Srijeda, 27 siječnja

Blagdan krštenja Gospodnjega (B)

Isusovo krštenje, detalj - Pietro Perugino


RAZMIŠLJANJA UZ SVETOPISAMSKA ČITANJA


Iz 55,1-11


Polazeći od proširenja horizonta sve do univerzalnih razmjera u kojima će svjedoci biti i oni koji nisu pripadnici Izabranoga naroda, prorok Izaija izriče sjajni Božji poziv svima koji s Njim surađuju, bez obzira što se do sada međusobno nisu poznavali.

Gospodin im priprema neprocjenjivi dar – vječni savez milosti obećanih Davidu! Neusporedivu naklonost koju je uživao David sada će zadobiti mnogi sa istoga i zapada. Kao što je on bio svjedok narodima, tako će i nove sluge Gospodnje. Svrha jest potaknuti na obraćenje kako bi zvali Gospodina dok je blizu, kako bi bezbožnik ostavio svoj put u zlikovac svoje naume. Kako bi ušli u Njegovo smilovanje. Velika su ovo obećanja, uzvišena misija. Ona označava preokret svijeta, njegovu promjenu i ulazak u zajedništvo s Bogom. Početak Njegova kraljevanja nad narodima. Da će se to zaista ostvariti, jamči snaga i učinkovitost Njegove riječi. Stvarnost ovoga svijeta za nju je poput plodnoga tla u kojem će – bremenita Kraljevstvom – sigurno uroditi plodom.


1Iv 5,1-9


U drugom čitanju slušamo zaključnu dionicu Prve Poslanice sv. Ivana koja želi učvrstiti čitatelje u uvjerenju kako u doista postigli život u Sinu. Tome u prilog svjedoče tri karakteristike koje ih očituju rođenima od Boga: ljube Boga i braću, čuvaju zapovijedi i vjeruju da je Isus – Sin Božji! Time jasno daju do znanja da nadilaze standarde života koji živi, po ivanovsku shvaćen, svijet. Oni su pobijedili njegovu zavodljivost i snagu. Ničim se ne daju zaustaviti hodeći u vjeri u Sina. A zapravo, hode skupa s Njim koji je došao kroz vodu i krv utjelovljenja, ustrajao u uprisutnjenju Kraljevstva sve do prolijevanja vode i krvi iz svoga boka na križu te ih, konačno, ponudio kao izvore spasenja u sakramentima sv. Krsta i sv. Euharistije. Njegov život i djelo može se stoga smatrati uronjenim, krštenim u vodi i krvi. Primatelji Poslanice svojim životom pokazuju da su prionuli uz Njega i s Njime pobjeđuju svijet. Dar Duha kojeg im je udahnuo čini ih novim stvorovima novoga svijeta. Stoga i u Isusu i u njima Duh svjedoči o ovoj promjeni. O njoj svjedoče tragovi njihovih koraka koje ostavljaju upisanima na tlu ove povijesti koju mijenjaju u Božji svijet.


Mk 1,7-11


U evanđeoskom odlomku Isus se krštenjem stavlja u točno određenu povorku ljudi. Došao je sasvim blizu. Postao jedan među grešnicima! Stopljen do ne neprepoznatljivosti. Dotle da za sva vremena ostaje u svakom čovjeku blizak u točno određenom predjelu njegovog bića: u najdubljim sferama čovjekovog biti grešnik. Tu počinje svoje služenje. Izlazak iz vode zaokružuje znak pashalnog otajstva: nakon uranjanja u tamnu stranu čovjekovog postojanja, pojavak iz vode obećava novi život u koji će – opet solidarno – povesti čovjeka s kojim se svezao. Silazak Duha nad vode Jordana i na Slugu daje naslutiti početak novog stvaranja – obnavljanja lica zemlje – pa i čovjeka u dostojanstvu njegova čovještva. Tu počinje Isusovo služenje koje će završiti osudom na smrt. A nad njom će bljesnuti Očeva presuda kojom će Sinu dati život i uskrisiti Ga.

Radosna je vijest da Isusov put od znaka do stvarnosti nije samo Njegov. Kada bude stvarno umirao, neće biti sam nego – kaže sv. Pavao – s Njim su svi umrli i svi će s njim krenuti u novost života. Duh koji je vodio Njegov hod među ljudima od sada je i čovjekov suputnik kada hodi putem Sina Božjega. Stoga sjedinjen s Kristom u krštenju, svaki je krštenik dionik Očeve riječi: u tebi mi sva milina! Ovdje vidimo definiciju Božje milosti: prije nego što napraviš bilo što, kakav jesi i zbog toga što jesi – raduješ me! I to prije negoli odgovorim, prije negoli sam dobar ili ne, bez ijednog drugog razloga osim nezasluženosti Božje, jer milost je milost a ne račun ili zasluga ili postignuće… (E. M. Ronchi)

Time što Otac izriče svoju naklonost prema Sinovom životnom putu jasno je osuđeno čovjekovo robovanje egoizmu i tendenciji za iskorištavanjem drugih. Cijeli sklop društveno-ekonomskih i političkih odnosa u kojima se čovjeka stavlja u podređeni položaj, u kojima ga se eksploatira i čini predmetom obmana i manipulacija – u svakom pa i religioznom smislu – jest Isusovim putem, koji počinje krštenjem i Očevim proglasom odobravanja, jasno i nedvosmisleno osuđen. Svaka institucija i zajednica koja prelazi preko čovjeka radi nekakvih „viših“ interesa i strategija Isusovim krštenjem biva u svojoj hipokriziji razobličena i demontirana: čovjek, konkretni, u svom sivilu povijesnog nesnalaženja i monotonije, u nemoći pred bijedom i grijehom, baš onaj koji stoji u jordanskoj vodi pun iščekivanja – baš on je najviši Očev interes! Za tog čovjeka On daje Sina; u Njegovim je očima vrijedan Onog najmilijeg što ima. Da, Bog je tako ljubio svijet

Ako je Isusovo krštenje vodom najava kasnijeg krštenja krvlju na križu, što drugo znači biti kršten negoli nasljedovati posvećenost i nježnost kojom Otac, Sin i Duh Sveti pohađaju čovjeka u korijenu njegova postojanja? Zar ne upijati njihova Duha i oslobađati od nehumanosti i beznađa kojima ga pritješnjuju razni ideološki i interesni centri? U mjeri u kojoj čuva i živi dar Božje posvećenosti čovjeku, Crkva se i sama pridružuje Isusovom krštenju-uranjanju u čovjekovu bijedu. Premjeriti talog povijesti! Da, u zaglušujućoj buci Crkvi danas nije dovoljno da kaže riječ. Treba ići dalje. Nadu će pružiti tek ako u sebi pobijedi stari i čovječanstvu pokaže početke novoga svijeta. Ljubav i zajedništvo koji ga podižu.