Pravnici se koji put s pravom žale da neki zakon nije dorečen, tj. nije posve jasna njegova primjena u nekim konkretnim slučajevima. Ako je tako sa zakonima – koji po sebi teže tome da budu jasni i nedvosmisleni – što onda reći o nekim liturgijskim odredbama? U liturgijskim knjigama prije sabora mnoge su odredbe bile do u tančine razložene. Oni (naj)stariji među nama sjetit će se kako je, na primjer, na početku latinskog misala bila precizna shema kađenja oltara na početku mise i nakon priprave darova. Danas se samo veli da svećenik okadi oltar. Drugi primjer. U Priručnom obredniku za Đakovačku i Srijemsku biskupiju iz 1933. bilo je posve točno određeno kako se formira procesija: najprije križ, zastave, školska mladež, različita vjerska društva itd. A danas? Veli se da “krene ophod”. Kako? Kojim redom? A što reći o nejasnim odredbama o tome koji su uvjeti da netko pristupi sakramentu pričesti ili potvrde… Što to može značiti da kandidati trebaju proći određeni broj godina redovne župske kateheze? Što to podrazumijeva redovna župska kateheza? Što, nadalje, konkretno treba značiti da kumovi trebaju biti vjernici? Samo to da su krizmani i crkveno vjenčani? A ostalo? Kako to provjeriti? Tako se u praksi sve može tumačiti ovako ili onako, pa onda dolazimo do stoljetnog problema ujednačavanja “pastoralne prakse”.
I sada dolazimo do jednog određenog pitanja koje nije posve jasno određeno. Tako je u jednom našem časopisu prije nekoliko godina jedan čitatelj postavio pitanje blagoslivljanja djece u sklopu pričesti. Znamo kako to izgleda. Mati ili otac (a često djed ili baka) pristupaju pričesti noseći ili vodeći dijete te očekuju da svećenik tu djecu blagoslovi dajući im palcem znak križa na čelu. Odgovor je bio jasan: nije prikladno ubacivati obred blagoslova djece u pričest. Zna se kad je blagoslov: na koncu mise. Ovome se odgovoru nema što prigovoriti. Stvarno je tako. Pravila valja poštovati.
Međutim, ja ovdje vidim liturgijsku nedorečenost. Evo jednog svetoga primjera. Uživimo se u živopisni događaj. Isus propovijeda. Mnoštvo je zadivljeno, jer im je govorio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Visjeli su o njegovoj riječi. Ostajali su uz njega sve do sumraka. Zadivljeno su ga slušali. I onda, usred tog svetog i veličajnog djela – ta sam Sin Božji osobno naviješta evanđelje! – dolaze neke žene i narivavaju pred Isusa djecu (musavu, zamazanu i drečavu) da ih blagoslovi. Naravno da su apostoli ustali protiv takve drskosti i neuviđavnosti – ta reda mora biti! – i tjerali te žene s djecom ispred Isusa. Što čini Isus? Da tako kažemo, napušta za trenutak svoje sveto i uzvišeno propovijedanje i blagoslivlje djecu, makar mu je to totalno izvan protokola i liturgijskog slijeda. Ili možda ipak nije? Evo kako to Marko opisuje:
Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: “Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.” Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10,13-16)
Što reći? Kad sam prije puno godina bio na subotnjoj službi u rimskoj sinagogi, zapazio sam da na koncu bogoslužja vjernici donose ili dovode svoju djecu rabinu na blagoslov. I svako je dijete ponaosob dobilo blagoslov. Kad bi kod nas postojao takav blagoslov djece, onda bi bilo izlišno da primaju križić za vrijeme pričesti. Svi će se pedagozi složiti s time da djeci malo znači onaj općeniti blagoslov koji svi primaju. Puno veće značenje ima onaj pojedinačni blagoslov na glavu ili čelo svakog pojedinca. Naravno, koji puta tijekom godine imamo bogoslužje blagoslova djece: o blagdanu Sv. Antuna Padovanskoga, na Blagdan nevine dječice, na početku školske godine. Liturgija predviđa blagoslov (nejake) djece, ali to je prigodice. Možda bi u sljedećoj reformi reda mise trebalo ubaciti poseban blagoslov za djecu (u našoj depopulacijskoj Europi). Ili će netko (na svoju ruku) uvesti takav blagoslov na koncu svake nedjeljne mise. Međutim, kao što rekosmo tu su liturgijske odredbe jednostavno nedorečene. A možda je upravo to onaj “kairos” da roditelje i djecu potaknemo na sudjelovanje u euharistiji. U nekim slučajevima mala djeca idu na misu samo zato da bi “dobila križić”.
U ovim pitanjima ne bih mogao dati točan naputak. Evo samo nekih razmišljanja.
Ako je Isus prekinuo svoj “sveti posao” da bi blagoslivljao djecu, zašto ne bismo i mi smjeli na trenutak prekinuti pričešćivanje i blagosloviti dijete? Konačno, reče jedan kolega, mati sudjeluje na svoj način u euharistiji (tako da se pričesti), a dijete na svoj (ne može se pričestiti, ali prima blagoslov). Međutim, ostaju još neka pitanja. Ako svećenik dijeli djeci križić, što je s izvanrednim djeliteljima pričesti?[1] Nadalje, što učiniti kada djeca sama bez roditelja stanu u red pričesnika i očekuju križić? Ovo po sebi još više odskače od liturgijskih pravila. Međutim, netko će primijetiti da su ta djeca već kažnjena time što dolaze na misu bez roditelja (koji ili ne dolaze na misu ili ne mogu na pričest). Kako upravo njima priječiti takav blagoslov?[2]
Zaključimo. Istina je da se u prvim stoljećima pričest dijelila čak i dojenčadi (infantes), međutim liturgija ne predviđa poseban blagoslov djece u sklopu mise. Možemo se samo nadati da će takav blagoslov biti uveden (barem kao mogućnost) u sklopu završnoga blagoslov vjernika na koncu (nedjeljne i blagdanske) mise. U međuvremenu, što činiti? Ne prakticirati blagoslov djece u sklopu pričest, jer to nije liturgijski predviđeno i jer taj dio mise općenito nije prikladan za blagoslov? Ili, jednostavno, smatrati da to nije protiv duha liturgije koja je po sebi “svadbena gozba Jaganjčeva” (a na svadbenoj gozbi svatko bi trebao doći na svoje), pa jednostavno, kao što je Isus ubacio blagoslov djece u sklopu svoga propovijedanja, ubaciti takav blagoslov djece na užasavanje liturgičara i liturgijskih znalaca? Ja sam za ovu drugu soluciju. I tome u prilog navodim i sljedeće. Kad bi blagoslov djece u sklopu pričesti bio jedina liturgijska nepravilnost, valjalo bi ga izbaciti. A što je s dugim predstavljanjem gostiju i pljeskanjem na početku naših euharistijskih veleslavlja? Protiv toga se baš ne bunimo. A što je s dugim i predugim oglasima? Što je s ubacivanjem dječjih priredaba i inih skazanja u misu (tako je na jednoj “kirvajskoj” misi nastupio i narodni guslar). Što je s posvemašnjim podređivanjem mise televizijskom prijenosu i programu? Tko diže glas protiv takvih načina degradiranja bogoslužja? Rekao bih da ne trebamo trenirati strogoću baš na djeci. Ta, njihovo je kraljevstvo nebesko!
[1] U Njemačkoj sam vidio da križić djeci daju i svećenik i izvanredni djelitelj pričesti.
[2] Hoćete još jedan primjer? U misalu jasno piše da u sklopu Mise večere Gospodnje svećenik može oprati noge izabranim muževima. Papa Franjo je tom prigodom oprao noge i nekoj ženi. Vjerojatno je pri tome mislio da je subota radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.