Bezgrešno Srce Blažene Djevice Marije
Bezgrešno Srce Blažene Djevice Marije obvezatan je spomendan u Katoličkoj Crkvi, a slavi se u treću subotu nakon Duhova, dan poslije svetkovine Presvetoga Srca Isusova. Oba dana su međusobno sadržajno povezana i s jedne strane upućuju nas na Isusovu i Marijnu ljubav prema Bogu i njihovu ljubav prema čovjeku, a s druge strane na važnost naše zahvalnosti na silnim milostima koje su proistekle iz tih vrela.
Crkvena tradicija tako nas prije svega upućuje na razmatranje o dubokom odnosu predanja Sina Ocu i silne ljubavi Presvetoga Trojstva prema palom čovjeku, poradi kojeg Otac šalje Sina na zemlju da nas otkupi od grijeha, te o uzvratnom Kristovu odgovoru po kojem je bio Ocu poslušan do smrti na Križu, a svijetu preko svoje Žrtve ponudio dar vječnog života. Ta silina ljubavi i važnosti čašćenja Srca Isusova posebno se pokazuje u trenutku kada mu je, dok je mrtav visio na križu, koplje kroz proboden bok zarinuto do srca, iz kojeg su potom, kako svjedoči evanđelist Ivan – očevidac događaja – potekli krv i voda. Kao spomen na taj događaj, uprisutnjenje otajstva Križa, u svetoj se Misi kod pripreme darova u kalež ulijeva uz vino i malo vode. To je u grkokatoličkoj liturgiji još izraženije pa tako svećenik u jednom trenutku pripreme darova (proskomidije) malim kopljem probada kruh, a potom ulijevajući vodu i vino u kalež izgovara riječi: “Jedan od vojnika kopljem mu probode bok pa odmah poteče krv i voda. Onaj koji ovo vidje svjedoči – njegovo je svjedočanstvo istinito” (Iv 19,34-36).
Taj je svetopisamski tekst posebno nadahnuo srednjovjekovnu duhovnost i čašćenje Isusovih rana, a napose probodeno Srce, odnosnu na temelju nje se razvila najprije pobožnost Srcu Isusovu, a potom je nastao i sam blagdan, u drugoj polovici 17. st., da bi ga papa Pio IX. 1856. god. uveo u cijelu Latinsku Crkvu i odredio da se slavi u treći petak nakon Duhova. Pobožnost su posebno promicali sveti Bernard, sveta Gertruda, sveta Margareta Marija Alacoque, sveti Ivan Eudes, blažena Marija od Božanskog Srca i drugi, a ona se temeljila ponajviše na ovozemaljskom srcu Isusovu, patnjama koje je Sin Božji za nas podnio i na nezahvalnosti ljudi na toliku silnu Kristovu žrtvu i Božju ljubav prema čovjeku.
Na sličan način i pobožnost prema Srcu Marijinu ističe njezinu privrženost Kristu i podložnost Očevoj volji da izvrši poslanje kojoj je je namijenio kao Otkupiteljevoj Majci, a jednako tako upućuje na sve ono što je Blažena Djevica Marija tijekom svoga života pohranjivala u svome srcu, od prorokovanja Šimuna Starca da je Krist postavljen na propast i uzdignuće mnogima i kao znak osporavan i nagovještaja da će njoj mač boli probosti dušu (usp. Lk 2,35), preko događaja kada je Isus kao dječak ostao u Hramu bez znanja svojih roditelja i rekao im: “Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?” (Lk 2,49) pa sve do Kristove muke i smrti, zbog kojih je kao majka pretrpjela silne patnje.
I za pobožnost prema bezgrešnom Srcu Marijinu uvelike je, uz npr. svetog Bernarda, svete Matilde, svete Gertrude, svetog Bernardina Sijenskog, svetog Franje Saleškog i drugih, zaslužan sveti Ivan Eudes, koji joj je dao teološko utemeljenje, a 1855. godine uveden je i blagdan na razini cijele Crkve. Promicanju pobožnosti prema bezgrešnom Srcu Marijinu poseban će obol dati ukazanje u Fatimi, kada se 1925. god., prema službenom priznanju Crkve, Blažena Djevica Marija ukazala djevojčici Luciji i tražila od nje da se proširi pobožnost i da pape posvete Rusiju njenom Srcu, kako bi se zaustavio bezbožni ateizam i zlo koje je iz njega proizlazilo. Više je papa, počevši od Pia XII. 1942. god. pa do pape Franje 2013. god., posvetilo ne samo Rusiju, nego cijeli svijet Bezgrešnom Srcu Marijinu, a jednako su tako Srcu Marijinu posvećene mnoge zemlje diljem svijeta i više gradova. Papa Ivan Pavao II. uzdigao je Bezgrešno Srce Marijino na obvezatni spomendan 1996. godine.
Današnja pobožnost prema Srcu Marijinu djelomično je udaljena od onih prvotnih svetopisamskih zasada, po kojima smo pozvani s Blaženom Djevicom Marijom prebirati u srcu sve ono što je ona iz Isusova života pohranjivala u svoje srce i time oblikovati svoj život i izražavati zahvalnost Bogu na tim silnim dobročinstvima, a posebno daru Kristova otkupljenja i Marijinoj ulozi u djelu spasenja, odnosno moglo bi se reći kako se pobožnost prema Srcu Marijinu tijekom povijesti suzila više na ovozemaljske blagodati, pa i djelomično teološki iskrivila. Tako se kroz pobožnost Srcu Marijinu često ističe ne samo njezina patnja za ovozemaljskog života, nego i patnja u njezinoj nebeskoj proslavi, a po kojoj ona i dalje podnosi silnu bol zbog grijeha ljudi, posebno zbog raširenog bezboštva i zato smo pozvani utjecati se molitvama njoj, kako bi nam isprosila milosti kod Boga. U tom se smislu pobožnost bezgrešnom Srcu Marijinu najčešće sastoji od svakodnevnog moljenja krunice, pobožnosti prvih pet subota u mjesecu sudjelovanjem na svetoj Misi i primanjem pričesti te u razmatranju jednog otajstva krunice kroz 15 minuta.
Koliko su pobožnosti prema Srcu Isusovu i Srcu Marijinu raširene, svjedoči i činjenica da su oni čest motiv u sakralnoj umjetnosti, posebno u slikarstvu i kiparstvu, a nije naodmet ni spomenuti kako te pobožnosti naročito promiču isusovci, pa su tako kod nas poznati i po Glasniku Srca Isusova i Marijina, a koji je najprije od 1892. godine izlazio u Sarajevu, a od 1905. god. do danas izlazi u Zagrebu.
Iako se može zaključiti da pobožnosti Srcu Isusovu i Srcu Marijinu imaju nekih teološki nedovoljno jasnih elemenata, pozvani smo uvijek u svemu, pa tako i u ovom vidu nadahnjivati se na Svetom pismu i iz njega crpiti smisao ovih blagdana. Oni nas tako prije svega pozivaju na duboku zahvalnost Kristu i Blaženoj Djevici Mariji da spremno prihvate Očev premilosrdni naum otkupljenja ljudi, te da se u tom svjetlu nadahnjujemo na Kristovom presvetom, a Marijinom bezgrešnom Srcu da ljubimo Boga i čovjeka te se nastojimo svakodnevno svojim srcem približavati njihovom, baš kao što molimo: “Isuse blaga i ponizna srca, učini srca naša po srcu svome!”