Blagovati
Evo još jedne riječi koja se rijetko čuje, osim u crkvi: blagovati. Blagovati ne mora biti nužno isto što i jesti. Domaće životinje jedu svoj obrok, ali samo čovjek može blagovati. U čemu bi bila razlika? Valja priznati da čovjek, kao i svako drugo živo biće, mora jesti da bi živio. To je ona nužnost kao disanje, kao spavanje. Međutim, kada god je to moguće, čovjek od uzimanja obroka čini barem mali obred. Zašto? Čovjek vjernik je svjestan da je sve Božji dar i da je Bog onaj koji „daje hrane svakom tijelu“. Zato je i u Židova i kršćana osobito važna molitva hvale koja se Bogu upućuje prije obroka. Isus je tako redovito činio: prišao bi stolu, zahvalio i razlomio kruh. U toj svetoj gesti prepoznali su ga i ona dvojica učenika u Emausu. Slično bi trebalo biti i u našim prilikama. Evo. Jede se na određenom mjestu. Redovito nastojimo imati prostrt stol, lijepo posuđe i pribor za jelo. Rado ćemo staviti cvijet, složit ćemo ubruse. Osim toga, sâmo jelo na pladnju redovito aranžiramo. Reklo bi se: na neki je način sveto ono što je pred nama prostrto. Eto zašto uzimanje obroka nazivamo blagovanjem. To je doslovno sveti čin.
Nadalje, u onim siromašnijim vremenima domaćin, otac ili majka, dijelili su svakome članu njegov obrok. Bio je to poseban znak zajedništva. Lomio se jedan kruh, pilo se iz jedne čaše. Za stare narode je zajedničko blagovanje znak ljudskog zajedništva. Nije se svakog pozivalo za svoj stol. Zajedničko blagovanje na poseban način povezuje obitelj, na poseban način učvršćuje rodbinske i prijateljske veze. Konačno, i danas, kada nekoga zovemo na večeru, nije nam u prvom planu da čovjeku dademo da se najede, nego to smatramo prigodom da prijateljujemo, da se radujemo jedni drugima.
Budući da blagovanje nije samo jedenje, i u našem svakodnevnom životu važno je da se trudimo da naši obroci budu blagovanje, a ne puko konzumiranje hrane. Važno je zato da se ne događa – kao u američkim serijama – da hodamo po kući sa sendvičem u ruci, da jedemo iz papirnatih i plastičnih posuda odvojeni od ostalih sjedeći na kauču ispred televizora ili pred računalom. Dobro je, kad je to god moguće, prostrti stol, postaviti tanjure, čaše i pribor za jelo, sjesti za stol, pogledati se u oči te, barem kratkom molitvom, zahvaliti Bogu za hranu i za zajedništvo. Važno je takve navike stvarati u naše djece, od njihove najranije dobi. Tako rastemo i kao ljudi i kao Božja djeca.
