Četvrtak, 2 prosinca

Blagdan sv. Ćirila i Metoda u Vlastitom misalu Đakovačke i Srijemske biskupije (1990.)

Sveta braća Ćiril i Metod slavenski su apostoli i suzaštitnici Europe. Časte se i na Zapadu i na Istoku, osobito među slavenskim narodima. Njihova je zasluga da se i na Zapadu uvelo bogoslužje na narodnom jeziku, koje se jedino u hrvatskim krajevima zadržalo sve do naših dana. U isto su vrijeme Sveta Braća i primjer prave crkvenosti, jer su kao Grci i istočnjaci djelovali u zapadnoj Crkvi uvažavajući uvijek rimske biskupe. Blagdan Svete Braće nalazimo u svim vlastitim liturgijskim knjigama Đakovačke (Bosanske) i Srijemske biskupije, Rimskim misalima kao i u franjevačkim i mađarskim misalima. Donosimo ovdje osnovne povijesne podatke o njihovu djelovanju i štovanju, predstavljamo misne molitve za njihov blagdan kao i čitanja koja se za isti blagdan uzimaju.[1]


Sveti Ćiril i Metod


I. POVIJESNI PODACI I ŠTOVANJE


1. Djelovanje Svete Braće


Evo što sažeto govori o njima važeći časoslov:

Ćiril je rođen u Solunu, a u Carigradu je stekao vrsnu izobrazbu. S bratom Metodijem uputio se u Moravsku propovijedati vjeru. Obojica su na staroslavenski preveli liturgijske obrasce napisane glagoljskim pismom. Kad su bili pozvani u Rim, Ćiril je ondje umro 14. veljače godine 869., a Metodije bio posvećen za biskupa; Zatim je pošao u Panoniju i ondje naviještao evanđelje. Mnogo je pretrpio od zavidnika, ali su mu rimski pape pomagali. Umro je 6. travnja 885. u Velehradu, u današnjoj Čehoslovačkoj.[2]

VČ 1995 o ovome blagdanu ne donosi ništa, nego za sve upućuje na važeći Časoslov rimskoga obreda.[3]

Tridentski martirologij za dan 9. ožujka donosi:

In Moravia sanctorum episcoporum Cyrilli et Methodii, qui multas illarum regionum gentes cum eorum regibus ad fidem Christi perduxerunt.[4]

U Moravskoj [spomen] svetih biskupa Ćirila i Metoda, koji su mnoge narode onoga područja, zajedno s njihovim kraljevima, priveli Kristovoj vjeri.

Kasniji Martirologij na tri različita datuma spominje Ćirila i Metoda.

Sextodecimo Kalendas Martii (14. veljače): Depositio sancti Cyrilli, Episcopi et Confessoris; qui una cum sancto Methodio, similiter Episcopo et fratre suo, cuius dies natalis octavo Idus aprilii (6. travnja) recensetur multas Slavicas gentes earumque Reges ad fidem Christi perduxit. Horum autem Sanctorum festum Nonis Julii (tj. 7. srpnja) celebratur.[5]

Dana 14. veljače preminuće svetoga Ćirila, biskupa i priznavaoca, koji je zajedno sa svetim Metodom, isto tako biskupom i svojim bratom, čiji je rođendan[6] osmoga dana prije travanjskih ida (6. travnja), priveo mnoge slavenske narode i njihove kraljeve Kristovoj vjeri. Blagdan ovih svetaca slavi se na srpanjske none (7. srpnja).

Octavo Idus aprilis (6. travnja): Velehradii, in Moravia, natalis sancti Methodii, Episcopi et Confessoris; qui una cum sancto Cyrillo, item Episcopo et fratre suo, cuius natalis sextodecimo Kalendas Martii (tj. 14. veljače) recensetur, multas Slavicas gentes earumque Reges ad fidem Christi perduxit. Horum autem Sanctorum festum Nonis Julii (tj. 7. srpnja) celebratur.[7]

Dana 6. travnja u Velehradu, u Moravskoj, rođendan sv. Metoda, biskupa i priznavaoca, koji je zajedno sa svojim bratom i biskupom, svetim Ćirilom, čiji se rođendan spominje šesnaestoga dana prije ožujskih kalenda (14. veljače), mnoge slavenske narode i njihove kraljeve priveo Kristovoj vjeri. Blagdan ovih svetaca slavi se na srpanjske none (7. srpnja).

Nonis Julii (7. srpnja): Sanctorum Episcoporum et Confessorum Cyrilli et Methodii fratrum; quorum natalis respective agitur sextodecimo Kalendas Martii (14. veljače) et octavo Idus aprilis (6. travnja).[8]

Dana 7. srpnja [spomen] svetih biskupa i priznavalaca, braće Ćirila i Metoda, čiji se rođendan slavi šesnaestoga dana ožujskih kalenda (14. veljače), odnosno osmoga dana prije travanjskih ida (6. travnja).

Kao što vidimo, stariji liturgijski izvori smatraju obojicu braće biskupima. Međutim, liturgijske knjige obnovljene poslije Drugoga vatikanskog sabora predstavljaju samo Metoda kao biskupa, a Ćirila samo kao monaha. Međutim, neki autori smatraju da su obojica bili biskupi ili, u najmanju ruku, da to pitanje nije posvema riješeno.[9] U svakom slučaju, važeći martirologij „oduzima“ Ćirilu biskupski red:

Die 14 februari (sextodecimo Kalendas martii): Memoria sanctorum Cyrilli, monachi, et Methodii, episcopi. Hi fratres Thessalonicenses a Photio episcopo Constantinopolitano missi in Moraviam, illic fidem christianam praedicaverunt et litterarum notas finxerunt proprias ut sacros libros a graeco in slavicum verterent sermonem. Cum Romam venissent, Cyrillus qui vocabatur antea Constantinus, morbo affectus monachus effectus est et ibidem hac die obdormivit in Domino. Methodius, vero, episcopus Sirmiensis ab Hadriano papa Secundo ordinatus, Pannoniam indefesse evangelizavit, multas lites eidem illatas perpessus sed semper a Romanis Pontificibus adiutus; laborem suorum mercedem accepit Vel[h]radii in Moravia, die sexta aprilis.[10]

Dana 14. veljače spomen svetih Ćirila, monaha i Metoda, biskupa. Ovu je braću carigradski biskup Focije poslao u Moravsku. Tamo su propovijedali kršćansku vjeru i sastavili vlastito pismo da bi svete knjige preveli s grčkog na slavenski. Kad su došli u Rim, Ćiril, koji se prije zvao Konstantin, zahvaćen smrtnom bolešću, zamonašio se i istoga je dana usnuo u Gospodinu. Metod, od pape Hadrijana II. zaređen za biskupa, neumorno je evangelizirao Panoniju. Pretrpio je mnoge objede, ali su ga rimski prvosvećenici uvijek pomagali. Nagradu svoga rada primio je u Velehradu, u Moravskoj, dana 6. travnja.[11]

Bibliografija o životu i djelu svete braće Ćirila i Metoda neiscrpna je. Donosimo samo osnovne naznake njihova života i djela.[12]

Ćiril (krsno ime Konstantin)[13] rodio se 826. ili 827. godine u Solunu. Još kao dijete naučio je slavenski jezik (u okolici Soluna bilo je dosta slavenskog življa). Školovao se u Carigradu s mladim carem Mihaelom III. Nakon što je stekao visoku naobrazbu dao se zarediti te preuzeo službu knjižničara u svom patrijarhatu. Iako se odlučio povući u samostan, bio je prinuđen vršiti profesorsku službu, što je izvrsno činio pa su ga prozvali „Filozof“. Njegov stariji brat Mihael (rođen oko 815. godine), nakon uspješne svjetovne karijere, oko 850. godine postaje monahom i uzima ime Metod. Uskoro postaje poglavar (iguman) samostana Polychron na brdu Olimpu. Uskoro mu se u molitvi i razmatranju pridružuje i brat Konstantin. Njemu je uskoro bilo povjereno (oko 861.) da među Kazarima na Azovskom moru raspravlja sa Židovima i Saracenima. Tamo se on dugo zadržao i naučio hebrejski, a tamo (na Krimu) je uspio naći tijelo pape Klementa I.[14] i prenijeti ga u Carigrad. Uskoro ih car Mihael III. šalje u Moravsku, jer je ondašnji knez Rastislav pisao papi: „Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskog zakona, ali mi nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji, gospodaru, takva biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane uvijek dobar zakon.“[15] U tu su misiju otišli Ćiril i Metoda, prevevši prethodno sve liturgijske knjige na slavenski jezik[16] glagoljskim pismom.[17] Misija je imala izvanredan uspjeh. Franački se kler tome oštro usprotivio, jer su smatrali da Moravska pripada pod njihovu jurisdikciju. Zbog toga su braća godine 867. pošla u Rim da se opravdaju. Na putu su, u Veneciji, u raspravama oštro istupali protiv tzv. “trojezičnog krivovjerja”, tj. onih koji su smatrali da se u liturgiji mogu koristiti samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Papa Hadrijan II. shvatio je važnost misije Svete Braće i dobrohotno ih primio, tim prije što su nosili moći sv. Klementa I. Papa je vjerovao da bi Slaveni mogli pomiriti napetost koja se već tada snažno osjećala između zapadne i istočne Crkve. „Papa je bez imalo oklijevanja odobrio misiju dvojice braće u Velikoj Moravskoj, prihvativši i odobrivši korištenje slavenskog jezika u liturgiji. Slavenske su knjige položene na oltar crkve Santa Maria di Phatmé (Sveta Marija Velika), a liturgija na slavenskom jeziku slavila se u bazilikama Svetog Petra, Svetog Andrije i Svetog Pavla.“[18] U Rimu se Konstantin teško razbolio, obukao monašku odjeću i uzeo ime Ćiril. Pred smrt se pomolio: „Gospodine, Bože moj (…) usliši molitve moje i sačuvaj stado tebi vjerno, kojemu si postavio na čelo mene, nevrijednog i nedostojnog svoga slugu. Izbavi ga od bezbožne i poganske zlobe onih koji govore o tebi hulu, i uništi trojezičnu herezu i daj da raste tvoja Crkva množeći se, sakupljaj sve u jednome duhu i učini od njih uzorne ljude jednomišljenike o tvojoj istinskoj vjeri, i o pravom ispovijedanju, i udahni u njihova srca riječi svojega nauka.“[19] Ćiril je umro 14. veljače 869. i sahranjen je upravo u bazilici Sv. Klementa.[20] Papa Metoda zaređuje za biskupa i imenuje prvostolnikom srijemskim, u krajevima današnje Ugarske, Srijema i Slavonije. Njemački ga biskupi bace u tamnicu. Kad je papa Ivan VIII. godine 873. suspendirao te biskupe, Metod je pušten na slobodu te je nastavio s radom okupljajući učenike. Godine 880. Metod je ponovno u Rimu gdje papa Ivan VIII. ponovno odobrava slavensko bogoslužje i naučavanje. On, naime, u pismu  Industriae tuae, upućenom knezu Svatopluku, hvali glagoljicu i slavenske liturgijske knjige na narodnom jeziku i utvrđuje ulogu i službu sv. Metoda:

S pravom odobravamo da hvale – na slavenskom pismu sastavljenu od Konstantina filozofa – koje Bogu dugujemo, odzvanjaju na slavenskom jeziku i zapovijedamo da se na istom jeziku propovijedaju pohvale i djela Isusa, Krista, našega Gospodina. Ni na koji se način ne protivi zdravoj vjeri i nauku, bilo da se pjevaju mise na istom slavenskom jeziku, bilo da se čitaju evanđelja i božanska čitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumačena te bilo da se pjevaju psalmi u drugim časovima Časoslova. Jer, onaj koji je stvorio tri glavna jezika: hebrejski grčki i latinski, stvorio je i sve ostale na svoju hvalu i slavu.[21]

Metod je umro 6. travnja 885. u Velhradu (Moravska, u današnjoj Češkoj). Njegovi su učenici bili proganjani, čak prodavani u roblje; tako ih je u Veneciji otkupio neki carigradski službenik i omogućio im da djeluju među južnim Slavenima. Zacijelo je tako glagoljica došla i u Hrvatsku. Svetoj Braći i njihovim učenicima dugujemo prijevod cijeloga Svetog pisma, zbirku crkvenih i državnih zakona, neke otačke spise i sl.

Benedikt XVI. na koncu svoje kateheze daje sljedeći zaključak o djelovanju Svete Braće:

Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv “inkulturacija”: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom.

U ikonografiji se Sveta Braća redovito prikazuju zajedno. Ćiril obično ima monaški habit s kukuljicom i u ruci drži knjigu s glagoljskim natpisom, dok Metod ima biskupsku odoru i palij te prvostolnički križ. Ponekad na glavi ima i kardinalski šešir.[22]


2. Razvoj ćirilometodske ideje i bogoslužja na narodnom jeziku


U Katoličkoj je Crkvi ćirilometodska baština nastavila živjeti jedino u Hrvatskoj, gdje je u mnogim crkvama u hrvatskom priobalju i na otocima, sve do Drugoga vatikanskog sabora postojalo staroslavensko (starohrvatsko) bogoslužje.

Unatoč već spomenutom pismu Ivana VIII. Industriae tuae, tijekom povijesti u Hrvatskoj nije bilo lako očuvati narodni jezik u bogoslužju. Dovoljno se prisjetiti Splitskih sabora 925. i 1060. i nastojanja da se potisne već ukorijenjeno bogoslužje na narodnom jeziku u hrvatskom priobalju.[23] Ipak, staroslavensko se bogoslužje što običajem, što predmnijevanim dopuštenjem, uz velike napore, održalo u kontinuitetu. Međutim, tijekom povijesti bilo je i pozitivnih reakcija, koje su pomogle održavanju narodnoga jezika u bogoslužju. Značajno mjesto u tome zauzima papa Inocent IV. koji je 29. ožujka 1248. dopustio senjskome biskupu Filipu uporabu liturgijskih knjiga pisanih glagoljicom na narodnom jeziku u senjskoj katedrali i na širem hrvatskom području. Evo teksta reskripta Inocenta IV.

Predana nam tvoja molba sadržavala je da je u Slavoniji posebno pismo (jezik), za koje tvrde klerici one zemlje da ga imadu od sv. Jeronima, pa ga rabe kada obavljaju sveto bogoslužje. Da bi ti njima postao istovjetan i da se prilagodiš običaju zemlje, u kojoj jesi biskupom, zatražio si u nas dopuštenje, da obavljaš sveto bogoslužje u tom pismenu. Mi dakle na umu imajući, slovo stvari, a ne stvar slovu da je podložna, zatraženu ti ovim listom dozvolu podjeljujemo, i to u onim krajevima gdje vlada gore spomenuti običaj, samo da se smisao (nauka) ne bi povrijedila razlikom u pismu (jeziku). Dano u Lyonu, 29. ožujka 1248. godine.[24]

Benedikt XIV. konstitucijom Ex pastorali munere od 15. kolovoza 1754. potvrđuje staroslavensko bogoslužje i liturgijske knjige pisane glagoljicom.[25]

Blagdan Sv. Ćirila i Metoda neprestano se slavio među slavenskim narodima. Pio IX. je 1863. dopustio vjernicima u Češkoj, Moravskoj i Hrvatskoj slaviti sv. Ćirila i Metoda 5. srpnja[26] (prije toga se blagdan slavio 9. ožujka).[27]

Leon XIII. u poznatoj enciklici Grande munus određuje da se blagdan Sv. Ćirila i Metoda ima uvrstiti u opći Rimski kalendar za dan 5. srpnja (datum koji je prethodno odredio Pio IX.).[28]

Valja spomenuti da je ova enciklika Leona XIII. našla snažnog odjeka i u Glasniku biskupija Bosanske i Srijemske. Sama enciklika je objavljena,[29] a biskup Strossmayer je u pismu apostolskom nunciju u Beču izrazio svoju sreću i duboku zahvalnost Papi zbog ove enciklike,[30] na što je stigao i odgovor.[31] Već sljedeće godine Strossmayer piše opširnu korizmenu okružnicu o značenju Svete Braće i o činjenici da je njihov spomendan uvršten u opći kalendar.[32] S oduševljenjem se opisuje hodočašće u Rim povodom Papine enciklike.[33] Donosi se i Strossmayerov govor kojim je u Rimu „u ime svih katoličkih Slavena“ pozdravio papu Leona XIII.[34] Konačno se donosi Strossmayerova okružnica napisana nakon njegova hodočašća u Rim, te pismo Leona XIII. Strossmayeru.[35]

Pio XI. u apostolskom pismu Quod Sanctum Cyrillum Svetu Braću naziva “sinovima Istoka, bizantske domovine, grčkog podrijetla, po svojoj misiji Rimljanima, po apostolskim plodovima Slavenima”.[36]

Papa Ivan Pavao II. apostolskim je pismom Egregiae virtutis 31. prosinca 1980. proglasio Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (uz sv. Benedikta).[37]

Sažetak datuma slavlja kroz povijest:

  • Prema najstarijim martirologijima, 9. ožujka.[38]
  • Na našim su područjima poznati i datumi 14. ožujka[39] i 11. ožujka.[40]
  • Godine 1863. Pio IX. dopušta da se u slavenskim zemljama ovaj blagdan slavi 5. srpnja, što 1880. potvrđuje i Leon XIII. koji ovaj blagdan propisuje za cijelu Crkvu.
  • Sedamnaest godina kasnije, 11. prosinca 1897., Leon XIII. određuje da se ovaj blagdan slavi dva dana kasnije, tj. 7. srpnja, jer je te godine proglašen svetim Antun Marija Zaharija, za čiji je spomendan određen 5. srpnja, dan njegove smrti.[41] Tako će to biti u Rimskom kalendaru sve do 1969. Kroz cijelo to vrijeme u slavenskim zemljama ostaje i dalje 5. srpnja.

  • U općem Rimskom kalendaru 1969. uvodi se 14. veljače (dan smrti sv. Ćirila). U nacionalnim kalendarima i dalje ostaje 5. srpnja. Tako je to i danas.[42]
  • U Pravoslavnoj Crkvi njihov blagdan pada 24. svibnja (po julijanskom kalendaru to je 11. svibnja).[43]

 II. MOLITVE


Važnost ovoga blagdana ogleda se i u tome što za nj imamo više serija misnih molitava: tri za zbornu te po četiri za darovnu i popričesnu. Već je iz toga vidljivo koliko je rasla važnost ovog blagdana, kao što smo prethodno vidjeli. Prva se serija misnih molitava (zborna, darovna i popričesna) nalazi u OP 1807Ap; MPH 1842; Te u Vlastitim misalima iz 1885.,[44] 1919.[45] i 1932.[46] Ova tri posljednja misala, kao i odgovarajući časoslovi[47] komemoriraju još 3. i 7. dan oktave, kao i samu oktavu ovoga blagdana. Drugu seriju molitava nalazimo u rimskim misalima poslije 1880. (a prije 2. vat. sabora), što preuzimaju naši Vlastiti misali iz 1967.[48] i 1968,[49] a treća su serija važeće molitve. Za darovnu i popričesnu molitvu imamo i četvrti izvor: Missale Romanum iz 2002.[50] PO 1885[51] za dan 5. srpnja, te treći i sedmi dan oktave i samu oktavu, donosi, himan, antifone, molitve i čitanja, dok OP 1932 k tome donosi i psalme.[52]


1. Zborna


 a) Najstarija


Omnipotens sempiternae Deus, qui nos per beatos Pontifices et Confessores tuos Cyrillum et Methodium[53] ad unitatem fidei christiane vocare dignatus es: praesta, quaesumus, ut, qui praesenti eorum festivitate laetamur, ipsorum etiam meritis gloriam consequi mereamur aeternam.[54] 

Svemogući vječni Bože, koji si se dostojao po blaženim biskupima i priznavaocima Ćirilu i Metodu pozvati nas k jedinstvu kršćanske vjere, daj, molimo te, da mi, ovdje prisutni, koji se radujemo njihovu blagdanu, po njihovim zaslugama zavrijedimo postići vječnu slavu.[55]

U ovoj se molitvi na rad Svete Braće gleda pod vidom jedinstva Kristove Crkve. Oni su, iako rođenjem i odgojem Grci, vjerni Rimskoj Stolici, pa tako predstavljaju primjer kako se skladno može povezati Istok i Zapad. U molitvi se, što je u starini bilo uobičajeno, ističe njihov stupanj: priznavaoci i biskupi (iako je u stvarnosti samo Metod bio biskup). Prozbeni dio molitve je stereotipan: vjernici, slaveći spomen Svete Braće, mole da budu dionici njihovih zasluga.


b) Prethodna


Omnipotens sempiterne Deus, qui Slavoniae gentes per beatos Confessores tuos atque Pontifices Cyrillum et Methodium ad agnitionem tui nominis venire tribuisti: praesta, ut, quorum festivitate gloriamur, eorum consortio copulemur.[56]

Svemogući vječni Bože, koji si dao slavenskim narodima da po tvojim blaženim priznavaocima i biskupima Ćirilu i Metodu dođu do spoznanja tvoga imena, podaj da se i mi, koji slavimo njihov blagdan, pridružimo njihovu društvu.[57]

Molitva izrijekom spominje (sve) slavenske narode. To je očito na tragu enciklike Grande munus. Budući da trenutno svi slavenski narodi nisu članovi jedne Crkve, spominjanje (svih) slavenskih naroda neizravno pretpostavlja molitvu za jedinstvo. I ovdje je prozbeni dio stereotipan: vjernici koji slave ovaj blagdan mole da se u nebu pridruže slavi Svete Braće.


c) Važeća


Deus, qui per beatos fratres Cyrilum et Methodium Slavoniae gentes illuminasti, da cordibus nostris tuae doctrinae verba percipere, nosquae perfice populum in vera fide et recta confessione concordem.[58]

Bože, po svetoj braći Ćirilu i Metodu prosvijetlio si slavenske narode. Daj da svim srcem prihvatimo tvoj nauk te budemo narod ujedinjen u pravoj vjeri i ispovijedanju tvoga imena.[59] 

Ova molitva spominje kako je rad Svete Braće prosvijetlio slavenske narode. To se svakako može razumjeti u dva vida. Sveta su Braća prosvijetlila slavenske narode evanđeoskim naukom, ali i postavila temelje njihovoj pismenosti i kulturi općenito, kao narodni prosvjetitelji. U prozbenom se dijelu moli da svi prihvatimo pravi Božji nauk te budemo ujedinjeni u ispovijedanju Božjeg imena. I ovdje se blagdan Svete Braće uzima kao povod da se moli za jedinstvo Crkve, jer su ga oni svojim životom savršeno pokazivali i ostvarili.


2. Darovna


a) Najstarija


Sanctorum Cyrilli et Methodi, Confessorum tuorum atque Pontificium, quaesumus, Domine, annua solemnitas pietati tuae nos reddat acceptos: ut per haec piae placationis officia et illos beata retributio comitetur, et nobis gratiae tuae dona conciliet.[60]

Daj, molimo, Gospodine, da nas godišnja svetkovina Svetih Ćirila i Metoda, tvojih priznavalaca i biskupa, učini dostojnima tvoga smilovanja, da ova pomirbena služba njima bude dostojna zahvala, a nama podari darove tvoje milosti.[61]


b) Prethodna


Preces nostras, quaesumus, Domine, et tuorum respice oblationes fidelium: ut tibi grata sint tuorum festivitate Sanctorum, et nobis conferant tuae propitiationis auxilium.[62]

Molbe naše i prinos tvojih vjernika, molimo, Gospodine, pogledaj, da ti budu mili o blagdanu tvojih svetaca, a nama prizovu pomoć tvoga milosrđa.[63]


c) Važeća


Suscipe, quaesumus, Domine, munera populi tui, pro sanctorum tuorum Cyrilli et Methodi festivitate delata, et sincero nos corde perfice benignus acceptos.[64]

Primi, Gospodine, darove koje ti puk tvoj prinosi o svetkovini tvojih svetih Ćirila i Metoda. Daj da ti omilimo iskrenošću srca.[65]


d) MR 2002


Respice, Domine, munera quae in commemoratione beatorum Cyrilli et Methodii maestati tuae deferimus, et praesta, ut signum fiant humanitatis novae in dilectione caritatis tibi reconciliatae.[66]

Pogledaj, Gospodine, darove koje o spomenu blaženih Ćirila i Metoda donosimo tvome veličanstvu. Molimo te da postanu znak novog čovječanstva s tobom pomirena u zanosu ljubavi.[67]

Prve su tri molitve stereotipne i ne iznose ništa što bi bilo osobito baš za ovu svetkovinu:[68] jednostavno se moli da Bog milostivo prihvati darove o blagdanu svojih svetaca, a vjernicima poda svoju milost. Osim toga, važeća molitva nije pripravljena za ovaj blagdan, nego preuzeta iz zajedničkog slavlja pastira. Četvrta je molitva pripravljena za ovaj blagdan: u prozbenom dijelu moli da misni darovi budu znakom novog čovječanstva koje se s Bogom pomiruje u ljubavi.[69] Razumljivo je da je ova molitva sadržajnija, jer je i pisana baš za ovaj blagdan: svojim radom Sveta su Braća od poganskih Slavena učinili nova stvorenja, služeći im u poniznosti i, iznad svega, u ljubavi, koja treba sve narode povezati u jednoj vjeri.


3. Popričesna


a) Najstarija


Deus, fidelium remunerator animarum, praesta: ut beatorum Cyrilli et Methodii, Confessorum tuaorum atque Pontificum, quorum venerandam celebramus festivitatem, praecibus indulgentiam consequamur.[70]

Bože, darovatelju duša svojih vjernika, daj da zadobijemo oproštenje po molitvama blaženih Ćirila i Metoda, tvojih priznavalaca i biskupa, čiju časnu svetkovinu slavimo.[71]


b) Prethodna


Quaesumus, omnipotens Deus: ut, qui nobis munera dignaris praebere caelestia, intercedentibus sanctis tuis Cyrillo et Methodio, despicere terrena concedas.[72]

Molimo, svemogući Bože, da ti, koji si se udostojao dati nam nebeske darove, dadeš, po zagovoru svetih svojih Ćirila i Metoda, da preziremo zemaljske.[73]


c) Važeća


Laetificet nos acceptum de altari salutare tuum, Domine, in sanctorum Cyrilli et Methodii festivitate, qua, de tuis beneficiis solliciti, pretiosa fidei nostrae initia veneramur, et te in Sanctis tuis mirabilem praedicamus.[74]

Obradovalo nas, Gospodine, tvoje spasenje što ga o svetkovini Svetih Ćirila i Metoda primismo s tvoga oltara. Tvojom dobrotom potaknuti, danas slavimo početke svoje vjere i u svetima tvojim naviještamo čudesna tvoja djela.[75]


d) MR 2002


Deus, cunctarum Pater gentium, qui nos de uno pane et uno Spiritu participes efficis ac aeterni heredes convivii, in hac festivitate beatorum Cyrilli et Methodii benignus concede, ut tuorum multitudo filiorum, in eadem fide perseverans, unanimis regnum iustitiae et pacis aedificet.[76]

Bože, Oče svih naroda, ti nas činiš dionicima jednoga kruha i jednoga Duha i baštinicima vječnoga života. O blagdanu Svetih Ćirila i Metoda dobrostivo udijeli da mnoštvo tvojih sinova (i kćeri) u jednoj vjeri ustraju i jednodušno izgrađuju kraljevstvo pravde i mira.[77]

Prve su dvije molitve stereotipne: moli se za dar oproštenja, odnosno da vjernici prezru zemaljske stvari, što je, naravno, teološki dvojbeno. Bog je, naime, sve dobro stvorio. Međutim, vjernici se trebaju upućivati na to, da Boga ljube iznad svega, a njegovim se darovima služe razborito i sa zahvalnošću. Treća molitva, spominjući početke naše vjere (jer je i uzeta iz zajedničkog slavlja za utemeljitelje mjesnih Crkava), moli da u svetima naviještamo Božja djela.

Četvrta je molitva puno bogatija. Bog je Otac svih naroda (kako često govori Sveto pismo). Po jednom kruhu (i kaležu) postajemo jedno tijelo,[78] dionici vječne baštine.[79] U prozbenom se dijelu moli da mnoštvo Božje djece ustraje u jednoj vjeri da bi jednodušno izgradili kraljevstvo pravde i mira.[80]

Kao što se vidi, ove dvije novosastavljene molitve (darovna i popričesna) iz MR 2002 puno su bogatije i primjerenije ovome blagdanu, tako da se možemo nadati da će biti uvrštene u novo izdanje našeg Vlastitog misala.


III. ČITANJA


Važeći Vlastiti misal ne donosi vlastita čitanja, nego upućuje na čitanja iz Zajedničkih čitanja za pastire (misionare) ili za svece i svetice. Uzet ćemo za prvo čitanje Ef 4,1-7.11-13. Naime, VM 1968 imao je čitanje Heb 7,23-27 gdje se govori o Isusu kao Velikom svećeniku koji je jednom zauvijek prinio sama sebe, što se čini manje prikladnim za ovaj blagdan.[81] Zato nam se učinio primjerenijim tekst iz Ef 4,1-7;11-13 koji govori i o jedinstvu vjernika. Sveta su Braća došla s Istoka navješćivati evanđelje na Zapadu, pokazavši time da je Crkva u sebi i po sebi jedna – cjelovito Kristovo tijelo. Tako je misionarsko djelovanje Ćirila i Metoda znak i primjer kako se može djelovati za jedinstvo Crkve u različitosti naroda i kultura. Evanđeoski odlomak je prema VM 1968.


1. Prvo čitanje (Ef 4,1-7.11-13)


1Zaklinjem vas dakle ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! 2Podnosite jedni druge u ljubavi; 3trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! 4Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! 5Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! 6Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! 7A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. 11On i “dade” jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje 12da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova 13dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove.

U svojoj bogatoj i zanimljivoj biografiji Pavao ima dosta „staža“ kao sužanj. On to i ne krije, nego čini i djeluje, kako se iz sužanjstva to već može činiti. Naš je tekst dio Poslanice Efežanima, koja nije izravno Pavlovo djelo, nego vrlo vjerojatno nekog judeo-kršćanina, koji je dobro poznavao druge Pavlove spise i posebno Poslanicu Kološanima. On preuzima misao i teologiju Poslanice Kološanima i dalje je razvija. Crkva je Tijelo Kristovo. Članovi, kršćani, postali su dio toga tijela i dužni su čuvati jedinstvo. Ovo jedinstvo je plod Duha, koji je zajednici darovan. Pavao, koji se zajednici obraća kao sužanj, pokazuje veliku brigu i odgovornost za Crkvu. Nalazimo se u prvom kršćanskom stoljeću, Crkva je polako formirana, a sastoji se od Židova s jedne i Grka, odnosno raznih pogana, s druge strane. Svi oni čine jedno tijelo Kristovo, svi su oni jedna velika obitelj, a sada je konkretna briga kako sačuvati to jedinstvo. Temelji zajedništva su poniznost, blagost, strpljivost, podnošenje drugih i ljubav. Jedinstvo se temelji, odnosno proizlazi iz jedinstva našega Boga (Jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst, jedan Bog i Otac…), a obogaćeno je različitim darovima koji su dani pojedincima, članovima te veće zajednice, ali ne njima osobno, nego za zajednicu. Pavao opisuje, u idealnoj formi, takoreći paradigmatski, kršćanski život. Jedinstvo je utemeljeno na Trojstvu (Duh, Gospodin, Otac), koje je izvor svakog jedinstva Crkve. Postoji jedno tijelo, jer postoji jedan Duh. Tijelo je Crkva koja se sastoji od Židova i pogana, koji čine jedinstvo. U to nas tijelo povezuje posjedovanje Duha Svetoga. Kršćanskom pozivu pripada jedna vjera, nada, jedan krst.[82] Svi smo, naime, kršteni u ime Gospodina Isusa. Velika kršćanska obitelj uključuje sve nas, jer nam je jedan Bog Otac. Ili, definirano drugačije: jedan Otac stvara obitelj, jedan Isus stvara vjeru, nadu i krštenje, a Duh stvara jedno tijelo. Tako imamo dva težišta našeg čitanja: jedinstvo Crkve i angažiranost pojedinaca u toj istoj zajednici Crkve, ali već prema pojedinim darovima kojima su pojedinci u Crkvi urešeni.

Govoreći konkretno o Ćirilu i Metodu, oni su svoje od Gospodina im darovane darove upotrijebili ne u vlastitu korist, nego se žrtvovali i „izgarali“ za evanđelje Božje, šireći tako Radosnu vijest, a Krist je bio njihovim životom i njihovim djelima proslavljen.


 2. Evanđelje (Lk 10,1-9)[83]


U ono vrijeme: 1odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: „Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću. 8Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’“

Autor Lukina Evanđelja piše konkretnoj Crkvi, kojoj želi do u pojedinosti približiti Isusa i njegov nauk. Postoji konsenzus autora da je Lukino Evanđelje nastalo nakon razorenja Jeruzalema, jer on na taj događaj gleda kao na prošlost. Naš se tekst nalazi u odsjeku u kojem je Isus na putu prema Jeruzalemu, a već na samom početku imamo navedeni odsjek koji govori o poslanju sedamdesetdvojice učenika. Isusovim učenicima neće biti lako ako ga zdušno žele slijediti, jer će nailaziti na mnoge poteškoće, ali mutatis mutandis ni Učitelju nije bilo lako, a znamo svi kako je On završio.

Luka načelno govori o dva načina kako Isus poziva svoje učenike.[84] On točno navodi imena Dvanaestorice (Lk 5,7-28), a u našem slučaju imamo samo broj učenika i ništa drugo. I polje djelovanja je drugačije. Dvanaestorica su poslana Izraelu, a sedamdesetdvojica poganskim, odnosno drugim narodima. Radi se o vremenu mlade Crkve, koju je Luka i sam doživio i u kojoj i sam djeluje. Oni nisu poslani Isusu pripraviti put, njihova je zadaća točno definirana: poslani su od Gospodina, i to treba naglasiti. Poslanje je teško i povezano s patnjom. Tako možemo shvatiti izraz „ovce među vukove“. Nisu to vremena o kojima govori Izaija, u kojima će drugovati vuk i janje (Iz 65,25), nego stvarnost obilježena neprijateljstvom prema Isusovim učenicima. Glede opreme, učenici se ne moraju opterećivati što će ponijeti. Ne treba im kesa (za novac), ni torba u kojoj su putnici nosili hranu potrebnu na putovanju, niti rezerva odjeće/obuće. Sve je to zapravo već pretpostavljeno. Njihova je oprema, ali i njihov zadatak, drugačije naravi. Oni nose mir. Nalog da nikoga ne pozdravljaju može značiti, zbog orijentalnog mentaliteta, ne gubiti vrijeme na nepotrebno.[85] Oni imaju točno definiranu zadaću: poželjeti mir, liječiti bolesnike, propovijedati skori nastup kraljevstva Božjega. Zauzvrat, bit će primljeni od onih ljudi koji taj mir budu htjeli primiti, a njihovi će se domaćini isto tako brinuti za tjelesno dobro misionara. Luka naglašava kako je polje rada veoma veliko, a radnika nema dovoljno. Ne trebaju se plašiti ako ih netko ne primi. Krenut će dalje dok ne nađu prijatelje mira. U nastavku teksta nalazimo uputstva za slučaj da budu potpuno odbačeni. Treba „otresti prašinu“ s obuće i ići dalje. Ljudi mira će ih prihvatiti, i to je za njih dovoljno, a na druge se ne treba previše obazirati.

Ovo evanđelje govori o misijskom poslanju Crkve, a svakako se u velikoj mjeri može primijeniti na misionarsko djelovanje Svete Braće. Oni su, naime, uz svoje ljudske sposobnosti (biblijski govoreći, svoje karizme), prvenstveno ponijeli silnu ljubav prema Bogu koji ih je poslao i prema narodima kojima su bili poslani. Kao takvi, velik su primjer apostolskog rada, samoprijegora i istinske ljubavi prema jednoj i jedinstvenoj Kristovoj Crkvi. Svojim životima obilježili su svoje razdoblje, a i danas su poveznica Istoka i Zapada. Evanđeoski žar, ili ljubav prema Učitelju koja ih je ispunila, učinila je od njih, jednostavnih slugu Božjih, velikane.


[1] Izvadak iz knjige: Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Biblioteka Diacovensia, br. 25, Đakovo, 2013., str.168-184.

[2] Časoslov rimskoga obreda, 3, Vrijeme kroz godinu, KS, Zagreb, 1984., str. 1180. Velehrad se danas nalazi u Češkoj.

[3] Vlastiti božanski časoslov Đakovačke i Srijemske biskupije. Dodatak Časoslovu Rimskog obreda. Biskupski ordinarijat Đakovo, 1995., str. 32.

[4] Martyrologium Romanum. Editio Princeps (1584.), Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2005. (= Mart 1584) str. 103. (slijedimo paginaciju ovog izdanja)

[5] Martyrologium Romanum, Gregorii Papae XIII iussu editum Urbani VIII et Clementis X auctoritate recognitum ac deinde anno MDCCXLIX Benedicti XIV opera ac studio emandatum et auctum, prima post typicam editio propriis recentium sanctorum officiorumque elogiis expleta, a sanctissimo Domino nostro Benedicto Papa XV approbata, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1922., (= Mart 1922), str. 37.

[6] Dies natalis, tj. dan smrti.

[7] Mart 1922, str. 76.-77.

[8] Mart 1922, str. 156.

[9] Tako M. JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, Zagreb, 1995., str. 38.-46. Autor navodi više dokumenata (nažalost, ne starijih od 10./11. st.) koji svjedoče da su i Ćiril i Metod bili biskupi.

[10] Mart 2004, str. 149.

[11] Naš prijevod.

[12] Usp. J. BRATULIĆ (preveo i protumačio), Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, KS. Zagreb, 1992.; J. L TANDARIĆ, Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi, KS – Provincijalat Franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1993.; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, KS, Zagreb, 1988., str. 26.-27. 51.-52 (s bibliografijom); M. GRGIĆ, Ćiril i Metod, u: LILS, str.191; BENEDIKT XVI., Kateheza o Ćirilu i Metodu na općoj audijenciji 17. lipnja 2009., vidi: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2009/documents/hf_ben-xvi_aud_20090617_hr.html

[13] Običaj je bio da monaško ime – grčki Kyrillos ima isto početno slovo kao i krsno – Konstantin.

[14] Klement I. umro je tamo u progonstvu.

[15] Žitija 14, str. 69. Rastislavov poziv ima, naravno, i političku pozadinu. Franački su vladari preko svojih (latinskih) misionara htjeli imati politički utjecaj u Moravskoj. Zato se knez okreće moćnom Bizantu.

[16] U istočnoj je Crkvi od početka bio običaj da se liturgija slavi na narodnom jeziku.

[17] Općenito se drži da su to pismo iznašla upravo Sveta Braća.

[18] BENEDIKT XVI., Kateheza na općoj audijenciji 17. lipnja 2009…

[19] Žitija, br. 18, str. 86.-87. Ovu molitvu navodi i Benedikt XVI. u spomenutoj katehezi.

[20] To je bila bazilika sagrađena u 4. st. na temeljima Mitrinog hrama iz I. st. Na toj je crkvi (iz 4. st.) u 12. st. sagrađena bazilika koja i danas postoji u Ulici sv. Ivana Lateranskoga (u blizini istoimene bazilike). Tek u 19. st. otkrivena je bazilika iz 4. st. i Mitrin hram i stara rimska ulica iz 1. st., što je i danas vrijedno pogledati. Evo još jedne zanimljivosti. Za vrijeme napoleonskih ratova Lorenzo Mattei, kanonik-komornik Lateranske bazilike (koja se brinula za baziliku sv. Klementa) prenio je moći sv. Ćirila iz bazilike sv. Klementa u riznicu svoje obitelji. Irski dominikanac (danas se dominikanci brinu o bazilici sv. Klementa) Leonard Boyl pronašao je te moći u gradiću Recanati blizu Loreta u palači obitelji Antici Mattei. Kneginja ih je pristala vratiti. One su 14. studenoga 1963. predane papi Pavlu VI., a 17. studenoga su te moći ponovno pohranjene u baziliku sv. Klementa. Moći su pohranjene u oltar sv. Ćirila i Metoda koje je dao izgraditi Strossmayer. Svečanu je liturgiju predvodio Ćiril Kurtev, biskup istočno-slavenskog obreda u Sofiji. Prisustvovao je i papa. Vijest o tome (s fotografijama) donose: L’Osservatore Romano 18.-19. studenoga 1963, br. 267, str. 2-3.; Glas Koncila II., 5., 8. prosinca 1963., str. 6.

[21] Naš prijevod. Za latinski tekst usp. PL 126,904-906; Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu, knjiga 4, Zagreb, 1960., str. 72.-73; Magna Moraviae Fontes Historici, t. III, Brno 1969., str. 197.-208. Za cjelovit latinski tekst vidi: J. J. STROSSMAYER, Okružnica, u: Glasnik Biskupija bosanske i srijemske (= GBBS) 9 (1881.), str. 25.-53, ovdje: 42-43: “Litteras autem slavinicas, a Constantino philosopho quondam repertas, quibus Deo laudes debite resonent, iure laudemus, et ut in eadem lingua christi Domini nostri preconia et opera enarrentur iubemus; necque enim tribus tantum, sed omnibus linguis dominum laudre auctoritate sacra monemur. Nec sana fidei et doctrinae aliquid obstat, sive missas in eadem slavinica lingua canere, sive sacrum evangelium vel lectiones divinas novi et veteris testamenti bene translatas et interpretatas legere, aut alia horarum officia omnia psallere, quoniam qui fecit tres linguas principales, hebraicam scilicet, graecam et latinam, ipse creavit et alias omnes ad laudem et gloriam suam.” Dio teksta dostupan u Enciklici Grande munus Leona XIII., kao i u: F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1988., str. 51. Valja spomenuti vrijedno djelo gdje su sabrani dokumenti o povijesti glagoljaštva: L. JELIĆ, Fontes historici liturgiae glagolitico-fromanae, Vegliae (Krk), 1906.

[22] Usp. M. GRGIĆ, Ćiril i Metod, u: A. BADURINA (prir.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, Sveučilišna naknada Liber, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985., str. 191.

[23] Tako 10. zaključak Splitskog sabora (sinode) 925. veli da se ne smije zarediti za bilo koji stupanj svetoga reda onaj tko bi u bogoslužju upotrebljavao isključivo slavenski, osim ako bi bila oskudica svećenika. Na tome „osim“ temeljio se kroz dugo vremena opstanak slavenskoga bogoslužja, koje, dakle, nije bilo izrijekom zabranjeno. Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1993., 84.-85.

[24] Prijevod prema: S. RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na hrvatsku. 1. sveska od 863-1248, Zagreb, 1910., str. 216.-217. Evo i latinskog izvornika u istoj knjizi: “(Innocentius episcopus etc. Venerabili fratri Philippo) Episcopo Senien (si etc.) Porrecta nobis tua petitio continebat, quod in Sclavonia est littera specialis, quam illius terrae clerici se habere a beato Jeronimo asserentes, eam observant in divinis officiis celebrandis. Unde cum illis efficiaris conformis, et in terrae consuetudinem, in qua consistis episcopus, immitteris celebrandi divina officia secundum dictam litteram a nobis suppliciter licentiam postulasti. Nos igitur attedentes, quod sermo rei, et non res est sermoni subiecta, licentiam tibi in illis dumtaxat partibus, ubi de consustudine observantur praemissa, dummodo sententia ex ipsius varietate littere non ledatur, auctoritate presentium concendimus postulatam. Nulli ergo etc. nostrae concessionis etc. Datum Lugduni IV. Kalendas Aprilis (Pontificatus Nostri) Anno Quinto.”

[25] Pritom osuđuje knjige na slavenskom jeziku pisane latinicom, a dopušta samo one knjige pisane glagoljicom koje odobri Sveta Stolica. Dakle, iako se pravo na neki način ograničava, ono ostaje nedvojbeno. Međutim, u praksi se ova stroga odredba nije u potpunosti provodila. Usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara, KS Zagreb, 1975., str.122.-123.

[26] Kako se došlo upravo do toga datuma, kada se u životu Ćirila i Metoda taj datum ne ističe? Prema nekim izvorima, Friedrich Fürstenberg, biskup iz Olmouca (Moravska), zatražio je 1863., o tisućitoj obljetnici Svete Braće, da se njihov blagdan prebaci na 5. srpnja (što je te godine padalo nedjeljom), jer je za veliko narodno slavlje taj ljetni termin pogodniji od 9. ožujka. Tako je u nacionalnim kalendarima ostalo do danas. Usp. http://www.pitt.edu/~votruba/qsonhist/cyrilmethodiusholidayhistory.html

[27] Tako navodi papa LEON XIII., Enciklika Grande munus, od 30. rujna 1880. Vidi: Leonis XIII «Acta», vol. II, str. 125.-137. Enciklika je objavljena i u GBBS 8 (1880.), br. 20, str. 163.-167. Usp. još; Enciklika Grande munus; Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985. Talijanski tekst je dostupan na: http://www.vatican.va/holy_father/leo_xiii/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_ 30091880_grande-munus_it.html

[28] Usp. LEON XIII., Enciklika Grande munus…

[29] Usp. GBBS, 8(1880), br. 20, str. 163.-167.

[30] Usp. GBBS, 8(1880), br. 21, str. 172.-174.

[31] Usp. GBBS, 8(1880), br. 22, str. 189.-190.

[32] Usp. GBBS, 9(1881), br. 4, str. 25.-53.

[33] Usp. GBBS, 9(1881), br.10, str. 111.-112.

[34] Govor se donosi u latinskom originalu i u hrvatskom prijevodu. Usp. GBBS, 9 (1881.), br. 13, str. 131.-135.

[35] Usp. GBBS, 9 (1881.), br. 16, str. 155.-159.

[36] AAS, 19 (1927.), 93.-96; usp. još: http://www.vatican.va/holy_father/pius _xi/letters/documents/hf_p-xi_ lett_19270213_quod-s-cyrillum_lt.html

[37] AAS, 73(1981.), 258.-262. Usp. također: http://www.vatican.va/archive/aas/documents/AAS%2073%20[1981]%20-%20ocr.pdf kao i: http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ ii/apost_letters/documents/hf_jp-ii_apl_31121980_egregiae-virtutis_lt.html Zanimljivo je da u kripti bazilike Sv. Petra u Rimu postoji kapela posvećena trojici zaštitnika Europe: Benediktu, Ćirilu i Metodu.

[38] Mart 1584, str. 103; Mart 1922, str. 37.

[39] Usp. Officia Sanctorum quae in antiquiorbus Breviariis non reperiutur, u: Officia propria diaecesis Bosniensis seu Diacovariensis, et Sirmiensis, Budae, Typis Regiae Universitatis Hungaricae, MDCCCVII, (= OP 1807Ap) str. 27; Ordo Officii Divini peragendi iuxta ritum Breviarii et Missalis Romani anno III. post bissextilem a Christo nato MDCCCXXXIX. (1839.) in usum Dioecesis Bosniensis seu Diacovariensis et Syrmiensis auctoritate illustrissimi ac reverendissimi domini, domini Josephi Kukovich cathedralium ecclesiarum Bosniesnis, seu Diacovariensis et Syrmiensis canonice unitarum episcopi editus, Budae, Typis Joannis Gyrián et Martino Bagó, str. 26.

[40] Usp. Missae propriae SS. Patronum Germaniae, Hungariae, Bohemiae, Poloniae, Styriae, Carinthiae, Moraviae, Silesiae, partim Italiae nec non aliarum provinciarum, u: Missale Romanum ex decreto sacrosanctum concilii Tridentini iussu editum S Pii V. Pontificis Maxim restitutumm, Clementis VIII. et Urbani VIII. auctoritate recognitum, cum missis sanctorum usque ad hanc diem per Summos Pontifices concessis, accurate suis locis dispositis, impressum, Viennae, ex typographia Mechitaristica, MDCCCXLII, (= MPH 1842) str. 25. Taj isti misal za područje Poljske ostavlja datum 9. ožujka, kao i u Rimskom misalu.

[41] Usp. Calendario della Chiesa cattolica il luglio, u: Enciclopedia cattolica, vidi: http://www.unavoce-ve.it/ec-calendario.htm

[42] Inače, 6. travnja, dan Metodove smrti, ne spominje se u kalendarima, osim u prethodnom Rimskom martirologiju.

[43] Vidi: N. VELIMIROVIĆ (= VLADIKA NIKOLAJ), Ohridski prolog, Eparhija valjevska, Manastir Lelić, 2008., str. 334.

[44] Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis. Appendix ad Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis, Typographia dioecesana, Diacovae, 1885. (= PM 1885)

[45] Proprium Missarum dioecesium Bosniensis et Sirmiensis, Typographia dioecesana, Diacovae, 1919. (= PM 1919)

[46] Missae propriae dioecesis Bosniensis et Sirmiensis cum approbatione excellentissimi, illustrissimi ac reverendissimi DD Antonii Akšamović, dioecesis Bosniensis et Sirmiensis episcopi, administratoris apostolici Baraniae et Slavoniae Septentrionalis, etc. editae, Turonibus Typis Mame Sanctae Sedis apostolicae et sacrae Rituum congregatione tipographorum, 1932. (= MP 1932)

[47] Calendarium perpetuum et Proprium officiorum dioecesis Bosniensis et Sirmiensis A. S. R. C. approbatum, Diacovae, sumptibus dioecesis, Typis typographiae Dioecesanae, 1885. (= PO 1885); Officia propria dioecesis Bosniensis et Sirmiensis, cum approvatione excellentissimi, illustrissimi ac reverendissimi D. D. Antonii Akšamović, dioecesis Bosniensis et sirmiensis episcopi, administratoris apostolici Baranie et Slavoniae septentrionalis, etc. edita, Toronibus, Typis Mame, Sanctae Sedis Apostolicae et Sacrae Rituum congregationis typograform, 1932., 4 sveska (zimski, proljetni, ljetni i jesenski). (= OP 1932).

[48] Missae propriae dioecesis Diacovensis seu Bosniensis et Sirmiensis, Diacovae, 1967. (= MP 1967)

[49] Vlastite mise Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat, Đakovo, 1968. (= VM 1968). Svjedočanstvo da su ove molitve preuzete iz tada važećeg misala nalazimo i u arhivu: Missa Ss. Cyrilii et Methodii p. 11 sumpta est e Missali Romano praeterquam classis, Credo et Praefatio propria, vidi: Vidi: Misae propriae dioecesis Diacovensis, str. 33, Arhiva Biskupskog ordinarijata u Đakovu, br. 1300/1965. Glede datuma, objašnjava se da se blagdan prenosi na 7. srpnja, kao u općoj Crkvi: Festum transferatur in diem 7 Iulii cum Eccl. univ. ad Mentem Instr. n 21 et 8, necnon iuxta statutu, Conferentiae Episcop. Zagrabiensis mense Sept. 1961 sed sit I classis. Usp. Calendarium proprium…, str. 4.

[50] Missale Romanum ex deccreto Sacrosancti eocumenici Concilii Vaticani II instauratum auctoritate Pauli PP. VI promulgatum Ioannis Pauli PP. cura recognitum, Editio tertia, Typis Vaticanis 2002. (= MR 2002)

[51] PO 1885, str. 117.-140.

[52] OP 1932, 3, str. 19.-38.

[53] U MPH 1842, str. 25., za Poljsku se ovdje dodaje: nostrosque patronos.

[54] OP 1807Ap, str. 27; MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [8] (Appendix); PM 1919, str. 5.-6; MP 1932., str. 26-27. Ovo je novosastavljena molitva. Ne nalazimo je u drevnim liturgijskim vrelima.

[55] Naš prijevod.

[56] Supplementuma ad Missale Romano-Seraphicum, Romae, MDCCCXCVI. (1896.), str. 5; Missale Romano-Seraphicum pro tribus ordinis Sancti Francisci patris nostri aliisque breviario Romano-Seraphico utentibus a S. M. Pio PP. VI approbatum, auctoritate Pii PP. X. reformatum, missis ab Apostolica Sede novissime concessos auctum et RMI P. Bonaventurae Marrani totius ordinis minorum ministri generalis solicitudine denuo impressum, H. DESSAIN, Romae MCMXXXI. (1931.), str. 578; Prethodni misal iz godine 1952., (za dan 7. srpnja) prema P. BRUYLANTS, Les oraisons du Missel Romain. Texte et Histoire, 2. Orationum textus et usus juxta fontes, Centre de Documentation et d’Information liturgiques Abbaye du Mont César, Louvain, 1952., (= MR 1952) br. 800; MP 1967, str. 26.-28. I ovo je novosastavljena molitva koju ne nalazimo u drevnim liturgijskim izvorima.

[57] VM 1968, str. 26.

[58] Missale Romanum ex decreto sacrosancti oecumenici Concilii Vaticani II instauratum, auctoritate Pauli PP. VI promulgatum, Editio typica altera, Libreria Editrice Vaticana, 1975., str. 529; R Diacovensis et Sirmiensis. Textus Priprii Missarum lingua latina et croatica exaratus. Probatum seu confirmatum. Ex aedibus Congregationis de Cultu Divino et Disciplina Sacramentorum, die 16 martii 1990 (rukopis), str. 10, MR 2002, str. 727. Ovo je novosastavljena molitva, nadahnuta djelom Vita Constantini slavica, pogl. 18: Usp. A. DUMAS, Les sources du Missel Romain, 1, u: Notitiae 60 (1971.), str. 41. Evo toga teksta u hrvatskom prijevodu: Daj da raste tvoja Crkva množeći se, skupljaj sve u jednome duhu i učini od njih uzorne ljude, jednomišljenike o tvojoj istinitoj vjeri i o pravom ispovijedanju… Vidi: J. BRATULIĆ, Nav. dj., str. 87.

[59] Prijevod prema Rimski misal. Misni obrasci, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1973, str. 58*. Zanimljivo da je u ovom izdanju ovaj blagdan (prema Rimskom misalu) stavljen 14. veljače. Za drugi hrvatski prijevod usp. Rimski misal obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora Drugog vatikanskog a proglašen vlašću Pape Pavla VI. Drugo hrvatsko izdanje dopunjeno i popravljeno prema drugom tipskom izdanju, nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Sv. Zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1980., str, 519; Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Biskupski ordinarijat Đakovo, 1990. (= VM 1990), str. 68.

[60] MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [9.]; PM 1919, str. 6; MP 1932, str. 27. Izvor: L. C. MOHLBERG, (prir.), Liber sacramentorum Romanae Aeclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Casa editrice Herder – Roma, 1981 (= GeV), 813 (o spomenu Sv. Marcella).

[61] Naš prijevod.

[62] MF 1896, str. 6; MF 1931, str. 578; MP 1967, str. 28; MR 1952, 882. Izvor: GeV 1092.

[63] VM 1968, str. 28.

[64] MR 1975 str. 701. R 1990, str. 10; MR 2002, str. 938. Molitva je preuzeta iz Zajedničkog slavlja pastira: Za utemeljitelje mjesnih Crkava. Molitva je identična molitvi za spomen sv. Timoteja i Tita.

[65] RM 1973, str. 164. Usp. još RM 1980, str. 519; VM 1990, str. 72.

[66] MR 2002, str. 727. Ovo je novosastavljena molitva. Ne nalazimo je ni u starim vrelima, ni u prethodnom misalu, a u ovom se Misalu nalazi samo na ovom mjestu.

[67] Naš prijevod. Latinski dilectio caritatis preuzet je iz Vazmenog hvalospjeva: O inestabilis dilectio caritatis! Po sebi, to nije lako prevesti jer se oba izraza (dilectio i caritas) na hrvatski redovito prevode riječju ljubav. Kako ih prevesti zajedno? U RM 1980 se O inestabilis dilectio caritatis! prevodi: O neshvatljive li ljubavi Očeve! (nije prevedena riječ caritas, a ubačena je riječ Otac). Stariji su prijevodi točniji. Tako prethodno izdanje točnije prevodi: O nedokučiva li zanosa ljubavi! (Sveti tjedan, KS, Zagreb, 1971., str. 41.). Jednako tako: J. RADIĆ (prir.), Misal za sve dane u godini, Makarska, 1967., str. 224. Kniewald prevodi: O neprocjenjiva li milovanja ljubavi! Vidi: D. KNIEWALD, prir., Rimski misal, Zagreb, 1930., str. 360.

[68] To je razumljivo, jer su preuzete iz zajedničkog slavlja.

[69] Nadahnuće za ovu molitvu nalazimo u Ef 4,22-24: Da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine.

[70] MPH 1842, str. 25; PM 1885, str. [9]; PM 1919, str. 6; MP 1932, str. 27; MR 1952, 225. Nalazi se još u Misalu iz Avinjona s početka 14. st., te u Misalu po zakonu Rimskog dvora iz 1474.

[71] Naš prijevod.

[72] MF 1931, str. 579; MR 1952, 946. MF 1896, str. 8; MP 1967, str. 28. R 1990, str. 10. Molitva je novosastavljena. Dijelom je nadahnuta molitvama iz GeV 1124.

[73] VM 1968, str. 28.

[74] MR 1975, str. 701; MR 2002, str. 938. Molitva je novosastavljena i preuzeta iz Zajedničkog slavlja pastira: Za utemeljitelje mjesnih Crkava.

[75] RM 1973, str. 164* Usp. još RM 1990, str. 519, VM 1990, str. 72.

[76] MR 2002, str. 727. I ovo je novosastavljena molitva.

[77] Naš prijevod.

[78] Usp. 1 Kor 10,16-17: Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha.

[79] Usp. 2 Pt 1,4: Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi.

[80] Usp. predslovlje Krista Kralja svega stvorenja: …regnum iustitiae, amoris et pacis: MR 2002, str., str. 499.

[81] Jedina poveznica bi mogla biti riječ Pontifex, koja se ovdje uzima za Krista, a u molitvi se Ćiril i Metod spominju kao pontifices.

[82] J. R. W. STOTT, Poslanica Efežanima, Logos, Daruvar, 1997., str. 140. Usp. isto tako R. SCHNACKENBURG, Der Brief an die Epheser, Benziger Verlag, Zürich-Einsiedeln-Köln, Neukrichener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1982., str. 160.- 179; str. 182.-189.

[83] Prethodna izdanja iz 1885. 1919., 1932. imala su tekst Mt 24,42-47: Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi… Novi je odlomak svakako prikladniji.

[84] Usp. F. BOVON, Das Evangelium nach Lukas. 2. Teilband (Lk 9,51-14,35), Benziger Verlag, Zürich-Einsiedeln-Köln, Neukrichener Verlag, Neukirchen-Vluyn, 1996., str. 42.-64.

[85] U ono vrijeme „pozdraviti nekoga“ na putu značilo je zapravo zadržati se s njim u duljem razgovoru.