Bog će biti uzvišen

Bog će biti uzvišen


Veliki prorok Izaija izrekao je cijelu uzrečicu ovim riječima: „Ohol pogled bit će skršen, i bahatost ljudska ponižena. Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,11). Zapravo Gospodin kazuje svoju misao Proroku da je objavi svim pucima i jezicima. A to je da će jedini Gospodin biti uzvišen u Dan onaj, tj. u dan Suda i Pobjede.

Ohol pogled – prvi pad, koji su ljudi počinili na ovome svijetu, jest upravo onaj iz neposlušnosti Božjemu glasu, tj. grijeh iz bezumne oholosti. Bog stvaranjem duše utisnuo ljudima u stvoreno tijelo svoju sliku i priliku, svjetiljku razuma i iskricu slobode, da postanu pune osobe, svjesne sebe od početna Božjega stvaranja ljudskoga roda do konačna Božjega spasenja svakoga čovjeka samo ako to ljudi hoće i nastoje oko toga. Svi smo djelo ruku njegovih. Njegov smo rod, rukopis i potpis. Vlastoručan proizvod. A odmah se po tome razumu i po toj slobodi, darovima koji trebaju doći na provjeru, ljudi počeli ponašati, zavodništvom Zloga, poput pumpe kojom se uznosito nadimamo do besmisla i ponašamo kao da nam je razum dan – da njime niječemo Boga, a sloboda – da udaramo na Božji stvarateljski i spasiteljski plan.

Bahatost je svojstvo kojim čovjek nametljivo ističe sebe ili svoje umišljene ili stvarne značajke. I umjesto da prizna i zahvali na božanskim darovima, na  svjetlilu uma i slobodne volje, on se uzdiže umišljena pogleda i bahata propinjanja. Naši se praroditelji žele izdići do Boga. Ne žele da im Bog zapovijeda ili zabranjuje, da ne smiju jesti sa „stabla života“, čak ni dirati zabranjeno voće, po cijenu života. Oni se radije konzultiraju s đavlom paklenim da izigraju Boga. Ali Bog se ne da izigravati (Gal 6,7). Prvi se bračni par želio domoći života bez Božje pomoći, oteti iz Božje ruke životnu sreću, patent sretne vječnosti. I eto kakvim je iskonskim padom završilo da svi snosimo posljedice! Kao otac koji prokocka kuću koju treba ostaviti djeci!

Oboren i skršen. Bog i na ovome svijetu pokazuje čovjeku prkosna pogleda kako će biti poniženo odgajan i skršen spašavan. Prepušta to, doduše, pojedinim ljudima kojima nije nikada simpatično bahato ili nasilno držanje drugih. Takav odgajanik nailazi na mnoštvo satiričnih upadica, rugalica, poniženja i postiđenja. A sam se Bog ne pokazuje, ne ističe, nego angažira nas, oholice umišljene, da nešto naučimo i s pomoću njegova dara dođemo do njegova zakona i konačna suda. I u nabrajanju sedam glavnih grijeha, uvijek je oholost na prvome mjestu. Čovjek će tražiti razne načine i izlaze: slučaj, znanost, darwinskoga „evolucijskoga“, inače izumrla, fosilna „posrednika“, da hrani tu oholost, da pokaže da je on gospodar, da Boga nema, da znanost sve rješava. Ali Bog svakim danom na svoj način dokazuje da je sve njegovo: i nebo i zemlja, i čovjek i znanost, i život i smrt. Ugradio je u čovjekovu osobu svoje zakone: i fizičke, i biološke, i duhovne, i moralne, i sve prožeo svojim božanskim razumom da jedva to možemo i dokučiti svojim umnim plamičkom. Unatoč tomu, mi opet po svojem taštu pogledu, po prepotentnu izvikivanju.

Sartre. Začetnik modernoga smjera egzistencijalizma jest francuski filozof i književnik Jean Paul Sartre (1905.-1980.). Egzistencija se sama sobom opravdava. Književnik je isticao vrijednost slobode do isključivosti: čovjek sam sebi određuje smisao. On nije ničiji. Njega nitko nije ni htio ni stvorio niti će ga spasiti. On sam sebi daje putanju i svrhu. On sam odgovara na sva životna i prekogrobna pitanja. On svoju egzistenciju puni smislom i sadržajem. Bio je bezbožac komunističkog uvjerenja, ali ne i članstva. Napisao je više od dvadeset djela raznih književnih vrsta. Godine 1964. izabran je za nobelovca iz književnosti. U obrazloženju nagrade, Odbor u Stockholmu kaže da se Sartre nagrađuje zbog “svoga djela koje je, bogato idejama, ispunjeno duhom slobode i potragom za istinom, snažno utjecalo na naše doba” (1940.-ih i 50.-ih godina!).

Ali – gle obrata – on je sasvim svjesno i slobodno odbio tu svjetsku prestižnu književnu nagradu, u ime svoje slobode. Ne želi se institucionalizirati. Hoće biti čovjek slobodan od bilo kakve ustanove, pa i one Nobelove. Nobelovu nagradu odbija jer je „dodjeljuje ustanova kojoj je glavna briga zadržati građanske vrijednosti, a ne promicati nove ideje”. Tim svojim primjerom i idejama nije utjecao ni na jednoga nobelovca od 1964. do danas. Svi su je primili, osim jednoga.[1]

Međutim Sartreu se dogodio ponovan obrat: poslije devet godina, 1973., egzistencijalist je obnevidio, ne vidi jasno prsta pred okom, a kamoli da napiše koji redak ili knjigu. A književnik, „nobelovac“! Daje on sam sebi „smisao“ egzistencije, ali ne može sam sebi dati očinjega vida. Poslije dvije godine, 1975. dopadne u još težu egzistencijalnu nevolju, materijalnu, pa posredstvom prijatelja šalje ili Sartre ili neki njegov prijatelj pismo Nobelovu odboru da se raspita – tako opisuje jedan član Odbora u svojim uspomenama[2] – bi li mu štogod udijelili od one svote od prije 11 godina. Oni mu učtivo odgovaraju da nemaju ništa, da su sve refundirali u Nobelovu zakladu, u instituciju. Tko će sada iz te „egzistencijalne“ smjese izabrati njegove literarne dolare na kojima stoji upisano „In God we trust“ – U Boga se uzdamo! – A književnik se i filozof čitava svoga književnoga i filozofskoga vijeka praćakao protiv Boga i protiv pouzdanja u Boga! Pokazao je koliko je slobodan i sposoban da osvijetli svoje sljepilo i ispravi svoj prelomljeni starački štap! Kada su novinari za to pismo doznali i vijest objavili, Sartre je to oštro demantirao. Ipak, kako se egzistencijalistička sudbina s nobelovcem[3] poigrala: jučer se smatrao „bogom” koji određuje sam sebi put, cilj i smisao, koji sam sebe hoće, a danas postao ovisnik o papiru koji ne može iščupati iz one mase, a nekada i njegova barem dijelom bila! Glavno djelo za koje je književnik Sartre određen za nobelovca nosi naslov Mučnina (La Nausée, 1938.). Mučno je o svemu ovome i razmišljati i pisati. Pa ipak, Bog mu je ostavio dovoljno vremena da se u smanjenju očinjega svjetla promijeni, uozbilji, duhovno progleda i prizna se Stvoriteljevim stvorenjem. Je li iskoristio taj poseban Božji bonus?

Bog će biti uzvišen. Bog kao brižljivi Otac ne odgaja samo svakoga čovjeka pojedinačno, kao svoje dijete, nego i pojedine i sve narode svijeta. Svi se narodi razvijaju i u svojoj uznositosti i u oholosti, koju žele pokazati u političkoj moći, u znanosti i tehnologiji, u pobjedi korone, u snazi ratnoj, u tehnici bijeloj, u nadmoći svekolikoj. I takve Bog odgaja svojom metodom i dokazima. Tijesnim stazama i uskim vratima, sve u vidu konačna spasenja uza slobodnu ljudsku suradnju.

A vrhunska i posljednja riječ Božja bit će na kraju svega, na Strašnome sudu, u Dan onaj. Konačan Pojavak Sina Božjega, Sudnji dan kada će jedni na lijevo, drugi na desno, jedni među osuđenike, drugi među spašenike. Ljudi bahata ponašanja i ohola pogleda bit će temeljito poniženi jer upravo ta oholost najviše je vrijeđala Božansko Veličanstvo Gospodinovo. I tu će na kraju vremenâ Gospodin pokazati da je Bog veličanstveni, gdje će oholdžije i bahatlije priznati Božju veličajnost kada se po svjesnu izboru i svojoj slobodnoj volji, jer su odbijali sve milosti, nađu poniženi u tragičnu obliku. „K njemu će doći, postiđeni, svi što na nj su bjesnjeli“ (Iz 45,24). Ono što im je u ovome životu služilo kao ljestve da se popnu nebu pod oblake, sada će iz nepodnošljive pozicije poniženja motriti Božju Veličinu, ali nemaju od toga koristi, jer je trebalo na ovome svijetu suzbiti bahat umišljaj u srcu i uznosit pogled u oku. Nije se smio na ovoj zemlji dopustiti razvoj oholosti u punu rasponu: od samodopadljive umišljenosti do nepromišljena uzleta i pogleda s visoka!

A oni koji su prihvatili bod poniženja ubraja im se u krjepost poniznosti. Oni su Boga doživljavali kao oca, kao prijatelja i brata, u poniznosti prihvaćali i priznavali Božje darove i njima se sa zahvalnošću služili, oni će biti suđeni na život vječni. Čut će riječi: Uđite u radost Gospodara svoga, u prostranstva osvježenja, svjetlosti i mira.

*Bog, koji nam je jasno poručio: „Oholost ljudska skršit će se, i bahatost ljudska poniziti. Gospodin će se uzvisiti, on jedini – u dan onaj“ (Iz 2,17 – ponavlja se već navedeni redak 11), može nas osloboditi i našega uznosita oka i bahata srca. Odgojiti nas na ovome svijetu na tijesnu putu koji vodi na uska vrata kroz koja se ulazi u život vječni. I da se ne postidimo u Dan onaj nego da Bogu zahvaljujemo na njegovoj ruci voditeljici.


[1] Samo je sjevernovijetnamski ministar Le Duc Tho odbio primiti nagradu za mir 1973. zajedno s američkim političarom Henryjem Kissingerom.

[2] L. Gyllensten (1921.-2006.), Minnen, bara minnen [Uspomene, samo uspomene], Stockholm, 2000., str. 282. Razumije se da su to prijatelji demantirali, ali ostaje dokument.

[3] Iako francuski književnik nije htio primiti nagradu, Nobelov odbor Sartrea smatra nobelovcem iz književnosti za 1964. godinu.