Biblijsko utemeljenje u Nebo vapijućih grijeha
U kršćanskom proučavanju grijeha (hamartiologiji), grijesi koji vape u Nebo za osvetom (latinski: peccata clamantia, doslovce „vrišteći grijesi“) posebni su grijesi koji su kao takvi navedeni u Svetom Pismu. Sveto Pismo spominje određene postupke biblijskih likova kao vapaj u Nebo za osvetom. U zapadnom kršćanstvu ta su navođenja proširena i obrađena kao uspostava kategorije posebno ozbiljnih grijeha. Uz sedam smrtnih grijeha[1] i vječne grijehe,[2] grijesi koji vape u nebo za osvetom najteži su prijestupi protiv Kristova zakona.
Svi grijesi remete naravni poredak, ali u Nebo vapijući grijesi pogađaju same korijene ljudske naravi.
Pojam i značenje
Grijesima koji vape u nebo (peccata in coelum clamantia) zovu se oni koji, zbog posebne zlobe (malitia), donose božansku osvetu onima koji su ih počinili. Tako uči nizozemski isusovac i crkveni naučitelj sv. Petar Kanizije (1521.–1597.) sa sv. Augustinom i sv. Grgurom Velikim. Smatra se da vrište, kriče ili vape u Nebo jer su počinjeni izravno protiv najvišega dobra koje je svakomu društvu potrebno kao temelj. Nabrajaju se četiri tako opisana u Svetome Pismu: hotimično ubojstvo (homicidium voluntarium), sodomski grijeh (peccatum sodomiticum), ugnjetavanje siromašnih, udovica i siročadi (oppressio pauperum, viduarum atque pupillorum) i zakidanje radnika za plaću (merces operariorum defraudata).
Rječnik moralne teologije godine 1957. donosi sljedeću natuknicu:[3]
„Grijeh koji pred Bogom vapi za osvetom – 1. Narav. Od XVI. stoljeća postao je običaj ‘grijesima koji vape za osvetom pred licem Božjim’ nazivati grijehe koji ozbiljno krše društveni poredak, a za koje se u Svetom Pismu izričito kaže da vape pred Gospodinovim licem, to jest da zazivaju Božju kaznu na one koji ih počine. 2. Broj. Četiri su: čovjekoubojstvo (Postanak 4, 10); sodomstvo (Postanak 19, 13); tlačenja udovica i siročadi (Izlazak 22, 22 i dalje); uskrata plaće koja se duguje radnicima (Ponovljeni zakon 24, 14 i dalje; Jakovljeva 5, 4).“
Katekizam Katoličke Crkve iz godine 1992. povećao je njihov klasični broj s četiri na pet tako što je nakon prva dva, a prije tlačenja udovica i siročadi, dodao tlačenje porobljenoga naroda. Tako Katekizam Katoličke Crkve uči:
1867. Katehetska predaja podsjeća da postoje također „u nebo vapijući grijesi“. U nebo vape:
[1.] krv Abelova (usp. Postanak 4, 10);[4]
[2.] sodomski grijeh (usp. Postanak 18, 20; [5] 19, 13); [6]
[3.] jauk potlačena naroda u Egiptu (usp. Izlazak 3, 7–10); [7]
[4.] jauk stranca, udovice i sirote (usp. Izlazak 22, 20–22); [8]
[5.] nepravda prema zaposlenom radniku (usp. Ponovljeni zakon 24, 14–15; [9] Jakovljeva 5, 4). [10]
Drugi svezak rječnika hrvatskoga jezika koji je uređivao Ljudevit Jonke, objavljen godine 1967., kaže da „grijeh vapijući na nebo, u nebo, do neba“ znači: „velik, težak prijestup“.[11]
Vladimir Anić piše godine 1991. (a to se ponavlja u nizu kasnijih izdanja) da izraz „u nebo vapijući“ znači „silno izražena nepravda ili zlo“.[12]
Opći religijski leksikon godine 2002. određuje da je „u nebo vapijući grijeh“ – „osobito sablažnjiv grijeh“.[13] Nebo je ovdje drugo ime za Boga (v. objašnjenje), a sablazan je ono što izaziva javno ogorčenje i zgražanje (v. više).
O grijehu protiv naravi
Godine 398. u Hiponu (pokraj današnje Annabe), odgovarajući na pitanje: „Što je uvijek zlo?“, sv. Augustin (354.–430.) u Ispovijestima (III. knjiga, 8. poglavlje) piše:[14]
„opačine koje su protiv naravi, kakve su primjerice bile opačine Sodomljana, treba svagdje i uvijek osuđivati i kažnjavati. Kad bi ih svi narodi počinjali, po božanskom bi zakonu svi bili jednakom krivnjom okrivljeni, jer taj zakon nije ljude učinio takvima da na taj način opće među sobom. Time se, naime, povrjeđuje i samo zajedništvo koje moramo imati s Bogom, kad se ona narav koju je On stvorio kalja izopačenom požudom.“
Godine 1256. u Parizu sv. Toma Akvinski u Spisu nad Mislima Petra Lombarda, IV. knjizi, 14. razlučivanju, 2. pitanju, 5. članku, u razlaganju teksta, piše:[15]
„Ako bi nas zatekla neka smrtna krivnja, koja se ne sastoji u smrtnom zločinu ili poroku ponašanja, ta se krivnja uvijek može popraviti. Treba znati kako je smrtna krivnja ona koja oduzima milost po kojoj postoji život duše, i to je razlog zašto je svaka smrtna krivnja protiv milosti, ali neka je protiv razuma kao krivokletstvo, neka protiv naravi kao sodomstvo, neka je zločin koji zaslužuje optužbu na sudu, a neka je bogohuljenje, što je nametanje nečega lažnoga Bogu ili oduzimanje Njemu čega što postoji u Njemu ili pripisivanje Njemu čega što nije u Njemu.“
Dakle, sodomstvo (spolni odnos s osobom istoga spola) jest školski primjer krivnje protiv milosti i naravi.
Godine 1272. u Parizu sv. Toma Akvinski u Sumi teologije, drugomu odsjeku drugoga dijela, 154. pitanju, 12. članku, u odgovoru, piše:[16]
„U svakom je rodu najgore od svega kvarenje načela o kojem ovise ostala. Načela pak razuma jesu one stvari koje su u skladu s naravi, jer razum, pretpostavljajući onim što je narav odredila, raspoređuje druge stvari prema tomu kako dolikuje. To dolazi na vidjelo i u motrilačkim i u praktičnim stvarima. I stoga, kao što je u mislenim stvarima najteža i najgadnija zabluda oko onih stvari čija je spoznaja čovjeku prirođena po naravi, tako je u stvarima djelovanja najteže i najgadnije djelovati protiv onoga što je po naravi određeno. Budući dakle da u porocima koji su protiv naravi čovjek krši ono što je narav odredila u pogledu uporabe ljubavne naslade, slijedi da je u takvoj stvari ovaj grijeh najteži od svih. Nakon njega dolazi rodoskvrnuće koje je protiv naravnoga poštovanja što ga dugujemo združenim osobama. Drugim pak vrstama razbludnosti mimoilazi se samo ono što je, iz pretpostavljanja ipak naravnih načela, po razumu određeno kao pravo (pošteno). Razumu se pri tom više protivi što se netko služi spolnim općenjem ne samo suprotno onomu što pristaje rađanju djece, nego i da drugomu nanese nepravdu.“
A odmah zatim, odgovarajući na 1. poteškoću, dodaje:[17]
„kao što je poredak ispravnoga razuma od čovjeka, tako je naravni poredak od samoga Boga. I stoga se u grijesima protiv naravi, u kojima se krši sam naravni poredak, nanosi nepravda samomu Bogu, ureditelju naravi“.
Katekizam Katoličke Crkve (1992.) na temelju Svetoga Pisma i neprekinute katehetske predaje uči da je sodomski grijeh jedan od grijeha koji vape u nebo.[18]
– – – – –
Laurence Vaux (1519.–1585.), katolički svećenik koji je po nalogu engleske kraljice Elizabete I. zbog ispovijedanja katoličke vjere bačen u tamnicu, gdje je umro od izgladnjivanja, u Katekizmu kršćanske nauke, objavljenom godine 1567., piše:
Koji je grijeh tako odvratan da vapi do neba k Bogu za osvetom?
„Sveto Pismo spominje četiri, koja su najstrašnija i najgadnija u Božjim očima.
Prvi je hotimično ili namjerno ubojstvo čovjeka. Poznato je kako je nedužna Abelova krv vapila iz zemlje k Bogu i kako je Kain bio kažnjen (Postanak 4).
Drugi je sodomski grijeh: spolno općenje muškarca s muškarcem ili žene sa ženom, protiv naravi. U Svetom je Pismu (Postanak 18) opisano kako je vapaj toga vrlo gnusnoga grijeha došao do Boga sa zemlje i kako je Bog izlio oganj i sumpor da uništi izopačene Sodomljane. Taj strašni primjer podsjeća da je kazna za one koji počine grijeh protiv naravi vječno gorjeti u paklu u ognju i sumporu.
Treće je ugnjetavanje siromašnih, djece bez roditelja i udovica. Sveto Pismo pokazuje kako je Bog kaznio faraona i Egipćane zbog tlačenja Izraelaca. Tlačitelji ne mogu izbjeći Božjoj kazni (Izlazak 22).
Četvrti grijeh koji vapi k Bogu za osvetom jest zadržati plaću najamniku ili radniku nakon što je obavio svoju službu ili posao (Jakovljeva 5).“
– – – – –
U Nebo vapijuće grijehe školski je u svom udžbeniku obradio 59. rektor Sveučilišta u Zagrebu Andrija Živković (1886.–1957.):[19]
Grijesi što u nebo vapiju
„Vanjski razlog što se neki grijesi tako nazivaju jest Sv. Pismo: kadgod ih ono spominje, navodi da vape k Bogu (za osvetom). Unutrašnji je razlog u činjenici što izvjesni grijesi na osobit način vrijeđaju osjećaj pravednosti, čovječnosti i ljudski socijalni osjećaj za društveni poredak. Ruše dakle socijalno dobro kao potrebno i korisno svima, izravno se protive volji Božjoj i vape k njemu za osvetom. Nabrajaju se četiri takova grijeha:
1) hotimično ubojstvo. Kad je Kain ubio brata svoga Abela reče mu Gospodin: Što učini? Glas krvi brata tvojega sa zemlje vapi k meni (1 Mojs 4, 10).
2) sodomija. Za taj grijeh veli sv. Pismo: Vika je u Sodomi i Gomori velika i grijeh je njihov velik. Razorit ćemo to mjesto jer je porastao glas njihov pred Gospodom (1 Mojs 18, 20).
3) tlačenje ubogih, udova i sirota. Kad ih spominje govori sv. Pismo ovako: Zar ne teku udovi suze niz lice, zar ne viču na onoga koji ih izmamljuje? S njihova se lica uzdižu gore u nebo (Crkv 35, 18). Udovi i siroti nemoj učiniti štete; ako ih povrijedite zavapit će k meni i ja ću čuti glas njihov (Ex 22, 22).
4) Prijevara (zakidanje) radnika u plaći: ne uskrati plaće potrebnomu i siromašnomu bratu svomu; da ne zavapi protiv Tebe Gospodu i da Ti se ne upiše u grijeh (Deut 24, 14). Gle kako vapi zakinuta plaća poslenika što su želi njive vaše, jauk njihov dođe do ustiju Gospoda Sabaota (Job 5, 4).
Navedeni su grijesi doista upereni proti društvenoga života. Prva dva uništavaju pojedinca i vrstu, a druga dva socijalnu pravdu. Život je dar Božji s kojim se čovjek ima služiti prema Božjoj nakani. Gospodar je života samo Bog, čovjek život tek uživa. Socijalna pravda nije drugo nego volja Božja da svima i svakome na zemlji bude dano što mu je potrebno, a sačuvano što je pravedno stečeno.
Za praksu. 1) U današnje naše doba treba često govoriti o ovim, grijesima s propovjedaonice i na zborovima. Komunistička otrovna i razorna ideja obilazi nam sela i gradove. Na žalost nalazi obilno potporu ne samo kod pomagača nekršćanskoga podrijetla i mentaliteta, nego i kod samih kršćana-katolika. Nije kapitalističko izrabljivanje samo ono u velikim i najvećim dimenzijama; ono je i u manjem opsegu vidljivo i osjetljivo, jer je kapitalističko zlo u duhu koji vlada poslovnim svijetom. Ono je ušlo i u duše kršćana-katolika, čak i u duše službenika oltara.
2) Drugo je rašireno zlo protuprirodni odnos u brakovima; ne mislimo na sodomiju, nego na bračni onanizam. I on je uperen protiv održanja vrste te se poput »bijele kuge« širi po čitavim krajevima. Samo duboki moralni preporod kršćanskih obitelji, spasit će nam narod od ovoga zla svoje vrsti. Organizacije katoličke omladine bit će obrambeni zid u mladosti, a društva kršćanskih majki i kršćanskih muževa najbolji štit u kasnijoj dobi. Uvijek se pretpostavlja da je veza s Isusom u Presvetom Oltarskom Sakramentu – prvo i ničim nenadoknadivo sredstvo.
3) Svećenik mora najaktivnije sudjelovati u pobijanju socijalnog izrabljivanja kojegod vrsti u svojoj župi (nadnice, prenaporni rad, rad djece i slabunjavih žena, javne prijevare). Za uspješan rad na ovomu teškom području valja da je sam ne samo prožet duhom socijalne pravde i kršćanskog Caritasa, nego da i praktički prednjači svima i svakom u svojoj župi.“
– – – – –
U nastavku se daje pregled svetopisamskih mjesta i ključnih riječi koje su dovele do okupljanja tih grijeha u skupinu „u Nebo vapijućih grijeha“.
Caak
Hebrejski glagol צָעַק / caak znači plakati, vapiti, vikati, kričati, zavapiti, zapomagati, zazivati, povikati. U starozavjetnim knjigama pojavljuje se 46 puta u šest značenja:
1. vikati, dozivati u pomoć čovjeka:
A kad je i sva zemlja egipatska osjetila glad, puk zavapi faraonu za kruh; a faraon reče Egipćanima: »Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!« (Postanak 41, 55)
Narod zavapi Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodinu i oganj se utiša. (Brojevi 11, 2)
Kad je kralj prolazio, on povika (Prva o Kraljevima 20, 39)
Kada je kralj prolazio po zidinama, neka mu žena vikne: »Pomozi, gospodaru kralju!« (Druga o Kraljevima 6, 26)
Na kraju sedme godine žena se vrati iz zemlje filistejske i ode kralju da zatraži svoju kuću i njivu. (Druga o Kraljevima 8, 3)
eto žene kojoj je Elizej oživio sina; ona se obrati kralju radi svoje kuće i njive. (Druga o Kraljevima 8, 5)
Onda bilježnici Izraelaca odu i potuže se faraonu (Izlazak 5, 15)
Žena jednoga od proročkih sinova zamoli Elizeja ovako (Druga o Kraljevima 4, 1)
Lijenčine su. Zato viču: ‘Hajdemo prinijeti žrtvu Bogu svome!’ (Izlazak 5, 8)
Ali kad su počeli jesti, povikaše: »Čovječe Božji! Smrt je u loncu!« I nisu mogli jesti. (Druga o Kraljevima 4, 40)
A dok je jedan od njih tesao gredu, pade mu sjekira u vodu i on povika: »Jao, gospodaru! I još je bila posuđena!« (Druga o Kraljevima 6, 5)
2. vapiti, zapomagati, osobito prema Nebu:
Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k Meni viče. (Postanak 4, 10)
Mojsije i Aron odu od faraona, a onda Mojsije zazva Gospodina zbog žaba kojima je kaznio faraona (Izlazak 8, 8)
Kako se faraon približavao, Izraelci pogledaju i opaze da su Egipćani za njima u potjeri, pa ih obuzme velik strah. I poviču Izraelci Gospodinu (Izlazak 14, 10)
»Zašto zapomažete prema meni?« – reče Gospodin Mojsiju. »Reci Izraelcima da krenu na put. (Izlazak 14, 15)
A on zazva Gospodina. (Izlazak 15, 25)
»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina. (Izlazak 17, 4)
Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. (Izlazak 22, 22)
to mu je jedini pokrivač kojim omata svoje tijelo i u kojem može leći. Ako k meni zavapi, uslišat ću ga jer sam ja milostiv! (Izlazak 22, 26)
Tada zavapi Mojsije Gospodinu: »Bože, molim te, ozdravi je!« (Brojevi 12, 13)
Stoga smo vapili Gospodinu, i On ču naš glas i posla anđela koji nas izbavi iz Egipta. (Brojevi 20, 16)
Zavapili su tada Gospodinu i On je razvukao gustu maglu između njih i Egipćana i naveo ih u more koje ih je prekrilo. (Jošua 24, 7)
Tad Izraelci zavapiše Gospodinu. (Sudci 4, 3)
Ali kad ste zavapili prema Meni, nisam li vas izbavio iz njihovih ruku? (Sudci 10, 12)
Vapili smo Gospodinu, Bogu otaca svojih. Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku (Ponovljeni zakon 26, 7)
Kad zazovu Gospodina protiv tlačitelja, On će im poslati spasitelja i vođu da ih izbavi. (Izaija 19, 20)
U sav glas viči Gospodinu, jecaj, Kćeri sionska! (Tužaljke 2, 18)
A u vrijeme muke svoje tebi su vapili i ti si ih s neba uslišio (Nehemija 9, 27)
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, i On ih istrže iz svih nevolja. (Psalam 107, 6)
Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi i On ih istrže iz svih nevolja. (Psalam 107, 28)
Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se Bogu diže i On me čuje. (Psalam 77, 2)
Pravednici zazivaju, i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba. (Psalam 34, 18)
Tada zavapiše k Gospodinu, a svećenici stadoše trubiti u trube. (Druga Ljetopisa 13, 14)
Gospodine, Bože moj, vapijem danju, a noću naričem pred tobom. (Psalam 88, 1)
3. vapaj kumiru, lažnomu bogu:
Prizivaju li ga, on ne odgovara, i nikoga ne spašava od nevolje njegove. (Izaija 46, 7)
4. dozivati, povikati, plakati, zvati, zavapiti u nevolji, u potrebi:
Kad je Ezav čuo riječi svoga otca, kriknu glasno i gorko zaplaka (Postanak 27, 34, s akuzativom srodna značenja s glagolom)
pa ih kamenjem zasipljite dok ne umru: djevojku što nije zvala u pomoć u gradu, a čovjeka što je oskvrnuo ženu bližnjega svoga (Ponovljeni zakon 22, 24)
On ju je zatekao u polju; i premda je zaručena djevojka zapomagala, nije bilo nikoga da joj priskoči u pomoć. (Ponovljeni zakon 22, 27)
Gle, stanovništvo Arielovo kuka po ulicama, glasnici mironosni plaču gorko. (Izaija 33, 7)
Evo, sluge će se moje radovati od sreće u srcu, a vi ćete vikati od boli u srcu i kukati duše slomljene! (Izaija 65, 14)
Popni se na Libanon i viči, po Bašanu nek’ se ori glas, s Abarima buči, jer svi su tvoji prijatelji slomljeni! (Jeremija 22, 20)
Plači, Hešbone, jer Ar je opustošen, zapomažite kćeri rapske. (Jeremija 49, 3)
Tad vapiju, al’ On ne odgovara poradi oholosti zlikovaca. (Job 35, 12)
Vičem: ‘Nasilje!’ – nema odgovora; vapijem – ali za me pravde nema. (Job 19, 7)
5. vikati, galamiti, urlati:
On ne viče, on ne diže glasa, niti se čuti može po ulicama. (Izaija 42, 2)
6. glasno plakati, u žalosti:
Elizej je gledao i vikao: Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi! I više ga nije vidio. (Druga o Kraljevima 2, 12)
Caaka
Hebrejska imenica צַעֲקָה / caaka znači:
1. krik, uzvik, negodovanje, povik protiv:
Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti (Postanak 18, 21)
Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Gospodinom postala tolika te nas Gospodin posla da ga uništimo. (Postanak 19, 13)
Dobro vidjeh nevolju naroda svojega u Egiptu i razabrah tužbu njegovu na tlačitelje njegove; i znam, kako puno trpi. (Izlazak 3, 7)
2. vapaj nevolje, jauk, osobito kako ga tko čuje:
Kad je Ezav čuo riječi svoga oca, kriknu glasno i gorko zaplaka (Postanak 27, 34)
Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. (Izlazak 3, 9)
U svoj će zemlji egipatskoj nastati veliki jauk, kakva nije bilo niti će kad poslije biti. (Izlazak 11, 6)
jer se strašan jauk razlijegao Egiptom: ne bijaše kuće u kojoj nije ležao mrtvac. (Izlazak 12, 30)
Ne cvilite udovicu i siroče! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati. (Izlazak 22, 22–23)
Vidio sam nevolju svoga naroda i njegov je vapaj dopro do mene. (Prva Samuelova 9, 16)
Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja? (Job 27, 9)
goneć uboge da vape k Njemu i potlačene da Mu leleču. (Job 34, 28)
Nadao se pravdi, a eto nepravde, nadao se pravičnosti, a eto vapaja. (Izaija 5, 7)
Slušaj! Jauci se čuju iz Horonajima: Pohara, propast strašna! (Jeremija 48, 3)
razlijegat će se vapaj do Crvenog mora! (Jeremija 49, 21)
niz obronke Horonajima razliježe se jauk nad propašću (Jeremija 48, 5)
U onaj dan vapaj će se podići od Ribljih vrata, urlici iz novog dijela grada, silna lomljavina s brežuljaka. (Sefanija 1, 10)
3. vika, buka
Kad je Eli čuo viku, upita: Kakva je to velika vika? (Prva Samuelova 4, 14)
Velika se vika digla među ljudima i ženama protiv njihove braće Židova. (Nehemija 5, 1)
Kukajte, pastiri, i vičite, valjajte se po prašini, vodiči stada, jer vam se ispuniše dani za klanje, popadat ćete ko ovnovi izabrani. (Jeremija 25, 34)
Boaein
Grčki glagol βοάω / boáō, infinitiv βοᾰ́ειν / boắein, znači vapiti, glasno plakati, vikati, uputiti hitan poziv u pomoć, snažno prizivati jer je pomoć jako potrebna, vikati s uvjerljivim osjećajem. Pojavljuje se u Septuaginti i 15 puta u novozavjetnim knjigama, a ima tri značenja:
1. klicati od radosti:
Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađala; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana, kaže Gospodin (Izaija 54, 1); Pisano je doista: Kliči, nerotkinjo, koja ne rađaš, podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena više djece ima negoli udana. (Galaćanima 4, 27)
Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi. (Djela apostolska 8, 7)
2. plakati, kričati, vrištati, govoriti visokim, snažnim glasom:
Glas viče: Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu (Izaija 40, 3): Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji (Matej 3, 3); Glas viče u pustinji (Marko 1, 3); kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka: Glas viče u pustinji (Luka 3, 4); On odgovori: Ja sam glas koji viče u pustinji (Ivan 1, 23)
O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eli, Eli, lema sabahtani? To će reći: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Matej 27, 46); O devetoj uri povika Isus iza glasa: Eloi, Eloi lama sabahtani? To znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Marko 15, 34)
I gle, čovjek neki iz mnoštva povika: Učitelju, molim te pogledaj mi sina: jedinac mi je (Luka 9, 38)
Tada (slijepac) povika: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se! (Luka 18, 38)
Kako ih ne nađoše, odvukoše Jasona i neke od braće pred gradske glavare vičući: Evo i ovdje onih koji pobuniše sav svijet. (Djela apostolska 17, 6)
Iz svjetine su jedni izvikivali ovo, drugi ono. (Djela apostolska 21, 34)
Zbog njega me sav narod židovski salijetao i u Jeruzalemu i ovdje vičući da on ne smije više živjeti. (Djela apostolska 25, 24)
3. zazivati koga u pomoć, moliti ga za pomoć, vapiti:
I zamoliše sinovi Izraelovi Samuela: Ne prestaj vapiti za nas Gospodinu, Bogu našemu, da nas izbavi iz ruke Filistejaca. (Prva Samuelova 7, 8)
U boju su zavapili k Bogu i on ih je uslišao jer su se pouzdali u Nj (Prva Ljetopisa 5, 20)
Oni me ne prizivlju iz srca kada kukaju na svojim ležajima; razdiru svoje lice zbog žita i mošta, ali protiv mene se bune. (Hošea 7, 14)
Ne će li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k Njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? (Luka 18, 7)
Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama (Jakovljeva 5, 4)
Clamare
Latinski glagol clamare znači vikati, zvati, dovikivati, bučiti, kričiti, vrištati, grajati. Njime je sv. Jeronim u Vulgati preveo ne samo hebrejski caak (v. gore), nego i hebrejski glagol רוּעַ / rua: podići viku, vikati u nevolji, zapuhati uz zvuk zvona ili rog, uzviknuti ratni poklič ili uzbunu bitke, glasati se za boj, kao i grčke glagole boaein (v. gore) i κράζω / krázō, κράζειν / krázein: vrištati, plakati, urlati, glasno dozivati, govoriti jakim glasom.
A narodu bijaše zapovjedio Jošua govoreći: Ne vičite i ne dajte glasa od sebe i nijedna riječ neka se ne čuje iz vaših usta dok vam ne kažem: Vičite! Tada neka odjekne bojna vika. (Jošua 6, 10)
Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvirajte u rog oko sveg tabora i vičite: `Za Gospodina i Gideona! (Sudci 7, 18)
U podne im se Ilija naruga i reče: Glasnije vičite, jer on je bog; zauzet je, ili ima posla, ili je na putu; možda spava pa ga treba probuditi! (Prva o Kraljevima 18, 27)
Zato sad zavapite k Nebu da izbjegnete sili svojih neprijatelja! (Prva o Makabejcima 9, 46)
da usliši krv koja vapi k njemu (Druga o Makabejcima 8, 3)
Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale (Job 31, 38)
Ne teku li udovici suze niz lice i ne optužuje li jaukom onoga koji ih uzrokuje? (Sirah 35, 15)
Kao što se trudna žena pred porođajem grči i viče u bolovima, takvi smo, Gospodine, pred tobom. (Izaija 26, 17)
Zašto kukaš zbog rane svoje? Zar je neizlječiva tvoja bol? Zbog mnoštva bezakonja i grijeha silnih tvojih to ti učinih. (Jeremija 30, 15)
Svevladaru Gospodine, Bože Izraelov, Tebi viče duša tjeskobna, duh uznemiren (Baruh 3, 1)
tule i viču pred svojim bogovima, kao na mrtvačkim gozbama (Baruh 6, 31)
Ohrabrite se, djeco, zavapite Bogu: On će vas izbaviti iz nasilja, iz ruku neprijateljâ. (Baruh 4, 27)
Naredite sveti post, proglasite zbor svečani; starješine, saberite sve stanovnike zemlje u kuću Jahve, Boga svojeg. Zavapijte Gospodinu (Joel 1, 14)
Gospodinov glas viče gradu: Slušajte, vi plemenjaci i sabore gradski! (Mihej 6, 9)
Pristupe Mu na to učenici te ga moljahu: Udovolji joj jer viče za nama. (Matej 15, 23)
A Isus opet povika iza glasa i ispusti duh. (Matej 27, 50)
duh ga spopada te on odmah udari u kriku; trza njime i on se pjeni te jedva da od njega odstupi dok ga nije posve satro (Luka 9, 39)
A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: Ti si Sin Božji! On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist. (Luka 4, 41)
Ivan svjedoči za njega. Viče: To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene! (Ivan 1, 15)
povika iza glasa kao kad lav riče (Otkrivenje 10, 2)
I kad povika, oglasi se sedam gromova tutnjavom. (Otkrivenje 10, 3)
I drugi jedan anđeo iziđe iz hrama vičući iza glasa onomu što sjedi na oblaku: Mahni srpom i žanji jer dođe čas žetvi, zrela je žetva zemaljska! (Otkrivenje 14, 15)
[1] Sedam smrtnih ili glavnih grijeha jesu:
1. oholost ili taština (superbia, pride),
2. lakomost ili pohlepnost (avaritia, covetousness),
3. razbludnost ili obljuba (luxuria, lust),
4. srditost (ira, anger),
5. neumjerenost u jelu i piću ili proždrljivost (gula, gluttony),
6. zavist (invidia, envy) i
7. lijenost (acedia, sloth).
[2] Ne postoji nitko, koliko god zao i grješan bio, tko se sa sigurnošću ne treba nadati odrješenju, otpustu i oproštenju grijeha, ako se iskreno kaje. Krist koji je umro „za mnoge“ (Matej 20, 28; 26, 28; Marko 10, 45; 14, 24) želi da u Njegovoj Crkvi svakomu tko se ostavi grijeha vrata oproštenja budu uvijek otvorena (usp. Matej 18, 21–22). Zbog žrtve koju je Njegov Sin podnio svojom mukom i smrću Bog može oprostiti grijehe koje je počinio bilo tko. Božje milosrđe ne poznaje granica, ali tko ga namjerno odbija prihvatiti pokajanjem, odbacuje oproštenje vlastitih grijeha i spasenje što ga Duh Sveti nudi. Takvo otvrdnuće može dovesti do konačnoga nepokajanja i vječne propasti. Stoga su vječni grijesi ili neoprostivi grijesi oni grijesi koji ne mogu ili ne će biti oprošteni, što sprječava počinitelja da se spasi, tj. zbog njih spasenje postaje nemoguće. To su: hula protiv Duha Svetoga, namjerno odbacivanje Božjega milosrđa i pripisivanje djelâ Svetoga Duha vragu. Učenje o tom temelji se na Mateju 12, 30–32, Marku 3, 28–30; Luki 12, 8–10; Hebrejima 6, 4–8; 10, 26–29.
[3] Dizionario di teologia morale, diretto da Francesco Roberti, Roma: Studium, 21957., str. 1056: „Peccato che grida vendetta al cospetto di Dio. – 1. Natura. – Dal sec. XVI invalse l’uso di chiamare « peccati che gridano vendetta al cospetto di Dio », colpe che infrangono gravemente l’ordine sociale, e delle quali è detto espressamente nella S. Scrittura che gridano al cospetto del Signore, ossia che invocano il castigo di Dio su coloro che li commettono. 2. Numero. – Sono quattro: l’omicidio (Gen. 4, 10); la sodomia (Gen. 19, 13); soppressione delle vedove e degli orfani (Es. 22, 22 ss.); il negare la mercede dovuta agli operai (Deut. 24, 14 ss.; Giac. 5, 4).“
[4] Postanak 4, 10: Dixitque ad eum : Quid fecisti ? vox sanguinis fratris tui clamat ad me de terra. – Gospodin nastavi: „Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.“
[5] Postanak 18, 20: Dixit itaque Dominus: Clamor Sodomorum et Gomorrhæ multiplicatus est, et peccatum eorum aggravatum est nimis. – Onda Gospodin nastavi: „Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak.“
[6] Postanak 19, 13: delebimus enim locum istum, eo quod increverit clamor eorum coram Domino, qui misit nos ut perdamus illos. – Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je na njih pred Gospodinom postala tolika te nas Gospodin posla da ga uništimo.
[7] Izlazak 3, 7–10: Cui ait Dominus: Vidi afflictionem populi mei in Ægypto, et clamorem ejus audivi propter duritiam eorum qui præsunt operibus: et sciens dolorem ejus, descendi ut liberem eum de manibus Ægyptiorum, et educam de terra illa in terram bonam, et spatiosam, in terram quæ fluit lacte et melle, ad loca Chananæi et Hethæi, et Amorrhæi, et Pherezæi, et Hevæi, et Jebusæi. Clamor ergo filiorum Israël venit ad me: vidique afflictionem eorum, qua ab Ægyptiis opprimuntur. Sed veni, et mittam te ad Pharaonem, ut educas populum meum, filios Israël, de Ægypto. – „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu“, nastavi Gospodin, „i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do Mene. I sâm vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.“
[8] Izlazak 22, 20–22: Advenam non contristabis, neque affliges eum: advenæ enim et ipsi fuistis in terra Ægypti. 22 Viduæ et pupillo non nocebitis. 23 Si læseritis eos, vociferabuntur ad me, et ego audiam clamorem eorum. – Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siročeta! Ako ih ucviliš i oni zavape k meni, sigurno ću njihove vapaje uslišati.
[9] Ponovljeni zakon 24, 14–15: Non negabis mercedem indigentis, et pauperis fratris tui, sive advenæ, qui tecum moratur in terra, et intra portas tuas est: sed eadem die reddes ei pretium laboris sui ante solis occasum, quia pauper est, et ex eo sustentat animam suam: ne clamet contra te ad Dominum, et reputetur tibi in peccatum. – Nemoj zakidati jadnoga i bijednog najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj zemlji. Svaki dan daj mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše. Tako ne će na te vapiti Gospodinu i ne ćeš sagriješiti.
[10] Jakovljeva 5, 4: Ecce merces operariorum, qui messuerunt regiones vestras, quæ fraudata est a vobis, clamat: et clamor eorum in aures Domini sabbaoth introivit. – Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama.
[11] Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika, knjiga druga, G – K, Zagreb: Matica hrvatska; Novi Sad: Matica srpska, 1967., str. 114.
[12] Vladimir Anić, Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Novi liber, 1991., str. 798.
[13] Opći religijski leksikon, gl. ur. Adalbert Rebić, Zagreb: Leksikografski zavod, 2002., str. 304.
[14] S. Augustinus, Confessiones, liber III, caput 8: „flagitia, quae sunt contra naturam, ubique ac semper detestanda atque punienda sunt, qualia Sodomitarum fuerunt. Quae si omnes gentes facerent, eodem criminis reatu divina lege tenerentur, quae non sic fecit homines, ut hoc se uterentur modo. Violatur quippe ipsa societas, quae cum Deo nobis esse debet, cum eadem natura, cuius ille auctor est, libidinis perversitate polluitur.“; Aurelije Augustin, Ispovijesti, preveo Stjepan Hosu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 41987., str. 55.
[15] S. Thomas de Aquino, Scriptum super libros Sententiarum, liber 4, distinctio 14, quaestio 2, articulus 5, expositio textus: „Si nos aliqua culpa mortalis invenerit quae non in crimine mortali vel in morum vitio consistat, haec culpa semper reparari potest. Sciendum, quod culpa mortalis est quae gratiam tollit, per quam est vita animae; et sic omnis culpa mortalis est contra gratiam; sed quaedam est contra rationem, ut perjurium; quaedam etiam contra naturam, ut sodomia; quaedam autem est crimen, quae est digna accusatione in judicio; quaedam autem est blasphemia, quae est impositio alicujus falsi in Deum, vel ei subtrahendo quod inest, vel attribuendo quod non inest.“
[16] S. Thomas de Aquino, Summa theologiae, II-II, q. 154, a. 12, corpus: „„Respondeo dicendum quod in quolibet genere pessima est principii corruptio, ex quo alia dependent. Principia autem rationis sunt ea quae sunt secundum naturam, nam ratio, praesuppositis his quae sunt a natura determinata, disponit alia secundum quod convenit. Et hoc apparet tam in speculativis quam in operativis. Et ideo, sicut in speculativis error circa ea quorum cognitio est homini naturaliter indita, est gravissimus et turpissimus; ita in agendis agere contra ea quae sunt secundum naturam determinata, est gravissimum et turpissimum. Quia ergo in vitiis quae sunt contra naturam transgreditur homo id quod est secundum naturam determinatum circa usum venereum, inde est quod in tali materia hoc peccatum est gravissimum. Post quod est incestus, qui, sicut dictum est, est contra naturalem reverentiam quam personis coniunctis debemus. Per alias autem luxuriae species praeteritur solum id quod est secundum rationem rectam determinatum, ex praesuppositione tamen naturalium principiorum. Per alias autem luxuriae species praeteritur solum id quod est secundum rationem rectam determinatum, ex praesuppositione tamen naturalium principiorum. Magis autem repugnat rationi quod aliquis venereis utatur non solum contra id quod convenit proli generandae, sed etiam cum iniuria alterius.“
[17] S. Thomas de Aquino, Summa theologiae, II-II, q. 154, a. 12, ad 1: „Ad primum ergo dicendum quod, sicut ordo rationis rectae est ab homine, ita ordo naturae est ab ipso Deo. Et ideo in peccatis contra naturam, in quibus ipse ordo naturae violatur, fit iniuria ipsi Deo, ordinatori naturae. Unde Augustinus dicit, III Confess. flagitia quae sunt contra naturam, ubique ac semper detestanda atque punienda sunt, qualia Sodomitarum fuerunt, quae si omnes gentes facerent, eodem criminis reatu divina lege tenerentur, quae non sic fecit homines ut se illo uterentur modo. Violatur quippe ipsa societas quae cum Deo nobis esse debet, cum eadem natura cuius ille auctor est, libidinis perversitate polluitur.“
[18] Katekizam Katoličke Crkve, broj 1867:
latinski: peccata quae ad coelum clamant: … peccatum Sodomitarum;
hrvatski: u nebo vapijući grijesi: … sodomski grijeh;
bjeloruski: грахі, якія наклікаюць Божую помсту… садомскі грэх / grahі, jakіja naklіkajuc’ Božuju pomstu… sadomskі grèh;
češki: hříchy do nebe volající: … sodomský hřích;
poljski: grzechy, które wołają o pomstę do nieba: … grzech Sodomitów;
ruski: грехи, взывающие к небу: … содомский грех, / grehi, vzyvajuščie k nebu: … sodomskij greh;
slovački: do neba volajúce hriechy: … hriech Sodomčanov;
slovenski: vnebovpijoči grehi: … sodomski greh;
ukrajinski: гріхи, які кличуть про помсту до неба: … гріхи Содому / grіhi, jakі kličut’ pro pomstu do neba: … grіhi Sodomu;
engleski: sins that cry to heaven: … The sin of the Sodomites;
francuski: péchés qui crient vers le ciel: … le péché des Sodomites;
kastilski: pecados que claman al cielo: … el pecado de los sodomitas;
njemački: himmelschreiende Sünden: die Sünde der Sodomiten;
portugalski: pecados que bradam ao céu: … o pecado dos sodomitas;
talijanski: peccati che gridano verso il cielo: … il peccato dei Sodomiti.
[19] Andrija Živković, Osnovno moralno bogoslovlje, Zagreb, 1938., str. 390–391.
