Bog je tako ljubio svijet
Nikodem, ugledan židovski član farizejske sljedbe i Velikoga vijeća ili Sinedrija u Jeruzalemu, spominje se tri puta u Svetom Pismu, i to svaki put u Evanđelju sv. Ivana. Prvi put u 3. poglavlju, gdje se prenosi noćni razgovor između Isusa i Nikodema. Drugi put u 7. poglavlju, gdje se navode Nikodemove riječi kojima pred Sinedrijem brani Isusa kao čovjeka kojega se ne smije osuđivati bez preslušanja i jasnih dokaza. I treći put u 19. poglavlju, gdje se Nikodem pojavljuje da iskaže posljednje počasti prigodom Isusova pokopa. To su zapravo tri stupnja Nikodemova rasta u spoznaji i vjeri u Krista Isusa. On dolazi najprije k Isusu sâm, po noći, potkrijući. Isus ga prima i prosvjetljuje. Drugi put smjelo se zauzima za Isusa pred drugima, ali u zatvorenu krugu. Konačno očituje se Isusovim učenikom pred svima na Kalvariji. U evanđeoskom odlomku četvrte korizmene nedjelje donosi se samo dio Isusova odgovora na Nikodemovo pitanje kako se čovjek može „preporoditi“. Nakon što je Isus rekao da nitko nije uzišao na nebo doli samo onaj koji je sišao s neba, Sin Čovječji, koji je donio istinu Božju s pomoću koje zli ljudi mogu postati dobri, lažni istiniti, nevjerni vjerni, prelazi na Put kojim se to postiže:
Patnja na križu. »I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni« (Iv 3,14-15).
U knjizi Brojeva (21,4-9) stoji da se Židovi, cvileći za egipatskim loncima, u hodu kroz pustinju pobuniše protiv Boga i njegova sluge Mojsija zbog nestašice hrane i vode, pa i zbog mȁne: „i to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“. Bog im na to pokaza da u životu uvijek može biti još teže. Dopusti da se među pobunjeni narod uvuku zmije ljutice. Stoga ljudi počeše moliti Mojsija da ih zagovara kod Boga i oslobodi ih od tih otrovnica. Bog usliša molbu tako da Mojsiju naredi neka napravi zmijin lik od mjedi i postavi ga na stup: „Kad bi koga ujela ljutica, pogledao bi u mjedenu zmiju i ozdravio“. Knjiga Mudrosti tumači taj događaj ovako: „Tko god je u nj [taj mjedeni zmijin lik] pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u što je pogledao, već zbog Tebe, Spasitelju sviju!“ (16,7). Ozdravljenje je od Boga, a ne od zmije. Tu sliku kao sliku Isus primjenjuje na sebe: On će biti podignut u zrak na križ kao onaj zmijin lik na stup: i tko god pogleda u Isusa, bit će Njegovom milošću spašen. Da svaki koji vjeruje, u Njemu ima život vječni! Rođenje po Duhu dolazi od pogleda na Isusa Krista na križu, od prihvaćanja križa u svakodnevnu životu, od uranjanja u Njegovu muku i smrt u vjeri i od izranjanja u Njegovo uskrsnuće. Raspeti ostaje u središtu egzistencije, u presvetoj Euharistiji. Ako se On ukloni, nema više preporođenja ni spasenja.
Očeva ljubav: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16).
Mjera Očeve ljubavi prema ljudima jest raspeta Kristova ljubav na Kalvariji: na Raspetoga se može gledati samo vjerom. Božja je izvorna misao i nakana i o početnu Otkupljenju i o završnu Spasenju. Nekada se Boga Oca predstavlja kao srdita namrgođena Stvoritelja kojega mora ublažiti blaga i umiljata riječ Sina Isusa Krista. U srditu Ocu Sin budi milosrđe i oproštenje ljudskih grijeha. Nije tako. Izvorna je ljubav i milosrđe u Ocu. I On je iz ljubavi prema čovječanstvu poslao Sina svoga Jedinorođenca i Ljubljenoga da nam bude i Otkupitelj na Križu i Spasitelj u našem djelatnom životu do kraja za vječnost. Nije dakle Otac Stvoritelj i Upravitelj koji nam je dao 10 svojih zapovijedi i onda vreba gdje će koji Njegov stvor prekršiti koji propis, a On će ga dočekati kaznom, kositi lijevo i desno dok se ne opameti ili ne izgubi. Ne. On je prapočetna Ljubav. Otac je nemiran dok se svi Njegovi sinovi i kćeri u kuću očinsku ne vrate. Ako zemaljski otac i mati namrgođeno pogledaju svoje dijete koje radi nešto nevaljalo, taj njihov pogled ne znači da ne vole dijete, nego upravo da ga vole, zato se strože prema njemu odnose da ga bolje odgoje! Osim toga, Bog nas ljubi ne zato što bismo mi nešto imali, znali ili njemu dali, nego zato što On u nama želi stvoriti vječne vrijednosti. Isus je najveći Božji dar čovječanstvu, najviši izraz besplatne Božje Ljubavi. Zapravo nije ta Ljubav besplatna, ona se uzvraća uzdarjem ljubavi, pa i zemaljskim životom radi vječnoga života. Ona traži našu slobodu i naše opredjeljenje. Na žalost, možemo je odbiti svojom nevjerom. Mi smo za to odgovorni.
Ovdje se ujedno vidi sva širina Očeve ljubavi. Ona nije samo za jednu osobu, za Abrahama, za Mojsija, za Davida, samo za jedan narod, židovski, nego On je Otac i Odgojitelj svega svijeta. On želi spasiti svakoga čovjeka kao da postoji samo jedan, makar ih bilo mirijade mirijadâ. Ali tu se vidi i sva naša odgovornost, koliko želimo biti i ostati sinovi Očevi. Mi u svojoj slobodi možemo prihvatiti ili odbiti Božju ljubav, spasiti se ili upropastiti se. Tu je sva drama ljudske egzistencije i najvećega dara što nam ga Bog je dô, slobode.
Otkupljenje. »Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega« (Iv 3,18).
Isus za života svoga nikoga ne osuđuje. On je došao da svojom mukom i smrću – žrtvom svim ljudima ponudi plodove svoga Otkupljenja. Ali oni koji ne žele vjerovati u jedinoga Otkupitelja, već su samim time osuđeni i usmjereni na lišenje vječnoga života. Otkupljenje je, dakle, početan čin, u krštenju, a spasenje je završan čin, na sudu Božjem.
Spasenje. »Tȁ Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu« (Iv 3,17).
Otac je dao Sina svoga nama za Spasitelja, da postignemo život vječni. A taj se život shvaća i prihvaća srcem, bićem: u djelotvornoj vjeri i nadi, u odgovornoj slobodi. U Božji plan ulazi križ. I to je plan božanske Ljubavi. To plitkom ljudskom razumu nije shvatljivo ni naravi prihvatljivo. Muka, smrt i uskrsnuće Isusovo jesu najveće otkrivenje Božje ljubavi. Isus govori o Ljubavi koja spašava, ne koja osuđuje. Bog je poslao Sina na svijet ne da se svijet osudi, nego da se svijet po Njemu spasi. Ne možemo Božju ljubav dokučiti, ali možemo je prihvatiti, pokloniti joj se i biti joj zahvalni. Inače, sami sebe osuđujemo snoseći odgovornost i krivnju za svoju vječnu sudbinu. Neka nas od toga Gospodin očuva i za vječnost spasi.
Ljudski grijeh. »A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla« (Iv 3,19).
Glavni naš ljudski grijeh jest praktično odbijanje Isusa. On je došao na svijet kao Svjetlost. I on je jedini prava Svjetlost. Ali ljudi su više ljubili tamu, gdje mogu činiti zla djela, negoli svjetlo na kojem obično nitko normalan ne želi činiti zlodjelo. Nažalost, ljudi kao da su više voljeli svoj vlastiti grijeh negoli Božje spasenje, više ljubili sebe nego Boga. Tko je od istine, izlazi na svjetlost da čini djela u Bogu. I zato je na pomolu ili vječni raj ili vječni vaj!
Djela. »Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena« (Iv 3,20-21).
S obzirom na vječno spasenje, nije dosta samo vjerovati, treba i djelovati. Vjera i djela! Vjera bez djela ničemu ne koristi. I vragovi vjeruju, i dršću! – napisa sv. Jakov (2,19). Tko čini dobra djela, izlazi na svjetlo dana. Tko čini zla, bježi u tamu, da ga zaštiti mrak. Bježi od krjeposti, upada u pakosti. U svemu ovome vjerovati znači prihvatiti da nas Bog ljubi, da nas Isus ne osuđuje ako u Njega vjerujemo, da nas otkupljuje. I da nas konačno spašava ali sa svom našom suradnjom i slobodnim odgovorom.
Dvije poruke iz Isusova odgovora Nikodemu
Najljepše riječi: U ovom Isusovu biser-odgovoru, u koji je evanđelist Ivan unio svu svoju uživljenost i razmišljanje o Gospodinovim riječima, imamo divnu riznicu najljepših pojmova što ih jezik sadrži: Bog Otac, Sin Božji, ljudi, ljubiti, Otkupljenje, vjerovati, svjetlost, istina, Spasenje, djela, živjeti vječno… A neki su pojmovi ponovljeni i po više puta: vjerovati, djela, svjetlost, život vječni i slično. Koliko su ti pojmovi obilježili naš kršćanski životni put, vjerničko djelo i odnos prema Bogu i bližnjemu?
Vjera i razum: Ovaj nam Isusov odgovor može poslužiti kao prebogato razmatranje da kao vjernici, pogotovo svećenici i pismoznanci, ispitamo kakvi su naši susreti i razgovori s pojedincima ili skupinama: izdižemo li se iznad slučajeva o kojima bruje novine i drugi mediji, osobito športske stranice i crne kronike, a puštamo po strani djela i svjedočanstva? Jesmo li na svjetlu da činimo dobra djela ili smo u mraku da ne vidimo ni sami sebe? Kakva je naša vjera i razum, fides et ratio, jesmo li već na putu da osudimo sami sebe ili s djelatnom vjerom čekamo spasenje od Isusa raspetoga i uskrsloga? Na nama je odgovor!
