»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Bogojavljenje, Gospodnja epifanija, Vodokršće ili Tri kralja


Bogojavljenje, Gospodnja epifanija, Vodokršće ili Tri kralja slavi se 6. siječnja, a tada se na poseban način prisjećamo Božje objave svim ljudima. Uz Božić, otajstvo Božjeg silaska među nas ljude i početak Kristova djela otkupljenja, Bogojavljenje spada u srž božićnoga vremena, pa je i razumljivo što je uzdignuto na stupanj svetkovine. Nekada je to slavlje imalo više jasno naznačenih liturgijskih naglasaka koji su se s vremenom razvodnili i razdvojili u nekoliko blagdana, dok nam se danas posebno stavlja pred oči poklon trojice mudraca novorođenom Kralju i, kao što je rečeno, ističe se kako se Bog objavio i poganima, a ne samo Židovima. 

Povijesno gledano, Bogojavljenje se kao blagdan javlja na Istoku, a predstavlja pandan zapadnom Božiću. Naime, najvjerojatnije su oba blagdana nastala u svojim područjima kao reakcija na rašireno štovanje boga Sunca, a kako bi se potisnuli takvi poganski oblici, kršćani su preuzeli ta slavlja i dali im sasvim drugo značenje, naglašavajući da je jedino istinsko Sunce Isus Krist. Oba su blagdana u tom smislu u početku slavila Kristovo rođenje, odnosno Božju odluku da pošalje svoga Sina na zemlju, da nam postane u svemu jednak, osim u grijehu, te da nas, vršeći Očevu volju, otkupi po drvu križa. U drugoj polovici 4. stoljeća blagdan Bogojavljenja se s Istoka proširio na Zapad, a blagdan Božića sa Zapada na Istok, no pri tome su im se djelomično promijenili naglasci. Tako se na Istoku, prema julijanskom kalendaru, 25. prosinca, na Božić, i dalje slavilo Kristovo rođenje, ali uz to i poklon mudraca, dok su se 6. siječnja, tj. na Bogojavljenje, slavila otajstva Kristova krštenja i njegova prvog čuda u Kani Galilejskoj. Na Zapadu se, prema gregorijanskom kalendaru, 25. prosinca slavilo rođenje Kristovo, a 6. siječnja Božja objava svim narodima, krštenje Gospodinovo i čudo u Kani Galilejskoj.

Ti su se naglasci na Zapadu s vremenom djelomično promijenili, a to je postalo posebno uočljivo od 1960. god., kad je u Katoličkoj Crkvi uvedeno Krštenje Gospodinovo kao zaseban blagdan. Prije zadnje reforme kalendara bilo je više blagdana koji su imali svoje osmine ili oktave, odnosno otajstvo toga dana nije se slavilo samo na sam blagdan, nego i kroz narednih osam dana, pa je takvu osminu imalo i Bogojavljenje. Kad je uveden blagdan Krštenja Gospodinova, bilo je određeno da se on slavi na samom koncu oktave, kako bi se time međusobno povezala ta dva blagdana, tj. smislom se upućivalo na činjenicu da se Bog želi priopćiti svim ljudima i sve pozvati u zajedništvu sa sobom, a to se izravno počelo ostvarivati Kristovim javnim djelovanjem, koje je započelo nakon što ga je Ivan Krstitelj krstio na rijeci Jordanu. Prvo njegovo čudo bilo je pretvaranje vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj, pa je razumljivo zašto se i to otajstvo svojevremeno naglašavalo u blagdanu Bogojavljenja.

Iako su sva tri navedena naglaska i danas vezana uz blagdan Bogojavljenja, ipak su sačuvana tek u jednoj ili drugoj misnoj molitvi, u II. Večernjoj ili u antifonama Evanđeoskog hvalospjeva Jutarnje i II. Večernje. Kao primjer takve očuvanosti, donosimo dvije navedene antifone:

“Danas je s nebeskim zaručnikom Crkva vjenčana jer u Jordanu Krist opra njene zločine; hrle s darima mudraci na kraljevsku svadbu, i vino što iz vode posta veseli svatove, aleluja” (Antifona prije Evanđeoskog hvalospjeva Jutarnje Bogojavljenja; Časoslov rimskog obreda, I, Kršćanska sadašnjost 2017., str. 395).

“Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi, aleluja” (Antifona prije Evanđeoskog hvalospjeva II. Večernje Bogojavljenja, Časoslov…, str. 402).

Osim navedenoga, povezanost Bogojavljenja i Krštenja Gospodinova vidljiva je i u činjenici da su se nekada, osim na Vazmeno bdjenje, katekumeni krstili i na Bogojavljenje, a kad je pokršteno odraslo stanovništvo i prešlo se na praksu krštavanja djece, zamrlo je krštenje na Bogojavljenje. Ipak, kao svojevrsni zaostatak iz tih vremena, ostao je običaj da se uoči Bogojavljenja ili na sam dan u crkvama blagoslivlja voda, koja se potom nosi kućama i njome se, dok se moli Vjerovanje, škrope ukućani i cijelo imanje na posvećenje.

U našim je krajevima sve do Drugog vatikanskog sabora postojao poseban vrlo svečani blagoslov vode, tijekom kojeg je svećenik, moleći različite molitve i egzorcizme, miješao sol i vodu, križao vodu na četiri dijela, uranjao križ itd., a pronalazimo ga još u Kašićevom obredniku iz 1640. god., prvom cjelovitom prijevodu Rimskog obrednika pape Pavla V. iz 1614. god. Ipak, s obzirom da je taj blagoslov bio istočnog podrijetla, a do nas je došao preko glagoljske tradicije, Crkva ga je službeno zabranila 1725. i 1890. god. i novim obrednicima propisala sasvim drukčiji oblik. Unatoč tome on je preživio dugo vremena, što posebno treba zahvaliti biskupu J. J. Strossmayeru koji ga je uvrstio u svoj  obrednik iz 1878., a što je bio izravan razlog da se voda o Bogojavljenju blagoslivljala na takav način još do prije kojih 50-tak godina. Zahvaljujući blagoslovu vode i sam se blagdan Bogojavljenja nazivao Vodokršće, a odatle i običaj da se blagoslov u narodu naziva krštenje (kršćenje) vode

Donedavno se vodilo računa i o tome da nakon bogojavljenskog blagoslova vode započne blagoslov kuća, no danas se radije govori o blagoslovu obitelji, a koji iz razumljivih razloga uglavnom započinje na blagdan Svetoga Stjepana ili Svetoga Ivana i završava do Bogojavljenja, s tim da ima krajeva u Hrvatskoj gdje se godišnji blagoslov obitelji obavlja u neko drugo vrijeme godine. Još do prije kojih 30-tak godina, dakle, bio je redoviti običaj da blagoslov kuća o Bogojavljenju započne neposredno nakon blagoslova vode ili sutradan, a za vrijeme blagoslova prakaratur (danas bi to bio član pastoralnog vijeća) bi napisao kredom na vrh unutrašnje strane ulaznih vrata tekuću godinu, i to tako da prve dvije brojke budu na početku, a druge dvije na kraju, dok bi u sredini napisao slova G, M i B, međusobno odvojena znakom križa. To bi izgledalo npr. ovako: 20 G+M+B 20. Prema pučkoj predaji, slova G, M i B označavala su početna slova imena trojice mudraca: Gašpara, Melkiora i Baltazara, dok je ipak veća vjerojatnost da je izvorno bila riječ o slovima C, M i B, odnosno o početnim slovima latinske rečenice: Christus mansionem benedicat, što znači: Krist neka blagoslovi kuću, a do povezivanja s trojicom mudraca došlo je zato što se na latinskom Gašpar (G) nazivao Casparus (C), dok je povezanost s njima bila i po sebi razumljiva s obzirom da se blagoslivaljalo na Bogojavljenje, odnosno na svetkovinu Tri kralja. 

Vrijedno je spomenuti još jedan stari običaj vezan uz Bogojavljenje. Naime, u stara je vremena đakon na Bogojavljenje, nakon evanđelja, svečano navijestio kada će se slaviti pomični blagdani u toj godini. To je lijepi stari običaj koji je u svoje vrijeme, kada nije svakome bio dostupan kalendar, a pogotovo ne internet, imao veliku vrijednost i važnost, a vjerojatno bi i danas bio lijepo prihvaćen ukoliko bi postao općeraširen. Takva svečana najava vazmenih blagdana i danas se predviđa kao mogućnost, a na temelju prijevoda hvalevrijednog obrasca iz talijanskog misala može se – čitana ili pjevana – primijeniti i na hrvatskom govornom području. I danas se predviđa da ona bude nakon evanđelja (ili nakon popričesne molitve), da ju najavi s ambona đakon, a ako njega nema, onda neki drugi prikladan poslužitelj (kantor ili čitač). Posebna je vrijednost toga svečanog navještaja u tome što naglašava stupnjevitost liturgijskih slavlja, odnosno poučava vjernike kako je središte cijele liturgijske godine Vazmeno trodnevlje, a unutar njega vrhunac je Uskrs. Navještaj nastavlja kako se svake nedjelje slavi tjedni Uskrs, pa zato s pravom od Uskrsa proizlaze svi drugi dani: Pepelnica, Spasovo, Pedesetnica… Imajući u vidu takvu stupnjevitost, razumljivo je što se takav navještaj pomičnih blagdana i naziva svečana najava vazmenih blagdana

Sve navedeno nam pokazuje koliko je svetkovina Bogojavljenja bila važna tijekom povijesti i koliko je važno da se njezini teološki naglasci ne izgube ni danas. Jednako nam tako pokazuje da su uz Bogojavljenje postojali različiti običaji koji su sa svoje strane pridonosili da se bolje razumije cijelo božićno otajstvo i cijela povijest spasenja. Na to nas potiče slika trojice mudraca s istoka, koja nam svraća u pamet da smo i mi, zahvaljujući Božjoj objavi nežidovima, subaštinici Božjih obećanja. Stoga je važno da se poput njih i mi znamo uvijek klanjati jedinome Kralju.