih da je sudbina kardinala Stepinca bila da je morao živjeti u dvjema oprječnim diktaturama, a obje su bile protučovječne. Prvo, ustaški režim za koji se činilo da je ispunio san o samostalnosti i neovisnosti, no u stvarnosti samostalnost je bila laž jer ju je Hitler podvrgnuo svojim probitcima. Kardinal Stepinac vrlo je dobro to shvatio i branio je pravu čovječnost protiv toga režima. Braneći Srbe, Židove, Cigane pokazao je – rekli bismo – snagu istinskoga humanizma, čak i trpeći. Zatim je nastupila suprotna diktatura, komunistička, u kojoj se opet borio za vjeru, za nazočnost Boga u svijetu, za stvarnu čovječnost koja ovisi o Božjoj prisutnosti: samo ako je čovjek Božja slika, onda humanizam cvate. Takva je bila – recimo – njegova sudbina: boriti se u dvjema različitim i suprotstavljenim borbama. Upravo po toj odluci za istinsko protivljenje duhu vremena, po pravom humanizmu koji dolazi iz kršćanske vjere, veliki je uzor ne samo Hrvatima, nego svima nama“.[6]
U dijalogu punom ljubavi, ali i jasnoće i čvrstoće
Četvrti, upućen crkvenim službenicima. U propovijedi na Večernjoj s klerom i redovništvom u zagrebačkoj prvostolnici u nedjelju 5. lipnja 2011. rekao je:
„Ove se večeri želimo u pobožnosti i molitvi prisjetiti blaženoga Alojzija Stepinca, neustrašiva pastira, primjera apostolske revnosti i kršćanske postojanosti, čiji junački život još i danas prosvjetljuje vjernike hrvatskih biskupija podupirući ih u vjeri i crkvenom životu. Zasluge toga nezaboravnoga biskupa u biti proizlaze iz njegove vjere: u svojem je životu uvijek čvrsto upirao pogled na Isusa i Njemu se neprestano suobličavao, sve do toga da je postao živa slika Krista, pa i Krista patnika. Upravo zahvaljujući svojoj čvrstoj kršćanskoj savjesti znao se oduprijeti svakomu totalitarizmu […].
Kršćansko mučeništvo zapravo je najviša mjera svetosti, ali to je uvijek i samo zahvaljujući Kristu, po njegovu daru, kao odgovor na njegov prinos koji primamo u Euharistiji. Blaženi Alojzije Stepinac odgovorio je svojim svećeništvom, svojim biskupstvom, žrtvom života: jednim jedincatim „da“ sjedinjenim s onim Kristovim. Njegovo mučeništvo označava vrhunac nasilja usmjerena protiv Crkve tijekom užasnoga razdoblja komunističkoga progona. Hrvatski katolici, a poglavito kler, bili su izloženi mučenju i sustavnomu nasilju kojemu je cilj bio razoriti Katoličku Crkvu počevši od najvišega mjesnoga autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je naraštaj biskupa, svećenika i redovnika, spremnih umrijeti da ne izdaju Krista, Crkvu i Papu. Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu.
I danas je Crkva u Hrvatskoj pozvana biti ujedinjena kako bi se suočila s izazovima u promijenjenom društvenom okruženju nalazeći misionarskom spremnošću nove putove evangelizacije, posebice u službi mladim naraštajima. […] Crkvena zajednica doista u sebi sadržava opravdane različitosti, no ipak ne može vjerno svjedočiti Gospodina ako nema zajedništva njezinih članova. To od vas zahtijeva budno služenje u dijalogu punom ljubavi, ali i jasnoće i čvrstoće. Draga braćo, prianjati uz Krista znači ‘čuvati njegovu riječ’ u svim okolnostima (usp. Ivan 14, 23). S tim u vezi blaženi se kardinal Stepinac ovako izrazio: ‘Jedno od najvećih zala našega vremena jest osrednjost u pitanjima vjere. Nemojmo si umišljati… Ili jesmo ili nismo katolici. Ako jesmo, onda se to mora očitovati na svim područjima našega života’.[7] Ćudoredno učenje Crkve, danas često neshvaćeno, ne može se odvojiti od Evanđelja. Upravo je na pastirima da ga pouzdano nude vjernicima, kako bi im pomogli procijeniti njihove osobne odgovornosti, sklad između njihovih odluka i zahtjeva vjere. Tako se napreduje u onom potrebnom ‘kulturnom zaokretu’ da bi se promicala kultura života i društvo po mjeri čovjeka […].[8]
Ako Stepinac nije svet, tko jest?
I zadnji, peti intervent. U prigodi Papine smrti nuncij Nikola Eterović rekao je: „Benediktu XVI. bilo je žao što kardinal Alojzije Stepinac nije proglašen svetim. Jednom mi je izrekao svoj stav pitanjem: ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet?“.[9]
Poštovani budući štioci, čitajući 130 stranica ove knjižice o Benediktu XVI., moći ćete vidjeti koliko nadahnuća, iskrenosti, mudrosti i svježine krije taj suvremeni učitelj vjere. A riječi kojima je 1998. u Rimu i 2011. u Zagrebu opisao blaženoga Alojzija Stepinca kao da su Ratzingeru autobiografske, pa se mogu primijeniti i na njega samoga: „Postao je odvjetnikom Božjim na ovoj Zemlji jer je branio čovjekovo pravo da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.“
[1] Bilten Tiskovnoga ureda Svete Stolice, Odrjeke i imenovanja 15. travnja 2023. Dražen Kutleša, sin Kreše i Danice Kutleše djevojački Ćurić, rođen je u srijedu 25. rujna 1968. u Duvnu, danas Tomislavgradu. Osnovnu školu pohađao je u zavičajnom Prisoju od 1975. do 1983., a Humanističku srednju školu za odgoj klera u Dubrovniku od 1983. do 1987. (Dok je on bio petnaestogodišnji sjemeništarac kardinal Franjo Kuharić predvodio je 5. veljače 1984. u Dubrovniku Festu sv. Vlaha.) Filozofiju i teologiju započeo je studirati u Sarajevu 1987., a zbog ratnoga progonstva završio u Bolu na Braču 1993. Na Papinskom urbanovskom sveučilištu u Rimu godine 1997. stekao je magisterij, a 2001. doktorat iz kanonskoga prava. Za đakona je zaređen u Bolu na Braču u subotu 13. ožujka 1993., za svećenika u Prisoju kraj Tomislavgrada u utorak 29. lipnja 1993., a za biskupa u Poreču u subotu 10. prosinca 2011. Kao svećenik djelovao je u Mostaru od 1993. do 1995. i od 1998. do 2006. te u Rimu od 1995. do 1997. i od 2006. do 2011., a kao biskup u Poreču od 2011. do 2022., u Splitu od 2020. do 2023. i u Zagrebu od veljače 2023.
[2] Georg Weigel, Benedict XVI: Master Preacher (6. ožujka 2013.)
[3] Benedikt XVI., Verbum Domini, br. 48: Acta Apostolicae Sedis, CII/2010., br. 11, str. 727.
[4] Benedikt XVI., Verbum Domini, br. 48: Acta Apostolicae Sedis, CII/2010., br. 11, str. 728.
[5] Joseph Ratzinger, Difese le cose di Dio contro la falsa onnipotenza dell’uomo (15. veljače 1998.), L’Osservatore Romano, 9.2.2011., str. 2; hrvatski prijevod na stranicama Zagrebačke nadbiskupije i Informativne katoličke agencije.
[6] Benedikt XVI., Ljubljena Crkvo u Hrvata, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2011., str. 15–16.
[7] Bl. Alojzije Stepinac, Propovijed na svetkovinu Sv. Petra i Pavla 29. lipnja 1943.
[8] Benedikt XVI., Ljubljena Crkvo u Hrvata, Varaždinske Toplice: Tonimir, 2011., str. 38–43.
[9] Nezaboravno pitanje umirovljenoga pape Benedikta XVI.: »Ako kardinal Stepinac nije svet, tko je onda svet?« (2. siječnja 2023.)
