»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Birokratsko kršćanstvo


U rječniku političke korektnosti izričaji poput izražavanja zabrinutosti ili pomnog praćenja razvoja događaja ili izražavanje blizine su bezlične značenjske formulacije kojima je svrha da se ništa aktivno i stvarno ne čini i ne mijenja. Bezlični rječnik bez aktivnog odnosa prema stvarnosti površno je opravdanje za nerad, nečinjenje i izbjegavanje odgovornosti. U slučaju nasilja i ubojstava politički se korektno izražava zabrinutost da se ne bi aktivno djelovalo u sprječavanju zločina. U slučaju progona i zlostavljanja neistomišljenika pomno se prati razvoj događaja da se ne bi moralo ništa praktično činiti da se pomogne. U slučaju prirodnih katastrofa i stradanja velikog broja ljudi deklarativno se izražava blizina da se ne bi moralo materijalno pomagati stradalima.

Bezlični i dvolični rječnik političke korektnosti koji se svodi na čuvanje privilegija i sprječavanja bilo kakvih promjena, iz nekog razloga o kojemu bi se moglo i ozbiljnije istraživati, nije zaobišao niti kršćanstvo niti Crkvu. Iako je veći dio djelovanja Crkve praktičan i karitativan, u nekim okolnostima gdje politika dominira nad religioznim i vjerničkim životom i u Crkvi se koristi jezik političke korektnosti kako se ne bi stvari mijenjale ili barem kako se ne bi jasno i istinito progovorilo o čemu se radi. Na progone i ubojstva kršćana u Crkvi se nekad poput zbora „politički korektnih“ pjevača javljaju glasovi koji izražavaju zabrinutost, pomno prate razvoj događaja ili izražavaju blizinu progonjenim kršćanima, ali ili ništa ne žele učiniti ili se ne usude progone kršćana nazvati pravim imenom: nasilje i ubijanje.

Politička korektnost u Crkvi kao politički mehanizam tumačenja stvarnosti kršćanskog života i života kršćana potamnjuje stvarnost i stvarnu narav teškoća i patnji kršćana i njihovih zajednica u nekim dijelovima svijeta. Ne bez utemeljenja to ostavlja neugodan okus u ustima onih koji od Crkve i onih koji ponekad zauzimaju najvažnija i najmoćnija mjesta u njoj očekuju da barem stvari nazovu pravim imenom i ne skrivaju se iza bezličnog jezika praznih izraza i ispraznih formulacija.

I dok se Crkva u svom duhovnom i religioznom poimanju stvarnosti ne ustručava svoga teološkog i vjerničkog jezika, u društvenoj stvarnosti ponekad se zarobljava jezikom političke korektnosti koji umanjuje i podriva autentičnost njezinog teološkog i vjerničkog govora. Događa se da se toliko govori i teološki piše o poteškoćama i problemima kršćana svuda u svijetu, ali kada taj teološko-vjernički govor treba pretočiti u kritiku i otpor prema političko-društvenoj stvarnosti, nastup Crkve se svede na politički jezik izražavanja zabrinutosti, pomnog praćenja razvoja događaja i izražavanja blizine.

Odakle strah i bojazan nazivati recimo progone kršćana nasiljem i zločinom, ili otimanje vjerskih objekata otimačinom, a „katoličke“ političare ogrezle u korupciji, kriminalu i zloupotrebama kriminalcima? Pojavljuje se jedno novo kršćanstvo na obzoru. Bezlično, neautentično, isprazno, površno, podložno političko-društvenim zloupotrebama kroz jezik političke korektnosti nesposobno za bilo kakav ozbiljan i stvaran prijenos autentičnog navještaja evanđeoske poruke. Sva bezličnost, ispraznost, površnost i podložnost političko-društvenoj interpretaciji stvarnosti može se sažeti u izraz birokracija iz čega proizlazi i dosad neistraženo, ali osjetno prisutno u Crkvi birokratsko kršćanstvo.

Birokratsko kršćanstvo ne govori o zaposlenicima u Crkvi, njihovom radu, djelovanju. Birokratsko kršćanstvo je jezični odnos prema političkoj, društvenoj i socijalnoj stvarnosti kršćana koje je istovremeno od njih toliko udaljeno da je nesposobno unijeti se u stvarnu situaciju i probleme pojedinih kršćana i njihovih zajednica. Kao jezični fenomen, birokratsko kršćanstvo se izražava suhoparnim i nesadržajnim formama korektnog izražavanja i pisanja i svoje formulacije preuzima iz političkog jezika, a ne iz teološkog i vjerničkog iskustva Crkve, pa je ono prije svega jezično-politički fenomen koji svojim djelovanjem, nastupom i izražavanjem utječe i na stvarnost Crkve.

Simbol takvog „uplitanja“ političkog poimanja stvarnosti u teološko i vjerničko gledanje na svijet i čovjeka je ponekad „birokrat“ koji o stvarnom, autentičnom i fizički opipljivom stradanju i progonu kršćana govori jezikom isključenim iz stvarnosti njihove patnje tako što izražava zabrinutost, pomno prati situaciju i izražava svoju blizinu stvarnim progonjenim i ubijenim kršćanima, čime se zaključuje njegovo djelovanje u odnosu na njih i njihova stvarna stradanja.

Birokratsko kršćanstvo kao jezični pokušaj iskrivljavanja stvarnosti kakva ona stvarno jest teološki i vjernički govor o evanđeoskoj poruci i navještaju svodi na neiskrene i neistinite izraze i izričaje koji samo služe da se podrži nečije izražavanje zabrinutosti jer je negdje stvarno i fizički ubijeno nekoliko stotina ili tisuća kršćana. „Birokrat“ koji bi se našao u ulozi milosrdnog Samarijanca izrazio bi zabrinutost zbog napada na nevina čovjeka, pomno bi pratio razvoj događaja, dakle pustio da ga razbojnici premlate i eventualno ubiju i na kraju bi izrazio svoju blizinu tako što bi se nagnuo nad ranjenog i nastavio dalje zadovoljan što je izrazio zabrinutost, pomno pratio razvoj događaja i iskazao svoju blizinu. Još će to nazvati autentičnim kršćanskim i kristovskim stavom ostavljajući pri tom ranjenog da umre ili da mu pomogne netko tko istinski razumije evanđeosku poruku i njezine zahtjeve.

„Birokrat“ pomno prati razvoj događaja i ekonomiju spasenja u Novom Zavjetu. Pomno prati razvoj događaja oko Isusovog javnog djelovanja, izražava zabrinutost kada Isusa hvataju i bičuju i na kraju izražava blizinu Isusu dok stoji podalje od križa. Ni u jednom trenutku „birokrat“ ne pomišlja da se umiješa i nešto učini za Isusa. Za Veroniku koja prema tradiciji pruža Isusu rubac, za Šimuna Cirenca koji Isusu pomaže nositi križ, za vojnika koji mu pruža ocat, smatra da su postupili politički nekorektno.

Birokratsko kršćanstvo udaljavajući jezik teologije i vjere od stvarnosti kršćanskog života i življenja, samog kršćanina udaljava od stvarnosti njegove braće i sestara. Pretvara ga u bezličnog formalista i teološko-vjerničkog beskičmenjaka, kojemu je najvažnije da govori, ali da ne mora kršćanski autentično, stvarno i praktično činiti i djelovati i stvarnost nazivati pravim imenom bez iskrivljavanja. Jezično čistunstvo birokratskog kršćanstva svedeno na prazne frazeme i frazeologiju, njegova neutralnost i politička korektnost u odnosu prema stvarnoj i opipljivoj problematici stvarnih kršćana pomalo je „obljutavila“ poruku koja treba biti „sol zemlje“ i „svijetlo svijeta“.

Evanđeoska poruka nije uvijek ugodna, milosrdna i simpatična, dapače ona zahtijeva da se stvarnost i ono što se događa opisuje ponekad brutalno i surovo što je ponekad u proturječju s infantilnim političkim jezikom izražavanja zabrinutosti i pomnog praćenja događaja. Nije baš evanđeoski i kršćanski političko-frazeološki izraziti zabrinutost, pomno pratiti razvoj događaja i izraziti blizinu i ne učiniti apsolutno ništa  za kršćane i kršćanske zajednice koje su žrtve nasilja i ubojstava. Još je gore i dvoličnije kada se nasilja i ubojstva kršćana po svijetu naziva praznim i neodređenim formulacijama koje iskrivljuju ponekad tešku i surovu stvarnost njihove patnje i umiranja.

Birokratsko kršćanstvo i s njim povezani „birokratski“ izražavatelji zabrinutosti, pomni pratitelji razvoja događaja i ne-empatični iskazivači blizine, i samom Isusu zamjere da nije bio politički korektan kada je udarac sluge velikog svećenika nazvao udarcem pitajući ga zašto si me udario. Isus je valjda, kao i oni, trebao izraziti zabrinutost, pomno pratiti razvoj događaja i iskazati blizinu sluzi.  Isus je učinio najgore. Nazvao je stvari pravim imenom i time sebe isključivo iz budućeg svijeta kršćanskih „birokrata“, birokratskog kršćanstva i njihovog „birokratskog“ evanđelja u kojemu je najvažnije iskrivljavati stvarnost, ne nazivati stvari pravim imenom i „gurati sve pod tepih“. I ne čineći apsolutno ništa izražavati zabrinutost, pomno pratiti razvoj događaja i izražavati blizinu stvarnosti, životu i življenju onih kršćana kojima je ostao gorak okus u ustima od silne zabrinutosti, pomnog praćenja i blizine koja ništa stvarno, konkretno i opipljivo nije učinila za njih, nego je, da stvar bude gora, njihovu surovu i brutalnu stvarnost toliko iskrivila da su svi „birokrati“ zadovoljni i ispunjeni jer su izrazili svoje politički korektne misli, a da pri tom nisu učinili ništa. Dapače, i nije trebalo učiniti ništa jer birokratsko kršćanstvo ponekad toliko iskrivi stvarnost kršćana i njihovog življenja da se praktična pomoć i djelovanje smatra nekorektnim, dok se izražavanje zabrinutosti i pomno praćenje događaja i izražavanje blizine smatra autentično evanđeoskim djelom milosrđa.

Iako barem za one koji još vjeruju svojim očima i čitaju Evanđelja u prispodobi o Samarijancu i Isusovom mučenju i umiranju nema ništa političko korektno i iskrivljeno, nego je sve brutalno i surovo, ali time daleko stvarnije i autentičnije od nekog suvremenog „birokratskog“ Samarijanca koji iskrivljuje stvarnost, njezinu surovost i brutalnost od koje ni Evanđelja nisu oslobođena, makar je Isus bio najmilosrdniji Samarijanac za kojega znamo. Ali nije bio nimalo politički korektan u njezinom opisivanju i razumijevanju. Niti je stajao sa strane politički korektno ne čineći apsolutno ništa isključen i udaljen od stvarnosti i stvarnog čovjeka i njegovih patnji izražavajući zabrinutost, pomno prateći razvoj događaja i iskazujući blizinu.