Bog koji uznemiruje – razmišljanje uz 3. nedjelju kroz godinu (A)


U današnjem evanđeoskom odlomku (Mt 4,12-23) imamo opisan početak Isusova javnog djelovanja u Galileji u koju se vratio nakon krštenja na Jordanu. On nije pasivan, već odmah poduzima korake neophodne za navještaj kraljevstva nebeskoga. Božji Sin dolazi kao čovjek među ljude te živi normalnim ljudskim životom, premda je pokazivao da on na sasvim drugačiji način zamišlja normalan život. No i onda kad je živio normalan život kao i svi ljudi, on nije pod tim pretpostavljao da ih treba pustiti da se uljuljaju u svoju ljudskost. Naprotiv, došao je kako bi ih dijelom izazvao, to jest pozvao na život u kojemu nema mjesta za uljuljanost. To nam otkriva njegov nastup i propovijed puku: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko; ali i poziv prvim učenicima: Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.

Doista, njegov poziv je izazovan jer većina Galilejaca onoga vremena nije smatrala da se treba obratiti. Obraćenje je bila kategorija koju su držali da je za pripadnike poganskih naroda, ali ne za Izraelce. Eventualno se obraćenje moglo ticati grešnika koji žive u teškim i očitim grijesima, a ne čovjeka koji živi redovitim normalnim životom. Upravo zato je Isusov poziv bio provokativan, jer su njegove riječi bile upravljene baš svima bez iznimke. Tako je Isus s pravom bio netko tko je uznemiravao ljude pozivajući ih da se trgnu iz svoga lažnog mira i uljuljanosti. Ništa manje izazovan nije bio poziv četvorici prvih učenika koje je pozvao da ostave sve i da pođu za njim. Bez obzira što im je obećao da će ih učiniti ribarima ljudi, nije bilo jednostavno ostaviti materijalnu sigurnost i uhodani život i ići u nesigurnost za nekim nepoznatim rabinom.

Iz spomenutih primjera razvidno da je Isus, nakon što je ušao u kafarnaumsku svakodnevnicu, počeo izazovno propovijedati, narušivši tako vjersku i duhovnu uljuljanost svoga puka. Sveti Matej Evanđelist kaže da je ciljano izabrao Kafarnaum, jedan od većih gradića uz Genezaretsko jezero, jer je tu bilo očitije kako narod sjedi u tmini i obitava mrkli kraj smrti. No on se ne odriče nikoga, već naprotiv i takve duhovno mrtve i polumrtve, izvlači iz njihove uljuljanosti. Može se reći da ih je ‘uznemiravao’ svojim pozivom na obraćenje i govorom o kraljevstvo Božjemu, jer su oni vjerovali da je to nešto što sami po sebi i snagom pripadnosti izbranome narodu već posjeduju. On, međutim, nije odustajao jer je bilo jasno kako se ne mogu smatrati izuzetima od takvog poziva, jer nijedan čovjek nije dovoljno k Bogu okrenut da se ne bi mogao i bolje i intenzivnije postaviti.

I danas Isus djeluje jednako uznemirujuće na ljude, premda to ljudi u biti ne vole. Današnji čovjek ima svoje poimanje ‘normalnoga’ života, te ne voli da ga itko budi iz njegove uljuljanosti niti da ga prodrma iz uvjerenja koja je zauzeo sukladno svojim ljudskim potrebama. Malo kome je drago da mu se uputi kritika da živi nedovoljno svjesno i duhovno, nedovoljno normalno i sadržajno. Jer poziv na obraćenje je upravo to, te ga zato mnogi ljudi odbacuju. Ljudi poistovjećuju normalan ljudski život s prizemljenim zemaljskim aktivnostima na koje polažu zakonito pravo, te im je samo gnjavaža slušati nekoga tko im govori o kraljevstvo Božjemu i životu vječnomu. Mnogi i ne vide što bi to još trebali dodatno raditi, jer su svoj vjerski život sveli na određen broj normi koje valja ispunjavati, a ne shvaćaju ga kao živo zajedništvo s Bogom.

U tom kontekstu vidimo kako je Kristov dolazak imao smisla i kao dolazak Boga koji uznemiruje ljude jer im ne dopušta da ostanu u svojoj uljuljanosti. Bilo mu je sasvim jasno kako su ljudi prema Bogu udaljeni, hladni i beživotni, umjesto da stvaraju živi odnos sa živim Bogom. Isus ih je htio razbuditi iz uljuljanosti duha što kao posljedicu ima zaspalu savjest, te gubitak svijesti o Bogu i vječnome spasenju. Na žalost nema nikoga da nije izložen toj pogibelji, te se jednostavno svatko mora boriti i izboriti za živo zajedništvo s Bogom. Pa niti oni koji imaju vjeru ne mogu misliti da su pošteđeni napasti uljuljanosti ili odnosa slabijeg intenziteta. I njima i svima ostalima uistinu treba Bog koji uznemiruje. Jer i svaki zaborav Boga i njegove prisutnosti u svakodnevnome životu nije normala, već uljuljanost iz koje nas jedino Isus može trgnuti. Neka stoga njegov glas, to jest poziv na obraćenje, kao i onaj da budemo ribari ljudi, danas odzvoni i u našim ušima i neka nas potpuno uznemiri. Trgnimo se, odazovimo se i odlučno pođimo za Isusom prihvaćajući i prenoseći njegov navještaj spasenja.