Bogojavljenje – homilija

Bogojavljenje – homilija


Uvod i pokajnički čin


Današnji blagdan obično zovemo Sveta tri kralja, a naziva se zapravo Bogojavljenje. Slavimo, naime, otajstvo Sina Božjega koji se ljudima objavio kao čovjek. U mudracima s Istoka vjernici vide predstavnike svih naroda koji se klanjaju novorođenome Kralju. Mi bismo vjernici danas, naravno, htjeli da Krist bude vidljiv i prisutan i u svojoj riječi i u otajstvima koja slavimo, ali na poseban način po Crkvi, po nama vjernicima. Mi smo pozvani svojim životom naviještati Krista kao jedinog Spasitelja svakoga čovjeka. I u tome vidimo svoje slabosti i nedostatnosti. Zato, da bismo dostojno proslavili ova sveta otajstva pokajat ćemo se za svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si Bog i dobrostivi Otac svih naroda. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, tebi će se klanjati svi jezici na zemlji. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas činiš vjerovjesnicima i navjestiteljima svojega evanđelja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Razmatrali smo ovih dana kako su se pastiri poklonili Isusu: siromasi i neznatni poklonili su se onome koji je radi nas postao siromašan, da se mi njegovim siromaštvom obogatimo (usp. 2 Kor 8,9). Danas nam Božja riječ predstavlja drugačije klanjaoce (Mt 2, 1-12). Isusu dolaze mudraci s Istoka koji su tražili novorođenoga kralja.


Nipošto nisi najmanji


Već je po sebi moglo izgledati neobično da je mudrace Zvijezda dovela u malenu i nevažnu Rimsku provinciju. Neobično je i to da se upućeni u Betlehem. Međutim, Bog ne gleda kao ljudi. Zato preko proroka veli: A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim ,jer iz tebe će izaći vladalac koji će pasti narod moj – Izraela! I stvarno! Mudraci nalaze dijete, koje je u očima ljudskim siromašno i neznatno. I ne daju se prevariti! Oni prepoznaju u njemu novorođenoga Kralja i Spasitelja. Evo nam sjajne pouke, kakvi su i kakvi trebaju biti pravi Božji ljudi. Pastiri su bili siromašni, neuki i neugledni. I u svojoj jednostavnosti i prostodušnosti vlastitoga srca, prepoznali su Isusa kao Spasitelja. Mudraci su naprotiv bili učeni, bogati i ugledni ljudi. Proučavali su zvijezde i u njima su prepoznali najavu Kristova rođenja. Uložili su i vrijeme i novac i rizik da ih se proglasi ludim sanjarima. I oni su jednako prepoznali Isusa kao Spasitelja. Za pravog vjernika nije važan niti stalež niti obrazovanje niti položaj na društvenoj ljestvici. Bitno je srce koje iskreno Boga traži.


Ugledaju dijete, padoše ničice i poklone mu se


Zato se mudraci nisu dali zavarati izvanjskim prividom. Njihovo je srce bilo otvoreno za Boga i njegove nedokučive naume. Duboko se klanjaju djetešcu Isusu kao novorođenom Kralju i daju mu znakovite darove. Zlato predstavlja Kristovo kraljevsko dostojanstvo. Tamjan označava Kristovo božanstvo, dok smirna tajanstveno predoznačuje Kristovu otkupiteljsku smrt i uskrsnuće.

I mi bismo htjeli biti takvi klanjaoci. Pomislimo: oni, koji su u ono vrijeme bili silni i uzvišeni (poput Heroda i rimskih namjesnika); oni koji su, u svojim očima, bili pobožni (poput farizeja, svećenika i pismoznanaca), nisu prepoznali novorođenoga Kralja i nisu mu se poklonili. Ne vidimo li i danas nešto slično? Isus, na primjer, govori o poštovanju prema roditeljima, opominje nas da štitimo malene, ističe da u našem životu na prvom mjestu treba biti Božji zakon. I, u kojoj mjeri mi to danas obdržavamo? A u cijeloj Europi se kao vrhovni zakon ističe sekularizam to jest društvo u kojem se izrekom o Bogu ne govori. Sve više se govori o ljudskim slobodama kao najvećoj vrijednostima, tako da čovjek, sa svim svojim slabostima i ludostima, postaje mjerilo svega. Daleko smo od toga da se Bogu klanjamo i njemu podlažemo! Ne trebamo se zavaravati. I mi vjernici dio smo toga ozračja i toga nastojanja. Veli apostol Jakov: Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost. Podložite se dakle Bogu! (Jak 4,6-7). Bog je stvorio svijet. Ne varamo se: ludo je pomisliti da možemo stvoriti bolji svijet bez Boga. Nadalje, Bog je odredio da se čovjek rađa i razvija u obitelji. Ne varamo se: ne može biti mira i spokoja u našim obiteljima ako Boga iz njih udaljimo. Konačno, Bog je stvorio čovjeka i u njegovo srce udahnuo duboku čežnju za vječnim. Ne varamo se: ne može čovjek naći ni mira ni radosti ni sreće ako na svom životnom putu ne uzme Boga kao svoga Suputnika.


Otiđoše u svoju zemlju


Današnje evanđelje ukratko zaključuje zgodu s mudracima. Veli da su drugim putem otišli u svoju zemlju. U potragu za novorođenim Kraljem pošli su iskrena i otvorena srca. Vraćaju se obogaćeni. Spoznali su da se Bog obraća svakom čovjeku, bez obzira na njegovo podrijetlo i stalež, bez obzira na njegovo bogatstvo ili učenost. Nije čudo da kršćanska predaja mudrace predstavlja kao tri kralja, bijele, crne i žute kože, što predstavlja sve ljudske rase. Zacijelo su oni u svojoj zemlji bili blagovjesnici takovoga Boga i preteče Kristova evanđelja.

I mi smo ovih dana susreli Krista, kao maleno i siromašno dijete i u njemu prepoznali Krista i Spasitelja. Svim srcem željeli bismo biti navjestiteljima i nositeljima Kristova evanđelja, koliko god to izgledalo nesuvremeno i neprivlačno. I uopće ne trebamo pomišljati kako su samo ova vremena nesklona Kristovu evanđelju. I Pavao se u svoje vrijeme s time susretao. Njegov nauk o Kristu raspetom Židov su odbacivali kao sablazan (jer nisu mogli prihvatiti da bi Mesija mogao trpjeti), a Grci ismjehivali kao ludost ( jer se, po njihovu shvaćanju, Božji Sin može samo u sili pojaviti). No Pavao ostaje vjeran evanđelju Kristovu, pa kaže: Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost (1 Kor 1,22-24).

Dao Gospodin, braćo i sestre da i mi, poput mudraca i poput svetoga Pavla budemo radosni navjestitelji Kristova evanđelja koje i jest – Radosna vijest!