Blaženi Alojzije Stepinac [video]

---

Alojzije (Viktor) Stepinac rođen je 8. svibnja. 1898. godine u Brezariću u župi Krašić.[1] Imao je još sedmero braći i sestara. Njegovi su roditelji (Josip i Barbara r. Perić) bili imućni zemljoradnici, ali izuzetno pobožni. Od njih je Alojzije naučio katoličku vjeru, ljubav prema domovini te vrijednost teškog i poštenog rada.

Vrlo je rano osjetio svećenički poziv, no zbog Prvog svjetskog rata je 1916. mobiliziran, da bi 1918. pao u talijansko zarobljeništvo. Oslobođen je dvije godine kasnije, a po povratku u domovinu odustaje od svećeničkog puta te se posvećuje studiju i radu u poljoprivredi.

Ipak, svećenički ga poziv nije napustio te se 1924. definitivno odlučuje za svećeništvo.

Studirao je na prestižnom Papinskom sveučilištu Gregoriani, gdje je stekao i doktorat. Godine 1930. (26. 10.) zaređen je za svećenika, a već četiri godine kasnije papa Pio XI. ga imenuje nadbiskupom koadjutorom (s pravom nasljedstva). Bio je tada, sa samo 36 godina, najmlađi biskup na svijetu.

Biskup Antun Bauer prepoznaje njegov genij te ga šalje na delikatne zadatke u kojima su se trebali rješavati unutarcrkveni sporovi. Na njegov poticaj Antun Bauer osniva Caritas (23. studenoga 1931.).  Poslije Bauerove smrti Alojzije (7. 12. 1937.) postaje nadbiskup. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.

Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe i pučke kuhinje.

No, tada se globalna politička scena zaoštrenim i brzim tempom radikalno mijenja. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije, uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Unatoč snažnim nekršćanskim postupanjima nacista i fašista, Stepinac se nije ustručavao javno kritizirati najviše političke vlasti. Ovdje navodimo samo najpoznatiji primjer. Naime, 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”

Zbog djelovanja NDH mnogi su pravoslavni kršćani željeli prijeći u Katoličku Crkvu da bi sačuvali vlastiti život. Iako je bio svjestan da se radi tek o formalnoj želji, Stepinac nije priječio te prelaske jer je znao da “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.

Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd.

Po završetku Drugog svjetskog rata na našim prostorima nevolje nisu prestale. Na scenu stupa nova diktatura, ovog puta komunistička, koja zauzima vrlo neprijateljski stav prema papi i čitavoj Katoličkoj Crkvi. Komunisti su željeli da se hrvatski katolici odreknu pape i osnuju Hrvatsku Katoličku Crkvu, na što su odmah počeli poticati Alojzija Stepinca.

Kad su vidjeli da to neće uspjeti, nastojali su ga zatvoriti, ali nisu imali dokaza. Budući da im činjenice nisu išle u prilog, izmislili su ih. Konkretno, angažirali su lažne svjedoke, krivotvorili dokumente i zatirali istinu. Primjerice, odbačeno je oko 50 svjedoka, osobito srpske nacionalnosti (između ostalog i episkop Emilijan) koji su željeli svjedočiti u korist Nadbiskupa.

Sve to da bi uhitili Alojzija Stepinca te ga u roku desetak dana nesmetano osudili na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava. Winston Churchill s pravom je izjavio da su „suđenje i presuda Stepincu izazvale široko žaljenje… Katolička Crkva i kler se u Hrvatskoj najoštrije progone”.

Odveden je (19. listopada 1946.) na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Dopušteno mu je slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji te postupno trovan. Od 5. prosinca 1951. kaznu izdržava u internaciju u rodnom Krašiću. Još u zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su komunističke vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom.

Svo to vrijeme provedeno u zatočeništvu Stepinac provodi u molitvi i apostolatu pisanja. Napisao je preko 5.000 pisama od kojih je sačuvano manje od tisuću. U njima on naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu te moli za svoje neprijatelje i neprijatelje Crkve.

Umro je 10. veljače 1960. No, niti komunizam ni smrt nisu imali posljednju riječ. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Zbog njegova svetoga života i brojnih svjedočanstava, blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine.

Iako blaženi Alojzije još uvijek nije proglašen svetim, glavni njegov postulator, dr. Juraj Batelja, siguran je da će se to prije ili kasnije dogoditi. Danas su u zagrebačkoj katedrali pohranjeni zemni ostaci bl. Stepinca.

Teško je u jednom kratkom videu biti pravedan prema blaženom kardinalu. Živio je i djelovao u možda najmračnijem razdoblju ljudske povijesti, ali je unatoč svemu uspio odražavati Kristovo svjetlo. Dobar je boj bio i vjeru sačuvao i nema mu se što predbacivati! Možemo samo moliti da budemo upola ljudi kakav je bio Alojzije Stepinac.

---

[1] Tekst je nastao kao proširenje (parafraza, prijepis ili nadopuna iz drugih izvora) Životopisa objavljenog na mrežnim stranicama nadbiskupije: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr/o-stepincu/zivotopis/100