Blagoslov groblja
Oduvijek su ljudi s poštovanjem sahranjivali svoje pokojne, o čemu svjedoče nalazi iz prapovijesti, što je, očito vezano uz vjeru u prekogrobni život. U ovom ćemo članku nastojati u osnovnim crtama podsjetiti na štovanje pokojnika i njihovih grobova u Svetom pismu, da bismo zatim prikazali blagoslov grobova i groblja u Rimskim obrednicima prije i poslije Drugog vatikanskog sabora.
1. Grobovi i štovanje pokojnika
u Svetom pismu i u prvoj Crkvi
Dirljiv je opis kako Abraham s ljubavlju sahranjuje svoju ženu Saru. U tu je svrhu, kao pridošlica u Kanaanu, kupio zemljište, tj. spilju Makpelu kod hrasta Mamre pri čemu je insistirao na kupnji, a ne da mu ono bude poklonjeno (Post 23,1-20). Ta je spilja onda postala mjesto gdje je sahranjen i Abraham (Post 25,9). Josip je mrtvo tijelo svoga oca Jakova prenio iz Egipta u Kanaan i sahranio ga u toj istoj spilji (Post 50,1-14). Josip je zakleo svoje sinove da njegove kosti kasnije prenesu u Kanaan (Post 50,25), što je Mojsije puno kasnije i učinio (Izl 13,19). Nadalje, u Starom zavjetu smatralo se velikom nesrećom i kaznom ako nečije tijelo ne bi bilo pokopano ili ako bi ga raznijele divlje zvijeri. Tako se Golijat grozio Davidu da će njegovo tijelo dati zvijerima da ga raznesu (1 Sam 17,44). To se i dogodilo kralju Ahazu i njegovoj ženi Izebeli, jer su dali ubiti Nabota da bi preoteli njegov vinograd (1 Kr 21,19; 2 Kr 30,9-37). U tome smislu se smatralo osobito bogobojaznim činom to što je Tobit, riskirajući vlastiti život i sigurnost, potajno sahranjivao mrtva tjelesa svojih sunarodnjaka, unatoč kraljevoj zabrani (Tob 1,16-2,10). Nadalje, u Starom zavjetu ima više primjera gdje se održavalo višednevno žalovanje za nekim pokojnikom.
U Novom zavjetu zapisano je kako su Ivana Krstitelja njegovi učenici s poštovanjem pokopali (Mk 6,29; Mt 14,12). Za Isusa se naglašava da je sahranjen u novome grobu u kojem još nitko nije bio pokopan (Mt 28, 57-60; Mk 15,46; Lk 23,50-53; Iv 19,38-42). Prema ondašnjim običajima, Isusovo tijelo je bilo pomazano prije sahranjivanja (Iv 19,39-40), a žene koje su u uskrsno jutro došle na grob htjele su pomazati Isusovo tijelo (Mk 16,1; Lk 24,1). U Djelima apostolskim je zapisano kako su učenici nakon mučeničke smrti đakona Stjepana održali veliko žalovanje za njim (Dj 8,2).
Spomenimo još da prvi kršćani nisu spaljivali svoje pokojnike, jer su time htjeli izraziti vjeru u uskrsnuće. Zato su s poštovanjem sahranjivali svoje mrtve i na njihovim grobovima u obliku teksta ili slike vidljiva je vjera u uskrsnuće. Posebno su častili grobove svjedoka-mučenika. Za razliku od pogana koji bi se okupljali na grobovima svojih pokojnika o njihovu rođendanu prikazujući žrtve, kršćani su se okupljali na grobovima mučenika na dan njihova mučeništva, koji je pravi dies natalis (rođendan) za nebo, a umjesto žrtava slavili su, naravno, euharistiju. Tako je nastao običaj u Crkvi da se, ako je to ikako moguće, spomen pojedinih mučenika i svetaca slavi na dan njihove smrti.[1] Budući da su, dakle, barem prigodice, slavili euharistiju na grobovima mučenika, u tradiciji Crkve i groblja su postala posvećena mjesta, a s druge strane, svaka je crkva, praktički, imala i obilježje groba, jer su se u oltare obvezatno umetale moći (relikvije) mučenika.
2. Blagoslov groblja i grobova u Rimskim obrednicima do Drugog vatikanskog sabora
a) Rimski obrednik
Rimski obrednici, sve od prvoga iz 1614.,[2] pa do zadnjeg izdanja iz 1925.[3] donose dva obreda. Jedan je Obred, kojim se blagosiva novo groblje i Obred, kojim se pomiruje oskvrnjeno groblje.[4]
Važno je zapaziti da se u dvije prethodne glave toga obrednika donosi Obred, kojim se blagoslivlja nova crkva ili javna bogomolja i Obred, kojim se pomiruje oskvrnjena crkva.[5] I crkva i groblje se blagoslivlje, odnosno pomiruju se nakon oskvrnuća. Očit je ovdje paralelizam, jer su i crkva i groblje posvećena mjesta.[6] To je vidljivo iz crkvene prakse. U mjestima gdje nije bilo crkava, ili su one bile premalene, euharistija se slavila na groblju.[7] Na groblju se inače prigodice slavila misa (npr. na Spomen svih vjernih mrtvih).[8]
Blagoslov novoga groblja. Groblje blagoslivlje svećenik delegiran od biskupa. Na groblju se prethodne postavi križ ljudske visine i trorogi svijećnjak. Nakon uvodne molitve svi kleče pred križem i mole Litanije svih svetih. Svećenik zatim uz pjevanje psalma 51. obilazi i škropi cijelo groblje i sve se završi zaključnom molitvom.
Obred pomirenja oskvrnutog groblja. Obred predvodi upravitelj groblja, ili bilo koji drugi svećenik koji predmnijeva njegovo dopuštenje.[9] Na početku se opet mole Litanije svih svetih. Zatim se govori psalam 51. dok svećenik škropeći obilazi cijelo groblje i sve završi zaključnom molitvom.
b) Vlastiti obrednici Đakovačko-osječke nadbiskupije
Naš vlastiti obrednik iz 1878. donosi identične obrede blagoslova novoga groblja i pomirenja oskvrnutog groblja [10]. Obrednik donosi i obred blagoslova pojedinog groba, pod naslovom Opjev groba.[11] To je obred koji se koristio kod pojedinačnog blagoslova grobova na Sve svete i Dušni dan. Na početku se govori otpjev Izbavi me, Gospodine, grob se poškropi i sve se zaključi posebnom molitvom za pokojnika ili za pokojnicu.[12]
Vlastiti obrednik iz 1933.,[13] koji je inače kraći od prethodnog, ne donosi obred blagoslova novog groblja i obred pomirenja oskvrnutog groblja, nego samo donosi opjev groba. Za razliku od prethodnog obrednika, ovdje se još dodaju dvije molitve za pokojnog svećenika.[14]
3. Blagoslov groblja prema važećim obrednicima
Važeći tipski obrednik[15] donosi novi obred blagoslova groblja.[16] U prethodnim napomenama se uzimaju u obzir nove prilike. Groblja može osnovati bilo katolička zajednica, bilo javna vlast, a mogu biti i međukonfesionalna. Kao i u prijašnjim obrednicima ističe se da dolikuje da biskup blagoslovi novo groblje. On to može povjeriti i nekom svećeniku. Ukoliko je groblje međukonfesionalno, prikladno je da se blagoslovi ekumenskim bogoslužjem. Svećenik se može pomoliti na groblju čak ako ono nema kršćanski značaj ili je posve laičkog obilježja. Novina ovih uvodnih napomena vidi se osobito u br. 1115 gdje se veli:
Kristovi se učenici od ostalih ljudi “ne razlikuju ni po zavičaju, ni po političkim uredbama”[17] i sa svima žele živjeti u prijateljstvu. Za sve se ljude mole nebeskom Ocu, i za one “koji preminuše u miru Krista tvoga i svih pokojnika kojih je vjera samo Bogu znana”.[18] Zato kršćani u grobljima sahranjuju i štuju ne samo tjelesa svoje braće po vjeri, nego i onih koji su nam po ljudskoj naravi bliski. Jer Krist je na križu otkupio sve ljude i za sve je prolio svoju krv.
Ako je zgodno, obred je dobro započeti procesijom od neke crkve ili kapele izvan groblja. Nakon pozdrava i uvoda slijedi molitva i onda kreće procesija prema groblju. U procesiji se pjevaju različite antifone uz Psalam 118 (“Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova”). Ako nema procesije, obred započinje na ulazu u groblje, a nakon molitve s antifonom se pjeva Psalam 134 (“Blagoslivljajte Gospodina sve sluge Gospodnje”). Kod križa ili u grobljanskoj kapeli slijedi čitanje Božje riječi iz Reda sprovoda. Nakon homilije slijedi blagoslovna molitva. Križ i groblje se okadi i poškropi blagoslovljenom vodom. Za to se vrijeme pjeva antifona s Psalmom 51. Ako se slavi misa, slijedi obred priprave darova. Ako nema mise obred se zaključi sveopćom molitvom, Molitvom Gospodnjom i završnim blagoslovom.
Drugo hrvatsko izdanje kao našu posebnost donosi Blagoslov grobova u različitim prigodama.[19] Obred je spretno sastavljen. Iako se govori o blagoslovu grobova, obred je očito pripravljen za (godišnji) blagoslov svih grobova na jednome groblju (što se redovito čini na Spomen svih vjernih mrtvih, a još češće na Sve svete). Nakon pozdrava i uvoda slijedi pokajnički čin s Gospodine smiluj se, a onda jedna od dviju zbornih molitava. Čitanja se uzimaju iz Reda sprovoda. Nakon homilije slijede prošnje sa zaključnom molitvom, a zatim ophod po groblju uz kađenje i škropljenje blagoslovljenom vodom uz prikladne pjesme ili litanije svih svetih. Obred završi s Pokoj vječni.
Primjećujemo da je ovaj obred sve više prisutan u našim župama. Očito je da je onaj pojedinačni blagoslov naporan za svećenike, a još više za vjernike, pogotovo za one koji iz drugih mjesta dolaze na grobove svojih pokojnika, pa još ako je, k tome, groblje veliko, a malo svećenika. Međutim, i u ovom slučaju valja biti razborit. Ima nekih župa, gdje je pojedinačan blagoslov grobova uvriježen i dobro organiziran: vjernici stoje kod grobova svojih pokojnika i svećenici idu redom od groba do groba i pojedinačno se pomole na svakom grobu i sve skupa bude gotovo u nekom razumnom vremenu. U tome slučaju je, naravno, zgodno na početku imati zajedničko kratko bogoslužje riječi i onda pojedinačni blagoslov. Po sebi, dakle, nema razloga dokidati taj običaj gdje je prisutan, uvriježen i prihvaćen i od vjernika i od svećenika. Konačno, Crkva u svojoj razboritosti i na području liturgije uvijek iz svojih riznica izvlači “staro i novo.”
4. Svećenički grobovi
Dobro je poticati župnike da se pobrinu za svećeničke grobove na grobljima u svojim župama. U tome smislu čini se veoma prikladnom napomena iz Heb 13,7: “Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru.” Tako skrb oko svećeničkih grobova za župnika ne znači samo ljudsku brigu i poštovanje prema svojim prethodnicima, nego označava poštovanje prema djelu pojedinog svećenika i prema onim duhovnim plodovima koji su ostavili u svome narodu.
Još jedna važna stvar. U katedrali u Đakovu nakon Svih svetih budu mise za pokojne biskupe i kanonike. To je doista hvalevrijedan običaj. To se vrlo lijepo može prenijeti i na župsku razinu: u zgodan dan nakon Svih svetih bilo bi dobro u svakoj župnoj crkvi slaviti misu za sve pokojne župnike dotične župe te za sve svećenike koji su sahranjeni na mjesnom groblju. Bilo bi dobro potaknuti i vjernike da sudjeluju u toj misi i time se “spomenu glavara koji su njima i njihovim precima navješćivali riječ”. Ako se vjernici s puno žara i ljubavi sjećaju svojih davno umrlih pokojnika, za njih mole i prikazuju svete mise, zar da se manje čini za pokojne svećenike koji su službom ili rođenjem bili vezani uz pojedinu župu?
5. Umjesto zaključka
Crkva je oduvijek štovala svoje pokojnike i u časti držala njihove grobove iako je znala da je “naša domovina na nebesima”. Štovanje grobova svojih pokojnika bio je svojevrstan izraz njihove vjere u uskrsnuće (zato i nisu dali spaljivati tjelesa svojih pokojnih). Danas sve više vidimo veoma skupe i raskošne grobnice i spomenike koji su često izraz slabog ukusa i određene ljudske taštine. Međutim, takvi spomenici – htjeli mi to priznati ili ne – ukazuju i na određeni manjak vjere u uskrsnuće. Jer, gdje manjka vjera, javlja se praznovjerje. Gdje manjka jednostavno kršćansko bogoslužje, nastaje kičasta ovosvjetska “liturgija”. Mi vjernici znamo: ako zemlja nije naše trajno boravište, onda je to još manje grob. Bilo bi svakako dobro poticati vjernike da u tome smislu budu i skromniji i razboritiji i više prožeti evanđeoskom vjerom u uskrsnuće. Koliko će takvi poticaji pasti na plodno tlo, teško je reći.
[1] Izuzetak su Isus i njegova majka Marija. U kalendaru slavimo njihovo rođenje, jer su oni, naravno, bili bez ikakva grijeha. Slavi se i rođendan Ivana Krstitelja, jer je on, prema drevnoj tradiciji, očišćen od istočnog grijeha u utrobi svoje majke, pa bi tako i on bio rođen bez istočnoga grijeha.
[2] M. SODI – J. J. FLORES ARCAS (prir.), Rituale Romanum, Editio princeps (1614), Edizione anastatica, Libreria Editrice Vaticaana, 2004., str. 166-169.
[3] Rituale Romanum… editio prima juxta typicam, Ratisbonae, 1925, str. 264-267.
[4] Usp. hrvatski prijevod tipskog izdanja iz 1925: Rimski obrednik (…) prema tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929., str. 292-296.
[5] Isto, str. 283-291.
[6] Zato su groblja ponajčešće bila konfesionalna, što se uspjelo održati čak i u većini gradova. Tako npr. u Osijeku je postojalo “kalvinsko” groblje, židovsko groblje, te u gornjogradskom i donjogradskom groblju posebna polja za pravoslavno groblje. Danas ta groblja (osim židovskog) nemaju konfesionalni značaj.
[7] To je bio gotovo redovit slučaj u krajevima pod turskom okupacijom.
[8] I danas se ponegdje to običava, što baš nije najsretnije. Ukoliko u mjestu ima crkva, euharistiju treba slaviti u crkvi, a blagoslov groblja – na groblju.
[9] Očito se smatralo da je stvar hitna, te da zbog toga ne treba tražiti biskupovu delegaciju.
[10] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i sriemske, izdan po naredbi preuzvišenoga, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera, biskupa bosansko-djakovačkoga i sriemskoga, itd., Zagreb, 1878., str. 215-218.
[11] Isto, str. 118-119
[12] Ovaj se obred ne smije zamijeniti s Opjevom mrtvačkog odra koji se nalazi u oba vlastita obrednika. To je, naime, bio obred koji je bio predviđen na koncu sprovodne mise pri čemu se blagoslivljao lijes pokojnika. U praksi je svećenik na koncu svečanog rekvijema (za već pokopanog pokojnika) na koncu mise (obično ispod kora) molio nad praznim lijesom položenim na nosila i prekrivenim crnim pokrovcem.
[13] Ovaj obrednik, kada donosi iste molitve kao i prethodnik, od njega se razlikuje u prijevodu. Jezik Vlastitog obrednika iz 1878. je arhaičan.
[14] Priručni obrednik. Dodatak Rimskom obredniku za đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933., str. 50-52.
[15] Rituale Romanum ex decreto Sacrosancti oecumenici cocilii Vaticani II instauratum, auctoritate Ioannis Pauli II promulgatum. De benedictionibus. Editio typica, Typis Polyglottis Vaticanis, 1984., str.425-432; br.1115-1136.
[16] Usp. prvo hrvatsko izdanje: Rimski obrednik obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora drugog vatikanskog a proglašen vlašću Ivana Pavla II. Blagoslovi. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Zbora za bogoštovlje izdaje Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987., str. 377-383, br. 1115-1136. Drugo hrvatsko izdanje: Rimski obrednik obnovljen prema odluci Svetog ekumenskog sabora drugog vatikanskog a proglašen vlašću Ivana Pavla II. Blagoslovi. Kršćanska sadašnjost, 2007., str. 438-445, br. 1115-1136.
[17] Poslanica Diogenetu, 5., Časoslov II., 613-614
[18] Rimski misal, euharistijska molitva IV, br. 123.
[19] Glava XXXV bis, brojevi 1136-1 do 1136-4.