Blaise Pascal

Dr. Drago Ćepulić bio je katolički pisac europskoga obzorja, hrvatski književnik, filozof i esejist, kolega i prijatelj bl. Ivana Merza. Rođen je u Novom Vinodolskom 3. siječnja 1893., a umro je u Zagrebu 1. ožujka 1976. Išao je u gimnaziju u Zagrebu i Bjelovaru, a romanistiku je studirao u Beču i Parizu. Bio je gimnazijski profesor u Zagrebu. Nakon Drugoga svjetskoga rata nepoćudan u javnom životu. Godine 1941. u Zagrebu je objavio knjigu Ličnosti : studije i eseji. Iz te knjige (str. 127–175) prenosimo korigirano, minimalno lektorirano i mjestimice [prijevodima] dopunjeno poglavlje o Blaiseu Pascalu o ovogodišnjoj četiristotoj obljetnici njegova dolaska na ovaj svijet.[1]

Blaise Pascal, katolički mislilac, francuski filozof, matematičar i fizičar rođen je 19. lipnja 1623., a umro je 19. kolovoza 1662.

Blaise Pascal

„Je n’ai d’attache sur la terre qu’à la seule Eglise catholique, apostolique et romaine, dans laquelle je veux vivre et mourir, [et] dans la [communion] avec le pape son souverain chef, hors de laquelle je suis très persuadé qu’il n’ya point de salut“

[Nemam veza na zemlji jedino osim s Katoličkom Crkvom, apostolskom i rimskom, u kojoj želim živjeti i umrijeti, i u zajedništvu s Papom, njezinim vrhovnim poglavarom, izvan koje sam vrlo uvjeren da nema spasenja]

17. Provincijalno pismo

I. Mondena era i obraćenje

„Pascal je bio ujedno velik učenjak, divan mislilac, sjajan artist i gotovo svetac; umro je s trideset i devet godina“.[2] Da se pregleda, shvati i prosudi njegov život, potreban je posebni studij. Njegova je biografija puna nejasnih ili oprječnih crta. Nama je dosta da skiciramo lik ovoga velikoga kršćanina XVII. stoljeća, koji je bio zapleten u jednu teološku prepirku svoga stoljeća o pitanju milosti i tom zgodom postao krvavi neprijatelj isusovačkoga reda, tako te je i danas njegovo ime spojeno s predodžbom „jezuitizma“. Istina, rascvilio je Crkvu kao jansenistički buntovnik, šest je mjeseci pred svoju smrt pošao najdalje u konsekvencijama svoje tvrdoglavosti: gotovo da je zapao u shizmu niječući nepogrješivost rimskoga pape u stvarima vjere i ćudoređa, ali je po svjedočanstvu otca Beurriera, koji je bio uz njega u posljednjoj mu bolesti, umro kao pokoran sin Crkve. „On je umro kao najpobožniji katolik“.[3]

Pascal je već za svoje mladosti iznenadio svoju okolinu ranom intelektualnom zrelošću i brojio se poslije među prve matematičke i prirodoznanstvene duhove svoga stoljeća. Misli su njegove suvremene. Bio je žarki vjerski duh, što je jasno svakomu, koji je čitao njegove „Misli“.[4] Svojim je najvažnijim djelima, spomenutom nedovršenom apologijom kršćanske vjere („Mislima“) i svojim „Pismima jednomu provincijalcu“,[5] stvorio francusku prozu, onaj divni instrument jasne i pune francuske misli, kojim se Francuzi toliko ponose, i s pravom. Istina da su danas za nas od većega interesa i da su od veće vrijednosti njegove „Misli“ nego li polemična njegova tzv. „Provincijalna pisma“, ali je svejedno sav studij Pascala od interesa i vrijednosti.

Pascal je rodom Auvergnat. Rodio se u Clermont-Ferrandu koji je prije više godina (1923.) proslavio njegovu tristogodišnjicu. Bijaše po rodu iz plemićkoga činovničkoga staleža (Blasius Pascal, patricius Arvernus). To je plemstvo (noblesse de robe) podijeljeno njegovim pređima od Luja XI., a stajalo je bliže građanskomu staležu nego li vojničkomu plemstvu (noblesse d’épée). Otac Pascalov, sin i unuk raznih financijskih činovnika, bijaše kraljevski savjetnik u Clermontu (conseiller élu pour le Roy en l’élection d’Auvergne, à Clermont). Blaise je imao stariju sestru Gilbertu koja se poslije udala za onoga g. Priera, što je pravio za Pascala barometričke pokuse na brdu Puy de Dome (kod Clermonta), i mlađu sestru Jacquelineu koja je u ranoj mladosti već s 13 godina počela pjevati, bila živahna i inteligentna duha, a kasnije otišla u samostan Port-Royal, uz koji je usko vezan i život njezina brata. U trećoj godini izgubi Pascal majku. Godine 1630. njegov otac koji međutim postade financijski predsjednik u Clermontu proda svoju službu[6] i nastani se od 1631. u Parizu. Bijaše vrlo bogat, učen i poznat kao dobar matematičar: dopisivao je, drugovao i polemizirao s najpoznatijim učenim ljudima svoga vremena (tako Robervalom, Carcaviem, Fermatom, Descartesom), skupljao u svom stanu učenjake da raspredaju o znanstvenim pitanjima. I tako je i mladi Blaise doskora došao u te učene krugove, a otac ga je vodio i na glasovite znanstvene sastanke k poznatom patru Mersenneu dekartovcu. Živio je dakle doduše uz otca udovca i dvije sestre, ali u društvu otčevu nije za stalno manjkalo stanovite vedrine, kad se zna da je on poznavao glumca Mondorya, koji je upravo u Parizu nastupio u Comeilleovoj Meliti i pomogao joj do uspjeha, da je pohađao gđu Salntot, sestru pjesnika Dalibraya, ljubovcu Voitureovu, a najbolji mu prijatelj bijaše osobni pouzdanik vrlo slobodoumne maršalice de Thémines, matematičar Le Pailleur koji nije živio ni najmanje pokornički. Isti pjesnik Dalibray bijaše Le Pailleuru drug u užitku i životnom veselju.

1639. Pascalova otca, koji bijaše međutim zbog jedne lokalne pobune protiv svemoćnoga kardinala [Richelieua] pao u nemilost (radilo se o isplaćivanju gradskih renta, kod čega je Pascalov otac s mnogima ostao posve ili prilično prikraćen), taj je kardinal-ministar poslao u Rouen kao intendanta Normandije, što bijaše stvar delikatna, jer je trebalo uvijek ubirati daće, koje su svijet vrlo tištale. Pascalov je otac imao zahvaliti svoje novo naimenovanje dražesnoj i inteligentnoj svojoj trinaestogodišnjoj kćeri Jacqueline. Ona sama u jednom pismu otcu pripovijeda, kako je 1639. pod režijom Mondoryevom glumila u Scudéryevu komadu Amour tyrannique [Tiranska ljubav] uz ostalu djecu koja su izvodila tu dramu. Tom je zgodom Mondory govorio kardinalu o svom znancu Pascalu („od tri sata do sedam sati“). Poslije prikazivanja bude Jacqueline, koja je imala izvrstan uspjeh, predstavljena kardinalu, recitira njemu u čast jedan madrigal i poluči u kardinala milost za otca. Tom je zgodom gđa d’Aiguillon govorila kardinalu i o sinu Pascalovu „vrlo učenu u matematici, a ima mu samo petnaest godina!“ I mladi Blaise, koji se također nalazio kod predstave, bude predstavljen kardinalu.

Jacqueline i njezin brat dva su čuda rane dječje zrelosti i svuda su poznati kao takvi. 1638. Jacqueline piše najprije jednu pjesmu o kraljičinoj trudnosti (madrigal), zatim improvizira jedan epigram za Mademoiselle (tj. stariju kćer kraljeva brata), biva poznata i pozivana na dvor. Izdaje iste godine 1638. malu zbirku posvećenu kraljici Ani Austrijskoj.

Brata Jacquelinina uzeo je odgajati sam otac; i bijaše si načinio u tu svrhu posebni plan: matematika je imala doći na red istom u šestnaestoj godini. Poznato je, što starija sestra našega Blaisea, kasnije gđa Périer u biografiji svoga brata priča, kako je Pascal sam otkrio 32 teorema Euklidove geometrije u svojoj dvanaestoj godini, kako je to otca zadivilo i on sav zaplakan otišao to reći svome prijatelju Le Pailleuru[7] i tada dade otac sinu Euklida da ga čita za odmora. U svojoj šestnaestoj godini (između 1638. 1 1640). Blaise je napisao svoj Essai pour les coniques [Ogled o konusnim presjecima], koji poslije zadivi Leibniza.

U doba Pascalova boravka u Rouenu (1639. do 1648., kad su ukinuti kraljevski intendanti) sin je pomogao otcu u njegovim financijskim funkcijama. Otac je morao pritisnuti krvavo narod na razna plaćanja da ugodi kardinalu. Sin mu je pomogao u računima. A tada je bilo malo dobrih knjigovođa. Tom je zgodom Pascal došao na misao računskoga stroja, kojom se poslije dugo još bavio (skoro 10 godina), obavljajući sam onaj posao, što ga inače radnici rade, i složio je do 50 modela dok nije došao do konačnoga tipa svoga stroja. On nije bio od onih koji se zadovoljavaju da nađu ideju, nego se bavio i svim tehničkim poteškoćama, pa je htio svoj izum i unovčiti. Na Pascalovu se stroju osnivaju svi kasniji i naši taksimetri.

Corneillea poznavahu Pascalovi odavna zaslugom Mondoryevom. Kad su se u prosincu 1645. kod natjecanja u pjevanju u Rouenu (tzv. palinods) dijelile nagrade i Jacqueline Pascal dobila je nagradu. Ali ona nije bila prisutna, za nju se dakle morao zahvaliti netko drugi: i ustade i zahvali – u stihovima – Corneille.

I.2.

U siječnju 1646. Étienne Pascal, Blaiseov otac, komu bijaše tada oko 50 godina, izišavši jednoć iz kuće da zapriječi kako se kaže jedan dvoboj pade na ledu i iščaši nogu. S njegova dva liječnika uđe u kuću jansenistička nauka. Bijahu to dva brata plemića iz okolice Rouena, de la Bouteillerie i des Landes. Njih je predobio za novu nauku župnik iz Rouvillea Gillebert, čovjek prožet novim duhom strogoga kršćanskoga života, kako ga je oko sebe širio opat Jean Duvergier de Hauranne, poznat pod imenom Saint-Cyran i njegovi gorljivi privrženici. Naša dva plemića zadržaše se u kući Pascalovoj, dok se ne uvjeriše da im je liječenje uspjelo. A bili su na glasu za liječenje ove ruke. Međutim su oni i primjerom i govorom nastojali predobiti svojega pacijenta i njegovu kuću za sveti i strogi kršćanski život. Odsele su u kući čitali Jansena („O preobrazbi unutarnjega čovjeka“), Arnaulda („O čestoj pričesti“) i Saint-Cyrana („Duhovna pisma“, „Novo srce“). I tako se obrate otac, sin i kćerka Jacqueline,[8] a kad dođoše Périerovi u Rouen, i oni pristadoše uz novi pokret.

Pascal je poslije pisao svoja Provincijalna pisma isprva na obranu jansenističke nauke o milosti i njezina zastupnika na pariškoj Sorboni, dr. Arnaulda. Mi ćemo slijediti kasnije faze jansenističke borbe s ortodoksnom naukom, ali sad treba da se upoznamo kratko s jansenizmom sa samostanom Port-Royalom koji bijaše najtvrđa jansenistička kula.

U dolini Chevreuse, šest milja od Pariza, postojaše već od XIII. stoljeća opatija Port-Royal, koja postade glasovita istom sada u XVII. stoljeću. Na početku stoljeća (1602.) bijaše joj glavaricom kći glasovitoga pariškoga odvjetnika u Parlamentu, koji se istakao svojim govorima protiv isusovaca u korist pariškoga Sveučilišta, Antoinea Arnaulda: mlada Angélique. U nježnoj još mladosti (s 11 god.) mlada glavarica nije dala ničim naslućivati da će ona preobraziti svoj samostan. 1608. dirnuta propovijedi jednoga kapucina na prolazu, ona odluči povratiti svoj red strogomu pravilu, obnovi mnoge samostane u tom smislu i osnuje u Parizu 1625. nov samostan.[9] Od odsudne važnosti za svu budućnost bijaše činjenica što je ona uzela 1633. za ispovjednika svojim opaticama opata Saint-Cyrana († 1643.). Jer po njemu dođe u Port-Royal jansenistička nauka. Došavši na mjesto koje je negda zapremao ljupki sveti ženevski biskup Franjo Saleški, koji je znao milom svojom rukom tako vješto voditi kršćanske duše kroz ovaj svijet, pomirujući svjetski sjaj i kršćansko osjećanje, Saint-Cyran je stao raditi na svom planu oko obnove strogoga kršćanskoga života, htijući da poput Calvina vrati kršćanstvu prvobitnu strogost prvih stoljeća. On je s kasnijim biskupom u Ypresu, Flandrijcem Jansenom, zajedno učio teologiju u Louvaineu, vazda je s njim ostao u vezi i dopisivanju i čini se da su obojica stvorili potajnu osnovu kako će Crkvu tobože vratiti prvobitnoj nauci i prvotnoj strogosti života. Jansen je imao preuzeti teoretski dio posla, čemu je namijenjena njegova posmrtno izašla knjiga „Augustinus“, gdje izlaže tobože Augustinovu nauku o milosti i predestinaciji (Jansen je umro 1638., „Augustinus“ je izašao 1640.). Saint-Cyran, komplicirana i tajanstvena osoba,[10] preuzeo je praktični dio posla i njegova se zadaća činila bitno srodna nastojanju reformatora XVI. stoljeća te je poput Calvina htio vratiti Crkvu u prva stoljeća i k tobožnjoj prvobitnoj strogosti ćudoređa.

Susrećemo se s problemom čovječje slobode i milosti, koja je po nauci Crkve jednostavno dar Božji, nama badava dan, i zaslužen smrću Kristovom na križu. Kršćanska duša zna i osjeća da se ne može sama vinuti do one moralne visine koju od nje traži Krist; istočnim je grijehom ona pala, zna predobro za svoju bijedu i u svojoj poniznosti i slabosti daleko je od one stoičke taštine, koja gleda s isključivim ponosom svoje snage.[11] Međutim je baš unutar kršćanske Crkve stao u V. stoljeću monah Pelagije naučavati da se istočni grijeh ne prenosi od Adama na sve ljude i da čovjek može samo po svojoj naravi i iz svoje slobode činiti dobro i držati zapovijedi. Stoga ne treba ni krsta ni milosti. Protiv Pelagija ustade Augustin na obranu nauke o milosti. Ortodoksna katolička nauka, kako ju je definirao Sabor tridentinski, zadržava i narav i milost. Narav čovjeka nije istočnim grijehom tako pokvarena da on ne bi mogao činiti bez milosti dobro, ali ne za cijeli život. Naprotiv je Luther zabacivao uopće „dobra“ djela čovjekova i učio da nas spašavaju jedino zasluge Kristove. Calvin je učio da je Bog neke ljude unaprijed osudio, a druge odredio za blaženstvo (predestinacija), zato nekima daje svoju milost, a drugima je ne daje. Ortodoksna nauka, rekli smo, spašava narav i milost. Po ortodoksnoj nauci svaki čovjek je grješan po istočnom grijehu, ali njegova narav nije tako radikalno pokvarena da ne bi mogla spoznati naravne istine i činiti neka moralna djela i bez milosti. Ali bez milosti ne može čovjek da se održi sav život i Bog daje svakomu čovjeku dovoljno milosti da se spasi. Malo je prije Jansena profesor Svetoga Pisma na sveučilištu u Louvaineu Baius naučavao da čovjek bez milosti može samo griješiti, a Jansen je također držao da spas Crkve ovisi o takvoj ispravnosti nauke o milosti, kako ju je tobože učio sveti Augustin, i obnovio u glavnom bludnje Lutherove, Baiusove i Calvinove. Da je Augustin naglašavao milost, pojmljivo je ako se uzme da je pobijao Pelagija. Ali Crkva nije mogla za volju tobože augustinovskomu shvaćanju milosti žrtvovati svoju nauku. Odatle će se roditi kasnije Pascalova provincijalna pisma na obranu dr. Arnaulda, koji se već 1643. zakvači s isusovcima povodom svoje knjige o čestoj pričesti.

Doktor je Arnauld brat matere Angélique, posljednje od dvadesetero djece pariškoga odvjetnika Arnaulda. Za Angelikom dođoše u samostan mati, sestre, nećakinje. Tu je stariji sin advokata Arnaulda, Arnauld d’Andilly, sin potonjega Arnaulda de Luzancy, tu su njegovi nećaci Antoine le Maistre, najveći odvjetnik svoga stoljeća, le Maitre de Sacy, le Maitre de Séricourt, sve nećaci Arnaulda d’Andillya. S abbéom Saint-Cyranom dođoše amo u Port-Royal ta „gospoda“ (Messieurs de Port-Royal), laici, koji se odlučiše predati strogomu kršćanskomu životu. Poznato je da su u Port-Royalu prezirali taštinu znanosti, no ipak su držali svoje škole za djecu. Tu se pisalo more teoloških spisa, poučnih i polemičnih, koji su danas, osim Pascalovih, posve zaboravljeni,[12] ali je ipak Port-Royal znatno djelovao na život i ćudoređe XVII. stoljeća.

Čini se da Pascalovo prvo obraćanje međutim nije imalo dubljega djelovanja. Svakako Pascal ostaje jednako predan znanosti, a doskora se iza boležljivosti, kojoj je bio predan na milost i nemilost za cijeloga svoga krhkoga života, posve prepusti svijetu, zabavi i rastrešenju.

U ovo razdoblje tzv. „prvoga obraćenja“ spada Pascalov rad oko rješavanja tada suvremenoga problema o „strahu naravi pred prazninom“ (horror vacui) probleme koji se nadavaše povodom Toricellijeva pokusa. Pascal se stao baviti pokusima sa živom i ostalim tekućinama, otkrio princip barometra i u svojim teoretskim izlaganjima pokazuje oštroumlje kojim je dopro do svih načela moderne eksperimentalne metode. Upoznao se s Toricellljevim pokusom posredstvom Petita, Kartezijanca, koji je u listopadu 1646. pri jednom posjetu u Rouenu kao spretan eksperimentator – a to bijaše tada silna rijetkost – ponovo u kući Pascalovih pokus izveden u Italiji. Pascal isprva nije znao koje se tumačenje daje činjenici da je Toricelli začetnik pokusa. Poslije je obnavljao pokuse s raznim tekućinama, vodom, uljem, vinom… pred brojnim općinstvom i njegovi radovi bijahu poznati po svoj Europi.

Međutim u studenom 1647. Pascal dođe na misao da ispituje uzrok zbog kojega stupac žive stoji i znajući sada da je Toricelli došao na misao da bi težina zraka (a Galilei je dokazao težinu zraka) mogla biti razlog tome, dade se na eksperimentiranje. Pascal postaje svjestan da govoriti o „strahu prirode pred praznim prostorom“ nema smisla. Tako je tumačio fenomen Galilei, ali priroda ne osjeća ništa, pa ni „straha“ pred praznim prostorom. Zatim proširi svoja istraživanja na ravnotežu tekućina, zamišlja eksperiment sa živom više puta u danu ponavljan na vrhu i podnožju brda, piše svomu šurjaku Périeru (studeni 1647.), koji izvodi (istom u rujnu 1648.) pokuse na podnožju i na vrhu Puy-de Dome, brda nad Clermondom, gdje stanovaše Périer. Pascal sudi, što se ima da zbude, ako je njegovo tumačenje fenomena pravo: na vrhu brda bit će živa niže zbog manjega tlaka nego na podnožju. On iznalazi uzrok fenomenu i traži potvrdu iskustva. Ne će se moći reći da se priroda na vrhu brda manje boji praznine nego na podnožju, dok će pokusi moći potvrditi njegovu misao da je težina zraka uzrok visini stupca žive. Pokusi uspješe, Périer šalje Pascalu potanko izvješće. Pascal i sam pravi pokuse, Périer nastavlja svoja opažanja. Po prvi put se tom zgodom Pascal zakvači u polemiku zbog prvenstva u iznalaženju eksperimenta.[13] Najozbiljniji je prigovor za nas Descartesova tvrdnja u pismima Carcaviju da je on Pascala naveo na njegov pokus na brdu Puy-de-Dome.

Samo zbog jednoga nesporazuma uzima g. Strowski da je Descartes mogao zaključivati da ga je tobože on, Descartes naveo na misao o pokusu.[14]

Pascalovo zdravstveno stanje bijaše vrlo slabo, želudac, glavobolja, donji dio tijela uzet, te je morao hodati na štakama. Liječnici mu savjetovaše da se ostavi svakoga duševnoga napora i traži rastrešenja. Međutim je već Étienne Pascal namjeravao, kako će u svoje kćeri Jacqueline razbuditi ponovno smisao za svijet i društvo. Jer ona je na jednom putu (1647.) u Pariz čula propovijedati nasljednika Saint-Cyranova u Port-Royalu g. Singlina i odlučila poći u samostan. U tom je podupiraše brat Blaise, majka Angélique, kojoj se češće navraćaše, i nježna mère Agnes, sestra stroge i časne glavarice. Prepustivši se vodstvu svoga ispovjednika Singlina, ona odluči poći u opatice i Blaise je imao o tom govoriti otcu koji je već u svibnju 1648. bio u Parizu. Ali taj ne htjede o tom ni čuti, nego se razljuti. Uostalom je Jacquelini ostavio svu slobodu, te je živjela kod kuće kao u samostanu. U svibnju 1649. pođe Étienne Pascal s obitelji u rođenu Auvergneu da se tamo rastresu. Ali se Jacqueline ne promijeni, živjela je i dalje povučeno i sveto.[15] Zato se Blaise stane zabavljati i stane u društvu i u igri tražiti lijeka svom stanju.

Time počinje u Pascalovu životu tzv. mondeno razdoblje. Pascal se predao zabavi i veselju bez razvratnosti. Doskora se iz Clermonta vrati obitelj u Pariz i tu Pascal dospije u svjetsko društvo plemića i tzv. libertinaca, to će reći slobodoumnih mlađih ljudi, koji su živjeli razuzdano i veselo bez pomisli na Boga. Znamo da je Pascal pišući poslije nedovršenu apologiju (tj. Pensées [Misli]) mislio na ovo društvo bezbožnih ili indiferentnih liberalaca, u kom se sada kretao. A pokret je ovaj, ako se to može zvati pokretom, jer tu se radilo više o praktičnom veselom i razbludnom bezboštvu, bio dosta raširen po Francuskoj.

Međutim (24. rujna 1651.) umre Blaiseov otac na vrlo kršćanski način. (Pascal napisa tom zgodom list Périerovima 17. listopada 1631. gdje razmatra i razglaba smrt s kršćanskoga stanovišta, i gdje se njegova misao ukazuje puna oštre logike: poganima je smrt nešto naravno, dakle u očima pogana ona ostaje zlo, kršćanska vjera tumači smrt i u Kristu smrt dobiva svoj smisao. Bez Krista ona je strašna, mrska i grozna, u Kristu ljupka, sveta i naše veselje). Pascalova sestra htjede sada poći u samostan, ali je on najprije zadržava, makar dvije godine. Budući da nije imala pravo na baštinu kao opatica, ona moli brata, pobjegavši potajno u Port-Royal da joj dade dio baštine, oblači se i Pascal napokon popusti.

Ne valja bez sumnje pretjerivati važnost ovoga „mondena“ razdoblja. Jacqueline je u kući iza smrti otčeve do siječnja 1652. To je dakle doba korote i čini se, kako tumači g. Strowski, da se istom oko veljače 1652. Pascal više predao svijetu. Do listopada je Pascal zatim u Parizu, zabavljen u glavnom svojim strojem, do svibnja 1653. je u Auvergnatu u strogoj kući Périerovih. Onda se vraća u Pariz, a već u prosincu 1653., osjeća „velik prijezir prema svijetu i gotovo nepodnosivu gorčinu (dégout) prema svima, koji pripadaju svijetu“. Dakle to „mondeno“ razdoblje u svemu se sastoji od nekih šest mjeseci u Parizu, zatim šest u Clermontu, pa opet šest u Parizu.

Pascal se isprva nalazi u društvu mladoga i inteligentnoga vojvode de Roannez, upravitelja Potitua. U to je doba običaj da velikaši uzmu sebi za društvo pojedine ljude koji bi ih zabavljali, poučavali, podavali se za užitcima itd. Ako je gospodar volio razuzdan život, uzeo je za druga u uživanju kojega libertinca, ako je volio stihove, izabrao bi kakva pjesnika; naš mladi vojvoda volio je matematiku, a Pascal je bio njegov susjed; dakle uze sebi za druga i učitelja Pascala. S njim je on i putovao. Poitou je pitoma zemlja, i vrlo je različita sredina, u kojoj se sad nalazio Pascal od one stroge auvergnatske okoline, u kojoj je Mme Périer strogo bdjela nad svojim kćerima. Pascal se upozna s čarobnim čovjekom, vitezom de Méré, koji ga se duboko dojmio i ostavio trajnih tragova u njegovu životu. Bio je humanist i znao grčki, od modernih jezika španjolski i talijanski; bio je purist (Ménage mu posveti svoje Remarques [Zamjedbe]), putovao je po svoj Europi pače i po Americi. Umro je doduše pobožno, ali je za života držao da se na mjesto vjerske etike dade postaviti etika „uglađenoga, čestitoga“ čovjeka (honnete homme). To je etika društvenosti, ljubaznosti, uslužnosti, koju „honnete homme“ ne uči iz knjiga, nego je otkriva jednim intuitivnim osjetilom, vrlo finim i suptilnim, prema kome je matematički duh dedukcije samo neki vrlo grubi instrument. Tako je chevalier [vitez] de Méré razlikovao svijet duha i osjećaja od gruboga svijeta tvari i stavljao prvi visoko nad potonji. Ipak je u svemu tražio prirodnost, jednostavnost i bio jedan od rijetkih duhova, koji su u XVII. stoljeću znali cijeniti prirodu. Jer u XVII. stoljeću gotovo nitko (do La Fontainea) ne razumije čara prirode. Pascal je od Méréa prihvatio razliku, koja se toliko ističe između esprit géométrique, duha ukočene i spore dedukcije, i esprit de finesse, koji intuitivno obuhvaća mnoge pojave i sjedinjuje ih u jednom višem naslućenom principu.

Ali de Méréova smisla za prirodu nije baštinio. „Ja držim, piše Méré Mitonu, nitko ne osjeća više od mene živahnosti ni veselja proljeća ni užitka jeseni. Mene očarava lijepi dan i blaga noć. Ja vas žalim da ste se ogradili kartama, da idete samo za novcem, te nemate smisla nego za umjetni svijet (monde artificiel).“ Méré voli i Pariz i dvor, i glazbu i karte i balete, ali on pozna i drugi jedan svijet. Pascal je primio mnogo od toga gipkoga i širokoga duha, koji ga je izveo iz uskoga svijeta matematičke dedukcije, ali obzirom na prirodu Pascal piše: „Vrijeme i moja ćud nemaju mnogo saveza, ja imam svoje magle i svoje lijepo vrijeme unutar moje nutrine“.[16]

Pascal je drugovao i s drugim libertincima. U XVII. stoljeću bilo ih mnogo,[17] ali se nije tu radilo toliko o teoretskom istraživanju, koliko o veselim mladim ljudima, koji su htjeli naužiti se života te su pohađali kabarete, kartali, pjevali, pili i ljubili i zato se nisu dali smesti u svom uživačkom zamahu i sjetilnoj bezbrizi pomišlju na Boga. Des Barreaux, s kojim se također družio Pascal, bijaše takav bezbožni epikurejac, koji je k tome bio i vrlo prljav pod kraj života, kad ga je upoznao Pascal: pljuvao bi u zdjelu da može sve sam izjesti, ali kad bi obolio, ostavilo ga bezboštvo. „Recite mu s moje strane, odvrati mu jednom jedan abbé na njegove bezbožne ispade da ću s njim raspravljati, ali kad se prvi put razboli“. Uz Pascala nalazimo i Mitona, samo nam je taj libertinac vrlo slabo poznat. Pascal je pohađao možda i gđu markizicu de Sabié, koja je u svom salonu skupljala precioze. Zatim nećakinju Richelieuovu gđu Aiguilon.

U to doba (1652.—1653.) napisao je negdje Pascal svoj Discours sur les passions de l’amour [Rasprava o ljubavnim strastima],[18] djelo naručeno u salonu, iz oklade, kako je već tada bilo u običaju. Ljubav se tu smatra mišlju te djelo odiše Descartesovom filozofijom: čovječje je biće misao; ali jer čista misao umara, jer je nepokretna, treba nam gibanja, što je daju nagnuća (passions), a od tih je najjače ljubav, koja sjedinjuje najviše razuma uz najjaču pokretnost.

Je li Pascal poznavao ljubav? Tajna.[19] I koga je sada ljubio ?

I.3.

Pod konac godine 1653. dogodi se nova promjena u Pascalovu životu. U mondenom je razdoblju Pascal živio sred svijeta, čašćen i štovan, zabavljen društvenim užitcima i znanošću. On po riječima gđe Périer u 1653. već misli i nato da uzme kakvu službu i da se ženi. Bavi se intenzivno znanstvenim matematičkim radom (1653. do 1654.), piše velika djela, objelodanjuje svoja najvažnija otkrića.

Traité du triangle arithmétique [Rasprava o aritmetičkom trokutu]. Traité de la sommation des puissances numériques [Rasprava o zbrajanju brojčanih mogućnosti] sadržava elemente kasnijega integralnoga i diferencijalnoga računa.

Koncem rujna 1654. Pascal, koji je u potonje vrijeme sigurno sve češće posjećivao svoju sestru opaticu (soeur Sainte-Euphemie), odluči da joj se napokon posve povjeri i otkrije. Već godinu dana tišti ga teret, koji mu sav svijet ne može skinuti s leđa. Baš naprotiv! I 8. prosinca 1654. sestra njegova piše gđi Périer: „Premda već više od godinu dana osjeća silni prijezir prama svijetu i gotovo nepodnosivo gađenje (dégoût) prama svima koji svijetu pripadaju, što bi ga po žestokoj njegovoj ćudi imalo navesti na velike izgrede (excès), on je u svem vrlo umjeren, a to mi ulijeva mnogo nade.“ A 25. siječnja 1655. ona piše: „Pod konac rujna prošle godine došao me je posjetiti i tom se zgodom tako meni povjeri, to mi se smili (qu’il me fait pitié), jer mi je priznao da je sred svojega velikoga zaposlenja i sred svega što bi moralo da mu omili svijet i što bi ga sigurno po držanju ljudskom moralo živo vezati uza svijet, tako željan da sve to ostavi i to zbog skrajne odvratnosti, koju osjeća prema ludovanju i zabavama svijeta te neprestanom prekoravanju vlastite savjesti; zato su mu sve te stvari tako ravnodušne, te mu još nikad tako, ni približno ravnodušne nisu bile. Ali da je u isti čas tako od Boga ostavljen (dans un si grand abandonnement du côté de Dieu, te s te strane ne osjeća nikakve čežnje (atrait)“.

II. Pascalova noć

Pascal se je eto u to doba stao odvraćati od svijeta, ali Božja milost nije dolazila. Sva ga ljudska filozofija nije međutim mogla zadovoljiti. Jer Pascal sada studira filozofe koji su u njegovo vrijeme najviše u modi i s kojima se treba upoznati, ako hoćemo razumjeti mnoga njegova djela i njihov karakter, napose njegovu apologetiku. Osim toga reakcijom na njihov utjecaj tumače se i mnoge pojave u protivnom smjeru. Pascal sad studira stoika Epikteta, a stoicizam je sred nesigurnosti i burnih ratobornih vremena XVI. stoljeća filozofija mnogih velikih duša, čovjek nije siguran u svojoj kući na putu, u javnom životu, sred krvnih vjerskih borbi između protestanata i katolika; gdje nema sigurnosti za život, potrebna je neka jakost duše da se izdrži.

Stoička filozofija uči tu jakost time, što nas upućuje da tražimo zadovoljstvo u nama samima i učinimo stvari ovisne o nama. Zato se treba okaniti potrage za užitcima, koji nisu u našoj vlasti, i treba njegovati našu nutarnju neovisnost duha. Sve stvari imadu samo onu vrijednost, koju lm dajemo, i smrt, bolesti i jadi ne bi ni bile nikakvo zlo, kad ih mi ne bismo takvim držali. K tome ima stoik silno pouzdanje u svoju jakost, i on smatra da se priroda tako dovine do onoga stepena savršenstva i sreće, koji se od nas traži, ako hoćemo mudro živjeti?[20]

Kako je u to doba bio razgranjen stoicizam u Francuskoj, vidi se iz toga, što je du Vair onaj laički autor, koji je možda najviše izdanja doživio u XVII. stoljeću. Reminiscencije se na du Vaira nalaze u gotovo svih velikih klasičnih pisaca. Descartesova glasovita pravila po kojima je htio unositi svoj život zvuče vrlo stoički: uostalom on teži da njegovo „glavno zadovoljenje izlazi od njega“, i da radije svlada sebe nego sudbinu, da radije promijeni svoje težnje nego poredak svijeta“. Corneille, pjesnik jakih duša, stoik je; nije ni čudo, jer je iz Rouena, a Rouen bijaše centar stoicizma. U Rouenu su većinom izašla sveukupna izdanja djela du Vairovih.

Pascal je čitao i Montaignea, koji mu je dao posve drugu sliku o čovjeku, nego stoička filozofija, i to bijednu. Poslije će Pascal najvećma operirati s ove dvije filozofije: Epiktetovom, stoičkom, koja čovjeka uzalud uzvisuje, jer je čovječja veličina doduše Pascalu očita, ali i njegova bijeda, i Montaigneovom, pesimističkom, koja čovjeka prepušta da klone. A on se uza svu odvratnost prema svijetu i gađenju pred njim osjeća tako od Boga ostavljen, tako daleko od ideala. Stoicizam traži i nada se odviše od čovjeka, a Montaigne ga ponižava i prepušta se navici: s jedne strane oholost i nemoć, s druge nehaj i poniženje. Tako je tumačio Pascal doskora, kad je iza drugoga obraćenja ušao u Port-Royal, svoje misli o filozofiji i njezinoj uporabivosti za obranu vjere g. Saciju (Entretien de Pascal avec M. de Saci, zabilježio ga tajnik de Sacija, Fontaine). U očima pobožne „gospode“ od Port-Royala bila je sva svjetovna filozofija uz Sveto Pismo i sv. Augustina suvišna, ali Pascal iskreno hvali oba svoja filozofa de Saciju: oni su u njegovim očima zastupnici dvaju bitnih oblika ljudske misli, vazda nepotpune. Jer, istina, Pascal združuje u sebi protuslovnosti: Epiktet i Montaigne su dvije protivnosti, obje s neke strane dobre, a s druge zle. Epiktet je spoznao pravu dužnost čovjekovu, ali je držao da se čovjek sam može dovinuti idealu i Bogu. Montaigne je videći slabost našega razuma u svom pironizmu htio čovjeka ostaviti kod onoga ideala, što ga može dohvatiti: mjesto da traži dužnost, i da čini ono što mora, on ga je prepustio običaju, udobnosti i nemaru da čini ono što može. Epiktet poznaje dužnost, ali zaključuje naopako da čovjek može, što mora. Montaigne pozna našu slabost, ali iz nje izvodi naopako da čovjek ne mora težiti za idealom, kad je nemoćan. Oboje se izmiruje u vjeri, koja poznaje našu veličinu, koja se sastoji u našoj dužnosti i našu bijedu, koja se sastoji u našoj nemoći. To će biti jedan od najjačih argumenata kojim će Pascal zvati bezbošca i libertinca k vjeri da prosudi kako istom vjera pravo poznaje čovjeka: njegovu veličinu i njegovu bijedu. Čovjek je taj neshvatljivi kaos obaju protuslovlja: ako se hvali, Pascal ga ponižava u njegovoj taštini, ako se ponižava, on ga uzdiže u njegovoj veličini, dok ne shvati da je neshvatljivo klupko protuslovlja, slava i izmet svemira, razumljiv samo u Adamu i Kristu, u padu i otkupljenju, naravi i milosti.

Sva vjera sastoji se, učio je poslije Pascal, u Adamu i Kristu, a sva etika u požudi i milosti. Pascal se bavio računom vjerojatnosti i sad je primijenio taj račun na vjersko pitanje. To je kao oklada. Ili Bog postoji ili ne postoji. I svaki naš čin bit će drukčije udešen ako Bog jest, a drugdje onda ako Boga nema. Ako se kladim da ga nema i ako mogućnost da Bog postoji označim samo sa 1, to ipak riskiram neizmjernost. Jer ono što riskiram određuje se umnoškom između mogućnosti da dobijem (1) i onoga što je na kocki (∞). Kladit ću se dakle da Bog postoji, jer tu se radi o neizmjernosti koju dobivam ili gubim (1 × ∞). U protivnom slučaju riskiram tek ograničenu veličinu: označimo svjetski užitak sa („a“), a broj slučajeva da Boga nema označimo sa „n“, jer to je broj konačan, budući da uvijek ostaje mogućnost da Bog postoji; riskiram n × a. Ali Pascal osjeća da ga svijet drži u svojim mrežama, pa kako da ga se oslobodi? Treba promijeniti narav, koja je po sebi nešto promjenljivo, škropiti se blagoslovljenom vodom, slušati Mise, moliti. Ali to znači zaglupljivati se! O, da, naša je mudrost tako kratkovidna te je prava mudrost odreći se te mudrosti. Pascal je dakle skeptik: vidjet ćemo da on zabacuje i metafizičke dokaze za bitak Božji. Ostaju samo historijski dokazi: čudesa, proroštva, svete knjige. Sve to uvjerava čovjeka o Bogu u srcu, jer srce ima svojih razloga koje razum ne pozna (le cœur a ses raisons que la raison ne connaît point). Pascalu ulazi vjera u čovjeka srcem, tu se i održava: jer razum treba vazda iznova dokazivati, a srce zna intuitivnim, trenutnim znanjem: ono tvrdi vjeru kao što tvrdi bez dokaza gibanje, vrijeme… Najsigurnija je vjera srca (Dieu sensible au cœur).

I u ponedjeljak, 23. studenoga uvečer, čitajući Bibliju, njegovoj se duši otkrije ona vatra i ono svijetlo, ono veselje i ona izvjesnost, koje je tražio da ga u suzama ispune radošću i odricanjem, podložnošću Kristu, pravomu Bogu i čovjeku. Ne Bogu filozofâ, nego živomu Bogu, koji ispunja sve naše biće, Bogu posredniku, Bogu Evanđelja, Bogu Isusa Krista. Od deset i pol sati od prilike pa do dvanaest i pol Pascal je bio u neprekidnoj ekstazi.

†
Godina milosti 1654.
Ponedjeljak 23. studenoga, dan svetoga Klementa,
pape mučenika i drugih po Rimskom martirologiju,
Bdijenje svetoga Krizogona mučenika i drugih itd.
Otprilike od deset i pol sati uvečer
do po prilici dvanaest i pol.
VATRA.
„BOG Abrahama, BOG Izaka, BOG Jakova“ [Izlazak 3, 16; Matej 22, 32; Marko 12, 26; Luka 20, 37; Djela apostolska 3, 13; 7, 32].
Ne Bog filozofa i učenjaka.
Izvjesnost. Veselje. Izvjesnost. Osjećaj. Vid. Veselje.
BOG Isusa Krista.
Deum meum et Deum vestrum [Bogu svomu i Bogu vašemu – Ivan 20, 17].
„Tvoj će BOG biti moj Bog“ [Ruta 1, 16].
Zaborav na svijet i na sve, osim na BOGA.
On se nalazi samo na putovima, koje uči Evanđelje.
Veličina ljudske duše.
„Pravedni Otče, svijet te nije poznavao, ali ja sam te poznavao“ [Ivan 17, 25].
Veselje, veselje i suze radosnice.
Ja sam se od njega rastavio,
Dereliquerunt me fontem [Ostavili su Mene, izvor žive vode – Jeremija 2, 13],
„Moj Bože, hoćeš li me ostaviti?“ [usp. Matej 27, 46].
Da ne budem od njega rastavljen do vijeka.
„To je život vječni, da te poznaju
Jedinoga pravoga Boga i onoga koga si poslao
Isusa Krista“ [Ivan 17, 3].
Isus Krist.
Isus Krist.
Ja sam se od njega rastavio, ja sam od njega bježao,
odrekao sam se njega, na križ ga pribio.
Da ne budem od njega nigda rastavljen.
On se održava samo na putovima, koje uči
Evanđelje.
Potpuno i slatko odricanje.
potpuna podložnost Isusu Kristu i mom ispovjedniku.
Vječno obradovan zbog jednoga dana vježbe na zemlji
Non obliviscar sermones tuos [Ne ću zaboraviti govorenja tvoja – Psalam 119, 16]. Amen.

Ovo je tzv. Pascalov Mémorial [podsjetnik]. Pascal ga je od 23. studenoga nosio uza se zašivena u podstavi prsluka, i to original na pergamentu, i jedan prijepis pisan vlastoručno koji nam se očuvao. Original nije očuvan nego samo prijepis i prijepis, koji potječe od nećaka Pascalova, kanonika katedralne crkve u Clermontu abbé Périera.

Kopija Pascalova je pisana vrlo nervoznom rukom, ali vrlo čitljivo i svršava riječima: Potpuno i slatko odricanje, dok u abbéa Périera nalazimo dulji, gore navedeni tekst i abbé dodaje da su se samo neke riječi zadnjih redaka dale dobro čitati.[21]

Pascal se sada odluči sav predati svetomu življenju i povlačeći se na neko vrijeme iz svijeta. Uostalom je Port-Royal dočekao raskriljenih ruku glasovita čovjeka, jer se u to doba ponovo zakvačio s isusovcima, a 31. svibnja 1653. bijaše papa Inocent XI. osudio pet točaka iz Jansenove knjige. Pristajanje jednoga oštroumna i velika duha uz njih moglo je za janseniste biti samo dobitak.

Pascal se povuče u Port-Royal des Champs gdje dobije jednu ćelijicu (u siječnju 1655.), i podvrže se odsada svim pobožnostima samostana usprkos svim protivnim liječničkim naredbama.

Pascal još međutim nije odmah pri dolasku u Port-Royal pograbio pero da brani svoje učitelje. U to doba on vrlo revno prisustvuje svim vjerskim činima samostana, ustaje u pet, bdije i posti, jede drvenom žlicom iz zemljanoga posuđa, što je za njega zlato i drago kamenje kršćanstva. On se stade osjećati bolje i uvidi da zdravlje više ovisi o Kristu nego o Hipokratu. Međutim nije živio samo u Port-Royalu, nego je išao često bilo u Pariz i to kući ili je pak stanovao u gostioni (kralju Davidu, kod Sorbone, pod pseudonimom monsieur de Mons [gospodin Goso]). Pascalovo je ime odsad vezano uz obranu jansenističke nauke, koja će dobivati sve žešće udarce sa strane ortodoksnoga mišljenja i koju će Pascal znati braniti duhovito i s mnogo ironije, ali i s mnogo zakučasta, advokatskoga duha. S obje strane proteći će mnogo tinte, ali na ortodoksnoj strani nije bilo stilom ni ravna, a kamo li premca Pascalu. Pascala je sve čitalo, po njemu je teologija došla u salone, sav Pariz čitao je njegova Pisamca (Petites Lettres, tako su zvali Provincijalna pisma), ali Pascal nije time koristio Crkvi (nego samo obratno) i sebe je upregao u kola nauke koja ga je gotovo odvojila od jedinstva s Rimom.

U to se 31. siječnja (1655.) dogodi jedan dogođaj, koji dade povod Provincijalnim pismima, kojima ćemo se sad baviti. G. Picoté, svećenik katoličke (nejansenističke) župe Saint-Sulpice uskrati apsoluciju svom penitentu, g. de Liancourtu, dok ima pod krovom jednoga abbéa heretika, prijatelja Port-Royala, i drugo stoga što daje svoju kćer odgajati u jansenističkoj školi. Tim povodom Arnauld izda svoje Pismo à une personne de condition, koje odmah žestoko napadoše isusovci, navlastito najveći njihov borac, kraljev ispovjednik, koji će i poslije grdno pritisnuti u svojim spisima janseniste, pater Annat. Arnauld odvrati (10. srpnja 1655.) svojim Drugim pismom à un duc et pair de France upravljenim vojvodi de Luynes. Arnauld doduše odobrava osudu nauke, što je iznosi papina bula od 31. svibnja 1653., ali protivnici nađoše da 1. Arnauld dvoji da li se rečena nauka nalazi u knjizi Jansenovoj; 2. da Arnauld sam zapada u herezu, koja je osuđena kao 1. točka Jansenovih bludnja kad naime uči da nije svim pravednicima dana uvijek nužna milost, jer nam Evanđelje u sv. Petru pokazuje pravednika, kome je kod zatajivanja Kristova manjkala milost. Ovo drugo pismo dođe sada pred Sorbonu i sorbonske doktore, teologe.

Pošto je Arnauld 14. siječnja 1656. na Sorboni bio osuđen (pri raspravi je bilo i 40 zastupnika prosjačkih redova), stadoše se jansenisti zabrinjavati za sudbinu Arnauldovu i naumiše se pozvati ne na sud teologa i stručnjaka, nego po uzoru protestanata (a i Arnauld je već apelirao na taj sud)[22] na široku publiku. I nijesu promašili. „Vi se ne možete, govorahu jansenisti Arnauldu, dati osuditi kao dijete, a da ne kažete publici, o čem se radi“. Arnauldova obrana, koju ovom zgodom sastavi, čini se da nije zadovoljavala janseniste; on im je čita i izlaže, ali se onda okreće mladome Pascalu, koji bijaše prisutan: „Vi, koji ste mlad, trebali biste nešto učiniti“. Pascal se nije smatrao tomu doraslim, ali za malo dana on postade teolog i za kratko vrijeme sastavi svoje prvo pismo jednomu provincijalcu koje iziđe 23. siječnja 1656. (pseudonim: Louis de Montalte).

III. Provincijalni listovi

Pascal je već u prvom svom pismu dokazao svoju silnu i duhovitu ironiju, ali nažalost treba reći da su Voltaire i svi drugi kasniji izrugivači teologije samo njegovi učenici. I sigurno nema učenika nad učitelja. Od teološkoga pitanja Pascal je učinio zabavnu razbibrigu za otmjeni svijet. Njegove listiće „sav ih svijet vidi, sav im svijet vjeruje. Ne cijene ih samo teolozi, već su ugodni i otmjenom svijetu, a razumiju ih i žene“.[23] Ne bi čovjek doista vjerovao, s koliko je oštrine duha, ležernosti tona i s koliko vreve teologija milosti tu prenesena na nekoliko stranica kratkoga i živahnoga dijaloga u atmosferu zanimljivih dnevnih vijesti. Pascal trči od jansenističkoga doktora do molinista,[24] od molinista do tomista… i svuda se raspituje za smisao njihove nauke da na koncu čitaoca uvjeri o ludosti sorbonskih doktora i fratara. Pismo počinje ovako:

„Mi smo se ljuto varali. Istom od jučer znam na čemu sam, jer sam do tada držao da je predmet sorbonskih prepiraka vrlo važan i od osobitoga značenja za vjeru. Toliko sjednica jedne tako glasovite družine, kao što je pariška Sorbona, u kojoj se zbilo toliko izvanrednih i besprimjernih stvari, daju čovjeku o njoj tako visok pojam, te se ne da vjerovati da se tu ne radi kakvom vrlo izvanrednom predmetu“. Ali radi se, veli Pascal, samo o tom da je g. Arnauld osuđen zbog „nepromišljenosti“ svoje, što tvrdi da se 5 točaka osuđenih u postumnoj knjizi Jansenovoj u njoj nikako ne nalaze, a to i sav svijet kaže da je tako. Uostalom knjiga Jansenova „nije tako debela ni tako rijetka“ da je čovjek ne bi do potrebe mogao i cijelu pročitati i ne treba mi Sorbone da me uči gledati. To pitanje (da li se one točke nalaze u knjizi Jansenovoj, question de fait) to je dakle bagatela, ali pitanje same nauke (question de droit) čini se da se više vjere tiče. „No vi ćete biti vrlo zadovoljni kad uvidite da je i to posve nevažna stvar kao i prva“. Jer „ja sam u kratko vrijeme postao velik teolog (sic!) i o tom ćete se uvjeriti“. Radi se o jednoj riječi: molinisti i tomisti traže da se kaže da čovjek ima uvijek „bližu mogućnost“ (pouvoir prochain) da čini dobro, dok jansenisti ne priznavaju riječ prochain. I hitro leti Pascal opet jansenistu, svom prijatelju od straha da tu riječ ne zaboravi, pozdravivši ga odmah: „Recite mi, molim vas, dopuštate li vi pouvoir prochain.“ A taj udari u smijeh i hladno ga opet otpravlja da obija teološke pragove. I tu se napokon otkrije tajna. Jedni (molinisti) drže da riječi pouvoir prochain odgovara slijedeći smisao: netko ima tu „moć“, kad mu za čin ne manjka ništa, ako dakle ima oči i svijetlo je, može vidjeti. Ali tomisti kažu: može vidjeti, ako ima oči, i ima pouvoir prochain da vidi i bez svijetla sred noćne tame. Pascal sad drži da su u biti jansenisti istoga mnijenja kao i tomisti. Jansenistička politika išla je uopće za tim da stare takmace u nauci o milosti, moliniste (isusovce) i tomiste, razdvoji. Ali to ne pomaže: što zato, što se molinisti i tomisti služe istom riječ za razne pojmove. „Ja poznam jednoga čovjeka koji veli da svi pravednici imadu uvijek „moć“ da mole Boga, ali da ipak ne će nikad moliti bez djelujuće milosti, koja ih sili, i koju Bog ne daje uvijek svim odabranima: je li on heretik? – Čekajte, reče mi moj doktor (molinist), vi biste me mogli zaskočiti. Idimo lagano. Distinguo [Razlikujem]: ako on tu moć zove pouvoir prochain, bit će tomist i prema tome katolik; a, ako ne, bit će jansenist i prema tome heretik. – On je ne zove, rekoh mu, ni prochain, ni neprochain. Dakle je heretik, reče mi, pitajte ove vrijedne patre (dominikance). Ali ja ih ne prizvah za sudce, jer oni već pristajahu kimajući glavom. Tada mu rekoh: On ne će da prizna ovu riječ prochain, jer ne će da je protumače. Na to htjede jedan od patra da kaže definiciju te riječi, ali ga učenik gospodin le Moine[25] prekine govoreći: Zar opet hoćete da počnu naše stare prepirke? Zar se nismo složili da ne ćemo tumačiti te riječi i da ćemo je rabiti jedni i drugi ne kazajući pri tom, što znači?“ Tj. treba izgovarati tu riječ apstrahirajući od svakoga smisla, inače ste „tvrdoglavac“: vi ćete je reći ili ćete biti heretik i g. Arnauld s vama: jer mi smo većina, i ako treba još ćemo dovući toliko fratara (tj. na Sorbonu) da ćemo pobijediti“. Sretnih li naroda kojima nije poznata ta riječ! „Ja vam međutim stavljam na volju da budete za riječ bližnji ili ne budete; jer ja odveć ljubim svoga bližnjega, a da ga pod tom izlikom progonim. Ako vam se ovo moje pitanje što sviđa, ja ću nastaviti obavještavati vas o svemu, što se zbude. Ostajem itd.[26] U drugom listu Pascal govori o dostatnoj milosti, koja ne dostaje. I opet se tobože radi o riječi, i dominikanci su samo na oko, samo po „zvuku“ riječi u skladu s jezuitima.

Pariški se je svijet, sav, i dame, interesirao za Pascalove listiće. Nije ni čudo. Drukčije ih od Pascala ni jedan duhoviti libertinac ne bi napisao. Nikad nije pošta francuska do tada više radila, (ni policija, ali uzalud!), a s druge strane se za kancelara Segulera, koji je sam vodio sorbonsku osudu Arnauldovu, kaže da si je iza prvoga pisma od ljutine dao sedam puta puštati krv. Poslije će se množiti izdanja provincijalskih listova, broj će primjeraka za neke listove narasti na 10.000, stvar tada nečuvena. Ipak se sad ne radi o uspjehu, nego o istini. Pascal se služi dvoličnim izrazima i hoće da izbaci s jansenista herezu. Pitanja, koja obrađuje prvi i drugi list (pouvoir prochain i „dovoljna“ milost) u suštini su jedno te isto pitanje.[27] Postoje li između pojedinih nauka o milosti bilo kakve razlike, katolički je vjerovati da Bog svim ljudima daje dovoljno milosti, a to su jansenisti nijekali tvrdeći samo vrst milosti, djelujuću (gratia efficax). Zato Pascal i na koncu prvoga lista na primjer hoće da svojim duhovitim čavrljanjem dokaže da sva Crkva prihvaća da milost nije dana svima. Kad toga ne bi bilo, ne bi Bog mogao svakoga čovjeka zvati na odgovornost i zato uza sve različnosti nije bilo naopako ustrajati i naglašavati protiv heretika ono zajedničko, katoličko i u tom ostaje naopakost heretičke jansenističke nauke da su oni poznavali samo djelujuću milost koja je dana samo odabranima, a ostali će ljudi bez vlastite krivnje odgovarati za svoja djela. Zato je svejedno, koja se riječ tu rabi (pouvoir prochain, gratia sufficiens), glavno je da se uči da čovjek uvijek ima dostatno milosti te nikome ni najbjednijemu poganinu ta milost ne manjka da ne bi mogao ne prestupati Božje zapovijedi.[28]

Iza četvrtoga pisma, u kom je isusovcima predbacio da fabriciraju okorjele grješnike, jer uče da je za grijeh potrebna svijest, znanje o grijehu, Pascal mijenja predmet svoje polemike, on se obara na tobože novu etiku isusovačkoga reda. I doista odsada se listovi, koje prima prijatelj u provinciji od svoga pariškoga dopisnika, bave isusovačkom kazuistikom. Iz defenzive, u kojoj se nalazio Pascal braneći jansenističku nauku i doktora Arnaulda prelazi on u ofenzivu. Treba pokazati svijetu tko su ti neprijatelji Arnauldovi. To su svemoćni jezuiti, lukavi političari, perverzni kazuisti. Iz vjere učiniše sredstvo svoga gospodstva nad svijetom, iz čistoga morala Kristova izlegoše poganu kazuistiku da unište u dušama ljubav prema Bogu i njegovim zapovijedima.

„Evo što sam vam obećao“, piše on svom prijatelju u provinciju, počinjući peto pismo. I sad će listovi izlagati jezuitsku kazuistiku. Ali se Pascal prije dotiče duha družbe Isusove. „Znajte dakle da njihova zadaća nije pokvariti ćudoređe, to nije njihov naum; ali njihova jedina svrha nije ni to da ćudoređe reformiraju, jer to bi sve b la loša politika. Evo, što je njihova misao. Oni o sebi imaju povoljno mnijenje te drže da je korisno, pače i nužno za dobrobit vjere da se njihov kredit svuda proširi i da ravnaju svim savjestima. I jer su evanđeoska i stroga načela podobna da se njima vlada nad nekim ljudima, to se oni njima služe u tim zgodama, gdje im pristaju. Ali budući da se ta načela ne slažu s naumom većine ljudi, oni ih napuštaju obzirom na te ljude tako da mogu zadovoljiti svemu svijetu. Stoga imajući posla s ljudima raznih staleža i narodnosti nužno je da imaju i raznih kazuista prema toj različitosti.[29] I tako ima strogih i luksuznih kazuista, a potonjih više zbog laksne mase čovječanstva.[30]

I ako bi im netko htio predbaciti nauku jednih, oni se sakrivaju za druge, oni znadu zadovoljiti svima. Sve to se zbiva pomoću sistema probablizma, koji nije ništa drugo nego jedna izvrsna politika gospodstva nad dušama. Uostalom u laksnosti njihova ćudoređa, razlog je i njihovoj nauci o milosti. „Budući da je njihova etika skroz poganska, to narav dostaje za njeno održavanje.[31]

Što je dakle učio probabilizam? To da dostaje da jedan uvaženi autor (auteur gravé) nešto dopušta te se njegovo mnijenje može mirne duše kao ispravno prihvatiti i može se činiti ono što on dopušta, makar je možda protivna stvar moralno sigurnija. Pascal ide da se uputi u tajne kazuistike i probabilizma jednomu „prijatelju“ isusovcu koji ga dočeka silnom udvornosti i ljubežljivosti. Pascal ga zatim tako zgodno vodi, kud hoće, i uživa, što će sve saznati od ludoga patra o tom divnom isusovačkom izumu, kazustici. I tako će nam taj „bistrički bogec“ od patra otkriti, kakve su sve isusovci zasluge stekli za svećenstvo, za plemiće, za građane, za sluge… dopuštajući (sve pomoću probabilizma!) simoniju, dvoboj, lihvu, laž, prijevaru… Sve te stvari postaju u rukama njihovih kazuista vrlo nedužnima, nisu uopće grješne. A to su vrlo suptilni ljudi! Pa zato su evo i našega patra tražile na koncu četvrtoga pisma Mme la maréchale de… [gospođa maršalica] Mme la marquise de… [gospođa markizica]. Oni znaju ugoditi svemu svijetu. Ako vam ne konvenira činiti ovako, a vi činite onako, za sve smo se mi poskrbili, sve su naši kazuisti predvidjeli, sve možete činiti:

Saepe premente Deo, Deus alter opem [Često pritisnite Boga, Bog će vam pomoći. – Ovidije, Tristitia, liber I, II, 4]. Sva ta čudesa tvori Escobar[32] i njegova 24 starca.

Pascal vrlo rado vjeruje, (ili barem kaže) da su se isusovci urotili protiv kršćanske etike da je nadomjeste poganskom, kao što i protiv nauke o milosti da je nadomjeste naukom o moći slobodne volje i da kane na ruševinama Crkve podići svoje gospodstvo. Ali što će na sve njihove naopakosti tradicija i Otci? Otci su bili dobri za ćudoređe svoga vremena, ali danas već nisu suvremeni, jer su nam predaleko. A novi autori, o „to su ljudi čestiti, spretni i vrlo glasoviti“, reče mi. To je Villalobos, Coninck, Llamas, Achokier, Dealkozer, Dellacrux, Veracruz, Ugolin, Tambourin, Fernandez, Martinez, Suarez, Henriquez, Vázquez, Lopez, Gomez, Sanchez, de Vechis, de Grassis, de Grassalis, de Pitigianis, de Graphaeis, Squilanti, Bizozeri, Barcola, de Bobadilla, Simancha, Perez de Lara, Aldretta, Lorca de Scarcia, Quaranta, Scophra, Pedrezza, Cabrezza, Bisbe, Dias, de Clavasio, Villagut, Adam à Manden, Iribarne, Binsfeld, Volfangi à Vorberg, Vosthery, Strevesdorf… – O dragi otče, rekoh mu sav uplašen, jesu li svi ti ljudi bili uopće kršćani? – Kako velite? Kršćani? Ta rekoh vam da su to jedini, prema kojima mi danas upravljamo savjestima kršćana?“ To mi bude žao, ali mu se ne odah, i samo ga upitam jesu li svi ti pisci isusovci. – Ne, reče mi, ali to nje važno, svejedno su napisali krasnih stvari. To ne znači da ih većina nije uzela ili imitirala od naših ali se mi tim ne hvalimo, osim što oni navode na svakom koraku naše otce i s pohvalom.“

Sad Pascal izvrgava ruglu patre, kako oni izigravaju evanđelje, koncile i pape raznim tumačenjima i definicijama, izlaže mentalnu restrikciju, i različne nove isusovačke metode po kojima se grijesi mogu ukinuti, olakšati, ispričati… Za otca Baunya može se reći: Evo onaj, koji oduzima grijehe svijeta… Ali isusovci ne samo da oduzimaju grijehe svijetu, oni i utiru lagodne putove u nebo (la dévotion aisée); napokon s njima može sav svijet biti zadovoljan. Samo nije Pascal.

Međutim je Pascal iza X. pisma prešao iz ofenzive sada opet u defenzivu. Dosada je pariški dopisnik u živahnom tonu pisao svom prijatelju u provinciju, što se sve veselo ne zbiva na Sorboni i kakav sjajni moral uče Arnauldovi neprijatelji jezuiti da osnuju svoje gospodstvo nad svijetom, a sad mu već grdno dojadiše isusovci optužujući ga s laži, podvala, izvraćanja, nerazumijevanja. Napose se dojmi Pascala optužba da svete stvari izvrgava ruglu. Odsada se dakle obraća direktno na isusovce. Pri tom se Pascal brani od toga da bi on pripadao Port-Royalu.

Pošto je u 18. pismu pokušao pomiriti svoj jansenizam s tomizmom, Pascal se vidno umorio i ne vjeruje u toliko trijumfalno započetu bitku. „Pustite Crkvu u miru i ja ću vas pustiti rado“, zaključuje na koncu 18. pisma[33] i 19. pismo je prekinuto već u početku: „Tješite se, dragi otče, oni, koje mrzite, rascviljeni su“.[34] 18. pismo datirano je 24. ožujka 1657. Već je 17. ožujka 1657. Skupština francuskoga klera prihvatila bulu pape Aleksandra VII. i sastavila formular, kojim se osuđuje Jansen. Sve je svećenstvo imalo potpisati taj formular… Pascal nije nastavio svojih listića.

Pascala optužiše već tada isusovci s falsificiranja i danas ga optužuju. Stoji da Pascal uvjerava da on nije hotice ništa falsificirao. Ali koja su njegova vrela? On se služi prijašnjim Arnauldovim djelima (napose njegovom Théologie morale de Jesuites) i onda ekscerptima, koje prave za nj njegovi prijatelji. Za Escobara kaže da ga je dva puta čitao u cijelosti. To su njegova vrela. I obzirom na citate Pascalove izgleda da se u glavnom podudaraju (osim izuzetaka) sa smislom originala, premda Pascal ne citira doslovno, nego dugačke citate zbija, rezimira, pokraćuje. Uostalom tu mu se ne može prigovoriti, jer su tako radili i drugi (tako je radio i Escobar sa svoja 24 starca). Ipak glavna teza listova nije samo neodrživa i historijski i moralno neodrživa, nego je strašna kleveta. Pascal kaže ni više ni manje nego da su kazuistiku uveli jezuiti. Istina je da je ona stara kao Crkva, da se pače nalazi i u drugim vjerama i raznim kršćanskim sljedbama. Pascal ne zna da su slične stvari, nad kojim se on zgraža kao nad jezuitskim specijalitetom, raspredali prije njih drugi redovi (dominikanci), najslavniji učitelji, pape, crkveni svetci. Već je Isusovac otac Daniel to dokazao Pascalu: on je čitavo jedno pismo Pascalovo reproducirao tako da nije ništa mijenjao osim citata, u koliko ih je donekle, ali ne mijenjajući ništa smisla metnuo u usta dominikancima, od kojih potiču, i time pokazao, koliko su isusovci oni, koji su uveli „laksni moral“.[35] Pascal kaže sa i drugi neki autori uče kao isusovci, ali „većina je te stvari uzela od isusovačkih autora“.[36] Istina je nadalje da su prvi glasovi koji se u početku XVII. stoljeća digoše protiv probabilizma, došli baš sa strane isusovaca.[37] Ali Crkva je rigorizam zabacila, a i „narav, razum i čovječanstvo“ govore za probabilizam.[38] Ne kao da bi bio ideal dati što manje Bogu od onoga, što je Božje. Ali isusovački red, čije duhovne vježbe teže po naumu osnivača Ignacija od Loyole za osobnom svetošću, našao se pred praktičnim pitanjem spasa ljudskoga roda, koje u mnogom ovisi o ispovijedi, što se dakle ima smatrati u pojedinom slučaju već grijehom, a što ne; gdje je granica lakoga i teškoga grijeha; u kojem slučaju može se pokornik odriješiti, ako on sam ne traži najveće savršenstvo? Kazuistika ne kaže: ne valja činiti više od ovoga, što je najmanje, a da još možeš biti odriješen, nego ima kako izvrsno kaže J. Bertrand, onaj dobri smisao, što ga imaju i ispitni programi, koji uglavljuju minimalno znanje uz koje kandidat još može proći.[39] Nije nadalje Escobar strašan, nego je srce ljudsko strašno.[40] Historijski dakle promatrajući optužbe Pascalove moramo reći da ne stoje. „Probabilizam je nauka isusovaca, tako se općenito kaže, a to nije pravedno, kaže čovjek, koji sam nije po uvjerenju kršćanin, dakle nije valjda sumnjiv s „jezuitizma“ (isti J. Bertrand). To je također, kako smo dokazali, i nauka dominikanaca.[41] Pascal ne pozna stvar o kojoj govori. Uostalom, ukoliko su isusovci učili neke strašne stvari, one su bile tada od pape osuđene i dotični se pokoriše. Moralno promatrajući bilo je u strasti mržnje moguće da Pascal vjeruje da „politika“ jezuitska ide sa svim svojim suptilnostima za tim da uništi kršćansku etiku i na njezino mjesto postavi pogansku etiku, za koju dostaje sama narav da je ispunja. Danas on više ne bi mogao takvo što pričati ni jednomu provincijalcu. Uostalom trebalo bi dokazati da je sva kazuistika XVI. i XVII. stoljeća išla zatim da oslabi kršćansko ćudoređe, a taj je dokaz nemoguć,[42] i onda se ne bi ticao samo isusovaca. Pita se sada je li Pascal hotice ovakve strašne klevete sipao na isusovce? To bi trebalo dokazati. Ostaje stalno da je urota koju su tobože skovali isusovci da se preko izopačenih savjesti domognu vlasti, „urota zbog osvojenja svijeta per fas et nefas“ [božanskim pravom i opačinom; svim sredstvima] kleveta[43] i ako ne nazovemo Pascalove listiće besmrtnim pamfletom,[44] ipak je „bitna teza njihova lažna“.[45]

Pisma provincijalca stadoše odmah izlaziti u novim izdanjima, a 1658. prevede ih Nicole na latinski, te postadoše popularna po cijeloj Europi. Rim ih osudi kao heretična. I biskupi ih francuski i Sorbona osudiše. Jedan dekret Državnoga Savjeta (iz 1600.) određuje da se knjiga s natpisom: Ludovici Montaltii[46] Litterae Provinciales ima spaliti od krvnika. Pascal piše u svojim fragmentima za Apologiju: „Ako su moja Pisma osuđena u Rimu, ono što ja u njima osuđujem, osuđeno je u nebu“. On je ustrajao pri otporu ne htijući potpisati formulara protivu 5 točaka. Arnauld i Nicole popustiše, njegova sestra Jacqueline potpisa i umrije od bola. Međutim nije dostajalo jednom potpisati, nego je trebalo ponovno i bez rezerve kategorički i jasno odreći se Jansena i njegove nauke. Jacquelinin otporni i ogorčeni duh, koji se boji da se iz kukavičluka napusti istina, ušao je u njezina brata. On se sam suprotiv svih ne da slomiti, on drži da potpisati bez rezerve drugi formular znači odreći se Jansena, sv. Augustina i djelujuće milosti. Pascal ii konzekventno svom otporu dolazi do toga da papa nije nepogrješiv (samo papi u zajednici s Crkvom i Crkvi u jedinstvu s papom pripada nepogrješivost). Povodom jednoga raspravljanja o tom pitanju Arnauld i Nicole predlažu da se uz jednu rezervu potpiše formular. Pascalu se smuči i izgubi svijest. Dodatak ne bude prihvaćen sa strane Crkve i opatice se nađoše u stisci da potpišu ili se odijele od Crkve. Pascal je među „čistima“ najčišći. I kao što je nekoć gledao u jezuitizmu urotu protiv kršćanske etike i nauke o milosti, tako se sada u svojoj bolesnoj razdražljivosti zaboravlja toliko te podmeće papi đavolsku nakanu da se bori protiv istine znajući da je istina, a to znači da Pascal drži da je vidljiva Crkva izdajnik nevidljive i neprijateljica Isusa Krista. Pascal se grdno zakvači s Nicoleom i stane svojim prijateljima predbacivati svoje prijašnje protuslovnosti i suvišne suptilnosti u nauci o milosti. Jer čini se da su jansenisti htjeli spasiti riječi Jansenove da spase njihov heretički smisao. Jer inače čemu toliko naglašavati da se heretički smisao ne nalazi u Jansenu? Ako jansenisti nemaju specijalne svoje nauke, različite od Crkve, čemu se opirati papi i Crkvi, a ako je imaju, onda su heretici, jer ne misle kao Crkva. Sudbina je jansenista bila različita, uvijek nesigurna, dok napokon 1709. ne budu opatice iz Port-Royal des Champs protjerane, a 1710. po nalogu kraljevu sama opatija razorena.

Pascal je došao u strašan tjesnac. On je pisao gđici Roannez, sestri svoga vojvode, koju je on duhovno vodio svojim, pismima:[47] „Mi znamo da su sve krjeposti, mučeništvo, nepogodnosti i sva dobra djela beskorisna izvan Crkve i zajednice s njezinom glavom, Papom. Ja se ne ću nikad rastaviti od te zajednice. Barem ja molim Boga da mi dade tu milost, jer inače bih bio za vijeke izgubljen!“ Smatrajući Papu, glavu vidljive Crkve, urotnikom protiv nevidljive Crkve Isusove, zar je Pascal zaboravio na te svoje riječi? Ali poslije u borbama i prepirkama koje nastadoše o ugledu papinu, gdje jansenisti gledahu da uđu u volju kralju i galikanskim njegovim težnjama, Pascalova imena nema. On se predao isključivo kršćanskoj askezi: molitvi, postu, milostinji i kad jednoga dana susreće jednu bijednu djevojku na ulici, on je vodi do sjemeništa, protujansenističke župe Saint-Sulpice, gdje je upravo pribivao Misi i povjeri djevojku jednomu svećeniku i daje joj odjeću i novac koji će biti nuždan da joj se pribavi kakav posao. To je sjemenište bilo osnovano po g. Olieru, koji je silno mrzio jansenizam, a da je Pascal bio i ostao heretik i jansenist, ne bi bio ostavio svoju župnu crkvu,[48] da ide na misu u Saint-Sulpice, koji bi kao uvjereni jansenist izbjegavao kao kugu.

Ali još nismo pri kraju života Pascalova. Treba da se iz ovoga saveza vratimo natrag.

IV. Apologija kršćanstva

Sjećajući se svoga mondena razdoblja i raznoga društva u kom je živio, Pascal je već dugo namislio napisati jednu apologiju kršćanstva. Mi danas posjedujemo samo fragmente te apologije, to su tzv. Misli (Pensées) Pascalove. Svoj je plan izložio Pascal u jednom predavanju od dva do tri sata u Port-Royalu. I gospoda od Port-Royala bijahu upravo očarana njegovim mislima. Oko 1658. je prema tome Pascal zasnovao to djelo. Ali Pascal pripada onoj vrsti pisaca koji su izvanredno osjetljivi za glazbu i ritam riječi i misli te ne samo za izvanjsku nego i za unutrašnju harmoniju i estetiku izražaja da on izdjelava sve, što piše. U to nažalost njegova glavobolja postajaše sve veća i stade zaboravljati, tako da je bio prinuđen svoje misli zapisivati, dok je inače zbog vrsnoga pamćenja malo bilježio. Sada je stao bilježiti svoje misli, već kako mu dolažahu, na papiriće, cijele ili samo skicirane na šetnji ili kod kuće, olovkom ili tintom, pače je na manšetama i na noktima znao štogod zapisati.

Što bi Pascal učinio od svojih fragmenta da je dulje živio, ne znamo. Iza njegove smrti Port-Royal (Arnauld, Nicole) i napose vojvoda de Roannez nastojahu da te fragmente, često nečitljive i puno prerađivane, nekako poredaju i izdadu. 1670. ugledaju svjetlo Pensées de M. Pascal sur la religion et sur quelques autres sujets [Misli gospodina Pascala o religiji i nekim drugim temama] s predgovorom Pascalova nećaka Étiennea Périera. Ali iz opreza tu je štošta izostavljeno. Istom je Cousin polovicom XIX. stoljeća upozorio da treba posegnuti za originalom (u Bibliothèque nationale). Moderni su autori izdavali odsele Misli Pascalove bilo naprosto kako se nalaze u originalu, gdje su više njih zajedno polijepljene, bilo u stanovitom redu prema materiji, koju obrađuju (tako čini i Brunschvicg u Grands Ecrivains). Naći danas plan, po kojem bi Pascal bio sve te razne odlomke sredio, stvar je nemoguća. Dakako, u tim se odlomcima nalazi sav Pascal, sva njegova osobnost, pače on je zastalno svoje osobno iskustvo smatrao ovom zgodom za podlogu djela, koje je imalo biti oruđem za obraćenje libertinaca i bezbožaca. Ali napose ova nesavršena skica rađa i života Pascalova ne može o toj osnovi samostalno govoriti.

Ipak možemo donekle znati osnovu Pascalovu. Između ostalih prisustvovao je predavanju u Port-Royalu, na kom je Pascal izložio svoju namjeru i plan apologije, neki Filleau de la Chaise. I kad je Port-Royal nakon smrti Pascalove naumio izdati Misli, obrati se na Filleau da napiše predgovor i izloži plan Pascalov. Misli ne iziđoše tada s njegovim predgovorom, nego s predgovorom Étiennea Périera. Ali doskora taj predgovor uđe u sva izdanja uz još dvije rasprave (Discours sur les preuves des Livres de Moïse [Rasprava o dokazima Mojsijevih knjiga] i Qu’il y a des démonstrations d’une autre espèce et aussi certaines que celles de la géométrie [Da postoje dokazi druge vrste i sigurni poput onih u geometriji]).

Pascal je po tome zabacio sve ontološke i metafizičke dokaze kojima se obično dokazuje Bog, jer ne uvjeravaju duha ni srca, i prihvaća samo moralne i povijesne dokaze.

Pascal ne će da se služi metafizičkim dokazima, jer on je s obzirom na snagu razuma skeptik. Međutim, uzima da srce može otkriti istinu: od njega su nam u svem prvi principi (les principes se sentent), po njemu znamo da ima gibanje, količina, vrijeme i srce nam otkriva intuitivno u jednom trenu, jer obasiže mnoštvo pojava jednim sveukupnim pogledom, dok je razum spor i nesiguran, i uvijek počinje iznova. Srce poznaje i jednu novu dokaznu metodu. „Većina velikih izvjesnosti, koje imamo, piše Filleau tumačeći Pascalovu misao, osniva se samo na vrlo malom broju dokaza, koji za se nisu nepogrješivi i koji se ipak u stanovitim okolnostima tako jedan drugoga podupiru međusobnim zbrajanjem da ih je na koncu i više nego treba da uvijek mogu osuditi s ekstravagantnosti svakoga koji bi im se htio otimati i nema dokaza o kojem se ne bi lakše mogla pobuditi sumnja u duhu.“ I Filleau nam tumači da bi onaj, koji bi često čuo o požaru Londona, napokon dao svoj život da se dogođaj zbilja dogodio. Napokon se sve te vjerojatnosti sumiraju u izvjesnost. Ne radi se dakle o stupanju vjerojatnosti, kao u Laplaceovu računu, gdje se nigda ne dolazi do izvjesnosti, nego suma vjerojatnosti u ovom slučaju pomoću srca, koje je organ uvjerenja, prelazi u nešto posve novo: u izvjesnost. Tako nas dalje Filleau poziva da se zamislimo u događaje i otajstva naše vjere i kako je to sve došlo do nas da promotrimo stil i nauku svetih knjiga, dubinu istine, koju sadržavaju o čovjeku, o Bogu, o krjepostima i opačinama te se zamislimo koliko su sve te stvari vremenski od nas daleko, pa ako se to sve promotri i vagne, uvidjet ćemo da se je tu nakupilo toliko dokaza za našu vjeru „te nema uvjerljivijega dokaza, pa bi bilo jednako teško o tom dvojiti kao i o jednoj stavci geometrije“, jer premda se nijedan od ovih dokaza ne da dokazati nedvojbenim na strogo geometrijski način, oni ipak imaju zajedno takvu moć te uvjeravaju posve drukčije nego ono što geometri zovu dokazom“ jer ovi nam dokazi stvari osvjetljuju i približavaju. Takav je put „konvergentnih“ vjerojatnosti, koje sve zajedno daju dokaz, a da same za se još ne uvjeravaju, onaj isti što ga je i kardinal Newman prihvatio i označio kao nagomilavanje vjerojatnosti, od kojih je jedna neovisna o drugoj, vjerojatnosti odveć sitnih da bi svaka za se odijeljeno mogla uvjeriti, odveć suptilnih da se skupe u silogizam, i odveć raznolikih i mnogobrojnih, a da bi se takav silogizam ukazao praktičnim.

Pascal se obraća svojom apologijom na bezbošca i heretika i libertinca, kako se vidi iz jednoga razgovora što ga je vodio otac Beurrier, župnik Saint-Étienne-du-Monta, s Pascalom na umoru: pri tom je Pascal izjavio da je uzeo za ravnalo iskustvo što ga je stekao u razgovoru s najokorjelijima, znajući njihove jake i slabe strane.

Najprije je naumio Pascal uplašiti libertinca i prisiliti ga da sam sebe promotri u svojoj bijedi. A onda mu pokazati veličinu čovjekovu, tako te uvidi temeljnu protuslovnost čovjekove naravi, čovjek je protuslovan skup čudnih krajnosti: na svakom koraku Pascal nastoji da mu otkrije sva protuslovlja od kojih je sazdan: traži sreću, a ne može je naći, ljubi mir, a traži gibanje, uvijek hoće nešto drugo, jer ga trajno nešto vara, i tako nam mašta uvijek stavlja nešto pred oči i ostavlja nas prevarene i razočarane, čovjek je nešto nestalno, promjenljivo i protuslovno. Promatrajući njegove intelektualne sile i opet otkrivamo nesklad srca i uma, nemoć razuma i vjeru u istinu. Naša pravda je druga s ovu, a druga s onu stranu Pirineja, smiješne li pravde! A pravda postoji. Ugled naših sudaca, rječnika i kraljeva ovisi o njihovim haljama, mazgama i pratnji. A kako bijedno izgleda ljudska etika, pa opet postoji, čovjek je kaos, monstrum, zagonetka, u njem je sjedinjena najveća bijeda, najveća niskoća i najveća veličina u svemiru. Jer tko je nesretan, što nije kralj, ako ne razbaštinjeni kralj? Veličina je čovjekova u tome što zna da je bijedan. Drvo ne zna za bijedu (Un arbre ne se connaît pas misérable [Ne zna stablo da je jadno]). Biti bijedan dakle znači spoznati se bijednim, ali znači i biti velik znati svoju bijedu. Sva bijeda čovjekova to bolje dokazuje njegovu veličinu. Sva ta bijeda izvire iz njegove prvotne i sada naslućivane veličine. Ce sont misères de grand seigneur. Misères d’un roi dépossédé [To su bijede velikoga gospodara. Jadi razvlaštena kralja]. Čovjek je slaba trstika, jedna ga kap može uništiti; ali da ga i svemir sruši, on bi bio veći od svemira: jer čovjek zna da umire, svemir ne zna za svoju premoć, a čovjek zna za premoć svemira. Sve je naše dostojanstvo dakle u mišljenju. U njemu je sva naša dužnost, čovjek nije ni životinja ni anđeo. Treba znati da je jedno i drugo. U Discours sur l’esprit géométrique [Raspravi o geometrijskom duhu] već je prije Pascal upozorio čovjeka koju moralnu pouku može za sebe povući, ako promotri da se nalazi između dvaju polova, između dviju neizmjernosti; neizmjerno malenoga i neizmjerno velikoga, čovjek je u prirodi nešto ograničeno, odasvud skučeno, potlačeno, poniženo, ništavilo prema svemiru, ali i svemir prema ništavilu, sredina između dviju protivnosti: ništavila i neizmjernosti. Neka se dakle čovjek ocijeni, naći će da je dostojan vlastite mržnje i vlastitoga udivljenja. Pascal ga uzvisuje kad se ponižava, on ga ponižava kad se uzvisuje, dok ne shvati da je slava i izmet svemira, himera, monstrum, kaos, čudovište, sklop protuslovlja, sudac svega i neznatni crv, pohranilište istine i kloaka neizvjesnosti i bludnje. Narav dokazuje nemogućnost opće skepse, razum dokazuje nemogućnost naše spoznaje. Spoznaj se, dakle, oholi čovječe. Ponizi se, nemoćni razume; umukni, glupa naravi; jer čovjek je nad čovjekom i samo Bog naučit će čovjeka poznavati samoga sebe.

Tako Pascal u svojim Mislima čovjeka baca od jedne strane na drugu. Libertinac je smeten i rado bi znao kuda da se obrati. Prema planu koji slijedimo, Pascal ga šalje k raznim filozofima, jer još mu nije kazao da će ga samo Krist upoznati sa samim sobom. Ali filozofija ne zna riješiti zagonetku koja se krije u čovjeku i sama je puna protuslovlja. Treba tražiti rješenje iznad čovjeka, u vjerama. Ali one se općenito nadaju bez dokaza, i etika im je strašna, te je nemoguće u njih naći zadovoljenja. I dok tako bezbroj vjera nedostojnih čovjeka i nemoguće nerazumnih, sitnih i niskih plaši našega libertinca, on je „već spreman pasti u očaj“ i hoće „odlučiti se poći u smrt“, kad ga Pascal upozorava da skrene pogled na jedan osobit narod, koji svu svoju historiju čita u jednoj izvanrednoj knjizi, koja kaže da je svemir djelo ruku Božjih, da je čovjek stvoren na priliku Božju, da je pao i u grijehu povukao sve svoje potomstvo, ali mu je u svojem milosrđu Bog obećao Spasitelja, o kom govori jedna druga knjiga; po njoj je taj Spasitelj došao na zemlju i izbavio nas milošću svoje smrti. Ta se nauka o padu i otkupljenju čovjeka tako divno podudara s onim, što realno znamo o veličini i bijedi čovjekovoj, ona je tumač i lijek, bez nje je sve besmisleno i bolje bi bilo da ništa nije, a u njoj je sav smisao, i Krist je središte i smisao svega.

Kladiti se treba da Bog jest, jer tu se radi o neizmjernosti, vječnoj sreći ili nesreći. Zato treba sada podvrći srce vjeri. Jer silni interes traži da vjerujemo. Zato će se libertinac škropiti svetom vodom, moliti, ići u crkvu. Naša narav nije naime drugo nego rezultat navike. Kad se očistimo od strasti i oslobodimo se zla, moći će vjera ući u srce.

Zadržao je samo dokaze moralne i historijske. Kršćanska vjera ne samo da tumači čovjeka, nego je i čudesa, proroštva i sav stari Zavjet, slike novoga, potvrđuju. I Pascal izlaže sve te dokaze. Srce ih sve zbraja i od njih se stvara uvjerenje. Jer istina ima i to kako hoće dogmatizam. I treba da razum čovjekov bude ponižen i ponižen je. Ali srce ima svojih razloga koje razum ne pozna (le cœur a ses raisons que la raison ne connaît point [srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje]). Jer srce osjeća Boga, a ne razum. Evo to je vjera srca, a ne razuma (Dieu est sensible au coeur, non à la raison [Bog je osjetljiv na srce, a ne na razum]).

Jedina je moguća vjera – kršćanska. Ona uči jedinomu Bogu, koji nas zadovoljava te ne valja reći da je istočni grijeh otajstvo, jer je veće otajstvo neshvatljiviji čovjek, on je zagonetka bez toga otajstva. Sve je vjera i jedina je moguća vjera u Adamu i u Kristu. Po toj vjeri biva jasna naša veličina i naša bijeda, ona sadržava rješenje svih protuslovnosti, nije ni tašta stoička preuzetnost ni Montaigneovo kukavičko prepuštanje naravi i navici. Bez te vjere sve je nesmisao, u njoj je sav smisao. Krist je pravi Bog ljudi, središte svega i sviju. Tko njega ne pozna, u tami je i ništa ne pozna. Ni sebe ne pozna, jer u Kristu se sve spoznaje. Te ne samo da u Kristu spoznajemo Boga, nego ni sebe ne poznamo bez Krista. Bez Krista je napokon sve tama, bijeda, opačina i očaj, u Kristu je sva naša veličina, krjepost i sreća.

„Misli su Pascalove krasna knjiga. Sa stanovišta katoličke doktrine one su jednostrane. Pascal držeći s Jansenom da je po grijehu naša narav totalno pokvarena, ne vjeruje razumu. I pouzdaje se samo u srce. Da je Pascal poznavao katoličku mistiku, bio bi osnivao istinu kršćanstva na dvojakom temelju mističnoga iskustva i razuma. Ono se prvo, kao sjedinjenje srca i središta svega našega bića s Bogom u ljubavi, sjedinjenje koje ne izvire iz razumskoga razglabanja, nego iz neposrednoga i općenitoga nekoga shvaćanja Boga u duši – ne protivi po katoličkoj doktrini o intelektualnoj spoznaji Boga, ono se njome popunja, djelovanje je jednoga i drugoga vrela spoznavanja zamjenično te jednom otkrivamo razumom, drugi put iskustvom, sad istinu, sad živu stvarnost: razumom Boga spoznajemo, mističnim ga iskustvom doživljavamo. I mistici traže da se prihvati vjera, ponajprije neke moralne uvjete, hoće da se ponizimo, očistimo i da onda tražimo Boga. Ali oni ne zabacuju zato razum. I oni traže da se razum odmori, da ne traži Boga uvijek na putu intelekta, ali sveti Toma, koji je mistik, i dokazuje Boga. Oba se načina spoznaje popunjavaju: mistična ili realna spoznaja dostiže ga osobnim iskustvom, intelektualna ga otkriva razumom; jedna drugu podupire i utvrđuje. Francuski abbé Bremond, pokojni član Akademije, izvrsni poznavatelj francuskih vjerskih pokreta,[49] veli stoga da Pascal „nije poznavao tih jednostavnih istina, koje su tako točno odgovarale njegovu osobnom iskustvu o Bogu i koje bi mu bile omogućile osnovati njegovu apologetiku na jednoj saveznoj, solidnoj i plodnoj psihologiji“.[50]

Pascala je sprječavala u pisanju bolest koja je bivala sve žešća. Od 1658. on bez prestanka trpi na glavobolji, pamćenje ga ostavlja i zato od sada bilježi svoje misli. Ali on provodi zadnje četiri godine svoga života u to intenzivnijem radu. On se predao doduše svetosti, ali za čudo, duša toga bolesnika na umoru, koji nije bio nigda odjelito i za redom učenjak, svjetski čovjek, pobožnjak, u svim se smjerovima razvijala „istim začudnim, kompleksnim – i bolnim – bogatstvom“.[51]

Dok se on predaje unutarnjem usavršavanju odricanjem, ubijanjem sjetilnosti, i zlih svojih sklonosti k taštini, buni, srditosti, tražeći svetost, evo ga nalazimo začudo izvanredno aktivnim na znanstvenom polju. Baš u to vrijeme on se bavi teškim problemom krivulje zvane cikloide (rolette), koji je Galilei smatrao nerješivim i kojim su se tada bavili najslavniji umovi (Descartes, Roberval, Toricelli). Prema biografiji gđe Périer Pascal je slučajno otkrio rješenje problema jedne noći trpeći od zubobolje i nesanice. Htio je ublažiti bol skrećući od nje pažnju. Ali ne mora se ovo kazivanje gđe Périer smatrati ispravnim, jer Pascal se odsele dao na sistematsko izučavanje problema kroz više mjeseci i onda je po običaju tadašnjega vremena predložio u obliku natječaja taj problem znanstvenom svijetu na rješenje. Onaj, koji riješi problem do stanovitoga roka, dobiva 10 pistola. Pascal je tom zgodom razvio veliku znanstvenu aktivnost pišući i raspravljajući o problemu, polemizirajući s učenjacima, koji se dadoše na rješenje problema te ovo razdoblje sjeća time na njegovu periodu najaktivnijega znanstvenoga rada. Natječaj je počinjao u mjesecu lipnju 1658., a svršavao je za 18 mjeseci. Pošto taj rok prođe, učenjački žiri odluči da nijedan od natjecatelja nije riješio problem, i Pascal tada sam objavi svoje rješenje. Sav se svijet divio. Mi danas znamo da je Leibniz čitajući Pascalovo rješenje gornjega problema došao do svoga infinitezimalnoga računa.[52] Ali treba nešto istaknuti. Pascal je u to vrijeme, bilo težeći opet za slavom, bilo iz drugoga kojega drugoga motiva radio pri cijeloj stvari na način koji nije sigurno odgovarao kršćanskim osjećajima koji su ga imali ispunjati iza drugoga obraćenja.

Ne samo da se ogriješio o udvornost, nego i o samu pravednost se ogriješio u svom postupanju s učenim svijetom, koji mu je predlagao svoja rješenja za natječaj. Tako su napose neki Englez Wallis i jedan isusovac iz Toulouse otac Lalouère, stali predlagati svoja rješenja. Pošto u svojoj ambiciji htjedoše da im se prizna njihovo pravo, isusovac, s kojim je Pascal nedostojno postupao, odustane napokon od svojih tražbina, ali Englez to nikada ne htjede. Kako se Pascal mogao tako zanijeti u borbenosti da je u gnjevu zaboravio pravdu? G. Strowski nam to tumači Pascalovom grozničavošću, grozničavošću čovjeka, koji se približava smrti, zatim onim borbenim duhom koji je u njega zašao kad je za razdoblja Provincijalnih listova morao izdržavati borbu protiv isusovaca, protiv svojih prijatelja i protiv sebe samoga. A zatim su i njegovi prijatelji htjeli izrabiti njegov genij u partijske svrhe i Pascal je imao pokazati bezbošcima, koje se spremao pobijati, koliko je on jak i na polju znanosti koje se služe strogim matematičkim dokazivanjem.

Međutim zamrači Pascalove zadnje godine života pitanje potpisa onih formulara, koji imahu dokazati ortodoksnost jansenista. Pascal je bio neustrašiv i boljelo ga je da se Port-Royal boji. Napokon se našao sâm i ostavljen od svojih negdanjih prijatelja Arnaulda i Nicolea. I premda se nije s njima rastao, on se više nije miješao u jansenističke raspre. Nastavio je svoj sveti život u molitvi, pokori i podupiranju siromaha. Gđa nam Périer sama pripovijeda kako je proveo zadnje vrijeme svoga života. On je uskraćivao svojim sjetilima sve što im je moglo biti ugodno, i budući da je bolešću bio prisiljen da se finije hrani, on je znalice odvraćao pažnju sa sjetilnih podražaja smatrajući zlom jesti da se ugodi teku i premda je volio neke stvari, nije ih zbog toga htio. Osobito je uz trapljenje sjetila mislio na siromahe. Znao bi kazati: „Da mi je srce tako ubogo kao duh, bio bih sretan, jer ja sam divno uvjeren da je siromaštvo veliko sredstvo za postizanje našega spasa.“ Nekoliko je mjeseci pred svoju smrt došao tako na misao da izradi svoj izum omnibusa. Po pariškim je blatnim ulicama hodati značilo biti izvrgnut svaki čas pogibli da čovjeka poprska sad konj plemićev, sad mazga liječnikova. Rijetki su bili sretnici, koji su se mogli dati nositi u chaise à porteur [zatvorenoj nosiljci], a najveći dio svijeta morao je pješke. Pascal je došao na misao da bi se mogao uvesti omnibus, kola koja bi išla stalnim putovima, i za pet soldi moglo bi se putovati Parizom. Stvorio je jedno Društvo i napokon dobio dozvolu da unovči svoju misao. 18. ožujka 1662. cirkulirale su Parizom prve takve kočije. Parižani su bili zadivljeni i navala je svijeta bila tako silna da je jedino zlo pri svemu bilo to da nije bilo dosta kola u dosta smjerova. Pascal je namijenio sav svoj dohodak siromasima i htio je tražiti kredit od 1.000 franaka da to preda siromasima grada Bloisa. On je sve u svojoj okolini poticao na ljubav prema siromaštvu, uvjeren da će nas po tom suditi Spasitelj i da to uopće zvanje svih kršćana. Mme [Gospođa] Périer hvali njegovu veliku brigu za čistoću te je nevjerojatno, veli, koliko je gledao da ta krjepost ne bude povrijeđena ni u njega ni u drugih. On se srdio kad bi gđa Périer govorila da je vidjela lijepu ženu, veleći da tako ne valja govoriti pogotovu pred slugama i mlađarijom, nije trpio da je njezina djeca ljube i grle, štoviše on nije trpio da ikoji stvor niti on sam bude ičija svrha i zato se ne valja uz nikoga vezati odveć čvrstom ljubavi. Nije dopušteno posjedovati ničije srce, jer svako pripada Bogu. „Ja nisam ničija svrha i nemam čime zadovoljiti čovjeka.“ Rado je praštao uvrjedu do potpune zaboravi, bijaše blag i strpljiv,

Pascal je nosio na golom tijelu obruč od željeza sa šiljcima da se bode, kad bi mu pala u glavu kakva tašta misao. Tako je htio umrtviti u sebi sve zle težnje. Da nije više bio fanatični jansenist, dokazuje i zgoda, koju pripovijeda i gđa Périer, kako je jednoga dana izišavši iz ortodoksne crkve Saint-Sulpice vodio onamo u sjemenište jednu ubogu djevojku. To smo već naveli.[53] Svoju ljubav prema siromasima pak dokazao je ponovo na vrlo očit način.

Malo pred smrt preseli se gđi Périer. Bijaše naime uzeo u svoj stan jedan ubogi par i pošto dječak oboli od kozica ne htjede da njegovi gostoprimci sele. Bojeći se da ga odsele gđa Périer ne bi mogla posjećivati, on se k njoj preseli ostavivši svoj stan onim siromasima.

Učenik jansenista i Saint Cyrana, koji su za volju svojoj strogosti otuđivali ljude od Krista u hostiji, tražio je „nevjerojatnom upornošću“ pričest. I pošto mu to postojano uskraćivahu, on izjavi da želi imati uza se jednoga bolesnoga siromaha, koga će jednako paziti kao i njega samoga: budući da mu naime ne će da priušte milost da se pričesti u samom Isusu Kristu, on želi da se pričesti jednom od njegovih udova (Ne pouvant pas communier dans le chef [le Christ], je voudrais bien communier dans les membres [Budući da se ne mogu se pričestiti u glavi /Kristu/, želio bih se pričestiti u članovima]). Pošto ni to nije bilo odmah moguće, zamoli da ga odnesu u bolnicu da umre u društvu siromaha. Ali liječnici se opriješe. Jednoga dana htjede svakako da jedan svećenik uz njega probdije noć. O ponoći uhvate ga opet grčevi i izgubi svijest. Ali o osvitu dana evo župnika Saint-Étienneskoga s hostijom u rukama. Agonija se prekide, bolesnik dođe kao čudom k potpunoj svijesti, kad začu; „Evo Onoga, koga ste toliko žudjeli!“

Zatim ga župnik stade ispitivati po običaju o otajstvima vjere da li sve vjeruje, a on odgovaraše: „Da, gospodine, ja to sve vjerujem od svega srca“. Zatim primi posljednju pomast lijevajući suze od ganuća. Zadnje mu riječi bijahu, pošto ga svećenik blagoslovi ciborijem: „Neka me Bog nigda ne ostavi!“ Grčevi ga opet uhvatiše i ne ostaviše do smrti, koja nastupi za 24 sata, dana 19. kolovoza 1662. u dobi od 39 godine i dva mjeseca.

V. Jansenizam i katolička nauka

„Le moi est haissable“ [Jastvo je mrsko]. Zato se može Pascalu zaboraviti sve što je svetim koncem okajao. A tijekom ove biografije (ovih nesavršenih i nerječitih redaka) upoznali smo u njemu velikoga učenjaka, divnoga pjesnika i dubokoga kršćanina. Kao učenjak on bijaše čovjek velike snage duha i oštroumnosti, modernih pogleda u prirodnim znanostima, preteča Leibniza, otkrivača infinitezinalnoga računa. Kao pjesnik on je otkrio onu najveću poeziju, poeziju sve stvarnosti u Kristu, ludu pred svijetom, mudru pred Bogom. Jer to je prava poezija vjere da je u njoj sve smisao, i sve je smisao, a izvan nje ništa. I sve je u njoj i izvan nje je ludost i hir, i čovjek je bez nje veća tajna od svih njezinih tajna. Isus je Krist smisao svijeta. Nije nikakvo čudo da to pronalazi čovjek koji je ne samo kršćanin, nego i učenjak i pjesnik. Što traži učenjak, ako ne smisao i vezu? Što motri pjesnik, ako li ne smisao i izvor? A kuda se obraća kršćanin? Treba dakle težiti jedino da spoznamo Isusa Krista, jer samo po njemu možemo spoznati Boga na način koji će nam biti od koristi. On je pravi Bog ljudi, to će reći bijednika i grješnika. Ne Bog filozofa, začetnik geometrije, ni poganski Bog providnosti. On je središte svega i tko ga ne pozna, ne pozna ništa niti u poretku svijeta, niti u sebi samome. Jer ne samo da Boga spoznajemo samo po Isusu Kristu, nego mi ni sebe ne poznamo osim po Isusu Kristu. „Bez Isusa Krista čovjek mora da je u opačini i bijedi, s Isusom Kristom čovjek je lišen opačine i bijede. U njem je sva naša krjepost i sva naša sreća, izvan njega je samo opačina, bijeda, bludnja, tama, očaj. Bez Isusa Krista svijet ne bi postojao; ako bi postojao, trebalo bi ga uništiti.

Što se tiče katoličke nauke, ona je s obzirom na razne ekstreme, što se tu javljaju u pogledu ovoga pitanja „narav – milost“ u sredini, te nije ni krajnji optimizam („narav može sve“) niti krajnji pesimizam („bez milosti možemo samo griješiti“). Katolička nauka smatra da ima svoje duboke razumske i teološke razloge. Pascal je s jansenistima zašao u opasne sfere.

Jansenizam se napokon odijelio od Katoličke Crkve. Jer ta sudi drugačije.

Kad bi stajalo da je bez Krista sve očaj, kad bi naša narav po istočnom grijehu bila tako pala, da bi na primjer razum bio sama tama, mi ne bismo mogli spoznati prirodnim silama razuma da mora postojati neko zadnje Savršeno Biće, zadnji uzrok i smisao i sankcija svega: Bog. Onda bismo ga mogli spoznati samo vjerovanjem. Pa bi mogli bezbožnici kazati: „Eto, to nije drugo do li sugestija nekih opskurnih vjerskih sila“. Zato Pascalova pesimistična kristocentrična filozofija konačno ne zadovoljava katoličku nauku: po njoj u konačnom vidu jansenizam potkopava temelje onoga što hoće da utvrdi. Ali tu nije mjesto za daljnje i iscrpivo polemično obrazlaganje katoličke nauke.

U kratkom Misteriju Isusovu (le Mystère de Jésus) Pascal si predočuje Krista sred muke u vrtu, ne užitka i propasti, kao što bijaše prvi Adam, nego u vrtu bola i otkupljenja da bude drugi Adam. On razgovara sa Svojim Spasiteljem, Liječnikom i Prijateljem.

Tješi se: ti me ne bi tražio, da me nisi bio našao.[54]

Ja sam na tebe mislio u svojoj agoniji. Za tebe sam prolio takve kapi svoje krvi.

Znači više kušati mene, nego iskušati tvoje sile, ako misliš, da bi ti znao učiniti tu i tu stvar, koja nije: ja ću je učiniti u tebi, ako bude…

Liječnici te ne će izliječiti, jer ćeš na kraju umrijeti. Ali ja sam taj koji liječim i činim tijelo besmrtnim.

Ja sam ti više prijatelj od ovoga ili onoga čovjeka, jer ja sam za te više učinio nego on. I oni ne bi za te trpjeli, što sam ja zbog tebe trpio. I ne bi za te umrli zbog tvojih nevjera i okrutnosti, kao što sam ja umro, što sam spreman činiti i što činim u svojim odabranicima.

Da ti poznaš svoje grijehe, nestalo bi tvoje srčanosti. – Nestat će je dakle, Gospodine, jer na tvoju riječ vjerujem da je u njima zloba. – Ne, jer te ja, po kom to saznaješ, mogu od toga izliječiti i jer je ono što ti kažem znak da te hoću izliječiti. Okajavajući ih ti ćeš ih spoznati i bit će ti rečeno: Gle grijeha, koji su ti oprošteni.

Čini dakle pokoru za skrovite grijehe svoje i za skrivenu zlobu onih koje poznaješ.

– Gospodine, ja ti sve predajem.

Ja te ljubim žarče nego što si ti ljubio svoje blato, Ut immundus pro luto [kao nečist (da spasim tebe koji) si samo blato – usp. Izaija 64, 5.7].[55]

Slava neka je moja, a ne tvoja, crve zemaljski.

---

[1] O Pascalu je Drago Ćepulić prije toga objavio članak u četiri nastavka: Blaise Pascal. (* 19. lipnja 1623., † 19. kolovoza 1662.) Povodom tri sto godišnjice njegova rođenja, Hrvatska prosvjeta (Zagreb), XI/1924., br. 7, str. 302–311; br. 8–9, str. 364–373; br. 11, str. 484–487 i br. 12, str. 520–528.

[2] Revue des deux Mondes od 1. lipnja 1922., str. 510. Članak Victora Girauda o Pascalu povodom 300-godišnjice rođenja.

[3] Strowsky, Pascal et son temps, sv. III., 1913., Predgovor, str. III.

[4] [U međuvremenu su objavljena dva prijevoda na hrvatski. Prvi prijevod: Blaise Pascal, Misli, s francuskoga preveo Zlatan Plenković, Zagreb: Zora, 1969., 393 str. Drugo izdanje: Blaise Pascal, Misli, s francuskoga preveo Zlatan Plenković, Budva: Mediteran, 1991., 393 str. Drugi prijevod: Blaise Pascal, Misli, svezak 1, prevela Radmila Zdjelar, Zagreb: Demetra, 2000., X, 425 str. (Demetra, svezak 41a).]

[5] [U međuvremenu su objavljena dva prijevoda na hrvatski. Prvi: Blaise Pascal, Pisma provincijalcu, s francuskoga preveo i bilješkama popratio Marko Kovačević, Zagreb: Alfa, 2010., 393 str. Drugi prijevod: Blaise Pascal, Provincijalci, preveo Dominik-Andreas Varga, Zagreb: Demetra, 2020., LXXXV, 421 str. (Demetra, svezak 179).]

[6] Poznato je, da su se za ancien régimea prodavale službe.

[7] Neki tu anegdotu ne prihvaćaju veleći da je usprkos pričanju gđe Périer Pascal morao negdje naći Euklida i iz njega otkriti svoje poučke. Ali već i ta činjenica dokazuje sposobnost mladićevu.

[8] Mme Périer veli da se najprije obratio sin, a onda Jacqueline, pa onda oboje okrenuše otca. Vidi obratno Strowski koji drži da se gđa Périer vara: II. svezak citiranoga djela, str. 203. (bilj.).

[9] Na današnjem boulevardu Port-Royal. Ima još nekoliko zgrada staroga samostana unutar bolnice koja se nalazi na onom mjestu.

[10] Vidi abbéa Bremonda: Henri Bremond, Histoire littéraire du sentiment religieux en France, Paris: Bloud et Gay, 1920., IV. svezak, str. 36.

[11] Nije slučajno da se u gradu Rouenu, gdje tada boravi Pascal, u okolici javila kao reakcija jansenistička nauka. U Rouenu su se tiskala djela du Vaireova, odatale je i Corneille. Rouen je dakle bio grad stoicizma.

[12] Glasovita je Logika i Gramatika Port-Royala.

[13] U XVII. stoljeću bilo je pitanje vacuuma centralno pitanje fizike. „Plenisti“ pobijahu „vakuiste“ i metafizičkim razlogom po kojemu bi dopuštanje praznine išlo u prilog ateizmu.

[14] Vidi o tom detaljno razlaganje g. Strowskoga, navedeno djelo, II. svezak, str. 156 dalje.

[15] U Clermontu je išla „odjevena kao starija osoba“, živjela je u svojoj sobi sama i izlazila sama kad je trebalo ići u crkvu ii školu. Niti gđa Périer nije inače mogla s njom govoriti. U ostalom je i odgoj kćeri gđe Périer bio vrlo strog.

[16] Strowski, navedeno djelo, II. svezak, str. 257.

[17] Strowski, navedeno djelo, I. svezak, str. 38. Père Mersenne kaže jednom da u Parizu ima 50 tisuća bezbožaca. Na drugim mjestima kaže, da ih je malo.

[18] O mnogo diskutiranom pitanju je li Pascal autor toga spisa ili nije, vidi u najnovije vrijeme u „Revue blanche“ članke g. Michauta, dobroga poznavaoca Pascala i jednoga izdavača njegovih „Misli“ (br. 3., 4., 5. god. 1923.).

[19] Victor Giraud u „Revue deux Mondes“ veli da Pascal „nije bio neosjetljiv za ženske čari“ (broj od 15. lipnja 1923., str. 838.). I u Auvergnei se kaže da je u to vrijeme udvarao.

[20] Vidi I. dio navedenoga djela g. Strowskoga, gdje se vrlo lijepo izlaže stoički pokret u XVI. stoljeću, str. 18. i dalje.

[21] Pascalov rukopis smatrali su neki prije dokazom, da je Pascal bio duševno bolestan. Riječ Vatra (Feu) napose činila se kao da se odnosi na zbiljsku halucinaciju vatre, što znači ova riječ međutim, ne znamo. Pisana je upadno sama u sredini retka samim velikim slovima (u originalu, ne u Pascalovoj kopiji!). Pascalov je rukopis nervozan, abbé Périerov vrlo miran. Pascal je, čini se, bolovao od želučane tuberkuloze i umro dosta kasno (39 god.), što se ima zahvaliti Pascalovu vrlo strogom načinu života.

[22] Svojim djelima, koja su već prije izašla: Apologie pour Jansenius [Obrana Jansena] i Apologie pour les Saints Péres [Obrana svetih otaca].

[23] Izdanje Grands Ecrivains od Prospera Fauchera (god. 1886.), I. svezak, str. 49. (odgovor provincijalca na prva dva pisma).

[24] Isusovci, učenici španjolskoga isusovca Moline, učahu različitu nauku o milosti od dominikanaca (tomista). Njihove raspre već prije toga na papinu zapovijed budu obustavljene. Kod Isusovaca je više dano slobodi volje. Dovoljna milost (gratia sufficiens) biva sama sobom sudjelovanjem našega htijenja gratia efficax tj. djelotvorna milost. Razlike su vrlo suptilne naravi.

[25] Le Moine (ne onaj isusovac!) iznio je donekle posebnu nauku o milosti, inače molinist.

[26] Navedeno izdanje Provinciala I. list (str. 3–19).

[27] Stimmen aus Maria Lach, XLIV. svezak, str. 164. (Die Provinzialbriefe Pascals od W. Kreitena S. J.).

[28] Navedeno djelo, str. 95.

[29] Navedeno djelo, str. 103 i 104.

[30] Str. 104. To ne traži logika. Dosta je jedan teoretski kazuist da praktički opravda laksnost.

[31] Navedeno djelo, str. 107.

[32] Španjolski isusovac, strog i vrijedan starac koji je u svojoj knjizi zbio sve slučajeve koji raspredaju kazuisti (1589.–1669.).

[33] Isto, str. 137. i dalje do 143. i 158. dalje. Nicole i po njemu Arnauld stadoše se upuštati u tomističke „himere“, i tako se tumači te Pascal u 17. i 18. listu sam protuslovi svojim duhovitim ispadima u prvim listovima.

[34] Navedeno izdanje Provinciales, str. 235.

[35] isto, str. 245.

[36] Vidi u Revue des deux Mondes, LX. godina članak od J. Bertranda str. 33. i dalje, gdje je stvar reproducirana.

[37] Vidi citirani članak u Stimmen aus Maria Lach, str. 310.

[38] Tako Lanson u Velikoj Enciklopediji, str. 27. (u 26. svesku).

[39] Vidi spomenuti članak u Revue des deux Mondes, str. 40.

[40] Isto, str. 43.

[41] Isto, str. 38.

[42] Tako Lanson u Velikoj Enciklopediji, str. 26. Kazuistika cvate osobito u XVI. i XVII. stoljeću. Većina kazuista bili su po narodnosti Španjolci i Flamanci.

[43] Strowski, navedeno djelo, sv. III., str. 121.

[44] Joseph de Maistre zove ih „les belles menteuses“, a Chateaubriand ih je smatrao „besmrtnom laži“. Izdanja su se odmah stala množiti te su upravo bezbrojna. Chateaubriand je poslije povukao svoje riječi.

[45] Strowski, navedeno djelo, svezak III., str. 123.

[46] Louis de Montalte, tako zove sebe Pascal u naslovu Provincijalnih listova.

[47] Ona po nagovoru Pascalovu ode u opatice, ali poslije se udade i bi nesretna u braku, što je smatrala znakom Božjim.

[48] Njegova župa bijaše St. Étienne du Mont, gdje je i pokopan, kraj današnjega Panteona.

[49] Autor opsežnoga djela Histoire littéraire du sentiment religieux en France : depuis la fin des guerres de religion jusqu’à nos jours [Književna povijest vjerskih osjećaja u Francuskoj: od kraja vjerskih ratova do danas, 11 svezaka, objavljenih od 1916. do 1933.].

[50] Vidi Revue de Paris, godište XXX, br. 12 od 15. lipnja 1923., članak Pascal et les mystiques od Henrija Brémonda, str. 747.

[51] Strowski, navedeno djelo, svezak III., str. 324.

[52] Subito lucem hausi [Odjednom sam uhvatio svjetlo], veli Leibniz.

[53] Da se Pascal odrekao jansenističke hereze, uzima i H. F. Stewart: vidi francuski prijevod njegove knjige (La Sainteté de Pascal, Bloud, 1919.) str. 41.

[54] [Usp. „Može te tražiti samo onaj koji te je već našao… Da, možemo te tražiti i pronaći; ali ne možemo te preduhitriti“ (sv. Bernard iz Clairvauxa).]

[55] [Usp. André Feuillet, Une réminiscence biblique méconnue dans le « Mystère de Jésus » de Pascal, Bulletin de l’Association Guillaume Budé, n°2, juin 1976. str. 182–190.]