Biti posvećeni u istini – razmišljanje uz 7. vazmenu nedjelju (B)

Čitanja: Dj 1,15-17.20a.20c-26; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; 1Iv 4,11-16; Iv 17,11b-19

Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta, postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu i, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, a ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.

Nije rijetkost da roditelji razviju neku vrstu posesivne ljubavi i krivog zaštitničkog odnosa nad svojom djecom i nikada im ne dopuste da budu zreli ljudi s punom odgovornošću za svoj život, a napose im ne dopuštaju nikakvu vrstu odvajanja i osamostaljenja, ni fizičku, ni duhovnu, ni misaonu. Roditeljima, međutim, najveća milost i dar mogu biti odgojena djeca, to jest djeca koja su prihvatila sve pouke i odgojne smjernice i po njima se ravnaju. Roditelj može biti ponosan ne zato što svoje dijete ima pod nekom fizičkom kontrolom, već ako ono živi u skladnu s ispravnim načelima i vrijednostima. Danas nije rijetkost da roditelji djeci učine sve, opskrbe ih za budućnost zemaljskim dobrima, ali ih ne učine kvalitetnim ljudima i kao da ih podcjenjuju i sumnjaju bi li oni sami bili kadri nešto steći i u životu se probijati. S druge pak strane roditelj zanemari ili previdi da njegovo dijete nema više isti vrijednosni sustav, već se uredno ‘moderniziralo’ odbacivši stare vjerske vrijednosti, te prezire vjeru, odbacuje duhovna načela i podsmjehuje se vjerskom život svojih roditelja, zaboravljajući da su roditelji bilo sposobni, samozatajni, sebedarni upravo zahvaljujući vjeri koju su imali i u kojoj se sebe davala pa i kroz zemaljska dobra.

Isus ne želi da se njegovim učenicima dogodi nešto slično, već ih odgaja i priprema za samostalan život na zemlji. Ni u jednom trenutku nije ni mislio da će ostati cijelo vrijeme s njima, da će morati raditi sve za njih ili umjesto njih, već je od prvoga dana njih htio osposobiti za svjedočki i samostalan život na zemlji. Taj samostalan život trebao je biti život sukladan njegovoj riječi, to jest istini koju im je predao i ljubavi kojom ih je spasio i otkupio. Isus nije htio da oni budu ovisni o njemu u izvanjskom življenju, a da zastrane s obzirom na vrijednosti i vjernost Bogu. Naprotiv, on ih je tjelesno napustio, ali im je u srce utisnuo neizbrisivi biljeg svoje istine i ljubavi. Zato je i sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici jasno rekao da Boga nikada nitko nije vidio. Jednako tako i Isus kao pravi Bog i nije mislio ostati vezan uz jedan prostor i jedno vrijeme u kojemu se utjelovio, već je posvetio svako vrijeme svojom božanskom prisutnošću. U tom smislu Isus je naučio njih da žive zrelo uz pomoć njegove milosne prisutnosti, svjestan da on ostaje u njima ako ga istinski ljube i ako su cjelovito usvojili njegovu riječ. Preko svoje istine on ostaje s njima povezan otajstveno. Ta otajstvena veza s njime može i treba biti vrlo snažna, poput veze djeteta s roditeljem, koja nije samo biološka, već je nadasve duhovna veza roditelja-odgojitelja koji odgaja svoje dijete za samostalan život u istini i kreposti.

Upravo zato je Isus molio Oca da ih sačuva u svome imenu i da ih posveti u istini. To znači da je molio Oca da tako snažno utisne svoje ime u njih da ih obilježi i prožme svetošću svoga imena, kako bi bili nošeni tim neponovljivim iskustvom. To jest, da budu posvećeni riječju istine koju su primili, tako da od nje žive i da se od nje ne odmiču, jer im ona jamči povezanost s onim tko ju je izgovorio. Život po usvojenoj istini je život dostojan Istine od koje su je čuli i pozvani su živjeti temeljeći svoje živote na njoj. Time pokazuju pravu zrelost, jer tada će znati birati po Božju snagom njegova Duha, a da im Bog ne mora svaku stvar zapovjediti. Dovoljno je da ih prožme istinom i ljubavlju i da oni sami od tog trenutka mogu djelovati kao prava njegova djeca – zrelo, odgovorno i ispravno, s osjećajem da je živi Bog u njihovim srcima. Zato je Isus živio za taj trenutak da doživi da su posvećeni u istini, da mogu s osjećajem punine živjeti od njegove riječi i da je s osjećajem zadovoljstva mogu naviještati, ne na umjetan i usiljen način, nego doista osjećajući da je njihov Učitelj u njihovim srcima i da on govori iz njih svaku riječ koju izgovore.

Za zrelost takve odgovornosti Isus je odgajao svoje učenike i odgaja i nas danas. Po utisnutoj istini i ljubavi on je živ u našim srcima te nas šalje u svijet da naviještamo radosnu vijest svim ljudima. Budimo ponosni na posvetu u istini i ljubavi kojom smo obilježeni i radosno svjedočimo darove kojima smo obdareni. U duhu i milosti budimo jedno sa svojim Gospodinom, jer ćemo se time najbolje sačuvati od mržnje i ugroza svijeta, a ujedno ćemo biti najbolji suradnici njegova poslanja u svijetu.