Četvrtak, 7 srpnja

Blažena Ozana Kotorska

Blažena Ozana Kotorska, dominikanska trećoredica iz Boke Kotorske, živjela je u 15./16. st., a najveći dio svog života provela je kao zazidana djevica, posvećujući se razmatranju Kristove muke i kontemplaciji u malom sobičku, u blizini crkve. Svojim je životom iskazivalu silnu ljubav i Bogu i bližnjima, dobrovoljno podnoseći silne žrtve za grijehe svijeta. 



Blažena Ozana Kotorska djevica je i pokornica iz Boke Kotorske, zaljeva svetaca, a iako je riječ o ženi koja nam umnogome može biti krasan uzor, pitanje je koliko je njezin život danas inspirativan mladim ljudima. Životopisi poput ovoga blaženice jasno pokazuju koliko smo se kao narod i vjernici udaljili od nekih svojevremeno samorazumljivih vrjednota, štoviše koliko smo postali ravnodušni prema Bogu i važnosti iskazivanja ljubavi prema Njemu i kroz oblike trapljenja i pokore. Danas se tako mnogim vjernicima gotovo svaki vid pokorničkog života čini nepotreban, pa čak i besmislen, uvjeravajući se kako se Božja ljubav itekako može iskusiti i u lagodnijem načinu.

Opravdano se može reći kako je tijekom povijesti bilo pretjerivanja u različitim oblicima pobožnosti, ali s druge strane valja primijetiti kako naše vrijeme gotovo uopće ne poznaje mistiku, duboko predanje Bogu i uranjanje u iskustvo Božje milosti, a čini se kako je takvoj relativnoj praznini pridonio i naš sofisticirani pristup vjeri, koji više stavlja naglasak na razum, nego na srce. U tom svjetlu valja razumjeti i život blažene Ozane Kotorske, koja je bila neuka, kada govorimo o obrazovnim uspjesima, ali se iz nje razlijevala rijeka mudrosti, a bujala je iz vrela samoprijegora, poniznosti i želje da osobnom fizičkom žrtvom iskaže barem neki vid zahvalnosti Bogu na tolikim silnim dobročinstvima kojima nas obasiplje, a posebno na žrtvi križa. To je taj smisao pokore koji možemo nazrijeti iz života blažene Ozane, a koji nije bio svrha sam sebi, nego izvor radosti i sredstvo sjedinjenja sa svojim Otkupiteljem. Dao Gospodin i nama mudrosti da znamo vidjeti takve blagodati i barem ponekad zaviriti u tu škrinju blaga koje ne izjedaju moljci i crvi.

Blažena Ozana Kotorska rođena je u malom selu Relezi u Crnoj Gori, nedaleko od Podgorice, 25. studenoga 1493., a ime joj je bilo Katarina. Potjecala je iz siromašne obitelji Kosić, koja se bavila stočarstvom, ali je imala tek nekoliko ovaca. Iako se ponegdje može pronaći tvrdnja da su joj roditelji bili pravoslavne vjeroispovijesti, za to ipak ne postoje uvjerljivi dokazi pa taj podatak valja držati s rezervom. Štoviše, u tom selu nije bilo ni crkve, ni katoličke ni pravoslavne, pa je Katarina zapravo svoje rano djetinjstvo provela bez sakramentalnih blagodati, iako je odmalena, čuvajući svoje ovce i diveći se ljepoti krajolika, razvijala osjećaje ushićenja i duboke unutrašnje radosti poradi ljepote stvorenoga. To ju je već pripremilo na ono što će je u budućnosti čekati – mistika i sjedinjenost s Kristom. Na to su posebno utjecala viđenja Isusa, najprije kao djeteta, a zatim i raspetoga, koja je doživjela čuvajući svoje stado. Prema nekim zapisima, kad je majci opisala što je vidjela i upitala je koga je to vidjela, majka joj je odgovorila da je to Bog, a na njezino naredno pitanje gdje ga može susresti, majka je odgovorila da to može u Kotoru. Bez obzira je li ta zgoda istinita ili je rezultat pobožnih prepričavanja, Katarina je odlučila poći u Kotor, grad u koji su sa silnom željom odlazile djevojčice i djevojke, a kako bi služile u uglednim obiteljima. 

I Katarina je tako htjela poći ondje i vidjeti veličanstvene slike Isusove, no roditelji se s tim nisu složili, jer su se bojali da će ondje ostati za stalno. Ipak, kad joj je otac umro, 1507. godine, umolila je majku da je pusti u velegrad te je tako u svojoj četrnaestoj godini zauvijek napustila svoje rodno selo i započela put koji ju je vodio posvećenom životu. Vođena Božjom providnošću, prispjela je u kuću suca Aleksandra Buća, uglednog Kotoranina, iz čije je šire obitelji proisteklo više svećenika, čak i provincijala dominikanskog reda. U toj je kući upila uglađenost u kulturnom smislu i upoznala otajstva vjere. Također je mogla uvidjeti i sjaj i bijedu Kotora, što ju je dovelo do vrlo snažnog osjećaja za pomaganje siromasima kad god je imala priliku. 

Na Veliki petak 1513. je imala još jedno viđenje Krista raspetoga, za vrijeme propovijedi u kotorskoj katedrali o Kristovoj muci, koju je snažno doživjela, a nakon koje je odlučila predati cijeli svoj život u Božje ruke. Naime, u ono je vrijeme u Kotoru bilo više rekluza, tj. zazidanih djevica, koje su živjele u malim sobičcima, s nakanom da kontemplacijom uranjaju u Božje dubine, pa se na takav život odlučila i Katarina. One su proistekle iz želje da se suprotstave rastakanju moralnih vrjednota, pa su mnoge djevojke i udovice postajale pokorničke trećoredice, koje su se obično nazivale picokare, a kad je riječ o dominikanskim trećoredicama, kakva je bila i Ozana, mantelate. Te su djevojke i udovice, za razliku od sestara koje su pripadale drugom redu i živjele u samostanima, boravile u svojim domovima ili ćelijama na kakvu će se odlučiti i blaženica. Naime, ona je godine 1514. napustila služenje u kući Aleksandra Buća i najprije se nastanila u maloj ćeliji uz kapelicu Svetog Bartolomeja, u svojoj 22. godini obukla habit dominikanskih trećoredica i uzela ime Ozana, na spomen jedne istoimene dominikanke koja je u Mantovi umrla na glasu svetosti, a nakon što joj je 1521. godine u potresu oštećena ćelija, trajno je prešla živjeti u drugu, uz crkvu Svetog Pavla, koja je pripadala samostanu klauzurnih sestara dominikanki. Tu je ostala do kraja života, a pridružile su joj se i neke druge djevojke. Tako je na njezin poticaj niknuo novi mali samostan, a koliko su te trećoredice živjele pobožno svjedoči i podatak da im je general dominikanskog reda 1547. godine dozvolio da nose bijeli škapular, što je inače bilo dozvoljeno samo sestrama drugog reda. 

Njezina je sobica bila vrlo mala, a od namještaja je imala samo jedne drvene ljestve s pet prečaka, koje su je podsjećale na pet Isusovih rana. Na njima je spavala, tako da bi ih s pola svoga plašta prekrila, a drugom se njegovom polovicom sama ogrnula i tako zaštitila od prevelike hladnoće. Sobica je imala otvor prema svetištu crkve pa je na takav način razvijala trajno klanjanje pred Kristom. Kroz taj je otvor primala i pričest i pristupala ispovijedi, a također je on bio sredstvo komunikacije s drugim ljudima koji su od nje tražili savjet ili ohrabrenje, a oni su je i uzdržavali. Kada bi primala pričest, cijeli dan ne bi ništa jela, a također je provodila druge oblike trapljenja, između kojih i samobičevanje i nošenje kostrijeti. Njezin je bič, s pet završnih konopa, sačuvan do danas, a i on ju je trebao stalno podsjećati na Kristove rane. Nikada nije jela meso, četiri dana u tjednu je postila o kruhu i vodi, dugo i često molila, i po danu i po noći. Sav je tako njezin isposnički život bio usmjeren upravo na uranjanje u Kristovu muku i davanje zadovoljštine za grijehe svijeta. U svom se samozatajnom životu bavila i vezenjem, a od dobivenog novca od svoga rada pomagala je sirotinju. Ostao nam je sačuvan jedan korporal koji je izradila, a čuva se u kotorskoj katedrali Svetog Tripuna. Na sredini je izvezla križ sa znakovima Isusove muke, a uz rub čipke ove riječi: Ostani vjeran do smrti i dat ću ti vijenac – život, jer sam te ja odabrao, govori Gospodin. Ovaj je moj učenik, hoću da ostane takav (Otk 2,10; Iv 21,22). 

Uz pokornički život, koji ju je svednevice priljubljivao uz Boga, te uz stalno izgrađivanje bratske ljubavi prema onima koji su joj dolazili po savjet i da ih uzme u svoje molitve, blažena Ozana Kotorska odigrala je važnu ohrabrujuću ulogu i u obrani grada od napada Turaka u kolovozu 1539. godine, a također je imala važnu ulogu u nastojanjima oko jedinstva između katolika i pravoslavaca. Pripisuju joj se i različita čuda, viđenja i druga mistična iskustva.

Osjećajući da joj se približava smrt, zamolila je da ju prenesu u crkvu Svetog Pavla, gdje je okrijepljena svetim sakramentima predala dušu Bogu. Umrla je u 72. godini života, od čega je 51 provela kao rekluza, 27. travnja 1565. godine, a tijelo joj je nakon velebnog pokopa položeno u crkvi Svetog Pavla. Ono je i danas neraspadnuto, a čuva se u zbornoj crkvi Svete Marije od Rijeke u Kotoru, 1963. godine položeno u sarkofag koji je izradio hrvatski kipar Antun Augustinčić. Prije prijenosa u današnje počivalište blaženice, njezino je tijelo premiještano čak 15 puta, a prilikom jednog prijenosa, točnije povratka iz Dubrovnika u Kotor, 1619. god., odsječena su joj stopala kako bi se njezine relikvije sačuvale i u tom gradu. Poslije toga njezino je tijelo pokazivalo određeno propadanje, premda je, kako smo već naveli, do danas neraspadnuto. Od njezine smrti do danas obavljeno je pet rekognicija, odnosno liječničkih pregleda tijela i promjene redovničke odjeće, od kojih je prva obavljena 1815., a zadnja 2001. godine. Na zadnjoj je rekogniciji utvrđeno da je tijelo u dobrom stanju, odnosno da i dalje čini kompaktnu cjelinu i moguće ga je nositi na rukama. 

Iako je nastojanje oko uzdizanja Ozane Kotorske na čast oltara započelo nedugo nakon njezine smrti i iako se samo štovanje blaženice, posredstvom dominikanaca, proširilo po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, trebat će pričekati 1905. god. da postupak beatifikacije službeno započne, a onda i 20. prosinca 1927. godine da je papa Pio XI. službeno proglasi blaženom. Time je ona postala prva blaženica Crkve u Hrvata. Njezin se spomendan slavi 27. travnja, a još od 1665. god. štuje se kao zaštitnica Kotora i Kotorske biskupije, dok je za Splitsku metropoliju proglašena zaštitnicom ekumenizma. Štuju je i katolici i pravoslavci. Dana 27. travnja 2013. godine potpisan je dekret o otvaranju procesa za njezinu kanonizaciju. 

Cijeli nam život blažene Ozane Kotorske svjedoči o jednom vremenu koje je itekako vrijedno spomena, odnosno o važnosti i odlučnosti mnogih djevojaka srednjeg vijeka i kasnijih stoljeća da se pobožnošću i trapljenjem odupru navali razgradnje moralnih vrjednota, a koje su dolazile s renesansnim i humanističkim idejama i koje su Božje mjesto htjele zamijeniti ljudskim. Iako se danas njihov pokornički život može činiti čudan i pomalo vjerski ekscentričan, ne treba nikada smetnuti s uma da su baš po toj svojoj strogoći oduševljavale mnoge i poticale ih da se i oni na sličan način približe Bogu i ljudima – molitvom i radom svojih ruku. Blažena Ozana Kotorska u tom je svjetlu posebno lijep primjer takve ljubavi prema Bogu i ljudima, a osim što nam je primjer, ona nam je i zagovornica i pomoćnica u našim traženjima i putovima do Božjeg vrela ljubavi.

Jedan od posebno lijepih svjedočanstava takvog uzdizanja Bogu predstavlja i umjetnički rad slikara, kipara i grafičara Vaska Lipovca, koji je u bronci izradio vrata blažene Ozane na ulazu u crkvu Svete Marije od Rijeke u Kotoru, gdje se, kako smo već rekli, nalazi izloženo njezino tijelo. Vrata su podijeljena u 24 reljefna kvadrata, a na kojima su prikazani najvažniji događaji iz života blažene Ozane Kotorske. Ona nas tako podsjećaju i na uzvišenost života ove blaženice i na ljepotu sakralne umjetnosti, a kojoj je cilj uzdići dušu Bogu, baš kako je to na svoj način svojim životom činila i blažena Ozana.