Blaga i ponizna srca
Komu ide evanđeoska objava?
»U ono vrijeme reče Isus: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti’« (Mt 11,25-27).
Tu molitvenu misao donosi i sv. Luka uključujući i Treću Božansku Osobu: „U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom“ (Lk 10,21), jedinstven izričaj u Novom Zavjetu. Bibličari ističu da je ova molitva koju Matej donosi najdulja od svih Isusovih molitava u sinoptikâ; Ivan je apostol posvetio cijelo 17. poglavlje Isusovoj molitvi. Matej u svom Evanđelju vidi pet puta Isusa u molitvi, uglavnom na samotnu mjestu, a Luka čak 11 puta prikazuje Isusa molitelja, a od njega dva puta doznajemo i sadržaj Isusove molitve: Jednom moli za Petrovu vjeru da ne malakše i da, obrativši se, utvrđuje braću svoju (22,32), a drugi put u Getsemaniju: „Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!” (22,42).
Slavim te… Hebrejska riječ barak koju obično prevodimo blagoslivljam, znači također: priznajem, zahvaljujem, slavim, hvalim, uključujući sve bogatstvo onoga komu se Isus obraća.
Oče – Abba. Istodobno uz onaj gotovo tepajući dječji zov tate, ćaće u punom povjerenju, ljubavi i klicanju, Isus odmah spominje božansku svemoć: Gospodaru neba i zemlje. Uočimo da sv. Matej u spomenutim dvjema rečenicama čak pet puta spominje riječ Otac.
Ovo. Ili ove stvari, novosti, evanđeoske objave, Isusove božanske pouke, milosti, darovi, sve što nosi spasenje i daje se onima koji su otvorena i dobrohotna srca.
Mudro-umni i maleni. Dvije su misli koje se tiču Oca na nebesima, Sina njegova na zemaljskom putu i nas ljudi kojima je potrebno spasenje. Prva, suprotnost između „mudro-umnih“, s jedne strane, i „malenih“, s druge strane, s obzirom na Božju objavu. „Mudri i umni“ bili bi oni koji su pokupili intelektualne vijesti pa onda puni uznositosti zbog čega im drugi ne mogu ni blizu pristupiti. Bog takve oholice umišljene s njihovih prijestolja obara, jer im ništa od svoga božanskoga života i otajstva ne otkriva. Mogli bi ti umni i mudri ovoga svijeta biti pismoznanci, farizeji i slični saduceji… Mudri su se umislili u svojoj umnosti i umudrili u svojoj umišljenosti da su uvjereni da njima ne treba ništa drugo doli vlastite umne snage s pomoću koje se, pelagijevski rečeno, postiže vječno spasenje.
A na drugoj su strani „maleni“, poput djece, a mogu to biti i odrasli koji se ne uznose zbog svojih skromnih umnih spoznaja nego su Bogu zahvalni zbog milosnih objava u srcu koje im Bog otkriva. Prema tomu ti maleni ili odrasli nazivaju se također jednostavnima, poniznima koji imaju djetinju iskrenost, otvorenost, povjerenje, zahvalnost, poslušnost. I kao da ovih evanđeoskih malenih, kojima je Bog objavio božanske stvari, ima puno više od onih neevanđeoskih mudrih umnika kojima je sve to sakriveno.
Oholi brijeg i skromno podnožje. Negdje je netko nekom prilikom izrazio humorističkim crtežom tu Isusovu uzrečicu o „mudrima“ i „malenima“. Na jedan se brijeg uspelo nekoliko umnih učenjaka, punih samopouzdanja (recimo bogoslovaca, koji stalno pomalo rehabilitiraju arijevske, pelagijevske i druge krivovjerne ideje). Svaki od njih ponosno stoji na naslaganim svescima svojih nabujalih knjiga. I svaki se okrenuo prema jednoj strani svijeta, leđima jedan prema drugomu, i stavio desnicu iznad očiju radi sunca ne bi li lakše ugledao koju istinu koja mu se iz galaksije ukazuje i koju bi on prvi objavio, in exclusiva. A u podnožju brijega maleni sedmogodišnji Ivica i Marica beru cvijeće, hvataju leptire i raduju se punim glasom. U jednom trenutku ukaže im se Gospa. Marica iznenada vrisne: A evo Gospe! A ona će im tiho: Samo vi berite, vi ste već našli, a oni gore na brijegu neka traže! Tako mudri umuju, a maleni se raduju.
A druga je misao u tekstu, središnja inače u kršćanstvu: Samo Sin zna tko je Otac i samo Otac zna tko je Sin. Razumije se da i Duh Sveti jednako zna i Oca i Sina. Ta je li zato Isus u početku molitve i uskliknuo u Duhu Svetom.
Isusov poziv
»Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako« (Mt 11,28-30).
Izmoreni i opterećeni. Na koje umorne Isus misli? Koje opterećene zove na okrjepu? Misli li na one koji su se umorili boreći se na podvornici s komadom škrte zemlje kojoj nebo ne daje na vrijeme kišu niti vlaga urod njezin da iz nje izvuku vreću žita ili košaru rajčica? Misli li na umorne koji rade u državnom poduzeću, u tvornici, u uredu, u domu zdravlja, u školi, programirajući kulturni, ekonomski i društveni boljitak obiteljske, mjesne i opće zajednice?
Prva nam biblijska stranica kazuje da je Bog stvorio i sposobnošću opremio čovjeka za rad, ali – zbog čovjekova grijeha – za znojan i naporan rad na njivi, u šumi, na cesti, uz bolesnika? Stvorio ga je, naravno, i za odmor. Zato je Bog odredio dan i noć. Dan da se po svjetlu radi, noć da se po mraku odmara i spava. Zato je odredio šest radnih dana u tjednu, da se sedmi odmori i Bogu posveti. Isus ne misli na taj odmor. On upućuje poziv onima koji su umorni u traženju istine i opterećeni u traganju za pravdom, životnom i vječnom, koji lutaju šumom ljudskih zabluda, obmana i besmislica.
Umorni u traženju istine. Dođite svi vi koji ste iscrpljeni u traganju za istinom Božjom koja spašava. Mi kršćani znamo i vjerujemo da sve naše traženje u konačnici završava u pronalaženju Isusa u Nazaretu ili u Jeruzalemu. On je na jednom obiteljskom primjeru – onoj dječačkoj zgodi u hramu – pokazao da ga treba tražiti ne samo svaki od nas kojemu je Bog zadao zadaću da ga u životu pronalazimo, nego su to morali činiti i Josip i Marija, majka njegova. I to tri dana, i jedva ga našli. I to je taj mučan i naporan posao oko traženja Isusa – Istine, Puta i Života; nastojanje oko pronalaženja Isusa ondje gdje čak ni roditelji nisu slutili da je on tu. Nije se Isus čudesno sakrio samo u hramu, u crkvi, u svetohraništu, u pšeničnu kruhu, pod prilikom vina i vode, u Svetom Pismu, u cijeloj čudesnoj prirodi, nego se još čudesnije utjelovio u ovo naše bijedno ljudsko tijelo, sakrio se u najsiromašnije, u najbolesnije, u najodbačenije. Hajde me, čovječe, traži, pronađi, otkrij i identificiraj, veli svakomu od nas.
Opterećeni u traženju pravde. Kada Isus kaže: Dođite umorni i iscrpljeni, misli i na umorne u traganju za pravdom Božjom na ovome svijetu. Misli na one koji se bore za to da ne caruje nepravda među braćom ljudima, svjesni da se ne grade neboderi vlastite sreće na temeljima nepravde prema drugima; da ne vlada nepravda u kući u kojoj treba kraljevati obiteljska ljubav. Tko traži pravdu, traži Isusa!
Kada Isus kaže: Dođite umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti, misli i na umorne u pokušajima da budu dobri, pa nekada im polazi, a nekada ne polazi za rukom, te se umore, zastanu, odustanu, dosadi im činiti dobro. Dosadi majci da bude majka. Dodijalo svećeniku svećeništvo pa napustio. Dodijalo redovnici redovništvo pa misli da će je svijet usrećiti. I umjesto da se obratimo Isusu, mi rješavamo na svoj način svoju muku.
Isusov jaram i breme. Isus govori o teretu, o bremenu i jarmu. Za Židove je religija bila težak teret, stotine otačkih predaja i tisuće pravila. Nemoguće je maknuti nogom a da ne nabasaš i ne pogaziš koji od tih zakona. “Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena” (Mt 23,4), govori Gospodin o ondašnjim farizejima. Isus poziva da se podvrgnemo njemu, da se ujarmimo u njegov zakon koji daje srcu slobodu, osobi ostvarenje, životu smisao.
Dođite svi vi koji ste opterećeni, pod teretom na plećima i leđima. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29). On kaže da je njegovo breme, njegov teret, njegov jaram ugodan, čak sladak (Mt 11,30). Bog nam je stvorio pleća da nose križ koji nam on usiječe u životu. Mi se bunimo protiv toga križa, a kada ga svojski prihvatimo, onda uviđamo da je po mjeri, jer Gospodin najbolje zna koji nam je križ najprikladniji i najučinkovitiji i koji vodi k spasenju.
Blaga i ponizna srca. Nitko od nas ljudi ne može postaviti sebe za primjer i uzviknuti: “Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim” (Mt 11,28). To je mogao reći samo Krist Gospodin upravo zato što je on ne samo pravi čovjek nego i pravi Bog, čovještvo i boštvo u jednoj Božanskoj Osobi.
Tko je blaga srca? Tko se ne zna rasrditi? – Isus se znade rasrditi. Sjećaš ga se iz hrama kada je ono vitlao bičem iznad trgovčevih glava i mjenjačevih stolova što Božju kuću pretvarahu u razbojničku špilju? Blaga ili krotka srca jest onaj tko je ublažio svoje srce, sredio mu osjećaje tako da je sve stavio pod kontrolu.
Tko je ponizna srca? Tko ne zna braniti svoje dostojanstvo? – Ne, ponizan je upravo onaj tko zna braniti i svoje i tuđe ljudsko dostojanstvo, čast, istinu, pravdu. Ponizno je dijete koje se ne pravi da je pametnije od svoje majke ili oca, koje je kadro učiti od oca i majke, makar roditelji i ne imali škole, osim one životne, a ne samo da uči od učitelja i vjeroučitelja. Isus je rekao: učite se od mene, od njegovih riječi, primjera i života. On je uzoran Učitelj nad učiteljima.