Bijeg od Križa
Krist nije nikada taktizirao s Križem. Nikada on nije ni pokušavao, bilo da prikrije, bilo da zamagli pravi smisao svoga učenja o Križu, patnji i pokori kao o bitnom elementu kršćanskog i apostolskog života i kao o jedinom i nužnom putu do sjedinjenja s njim i do dioništva na njegovoj slavi. Bio je, naprotiv, — danas bismo rekli, — grubo iskren, kad bi god o tom govorio. Nimalo on ne uljepšava zakona Križa. Voli jak izraz. Rabi drastične slike. Ide u detalje. Ne želi, da se igra skrivača. Izlazi s otvorenim kartama.
Poznavao je Gospodin dobro ljudsku narav. Znao je, gdje će kod ljudi naići na najogorčeniji otpor. Trebala nam je, svima, u toj točki ozbiljna, tvrda, lekcija.
I apostolima je trebala. I oni su bili ljudi: predstavnici koljena, koje je, vidi se, bilo prvotno stvoreno, da uživa, a ne da trpi. Sve su i oni radije primali iz Isusovih usta, nego tu krutu i krvavu riječ. Riječ o samozataji i križu.
Pomalo je i komično, — zapravo tragikomično, — kako apostoli uvijek, kad Isus o tom govori, nastoje da se izvuku sa što manje gubitaka po naravnoga, tjelesnoga, čovjeka u sebi. Na svaki način gledaju, da što prije svrate razgovor na druge stvari. Hoće da to prečuju. Prave se, kao da ne znaju, o čemu se zapravo radi: da nijesu shvatili i da ne razumiju. Uplašeno se, tjeskobno, povlače: hoće silom da ostanu u svojim, malim i mekim, iluzijama. Primjenjuju metodu pasivne rezistencije. Ne traže objašnjenja; ne ulaze u debatu. Bježe od te teme glavom bez obzira. Sklapaju, — čovjek bi rekao, — oči, čim osjete, da bi to moglo izbiti na tapet: samo da ne bi vidjeli ozbiljnog i upitnog Učiteljeva lica. Začepljuju uši, samo da ne bi čuli njegovih riječi, koje im toliko paraju srce i razdiru živce. Ili se, s mladenačkom naivnošću, naprosto prebacuju preko te odiozne teme u svoje ambiciozne snove, kao ono jednom sinovi Zabedejevi (Mat 20, 22.; Mark 10, 38. 39.).
Svaki je put, s njihove strane, ostao bez komentara Kristov križni »plaidoyer«. Uvijek je on u formi monologa: samo Isus govori; apostoli šute. I kod Luke, gdje Krist najprije otvoreno aludira na vatreno krštenje, kojim će biti kršten (Luk 12, 49. 50.), a onda, malo kasnije, drži svoj programski govor o pokori (Luk 13, 1—5.). I u klasičnom pasusu, što su ga zabilježila sva tri sinoptika (Mat 10, 38. 39.; 16. 24.; Mark 8, 34. 35.; 10, 32—34.; Luk 9. 22—25.; 14, 26. 27.; 18. 31—34.), kad im Isus govori o putu križa kao o glavnom preduvjetu svoga nasljedovanja i vječnoga spasenja. I u sva tri, otvorena, navještaja Muke, što ih je Isus pred njima učinio, uvijek s puno svečanosti i apodiktičnosti, njihov refrain je samo jedan: ili grobna šutnja, ili konsternacija i žalost. »I bješe im žao veoma« (Mat. 17, 21. 22.). »A oni se čuđahu, i idući za njim bojahu se« (Mark 10, 32. 34.). »A oni ne razumješe ove riječi, i bješe sakrivena od njih, tako da je ne pojmiše; i bojahu se da ga zapitaju za ovu riječ« (Luk 9, 45.; 18, 34.).
Samo jedanput je jedan od njih, — najnemirniji, najsangviničniji, — Petar smogao snage, da, makar u potaji, izrijekom reagira na Isusovu propovijed o Križu. A reagirao je izrazito negativno, otklonom, oporbom, na čitavoj liniji: »Daleko to od tebe, Gospodine!« (Mat 16, 22.). Ali zato je bio, isto tako odlučno, i odbijen. I ukoren je bio: strože nego ikada drugda, kroz čitavo Evanđelje. »Idi od mene, sotono! Ti si mi na sablazan, jer ne misliš ono, što je Božje, nego ono, što je ljudsko!« (Mat 16. 23.). Petar se je kasnije, na putu u Getsemani, sjetio ove lekcije. Pokušao je, da se opredijeli za Križ. »Gospodine, gotov sam s tobom i u tamnicu, i na smrt« (Luk 22, 33.). A za njim su pošli i drugi apostoli, makar i manje rezolutno (Mat 26, 35.). Samo, vrlo je kratko trajalo to njihovo križno oduševljenje. Čim je došlo do gusta, u Maslinskom vrtu, svi su opet pobjegli od Križa: razbježali se (Mat 26, 56.; Mark 14, 50.), posakrivali (Iv 20. 19.), zatajili Učitelja (Mat 26, 69—75.; Mark 14, 66—71.; Luk 22, 54—60.; Iv 18, 15—18., 25—27.).
Ljudsko je u njima bilo jače od božanskoga. I u nama je: njihovim apostolskim, svećeničkim, nasljednicima. Doslovce ih u svemu kopiramo. Zaludu, što je Križ vječno pred nama: na svakom oltaru, na svakom velumu, na svakom korporalu, na svakoj misnici, na svakom misalu i brevijaru, mi odvraćamo oči, da ga ne vidimo. Stoput ga spominjemo u liturgiji i molitvama, nosimo ga u ruci, ljubimo ga ustima, pokličemo pred postajama Križnoga puta, propovijedamo o Križu svaki dan; — moramo, Križ je na svakoj stranici Evanđelja; — ali sve nekako preko srca: Križ kao da nam u dnu duše ostaje još uvijek nešto strano, daleko, sablasno. Na sve smo prije spremni, nego da ga zagrlimo. Radije ćemo i propovijedati, i ispovijedati, i organizirati, i pisati, i trčati, i znojiti se, i bdjeti, i umarati se do iznemoglosti, na mrtvo ime; samo — trpjeti nam se ne da. Otimamo se, zdvojno, od svake pokore, od svake bolesti, od svake nesreće, od svakoga poniženja, od svake klevete, od svake oskudice, od svake osamljenosti, od svakoga progona. Čim se Božji nož imalo primakne našemu srcu ili našemu mesu, odmah nam potonu lađe, klonu krila; odmah se uznervozimo, smrknemo, pokljunimo, mrmljamo, bježimo, izmičemo se, tuž’mo se. Samo to ne! »Daleko to od mene, Gospodine!«
A ipak je Križ Rubikon, koji mora prekoračiti svaki od nas, ako hoće da bude apostol. Krist nije odustao od svojih križnih zahtjeva ni pred Petrom; ne će ni pred nama. Na nama je da kapituliramo. To je njegov glavni: »Diligis me?« (Iv 21, 15—17.). »Možete li piti čašu, koju ja pijem, ili se krstiti krštenjem, kojim se ja krstim?« (Mark 10, 38.; Mat 20, 22.).
Istom, pošto su se, iza Kalvarije, apostoli, pomirili s Križem i počeli, pjevajući, trpjeti sramotu radi Imena Isusova (Dj Ap 5, 41.), istom, pošto su stali gubiti glave i umirati po stratištima, postala je njihova evanđeoska propovijed uvjerljiva, neodoljiva, plodna. Onda, kad im Križ nije više bio samo na ustima, nego kad im je bio upisan i u dušu, i urezan u leđa. Kad su iz puna srca govorili, životom još više nego riječima: »Christo confixus sum cruci!« (Gal 2, 19.).
Badava: dok ne počnemo umirati tijelu i dok ne legnemo, — barem mimo i predano, ako već ne možemo veselo; to je privilegij savršenih, — na križ životne patnje, spremni na svaku žrtvu i na svaki riziko, uvijek ćemo biti samo polusvećenici i poluapostoli. Nijesmo postali jedno s Propetim Kristom, jedinim izvorom Otkupljenja; nijesmo se još, kako treba, napili iz njegova velikosvećeničkog kaleža. Nijesmo još, potpuno, pošli za njim, njegovim putem. »Tada Isus reče učenicima svojim: Tko hoće za mnom da ide, neka se odreče sama sebe i neka uprti na sebe svoj križ!« (Mat 16, 24.). Samo iz svećeničkog srca, koje je palo u zemlju i umrlo nižemu čovjeku, niče bogat milosni rod (Iv 12, 24. 25.).
Križ je prijelomna crta, granična linija, između mrtvog i živog kršćanstva, između nezrelog i zrelog svećeništva. Tko je od nas svećenika ne prekorači, može biti frazer sa propovjedaonice, »aes sonans aut cymbalum tinniens« (1 Kor 13, 1.), može biti razmaženi salonski »Abbe« u kočiji i sa rukavicama, diplomata i ekvilibrista, »majstor duša«, »so, koja je obljutavila« (Mat 5, 13.; Mark 9, 49. 50.; Luk 14, 34.), može biti »najamnik«, koji »vidi vuka gdje ide i ostavlja ovce i bježi« (Iv 10, 12.), ali ne može biti ni vjerni »svjedok« Evanđelja (Dj Ap 22, 20.), ni borac i »dobar vojnik Kristov« (2 Tim 2, 3.). »A koji su Kristovi, propeše tijelo svoje sa manama i strastima!« (Gal 5, 24.).
Svećenici smo. Učitelji smo i apostoli Evanđelja. Valja nam se pomiriti s Križem. Valja nam prijeći križni Rubikon samozataje. Samo iza njega živi Duh, živi Evanđelje, živi vječnost, živi Uskrsnuće i Nebo.
Teško je, sigurno. Koji put i krvavo teško. Nitko to ne niječe. Krist najmanje. Ali nije više nemoguće. Što je bilo nemoguće prije Kalvarije, moguće je iza Kalvarije.
»Exeamus igitur ad eum extra castra, improperium eius portantes!« (Hebr 13, 13.). »Eamus et nos, ut moriamur cum eo!« (Iv 11, 16.). »Pater mi, si non potest hic calix transire nisi bibam illum, fiat voluntas tua!« (Mat 26, 42.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 4/1962., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 106-109. Ostali objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
