Blago – biserje – ribe
Evanđeoski odlomak 17. nedjelje kroz godinu A u devet redaka prikazuje tri Isusove zemaljske prispodobe o Kraljevstvu nebeskom i jedan životni poučak (Mt 13, 44-52).
Raščlanimo ih zasebno:
Blago u zemlji
Isus u dva retka iznosi dvije prispodobe: jedna je o blagu na koje se čovjek u svom dnevnom radu slučajno namjeri, a druga je biserje za kojim namjerno i marljivo traga da ga se domogne.
Prva parabola – slučajan pronalazak:
»Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu« (Mt 13,44).
Zlatnici. U stara vremena nije bilo banaka kao danas. Novac se čuvao u čarapama (kao i danas, barem ponegdje). A najsigurnija „banka“ bijaše – zemlja. Sjetimo se priče o talentima, o onome koji „otkopa zemlju“ i zatrpa svoj talent te o polaganju računa izvuče iz zemlje (Mt 25,18.25).
Palestina bijaše ratoborna zona, kao i danas. Potpuna nesigurnost po novac. Zato je najsigurnija banka – njiva: zatrpaj i spavaj! Ali se više puta ne zna gdje se točno zakopalo, pa se ne može potomstvu prenijeti poruka. Godine 1876. američki protestantski misionar W. M. Thomson objavio je knjigu u kojoj prikazuje kako su radnici, uređujući teren za cestu u Sidonu, u današnjem Libanonu, naišli na više bakrenih lonaca punih zlatnika. Radnici su, naravno, htjeli zadržati zlato za sebe. Ali kako ih je bilo mnogo, nastale su svađe i tučnjave pa je intervenirala mjesna vlast: radnike primirila, a zlatnike prisvojila! Zlatnici su bili s glavama Aleksandra Velikoga i njegova oca Filipa II. Makedonskoga. Veliko otkriće i veliko blago. Koliko vrijede suhi zlatnici, toliko vrijede što su Aleksandrovi i Filipovi! Aleksandar je živio svega 33 godine, od 356. do 323. prije Krista. Jedan od najvećih osvajača na svijetu. Thomson pretpostavlja da je možda neki Aleksandrov viši vojni časnik, Makedonac, na vijest o njegovoj smrti iskoristio nerede i te ćupove zlatnika posakrivao u zemlju da se njima okoristi kada nastupe mirna zlatna vremena. Nikomu nije kazao, a on u neredima nestao.[1] Tako dragocjeno blago ostalo u zemlji 2200 godina! Bez promjene i hrđe. Kako će zlatnici zahrđati?
Događaj. Vratimo se prispodobi kakvu je možda Gospodin ispričao: Neki seljak, nazovimo ga Zebulon, kopa na njivi u svoga susjeda Šimuna i nenadano naiđe na ćup. Samo primijeti da se zlato sjaji. Odmah zemlju navuče iznad ćupa i zapamti gdje je ležište. Pozdravi se sa susjedom i otiđe kući. Proda „sve što ima“ na zaprepaštenje kućne čeljadi i seljana. Svi govore da je lud! Dođe taj „ludi“ k vlasniku goditi se s njime da mu proda njivu. Jer, čija je njiva, njegovo je i blago. Ako vlasnik pristane, kupac će se uvelike obogatiti. Kada se domogao njive i pokazao blago, svi mu rekoše da je – mudar, a ne lud.
Primjena prispodobe
Borba za nebo. Bez rada nema blaga, ni zemaljskoga ni nebeskoga. Čovjek na njivi kopao i naišao na blago. Da se izležavao i ništa ne zarađivao, možda je mogao dočekati da njega sprovodno zatrpaju. A kako radnik zna procijeniti blago na ovome svijetu da ga se zakonito domogne, morao bi kudikamo bolje znati kako se pošteno domoći blaga na nebesima, makar sve prodao i siromasima dao da pođe kamo mu Gospodin kazuje osvajajući Kraljevstvo Božje; čak i da siguran posao i plaću zamijeni za nesigurnu egzistenciju svećeničkoga ili misijskoga djelovanja. Svijet ga može proglasiti „ludim“, ali on je mudar u očima Božjim. A to je prava procjena i vrijednost. Ona vječna. Takav izabire bolji dio koji mu nikada nitko oduzeti ne će!
Potraga za biserjem
Druga parabola – trka za biserjem:
„Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad trgovac traga za lijepim biserjem: pronađe jedan dragocjeni biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga” (Mt 13,45-46).
Namjeran plan. Dragulji i biserje služe za dar, za ukras. Dosta ga je držati oko ruke, o vratu, u kruni na glavi. Biseri se obično daruju ženskim osobama koje se njime okite da svjetluca. Trgovci tragaju, trguju, kupuju, preprodaju da i oni malo zarade. Idu do krajeva zemlje da bi pronašli najljepše drago kamenje i najskupocjenije biserje. Obično se uzima za zaručničko prstenje. Dijamant savršenih oblika, ako je k tomu još i prozirac, jest najskuplji dragulj. Godinama se uči zanat brušenja dijamanata, a za samo brušenje traži se puno vremena, strpljivosti i stručnosti. Brušeni se dijamant zove briljant. Ima nekih dijamanata koji su sa šest lica, najčešće osam, a ima ih vrlo složenih i neispitljivih. Najdragocjeniji dragulji registrirani su i obilježeni imenima. Čuvaju se u trezorima kao najveće blago ili u krunama svjetskih kraljeva, osobito kraljica. Koliko samo u svemu tome ima troška i žrtve, a sve tako prolazno i u biti – beskorisno!
Primjena prispodobe
Isus uzima toga tragača kao primjer u traženju i dostizanju pravoga bisera, Kraljevstva Božjega. U prethodnoj usporedbi čovjek kopa na njivi i slučajno naiđe na ćupove blaga. I poduzme akciju. Ovdje se čovjek namjerno uputi u svijet da traži biserje. Traga za njim mjesecima i godinama. I upravo to Isus uzima za prispodobu. Kao što trgovac svjesno i hotimično ide za biserom, rasprodavši i on „sve što ima“ da kupi taj dragulj, tako bismo i mi morali tragati svjesno, slobodno i namjerno za Kraljevstvom Božjim koje vječno traje, beskrajno vrijedno i neuništivo.
Čovjek mora ostaviti sve materijalno, u obje prispodobe, da bi mogao zadobiti ono za čim želi, za većom vrijednošću sakrivena blaga i ponuđena biserja. Mora ostaviti komfor, podnijeti neugodno putovanje, prekinuti obiteljske veze, udaljiti se kroz više vremena od kuće, ostaviti čak i posao, prodati ono što ima da bi mogao steći neusporedivo više. Upustiti se nekada u životnu pustolovinu duhovnoga zvanja, u smionost redovništva, sučeljujući se sa svim pogibeljima koje vrebaju u nepoznatoj budućnosti. Eto tako je i s Kraljevstvom Božjim. Ono zaslužuje naše najveće napore i žrtve, naša odreknuća i nošenje križa, jer vrijedi više od svega blaga, dragulja i biserja na ovome svijetu.
Mreža puna riba
Razvrstavanje riba
Čovjek bi očekivao da će Isus svojim učenicima – ribarima izreći brojne prispodobe s ribama. Iznio je svega dvije-tri, kako nam je zapisano. Evo jedne o mreži i ribama.
“Nadalje, kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace. Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijeliti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi” (Mt 13,47-50).
Mreža bačena u more zahvaća svakovrsne ribe. Kada se napuni, ribari je izvuku na obalu i razvrstavaju dobre od loših. Loše su nejestive, jer su „nečiste“, bez ljuske, kao što su slatkovodne jegulje (koje se mrijeste u Atlantskom oceanu). Loše se odbacuju, a dobre u posude stavljaju za korisne svrhe.
Primjena na Božji sud
Isus odmah dodaje da se ta prispodoba odnosi na završni Sud, kada će Sin Čovječji doći presuditi i „naplatiti svakome po djelima njegovim“ (Mt 16,28). A anđeli će sve ljude razdijeliti i otpratiti na njihova trajna mjesta: pravedne u život vječni, a nepravedne u muke vječne, gdje će biti „plač i škrgut zuba“. I ta je jeziva fraza o vječnom „škrgutu zuba“ neka vrsta parabole, u Evanđeljima barem sedam puta spomenuta! I misliš da si otkrio „origensko“ blago ako zaniječeš vjekovječnost takvih muka!
Poruke su dvije:
Crkva sredstvo spasenja. Ako mreža predstavlja zemaljsku Crkvu koja je znak i oruđe Kraljevstva Božjega, onda se u njoj nalaze svakovrsni ljudi: dobri i loši, pravedni i nepravedni, moralni i nemoralni. I nije lako odijeliti jedne od drugih u ovome vremenu i prostoru. To ne znači da roditelji u kući i odgojitelji u školi ne će djeci govoriti što valja i što moraju činiti, a što ne valja i što moraju izbjegavati; ne znači da Crkva nije ovlaštena i obvezana u ovome vremenu naučavati što je dobro i moralno, a što grijeh i bezakonje. Ona je dužna kao učiteljica vjere i morala proglašavati što je po Božjem i naravnom zakonu spasonosno, a što osudljivo. I to je uvijek činila. Na relativizam istine i morala, tj. može „i ovako i naopako“ gleda kao na najvećega neprijatelja čovjeka i čovječanstva. Tko s „prerušenim anđelom“ relativizma tikve sadi, o glavu mu pucaju, bez obzira na koju je stepenicu u Crkvi zakoračio!
Bog sudac. Nije, međutim, Crkvi dano da jedne odlučuje u pakao, a druge u raj. Bog je onaj koji će konačno presuditi, i to na kraju vremenâ. Samo Bog zna tko će biti spašenik, a tko osuđenik. Savjest je Božji glas i Božje djelo za koje će svaki čovjek, u konačnici, odgovarati pred Bogom. Jedno je apsolutno sigurno: svi ćemo prispjeti na taj Sud. I jedno je apsolutno nesigurno: nitko ne zna kada će stići i što će od Gospodina čuti. Zato trajan Isusov poziv da bdijemo, molimo i budemo spremni i raskajani svakoga trenutka stati na „sudište Božje“! (Rim 14,10), odnosno pojaviti se pred „sudištem Kristovim“: da svaki primi što je „kroz tijelo zaradio“ (2 Kor 5,10). To je konačan smisao svake prispodobe.
Novo i staro
Isusov poučak iz dva završna retka:
»’Jeste li sve ovo razumjeli?’ Odgovore mu: ‘Jesmo.’ A on će im: ‘Stoga svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro’« (Mt 13,51-52).
Učenici odgovaraju da su razumjeli prethodne tri prispodobe. Isus ih sokoli: sada je svaki od njih kao „pismoznanac“ koji je naučio značenje ovih novih parabola koje im je iznio. Pozvani su da postupe tako da sve staro što su čuli i zapamtili iz Zakona i Proroka, dopune ovim novim što im je Gospodin izložio. Za njihovo novo evangelizacijsko poslanje treba očuvati sve vrijedno staro:
– Jesi li govornik, usavršuj se u umijeću govorništva i stavi svoj dosadašnji talent u novu službu Evanđelja!
– Jesi li književnik, budi čestit pisac ulažući svoj urođeni dar u sastavljanje ovih novih prispodoba i drugih pouka!
– Jesi li obdaren organizacijskim i upraviteljskim sposobnostima, uključi ih u svoje novo poslanje.
– Poveži staro s novim, stare i vječne moralne zakone s novim otkrićima i znakovima vremena kao pravi „domaćin“! Tako čini prava Isusova Crkva, Mater et Magistra.
[1] W. Barclay, The Gospel of Matthew, vol. 2, Edinburgh, 1972., str. 94. Thomsonova knjiga The Land and the Book doživjela je mnogo izdanja i pretisaka. Posljednji reprint 2007.
