Četvrtak, 22 travnja

Biranje pape – vrhovnog poglavara Katoličke Crkve


U dvije tisuće godišnjoj povijesti Crkve dosad je na Petrovoj stolici sjedilo 266 papa – rimskih biskupa i vrhovnih poglavara Crkve.

Prvog vrhovnog poglavara Crkve, apostola sv. Petra, postavio je sam Isus Krist kad mu je uputio riječi: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16, 18), a Petrovi nasljednici su na Petrovu stolicu dolazili na različite načine. Neke ću samo spomenuti, a ovdje će riječ biti o biranju papa prema sada važećim propisima.

Prema crkvenoj tradiciju, za prvog svog nasljednika sv. Petar je postavio Linu (64.-79?), a kroz više stoljeća, kao što su birani drugi biskupi u svojim biskupijama, i rimske biskupe je birao rimski kler i puk. Od vremena cara Konstantina i njegova Milanskog edikta g. 313., kojim je kršćanska religija priznata i dobila slobodu, rimski carevi su češće imali udjela u postavljanju ili biranju i potvrđivanju papa,[1] a što su potom nastavili i carevi Svetog Rimskog Carstva.


1. Posebni propisi o biranju papa


Papa Nikola II. (1059.-1061.) istom je g. 1059. odredio da papu biraju kardinali-biskupi, dok ostali kardinali (prezbiteri i đakoni), rimski kler i puk i car iskazuju svoje slaganje s obavljenim izborom. Načelno je za papu trebalo izabrati Rimljanina, ali ako nije bilo prikladnog kandidata, biran je iz cijele Crkve.[2] 

Nove odredbe o biranju pape donio je papa Aleksandar III. (1159.-1181.) u vrijeme 3. Lateranskog sabora g. 1179. Prema tim odredbama papu su birali svi kardinali, a ako se nije mogla postići jednodušnost, za izbor su bile dovoljne dvije trećine glasova.[3] S obzirom na biranje pape sljedeća važnija odredba se odnosila na uvođenje konklava – stavljanja kardinala u zaključane (cum clave = s ključem) prostorije kroz vrijeme dok ne izaberu papu, a donesena je u vrijeme općeg 2. Lionskog sabora g. 1274.[4] O biranju pape posebne odredbe je donio i opći sabor u Konstanci g. 1417.[5] O konklavi i biranju pape odredbe su donesene i na općem saboru u Bazelu g. 1436.,[6] a na 5. Lateranskom saboru g. 1513. donesena je konstitucija pape Julija o sprečavanju simonije kod biranja pape.[7]

Osnovne odredbe o konklavi, o tome tko bira papu i o potrebi dvotrećinske većine glasova za izbor ostale su na snazi do danas, samo su pape Pio X., Pio XI., Pio XII., Ivan XXIII., Pavao VI. i Ivan Pavao II. donosili detaljnije odredbe o tehničkim pitanjima postupka biranja,[8] a Benedikt XVI. (2005.-2013.) je učinio određene promjene u nekoliko odredba pape Ivana Pavla II. (1978.-2005.)[9]

Danas bi se izbor pape obavljao prema odredbama sadržanim u ap. konst.: Universi Dominici Gregis pape Ivana Pavla II. i promjenama koje je u njoj izvršio papa Benedikt XVI. 

U uvodu te konstitucije je napomenuto da se odredbe o izboru pape revidiraju kako bi se odgovorilo promijenjenim prilikama u kojima se Crkva danas nalazi i radi potrebe usklađivanja s novim Zakonikom kanonskog prava, promulgiranim 1983., i Zakonikom kanona istočnih Crkava, donesenim 1990. Pri tome je istaknuto da su velikim dijelom, barem s obzirom na bit i temeljna načela koja su ih nadahnjivala, potvrđene odredbe koje su vrijedile i do sada i da se u biti nije odstupilo od linije mudre i časne tradicije koja se ustalila.

Konstitucija Universi Dominici Gregis uz uvodne napomene ima dva dijela. Prvi je – Ispražnjenost Apostolske Stolice, s poglavljima:

  1. Vlast Kardinalskog zbora u vrijeme ispražnjenosti Apostolske Stolice (brr. 1-6),
  2. Sastanci kardinala za pripremanje izbora Vrhovnog biskupa (brr. 7-13),
  3. Neke službe dok je Apostolska Stolica ispražnjena (brr. 14-23),
  4. Ovlasti nadleštava Rimske Kurije za vrijeme ispražnjenosti Apostolske Stolice (brr. 24-26),
  5. Zadušnice Rimskog biskupa (brr. 27-32).

Iz prvoga dijela u ovom prikazu navest ću samo nekoliko odredaba, a o drugima neću govoriti budući da šire čitateljstvo manje zanimaju.

Drugi dio konstitucije, naslovljen – Izbor Rimskog biskupa, ima 7 poglavlja:

  1. Izbornici Rimskog biskupa (brr. 33-40),
  2. Mjesto biranja, službenici i poslužitelji koji se pripuštaju vodeći računa o njihovim zaduženjima (brr. 41-48),
  3. Čini započinjanja izbora (brr. 49-54),
  4. Obdržavanje tajne u svemu što se odnosi na biranje (brr. 55-61),
  5. Odvijanje izbora (brr. 62-77),
  6. O onome što treba obdržavati ili izbjegavati u biranju Rimskog biskupa (brr. 78-86),
  7. Prihvaćanje, proglašenje i početak službe novog pape (brr. 87-92).

2. Obavještavanje o smrti Rimskog biskupa i pripremne radnje za izbor novog pape


Čim primi vijest o papinoj smrti, komornik (kamerlengo) Rimske Crkve treba u nazočnosti ceremonijera papinskih liturgijskih slavlja, prelatā klerikā, sekretara i kancelara Apostolske Kamere službeno utvrditi smrt i o njoj sastaviti ispravu ili vjerodostojan spis. O smrti izvještava kardinala vikara Rima, koji potom o njoj posebnim priopćenjem obavještava rimski puk, kardinala arhiprezbitera vatikanske bazilike (br. 17) i dekana kardinalskog zbora, a ovaj prenosi vijest svim kardinalima i poziva kardinalski zbor na sastanak; također o papinoj smrti izvješćuje diplomatski zbor akreditiran pri Svetoj Stolci kao i najviše poglavare dotičnih država. (br. 19).

Kroz vrijeme ispražnjenosti Rimske Stolice kardinalski zbor održava opće sastanke, a kardinal komornik i tri kardinala, po jedan iz reda biskupa, prezbitera i đakona održavaju posebne sastanke (br. 7). Na jednom od općih sastanaka kardinali trebaju donijeti najurgentnije odluke, između ostaloga: utvrditi dan, sat i način prenošenja papinih posmrtnih ostataka u rimsku baziliku da se izlože na odavanje počasti vjernika; pripremiti što je potrebno za zadušnice za preminulog papu koje se obavljaju kroz devet uzastopnih dana i utvrditi njihov početak tako da se sahrana obavi između četvrtog i šestog dana nakon smrti; potaknuti povjerenstvo koje tvore kardinal komornik i kardinali koji vrše službe državnog tajnika i pročelnika Papinske komisije za državu grada Vatikana da na vrijeme pripreme prostorije za primjereni smještaj kardinala izbornika i njihovih poslužitelja u konklavi; odobriti potrebne izdatke od papine smrti do izbora nasljednika; pobrinuti se da se unište ribarski prsten i olovni pečat s kojim su odašiljana apostolska pisma; utvrditi dan i sat početka glasačkih operacija (br. 13). 


3. Izbornici, mjesto biranja i tko može biti izabran za papu


Kad se Rimska Stolica isprazni, bilo smrću rimskog prvosvećenika bilo odreknućem svoje službe, novog papu izabiru članovi kardinalskog zbora koji na dan početka ispražnjenosti Rimske Stolice još nisu napunili 80 godina, s tim da njihov broj ne premašuje stotinu i dvadeset (br. 33). Na općim sastancima kardinalskog zbora u pripremanju konklava sudjeluju i kardinali stariji od 80 godina (br. 7). Svi pozvani kardinali izbornici trebaju se odazvati i poći na mjesto koje je određeno, izuzevši slučajeve spriječenosti bolešću ili drugom teškom zaprekom koju kardinalski zbor uvaži (br. 38).

Dok traje konklava kardinali izbornici su smješteni u Kuću svete Marte (Domus Sanctae Marthae) (br. 43), potpuno izolirani od vanjskog svijeta (brr. 43-44), dok se samo biranje pape obavlja u Sikstinskoj kapeli (Sacellum Sixtinum) Apostolske palače (br. 50).

Kardinali izbornici, imajući pred očima jedino slavu Božju i dobro Crkve, mogu birati za papu nekoga između sebe, ali i nekoga izvan kardinalskog zbora, zapravo svakog katoličkog vjernika muškarca, ako ga smatraju prikladnijim od drugih da plodonosno i korisno predvodi opću Crkvu (br. 83). Dakako, ako bi za papu bio izabran obični katolički vjernik koji nema svetog reda, on prije ulaska u službu mora biti zaređen za svećenika i posvećen za biskupa.


4. Način biranja pape


U prošlosti su prihvaćana tri načina biranja pape: po nadahnuću (per inspirationem); po nagodbi (per compromissum); tajnim glasovanjem (per scrutinium). Ivan Pavao II. je smatrao da način biranja treba revidirati i odlučio da otpadaju biranja po nadahnuću i nagodbom, a jedini način kako izbornici mogu očitovati svoj glas u izboru pape je tajno glasovanje pomoću listića (uvodne napomene i br. 62).


5. Početak biranja


Nakon što Apostolska Stolica bude zakonito ispražnjena, kardinali izbornici koji se nalaze u Rimu trebaju čekati petnaest dana da stignu odsutni, s tim da kardinalski zbor ima ovlast anticipirati početak konklava ako se utvrdi da su svi kardinali izbornici prisutni,[10] a može zbog teških razloga odložiti početak izbora za nekoliko dana, ali izboru treba pristupiti najviše kroz 20 dana od početka ispražnjenosti Apostolske Stolice (br. 37).

Prije izbora kardinali izbornici sudjeluju u bazilici sv. Petra u Vatikanu na euharistijskom slavlju s votivnom misom za izbor pape (pro eligendo Papa), po mogućnosti u jutarnje vrijeme (br. 49). U prikladan popodnevni sat istoga dana iz Pavlove kapele u Apostolskoj palači u svečanoj procesiji, pjevanjem Veni Creator i zazivanjem pomoć Duha Svetog, kardinali izbornici se upućuju u Sikstinsku kapelu Apostolske palače, mjesto odvijanja izbora, a u procesiji, prema odredbi koju je dopunio Benedikta XVI.; sudjeluju također vice-komornik, generalni preslušatelj (auditor) Apostolske Kamere i dva člana iz svakog zbora Apostolskih protonotara, prelata preslušatelja Rimske Rote i prelata klerika Apostolske Kamere[11] (br. 50). Pošto polože zakletvu i obećaju i obvežu se da će u izboru pape vjerno i skrupulozno obdržavati propise konstitucije Ivana Pavla II. Universi Dominici Gregis, da će svaki od njih, koji bude izabran, vjerno vršiti pastirsku službu u Crkvi, utvrđivati i braniti duhovna i vremenita prava kao i slobodu Svete Stolice, čuvati tajnu o svemu što se na bilo koji način tiče izbora rimskog prvosvećenika, da nikada neće pružiti podrške ili naklonosti miješanju, protivljenju ili bilo kojem drugom obliku uplitanja kojim bi svjetovna vlast ili bilo koja skupina osoba ili pojedinci htjeli miješati se u izbor rimskog prvosvećenika (brr. 52 i 53). Kada i posljednji kardinal izbornik položi svoj dio zakletve, magistar papinskih liturgijskih slavlja oglasi: Svi napolje (extra omnes), i svi koji ne pripadaju konklavi napuštaju Sikstinsku kapelu, a ostaju samo spomenuti magistar papinskih liturgijskih slavlja i duhovnik koji će kardinalima izbornicima održati razmatranje o veoma teškom zadatku koji je pred njima i o nužnosti da postupaju s ispravnom nakanom za dobro opće Crkve, imajući pred sobom samo Boga (br. 52). Nakon održanog razmatranja Sikstinsku kapelu napuštaju i duhovnik koji je držao razmatranje i magistar papinskih liturgijskih slavlja. Dekan kardinalskog zbora ili tko ga zamjenjuje pita zbor: može li se započeti s postupkom biranja ili treba prije što razjasniti glede odredaba i načina biranja. Ako po sudu većine izbornika ništa ne priječi da se započne s postupkom biranja, odmah se pristupa biranju koje se vrši tajnim glasanjem – per scrutinium (br. 54).


6. Tijek izbornog postupka – tri faze


Postupak glasovanja odvija se u tri faze. Prva, koja se može nazvati preskrutinij (antescrutinium), obuhvaća sljedeće radnje: 1. priprema glasačkih listića koju vrše ceremonijeri pozvani u aulu skupa sa sekretarom kardinalskog zbora i magistrom papinskih bogoštovnih slavljenja[12] i dijeljenje listića, po dva ili tri svakom izborniku; 2. izvlačenje kockom između svih kardinala izbornika trojice brojača glasova (scrutatores), trojice skupljača glasova od bolesnih izbornika (infirmarii) i trojice revizora (recognitores) (br. 64).

Druga faza, stvarno glasovanje (scrutinium), sastoji se od: 1. polaganja glasačkih listića u posebnu posudu; 2. miješanja i brojanja glasačkih listića; 3. pregledavanja glasačkih listića (br. 66).

Treća i posljednja faza, postskrutinij (post-scrutinium) obuhvaća: 1. prebrojavanje glasova; 2. provjeru glasova; 3. spaljivanje glasačkih listića (br. 70).

Svaka od navedenih faza i radnji koje obuhvaćaju detaljno su opisane u konstituciji (brr. 63-73). Ovdje ih neću potanje prikazivati.

Nakon što izbornici polože propisanu zakletvu i duhovnik im održi razmatranje, istoga dana poslije podne može se obaviti prvo glasovanje. Ako nitko ne bude izabran, a za izbor rimskog prvosvećenika traže se dvije trećine glasova računajući prisutne izbornike, a u slučaju da broj prisutnih kardinala izbornika nije djeljiv na tri jednaka dijela, za izbor se traži jedan glas više (br. 62), sljedećih dana obavljaju se po dva glasovanja ujutro i poslije podne (br. 63). Kada prođu bez rezultata glasovanja kroz tri dana, ona se obustavljaju za jedan dan s ciljem da se napravi pauza za molitvu i razgovor među glasačima i da prvi kardinal iz reda đakona održi kratki duhovni nagovor. Biranje se zatim nastavljaju, a poslije sedam glasovanja, ako nitko ne bude izabran, pravi se druga pauza za molitvu, razgovor i nagovor kardinala prvog iz reda prezbitera. Slijedi niz od sedam novih glasovanja, i ako se ni tada ne postigne uspjeh slijedi nova jednodnevna pauza za molitvu, razgovor i nagovor prvog kardinala iz reda biskupa, te se nastavlja s biranjem u sedam novih glasovanja (br. 74). Ako papa ni tada ne bude izabran, kardinal komornik poziva izbornike da iznesu svoje mišljenje o daljnjem postupanju. Prema odredbi u konstituciji Ivana Pavla II., ima se postupiti kako apsolutna većina odluči, s tim da se za valjanost izbora ne odstupi od traženja ili apsolutne većine glasova ili da se glasa samo o dva imena koja su u neposrednom prethodnom glasovanju dobili većinu glasova (br. 75). Tu je odredbu, međutim, papa Benedikt XVI. izmijenio tako što je odredio da se u glasovanjima koja će uslijediti može birati između dva imena koji su dobili najveći broj glasova u prethodnom glasovanju, i da za valjan izbor nije dovoljna apsolutna nego se traži kvalificirana (dvotrećinska) većina glasova prisutnih izbornika.[13]


7. Prihvaćanje i proglašavanje izbora


Kad netko bude izabran za papu, kardinal dekan kardinalskog zbora ili prvi po redu i starosti poziva u izbornu salu sekretara kardinalskog zbora, magistra papinskih bogoštovnih slavljenja i dvojicu ceremonijera,[14] te izabranoga upita: „Prihvaćaš li kanonski izbor za vrhovnog svećenika?“, i kad dobije potvrdan odgovor dalje pita: „Kako hoćeš da te se zove?“ Tada magistar papinskih liturgijskih slavlja u svojstvu bilježnika, i uzevši kao svjedoke dvojicu ceremonijera, sastavlja ispravu o prihvaćanju izbora novog pape i o imenu koje je uzeo (br. 87). Izbor novog pape objavljuje se puštanjem bijelog dima iz Sikstinske kapele, a svaki put nakon glasovanja, ako papa nije izabran pušta se crni dim.

Poslije prihvaćanja izbora, izabrani koji je već primio biskupsko posvećenje postaje rimski biskup, papa i glava Biskupskog zbora i stječe punu i vrhovnu vlast u općoj Crkvi; a ako je lišen biskupskog karaktera, treba odmah biti posvećen za biskupa (br. 88). Kad se obave druge formalnosti koje predviđa Ordo rituum conclavis, kardinali izbornici pristupaju novoizabranom papi da mu izraze poštovanje i poslušnost, a potom prvi od kardinala đakona objavljuje s lože vatikanske bazilike narodu koji je na Trgu sv. Petra u iščekivanju: Imamo papu (habemus papam), naime da je papa izabran, i koje mu je ime (br. 89). Odmah iza toga novoizabrani papa se pojavljuje u papinskom ornatu i s lože vatikanske bazilike podjeljuje apostolski blagoslov gradu Rimu i svijetu (Urbi et Orbi).


Neke zanimljivosti iz povijesti vezane za izbor papa


  • Za papu je tijekom povijesti izabrano čak 97 Rimljana, prvi je bio sv. Anaklet (80.-92.), a posljednji među njima bio je Pio XII. (1939.-1958.).
  • Porijeklom iz Dalmacije bili su pape sv. Gaj (283.-296.) i Ivan IV. (640-642.).
  • Prvi koji se povukao sa službe bio je sv. Poncijan (230.-235.).
  • Prvi koji je nakon izbora za papu ime Merkurije zamijenio u Ivan II. (533.-535.).
  • Lav VIII. (963.-965.) je bio laik u vrijeme izbora za papu.
  • Hadrijan V. (1276.) je umro prije biskupskog posvećenja.
  • Celestin V. (1294.) povukao se s papinske stolice u eremitski život.
  • Urban VI. (1378.-1389.) posljednji je papa koji nije bio kardinal.
  • Grgur XIII. (1572.-1585.) uveo „gregorijanski kalendar“.
  • Najkraći pontifikat bio je pape Urbana VII. (1590.), trajao svega 12 dana.
  • Ivan Pavao II. (1978.-2005.) prvi je papa netalijan poslije 1523.
  • Papa Franjo (2013.- ) prvi je papa iz Amerike (Južne).
  • U prošlom i u ovom stoljeću najbrže je izabran papa Pio XII. (1939.-1958.), 2. ožujka 1939., drugog dana konklava, u 3. glasovanju; Ivan Pavao I. (1978.) izabran 26. kolovoza 1978., drugog dana konklava, u 4. glasovanju; Benedikt XVI. (2005.-2013.) izabran 19. travnja 2005., drugog dana konklava, u 4. glasovanju; papa Franjo (2013.) izabran 13. ožujka 2013., drugog dana konklava, u 5. glasovanju; Pavao VI. (1963.-1978.) izabran 21. lipnja 1963., trećeg dana konklava, u 6. glasovanju; papa Pio X. (1903.-1914.) izabran 4. kolovoza 1903., četvrtog dana konklava, u 7. glasovanju; Ivan Pavao II. (1978.-2005.) izabran 16. listopada 1978., trećeg dana konklava, u 8. glasovanju; Benedikt XV. (1914.-1922.) izabran 3. rujna 1914., četvrtog dana konklava, u 10. glasovanju; Ivan XXIII. (1958.-1963.) izabran 28. listopada 1958., četvrtog dana konklava, u 11. glasovanju; a Pio XI. (1922.-1939.) izabran 6. veljače 1922., petog dana konklava, u 14. glasovanju.

[1] B. Kurtscheid, Historia Iuris Canonici, Historia Institutorum, Romae, 1941, I, str. 134-135 i str. 234-238.

[2] Nikolan II., In nomine, Gracijanov dekret: c. 1, D. 23; B. Kurtscheid, n. d., str. 237.

[3] Aleksandar III., Licet de vitanda, Dekretali Grgura IX: c. 1, X 2, 6.

[4] Grgur X., Ubi periculum, G. Alberigo, et alii, Conciliorum Oecumenicorum Decreta, EDB Bologna, 1996., str. 314-322. 

[5] G. Alberigo, n. d., str. 445-446.

[6] G. Alberigo, n. d., str. 494-495.

[7] G. Alberigo, n. d., str. 600-601.

[8] Pio X., Konst.: Vacante Sedis Apostolica, 25. prosinca 1904., u: Pii X P. M. Acta, III (1906), str. 239-288; Pio XI., Konst.: Quae divinitus, 25. ožujka 1935., AAS 27 (1935), 4, str. 97-113; Pio XII., Konst.: Vacantis Apostolicae Sedis, 8. prosinca 1946., AAS 38 (1946), 3, str. 65-99; Ivan XXIII., MP: Summi Pontificis electio, 5. rujna 1962., AAS 54 (1962), 11, str. 632-640; Pavao VI., Konst.: Romano Pontifici eligendo, 1. listopada 1975., AAS 67 (1975), 11, str. 609-645.; Ivan Pavao II., Konst.: Universi Dominici gregis, 22. veljače 1996., AAS 88 (1996), 4, str. 305-343.

[9] Benedikt XVI., MP: Constitutione apostolica, 11. lipnja 2007., AAS 99 (2007), 9, str. 776-777.; Benedikt XVI., MP: Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105 (2013), 3, str. 253-257.

[10] Ovo o anticipiranju je odredba Benedikta XVI.: Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105 (2013), 3, str. 253.

[11] Benedikt XVI.: Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105 (2013), 3, str. 255.

[12] Sekretar kardinalskog zbora i magistar papinskih bogoštovnih slavljenja pridodani odredbom Benedikta XVI., Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105(2013), 3, str. 256.

[13] Benedikt XVI., Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105 (2013), 3, str. 256-257.

[14] Pozivanje u izbornu aulu sekretara kardinalskog zbora i magistra papinskih bogoštovnih slavljenja je po odredbi Benedikta XVI., Normas nonnulas, 22. veljače 2013., AAS 105 (2013), 3, str. 257.