Četvrtak, 7 srpnja

Bogoslužja za pokojne

Stara je dosjetka kako je nerazumno u propovijedi prekoravati ljude što ne idu na misu: oni koji slušaju tu propovijed – došli su na misu, a oni koji ne dolaze, ionako ne čuju te prijekore. Tako je i svećenik u današnjem (ipak) sve sekulariziranijem društvu suočen sa sve užim krugom onih koji slušaju navještaj. Daleko bi nas odvelo razmišljanje zašto je tomu tako i što učiniti da se to promijeni (a tko bi to i mogao točno znati i reći?). Zato prilažem samo nekoliko razmišljanja vezanih poglavito uz liturgiju za pokojne.


1


Uspostavljanje kontakta s povodom


Ovo je najjednostavniji i najprirodniji put do vjernika, pogotovo onih rubnih. To su ključni trenuci u životu pojedinog vjernika: krštenje, prva pričest, krizma, vjenčanje, obljetnice braka, bolest, smrt. Naravno da će župnik biti frustriran videći kako je za nekoga krštenje, prva pričest, a osobito vjenčanje tek neki društveni običaj i ukras u obiteljskom slavlju. Razumljiv je komentar frustriranog svećenika da ne želi npr. na sprovodu biti nečiji “paradni konj”. No Pavao reče da je sa slabima bio slab da ih pridobije. Tako će takve prigode, u ovom slučaju bogoslužje za pokojne, za pastoralnog radnika značiti mogućnost pristupa rubnom kršćaninu. Krštenje ili prva pričest ili pak sprovod bit će povod da on uopće upozna neku obitelj i da im se približi. Bit će to trenutak kada ih se može evangelizirati. Iskustvo nas uči da bi bilo preuzetno očekivati da će svaki takav susret uroditi “obraćenjem”, ali nam to isto iskustvo veli da tako neki povod za nekoga postane ključna prekretnica u njegovu vjerskom životu.


Bogoslužja za pokojne


Iz povijesti


Svjedočanstva iz 4. st. i najstariji rimski red sprovoda iz 7. st. svjedoče o duboko izraženoj vjeri u uskrsnuće: pjevali su se vazmeni psalmi (npr. 114: “Kad izađe Izrael iz Egipta”): slavlje sprovoda slavlje je pashalnog izlaska. Kao što su Izraelci prešli iz Egipta u Obećanu zemlju, tako i pokojnik prelazi u vječni Jeruzalem gdje ga čekaju anđeli. Sprovodna povorka pjeva dok prenosi pokojnika u groblje. Snažno se očituje jedinstvo zemaljske i nebeske Crkve. Kasnije se tijekom povijesti sve više naglašavala odjelitost tijela i duše. Uočava se sve veći strah od vječne smrti i time sve manja vjera u veličinu Božjeg milosrđa. U sprovodnim molitvama nema molitve za ožalošćene. Novi je obred pokušao ispraviti te nedostatke.


Prvi susret s ožalošćenima


Prethodne napomene obnovljenog Reda sprovoda u br. 2 govore:

Neka kršćani u pogrebnim počastima što ih iskazuju svojoj braći nastoje utvrđivati svoju nadu u vječni život, ali tako da ne smetnu s uma i ne zanemare shvaćanje i način na koji se ljudi njihova vremena i njihova kraja odnose prema pokojnicima. Prema tome, bilo da se radi o obiteljskim predajama, o mjesnim običajima ili pogrebnim društvima, što god nađu da je dobro, neka rado prihvate, a što im se čini protivno Evanđelju, neka uznastoje tako preobraziti da kršćanski sprovod očituje pashalnu vjeru i pravi evanđeoski duh.

U prvom susretu s ožalošćenima pastoralni će radnik nastojati biti krajnje pažljiv, uljudan. Bilo kakav poziv na odgovornost, bilo kakvo spočitavanje nedosljednosti u njihovom kršćanskom životu, koliko god bilo po sebi istinito, u tome je trenutku posvema nepoželjno i opasno: može se samo stvoriti ogorčenost i još veće udaljavanje od Crkve. Naprotiv, ljubazan prijem sa strane svećenika, kao i njegovo razumijevanje pružit će utjehu i poticaj za približavanje Crkvi. Uglavnom smo došli do toga da ne “kažnjavamo” pojedine vjernike time da im u sprovodnim obredima uskraćujemo nešto što ostali imaju. To bi samo rađalo još većom ogorčenošću te bi dalo daljnjeg povoda za još veće udaljavanje od Crkve. U tome smislu ima župnika koji ne žele primati unaprijed taksu za sprovod. Time se izbija izlika onima koji misle da se i u Crkvi sve može postići novcem.


Bogoslužje sprovoda


Novi Red sprovoda daje veliku slobodu u izboru molitava, te, kako smo vidjeli, ima razumijevanja za sve hvalevrijedne običaje. Daje se velika važnost biblijskim čitanjima, a uz molitvu za pokojne naglašava se i molitva za žalujuće. Važno je naglasiti da celebrant treba imati homiliju na biblijske tekstove u kojoj će doći do izražaja navještaj vazmenog otajstva Kristovog i našega, a posmrtno slovo valja ostaviti drugima. Svećenici koji imaju iskustava s posmrtnom besjedom sindikalnih zastupnika znaju kako na zna biti stereotipna i prazna.


Sprovodna misa i mise za pokojne


Uz neusporedivu vrijednost mise kako takve valja imati na pameti da je ona posebno pogodna za vazmeni navještaj (na groblju i pred mrtvačnicom se teže govori, a osjećaji su jače izraženi). Staložena misa s lijepim tekstovima i s odmjerenim riječima može pružiti poseban vjerski doživljaj. Konačno, razboriti su svećenici već davno rekli da lijepo održano bogoslužje za pokojne zapravo puno više koristi živima (od kojih se neki inače u crkvi i ne pojavljuju).