Utorak, 27 srpnja

Bogojavljenje – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Današnji blagdan koji obično zovemo Sveta tri kralja zove se zapravo Bogojavljenje. Pri tome se misli na to kako je Bog u svome utjelovljenom Sinu objavio svoju slavu i drugim narodima, ne samo Izabranom narodu. Te druge narode predstavljaju mudraci koji su došli iz nepoznate zemlje, veli se s istoka. To je bio predznak da se evanđelje treba širiti po cijelom svijetu, a ne samo unutar jedne zemlje i u samo jednom narodu. Tim novim Božjim narodima, toj novoj Božjoj stečevini pripadamo i mi. Dok zahvaljujemo Bogu za to izabranje, zamolit ćemo ga da nas učini dostojnima ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, tvoja se dobrota prostire cijelim svemirom i po cijeloj zemlji. Gospodine, smiluj se.
  • Kriste, svojim rođenjem objavio si svoju slavu svim narodima. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, po svojoj Crkvi ti i danas pronosiš svoju riječ i svoje spasenje. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Prosječan čovjek živi u prosječnosti, a oni istinski velikani, genijalci, puno puta u očima običnih ljudi izgledaju kao čudaci, kao luđaci koji trate vrijeme, snagu i novac na besmislice. Eno, neki je znanstvenik godinama bio “ukopan” u svojem laboratoriju, drugi je umnik godine provodio u izračunavanju zakonitosti nekih prirodnih procesa. I – priznat ćemo – da nije bilo takvih ljudi – i da ih nije i danas – što bismo imali od tekovina našeg modernog društva. Svi pronalasci, sav napredak potječe od mara i strpljivosti tih ljudi. Oni su se odrekli nekih životnih lagodnosti, a za uzvrat su dobili pronalaske koji služe na dobrobit svim ljudima. Tako je s velikanima našeg ljudskog ovozemnog napretka, ali tako je i s velikanima vjere, onim velikim Božjim ljudima.

Tako nam današnji blagdan stavlja pred oči mudrace s istoka. Puk ih obično naziva “Tri kralja” iako Matejevo evanđelje govori tek o mudracima s istoka.


Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova


Mudraci nisu bili Židovi. Došli su negdje s istoka, iz pustinjskih krajeva, gdje su promatrali i proučavali kretanje zvijezda. Bili su mudri, jer su, očigledno, dobro poznavali zakonitost kretanja zvijezda, ali su, pri tome, zasigurno, bili i pobožni, jer su željeli otkriti Božju volju i slijediti Božje znakove. Iščekivali su nekog proroka i spasitelja i žudjeli su za osjećajem Božje blizine. I kada su uočili neku neobičnost u kretanju zvijezde ili kada su zapazili neko novo ili drugačije nebesko tijelo, shvatili su – Bog im je dao da naslute – da se u Izraelu dogodilo nešto posebno. Da se rodio kralj. Sigurno to za njih nije bio neki običan kralj, jer je kraljeva u ono vrijeme bilo mnogo. Za njih je to bio zasigurno Božji poslanik. I, pomislimo! Ostavili su svoju zemlju, ostavili su svoje uobičajene poslove. Ta zvijezda i taj novorođeni Kralj postali su im u tome trenutku najvažnije i najvrednije. Odlaze u neizvjesnost, jer nisu mogli biti sigurni da će naći što traže, niti su mogli znati što će zapravo pronaći.


Pa mu se dođosmo pokloniti


I još nešto! Koliko god oni bili i mudri i časni i bogati, oni su se htjeli pokloniti tome Kralju, drugačijem od svih. I time su pokazali vrhunsku mudrost. Jer, pokloniti se onomu koji je veći od tebe mudro je. Pokloniti se Bogu koji je iznad svega najrazboritije je što čovjek uopće može učiniti. Jer, Bog se ne da darom nadmašiti. Pokloniti se Bogu, znači primiti njegov blagoslov.


Prinesu mu darove


Sada dolazi ono što je osobito neobično. Ti veliki, mudri i bogati ljudi potrošili su i vremena i novca u ovo putovanje. Tražili su novorođenoga kralja. Velika su im bila iščekivanja. Ta vodila ih je čudesna nebeska pojava – zvijezda! I što su našli? Siromašno i slabo dijete uz jednako tako siromašne i neugledne roditelje. Površan bi se čovjek okrenuo i otišao. Ali su oni, očito, shvatili što im se dogodilo. Bog se ne pokazuje u izvanjskoj i ispraznoj slavi. Ono što je u očima ljudskim veliko i poželjno, u očima je Božjim nevrijedno. Jer, očito, sva svjetska slava jednoga se dana – prije ili kasnije – pretvara u ruševine koje će nakon tisuću i više godina neki drugi naraštaji iskopavati iz pustinjskog pijeska. Ono što vrijedi i što je vječno jest dobrota, ljubav, zajedništvo života s Bogom. I mudraci su postali još mudriji. Mislili su možda da će naći silu, sjaj i veličanstvo koje je uobičajeno na carskim dvorovima. A našli su jednostavnost, siromaštvo, neznatnost, ali sve to okupano Božjom svjetlošću, ljubavlju, dobrotom i nadom u vječnu pobjedu dobra, gdje će Bog biti sve u svemu.


Mi kao poklonici Isusovi


Poput mudraca i mi danas stojimo pred Isusom. I želimo se pokloniti. Želimo se odreći svoje sebičnosti i pomame za ljudskim uspjehom koji bi se protivio zakonima Božje ljubavi. Želimo reći Gospodinu da neizmjerno više vrijedi maleno zrnce ljubavi, strpljivosti, dobrote, poniznosti, nesebičnosti, praštanja, nego li sva hvastanja, nasilja, oholost i uspjeh po svaku cijenu prema kojoj čovjek teži… Poput mudraca i mi želimo Gospodinu predati znakovite darove. Mudraci su poklonili zlato i time ga priznali vrhovnim Gospodarom. I mi želimo u svome životu priznavati Gospodina kao najvećega i najvažnijega čije zapovijedi želimo vršiti. Mudraci su mu poklonili tamjan. Time su ga priznali pravim Bogom. I mi se želimo klanjati samo pravome Bogu, a ne nazovibogovima novca, nadmetanja, častohleplja, nasilja, nasilnog bogaćenja ili pak nazovibogovima mržnje ovisnosti, razvrata. Mudraci su mu poklonili smirnu koja je znak njegove smrti, jer je tom pomašću bilo pomazano Gospodinovo mrtvo tijelo. I mi želimo ostati Bogu vjerni unatoč nevoljama, unatoč bolima i bolestima, želimo mu ostati vjerni sve do smrti. Neka se po toj našoj vjeri i vjernosti Božja slava širi sve do krajeva zemlje.