Bezobraznost, križ i žena
Poniznost je odricanje od oholosti i uvijek je čin vjere, a ne sociološko i društveno priznanje tuđe nadmoći. Bezobraznost i križ, kada ne možemo razdvojiti na pravi način jedno od drugog, znači da smo poniznost i trpljenje identificirali kao jednu te istu stvar, a to je pogrešno. Poniznost je čin vjere iz kojega proizlazi slobodno trpljenje. Trpljenje bez poniznosti je puko podnošenje tuđe dominacije i vlasti. Postoji strah da, ako odlučimo da ne želimo trpjeti, nismo ponizni.
Iz tog straha i nerazlikovanja pukog trpljenja i poniznosti kao čina vjere razvili smo nezdrav i pogrešan stav o tome kako su bezobraznost i križ jedna te ista stvar između kojih nema razlike. Križ izvire iz slobode, ali križ nam ne mora uvijek doći slobodno. Križ može doći kad ga nećemo i ne želimo, i njegovo prihvaćanje se ne događa u trenutku preuzimanja, nego postupno. Za prihvatiti križ potrebno je vrijeme da ga se sebi objasni i tek s vremenom križ se prihvaća slobodno.
Križ ne dolazi kao čin zla i pokvarenosti. Križ dolazi kao odgovor na poniznost i zahtjev koji traži poniznost, odnosno križ dolazi kao čin vjere koji se događa u poniznosti. Osobina križa nije samo njegovo prihvaćanje ili neprihvaćanje, nego to što ga može prihvatiti i razumjeti samo netko tko je ponizan. Ako je poniznost odricanje od oholosti, križ je stvarni događaj tog odricanja, stvarni trenutak loma i raspada apsolutne samodostatnosti samima sebi.
Bezobraznost izvire iz zla i pokvarenosti. Iz jasne spoznaje da ono što se trpi ne zahtijeva poniznost, a time ne zahtijeva i ne može biti križ. Bezobrazan dolazi iz jasne spoznaje kako se nekoga može prisiliti da trpi dominaciju i vlast, bez ikakvog drugog objašnjenja osim potrebe da se dominira i vlada, odnosno osim pokvarene želje da netko trpi radi trpljenja. Bezobraznost izvire iz zla i pokvarenosti, jer potiče i uživa u trpljenju radi trpljenja. Bezobraznost je oholost koja odbija biti ponizna pred križem. Bezobraznost ismijava križ i na njegovo mjesto stavlja trpljenje radi trpljenja, bez ikakvog drugog smisla i svrhe. Trpljenje bez ikakvog smisla i svrhe, da bi se uživalo u trpljenju drugoga, mora biti nešto dijabolično i zlo.
Nije tajna da posebno žena ponekad ne smije otvoriti oči kako bi uvidjela razliku između križa i nepravednog trpljenja. To sljepilo se ne događa samo u društvu, ono se javlja i u kršćanstvu i Crkvi, u obiteljskom i bračnom životu. Događa se da žena trpi, uvjerena da je u pitanju križ. Ima i onih koji zlonamjerno, iako vide da nije riječ o križu, potiču ženu na nepravedno trpljenje i time joj čine nepravdu. Još uvijek kao da je zabranjeno skrenuti pozornost ženi da postoji esencijalna razlika između bezobraznosti i križa.
Neka mi bude dopušteno navesti jedan primjer koji su mnoge žene prošle i prolaze. Za svaku ženu jedna od težih životnih nedaća je muž i otac alkoholičar i nasilnik. Ženina reakcija je najčešće trpljenje, koje ona smatra križem koji se mora nositi. Ostavimo po strani ozbiljne razloge zbog kojih žena nije u položaju odustati, kao što su to djeca i materijalna ovisnost. Promislimo malo zašto žena trpljenje takvog stanja identificira s križem? Možda radi lakšeg podnošenja problema?
Koji god su razlozi, nijedan nije opravdan i pravedan prema ženi, jer nije riječ o križu, nego o bezobraznosti. Bezobraznost je mudra i snalažljiva i u tome se krije dio njezine pokvarenosti i zloće, jer ona sebe opravdava svim mogućim sredstvima. Bezobraznost ne može prihvatiti biti ponizna, jer to bi značilo da se bezobraznost mora razotkriti pred poniznošću, pred križem, kao nepravedno i besmisleno trpljenje, koje žena podnosi bez razloga i bez svrhe.
Još je gore i teže kada se ženu krivo poučava da je recimo alkoholičar i nasilnik križ koji je sam Bog dao da ga ona donese do kraja. Takav savjet je plod bezobraznosti, jer potpuno isključuje odgovornost drugoga pred križem i krivo identificira križ, koji se prihvaća s poniznošću kao činom vjere, iako je riječ o nepravednom trpljenju bez križa. Od žene se zahtijeva čin pokoravanja bez poniznosti i križa, a bezobraznosti se dopušta da nepravedno trpljenje ženi nametne kao križ koji se prihvaća poniznošću i vjerom.
O ovoj poteškoći razlikovanja bezobraznosti i križa i u čemu se sastoji jedno, a u čemu drugo ne govori se puno, nego se lakonski i površno bezobraznost i križ izjednačavaju kao isti oblik i forma trpljenja koji imaju isti sadržaj. Bezobraznost i križ se identificiraju kao odustajanje od oholosti, odnosno kao poniznost i kao čin vjere u Boga, u prihvaćanju križa koji se nosi. Time se generira zbunjenost i strah od razlikovanja bezobraznosti i križa i strah od suprotstavljanja bezobraznosti, jer se suprotstavljanje samoj bezobraznosti, kao nepravednom trpljenju, smatra ohološću, odbijanjem da se bude ponizan u činu vjere, odbijanjem da se prihvati križ koji treba nositi.
Strah da se ne smije odbaciti bezobraznost kao zlo i pokvarenost, jer se time navodno odbacuje križ, rađa strukturu nepravde prema ženi, u koju su uključeni i mnogi drugi izvan obitelji i braka. Nažalost, i oni koji su i sami kršćani i članovi Crkve, jer su i sami postali slijepi na razlikovanje bezobraznosti i križa. Ili se i sami boje napraviti tu razliku u vlastitom životu. Križ i njegovo uzimanje iz Božjih ruku, njegovo preuzimanje na vlastita ramena, uvijek dolazi iz poniznosti koja je čin vjere pred Bogom, koja je slamanje osobne oholosti.
Paradoks križa jest njegovo pojavljivanje iz dobrote, ljubavi i milosrđa, što je nama neshvatljivo, a ponekad i neprihvatljivo. Bezobraznost dolazi iz zla i pokvarenosti čovjeka koji svoju oholost nameće ženi kao lažni križ, tražeći od nje lažnu poniznost, a zapravo je riječ o nepravednom trpljenju koje Bog ne želi i ne traži, i kojemu se Bog protivi, jer bezobraznost zna da je ženino trpljenje nesvrhovito i besmisleno i da nema svoj smislen razlog.
Bezobraznost i križ ne mogu i nemaju isti izvor smisla, postojanja i nastanka. Bezobraznosti je najvažnije da zbuni i zavede ženu, da bezobraznost i križ shvati kao jednu te istu stvar među kojima nema razlike, kao i da shvati kako i križ bezobraznost dolaze iz istog izvora, od Boga koji želi da žena trpi i nosi križ. Ako Bog i želi, iz samo njemu znanih motiva, da žena nosi križ, kao što je recimo bolest i patnje kojima ona nije uzrok, ne može se iz toga izvesti zaključak, kao što se inače radi, da time Bog potvrđuje da žena treba trpjeti i bezobraznost.
Ima onih koji upravo, nažalost ponekad i ciljano, svjesno i namjerno izvode taj zaključak na štetu žene, tvrdeći da križ i bezobraznost imaju izvor u Bogu i da oboje treba prihvatiti jednakim mjerilima i stavom, jer su oboje čin vjere i poniznosti pred Bogom. Kao da smo rekli da je Bog izvor bezobraznosti, a time i zla i pokvarenosti koja tjera ženu da trpi nepravedno trpljenje, jer je Bogu ugodno gledati i uživa u promatranju bezobraznosti kako razara i uništava ženu i njezin život, i osobu, i kao da sam Bog ciljano i smišljeno i namjerno zbunjuje ženu i govori joj da su bezobraznost i križ jedno te isto. Ima onih koji tako govore i tako savjetuju ženu, jer se boje reći kako žena nije dužna trpjeti bezobraznost, i umjesto hrabrosti ponekad joj kukavički podmeću ideju kako Bog želi da trpi bezobraznost i kako je to najbolji način života koji za nju postoji.
