Bog u iskustvu kršćanskih svetaca i svjedoka vjere

Katolička je Crkva tijekom svoje povijesti kanonizirala veliki broj svetaca i preporučila vjernicima na štovanje, no možda se netko ipak može upitati koji je smisao njihova štovanja i kako to staviti u odnos prema štovanju Boga. Naime, neki drugi kršćani izražavaju svoje neslaganje s takvim oblicima pobožnosti i naglašavaju da svaki vjernik može imati izravan odnos s Bogom, te da mu za to ne trebaju posrednici. U tom svjetlu, oni odbacuju i štovanje Blažene Djevice Marije, a štovanje svetaca odbijaju s gnušanjem.

Ipak, Katolička Crkva jasno naglašava razliku između štovanja svetaca i štovanja Boga. Tako, štovanje svetaca naziva dulija, a štovanje Blažene Djevice Marije hiperdulija, kako bi tim pojmovima izrazila stupnjevitost, a jednako tako i podređenost u odnosu na štovanje Presvetog Trojstva. Drugim riječima, jedino Bog zaslužuje puninu štovanja (obožavanje), ali i Blažena Djevica Marija, kao ona koja je izuzeta od istočnoga grijeha i koja je odabrana biti Majkom Spasiteljevom, zaslužuje posebnost u čašćenju, posebno poradi pristanka kojim je prihvatila Božju volju i sve ono što joj je namijenio. Zato njoj među svim ljudima izražavamo posebno čašćenje.

Ostali svetci su nam zagovornici, uzori i svjedoci u vjeri, a vid štovanja koji im se iskazuje ne proturječi niti umanjuje štovanje samoga Boga. Štoviše, upravo smo po njima, po njihovim životima i zaslugama pozvani još više izražavati svoju zahvalnost Bogu na daru otkupljenja, a slijedeći primjer samih svetaca nastojati i svoje živote što više suobličavati Kristovom.

Sam postupak proglašenja svetim imao je svoj razvitak tijekom povijesti. Tako su u prvo vrijeme Crkve posebno štovani apostoli i Blažena Djevica Marija, kao oni koji su izravno imali priliku dijeliti svoju svakodnevicu s Kristom i ići njegovim stopama. Kako su već nakon Kristova uskrsnuća počeli progoni kršćana, mnogi su posvjedočili svoju vjeru životom. Prvi je mučenik bio sveti Stjepan, a svi su apostoli, izuzev svetoga Ivana, također podnijeli mučeničku smrt. Takav vid mučeništva potrajao je do 313. god., odnosno dok car Konstantin Veliki nije kršćanima dao slobodu. Do tada su samo mučenici bili proglašavani svetima, a takav se kult razvio iz običaja da se kršćani sastaju na grobu mučenika na dan njegove smrti (odnosno dan rođenja u nebu) i slave euharistiju. Mučenika je svetim proglašavao biskup u zajedništvu sa zajednicom vjernika, a na temelju evidentnosti svetosti života onoga koji se uzdizao na čast oltara. Prvi su svetci tako proglašeni svetima oko 155. godine.

Nakon vremena zadobivanja slobode više nije bilo mučeništva, ali s obzirom da su se javila mnogobrojna krivovjerja, bio je veći broj pravovjernih ispovjedalaca vjere, a koji su zbog svoga pravovjerja trpjeli progonstva i druge oblike ponižavanja, iako nisu podnijeli mučeničku smrt. Oni najistaknutiji među njima nazivali su se crkvenim ocima. Na Istoku su tako važnu ulogu u pravovjerju odigrali sveti Bazilije Veliki, sveti Grgur iz Nise, sveti Grgur Nazijanski, sveti Atanazije i sveti Ivan Zlatousti, a na Zapadu sveti Ambrozije, sveti Augustin, sveti Jeronim i nešto kasnije sveti Grgur Veliki. Takvi ispovjedaoci vjere bivali su proglašavani svetima, a i njih je uzdizao na čast oltara biskup.

Nekako u to vrijeme pa kroz naredna stoljeća razvija se monaštvo i redovništvo, kao i neki drugi oblici pokorničkog života, tako da je i među takvima koji su svoj život na izravniji način posvetili Bogu bio veći broj onih koji su bili proglašeni svetima. Među njima se primjerice mogu spomenuti sveti Pavao pustinjak, sveti Antun pustinjak, sveti Pahomije, sveti Benedikt, sveti Bazilije, a kasnije sveti Franjo, sveti Dominik, sveti Ignacije Loyola, sveti Ivan Bosco itd.

S vremenom se razvila svijest da i vjernici laici mogu biti svetoga života, pa je i među njima bilo onih koji su kanonizirani. Naravno, to nije samo stvar novijih shvaćanja, jer su npr. i Blažena Djevica Marija, sveti Josip, sveti Joakim i Ana, sveta Monika itd., bili štovani i u davna vremena, ali je svijest o laičkoj svetosti ipak nešto što pripada novijim vremenima.

Od kraja 10. st. više ne vodi postupak proglašenja svetim biskup, nego to čini Sveta Stolica. Od 15. st. počinju se razdvajati postupak beatifikacije (proglašenje blaženim) i kanonizacije (proglašenje svetim), dok taj tijek postaje obvezatan u 17. st.

Da bi se nekoga proglasilo svetim mora za života dokazati svoju vjeru mučeništvom ili herojskim krepostima. Postupak pokreće biskup, on imenuje aktora kauze (obično župa, samostan ili neka druga institucija uz koju je kandidat djelovao, odnosno onaj tko je nadležan), a on imenuje postulatora, tj. onoga koji će organizirati cijeli tijek postupka.

Biskup također imenuje članove biskupskoga sudišta, a čiji je zadatak da ispitaju sve relevantne svjedoke i istraže sve spise koji su vezani uz kandidata i njegovu svetost. Nakon njihove prve sjednice otvara se postupak beatifikacije, a kandidat dobiva naslov sluga Božji. Potom se postupak nastavlja u Rimu, pri Kongregaciji za kauzu svetaca, a po završetku njezina ispitivanja kandidat dobiva naslov časni sluga Božji.

U postupku beatifikacije za kandidata koji se istaknuo u herojskim krepostima potrebno je utvrditi da se po njegovu zagovoru zbilo i neko čudo, a u postupku kanonizacije potrebno je utvrditi čudo i za mučenika i za onoga tko se istaknuo u herojskim krepostima. Štovanje je blaženika dopušteno na razini mjesne Crkve, dok se svetci štuju na razini opće Crkve.

Hrvatska za sada ima tri proglašena svetca, a to su sveti Nikola Tavelić, sveti Leopold Mandić i sveti Marko Križevčanin. Uz njih ima petnaestak blaženika i tridesetak slugu i službenica Božjih.