Bogoslužje došašća


Pojam došašće, grčki parousia ponekad i epiphania, latinski adventus u grčko-rimskom poganskom svijetu označava dolazak neke važne osobe u neki grad, ali i godišnji dolazak nekog božanstva u svoj hram. Uskoro među kršćanima, tamo od 3. stoljeća, ovaj termin označava dolazak (utjelovljenje) Sina Božjega, njegov dolazak u hram, tako da u počecima ovaj termin ima slično značenje kao i Natale (Božić) i Epiphania (Bogojavljenje). Uskoro u rimskim sakramentarima ovaj termin označava dvostruki dolazak Sina Božjega: prvi u tijelu, po rođenju i drugi na koncu vremenâ.


Priprava na Božić na Zapadu


Priprava se na Božić prvo bilježi u Galiji i Španjolskoj koncem 4. st. Trajala je tri tjedna i vrlo je vjerojatno da se uklapala u pripravu na krštenje koje se podjeljivalo na Bogojavljenje, tako da bi došašće bilo „božićna korizma”. Tako sabor u Zaragozi 380. određuje da vjernici revnije dolaze u crkvu od 17. prosinca do Bogojavljenja.

U Rimu se došašće – kao priprava za Božić – počelo slaviti tek u 6. st. Zašto dva stoljeća kasnije nego u Španjolskoj, iako je Božić nastao baš u Rimu? Razlog je vjerojatno sljedeći: u Rimu je slavljenje Vazmenog otajstva – Uskrsa očito trebalo imati središnje mjesto, pogotovo uzme li se u obzir katekumenat koji se snažno razvijao upravo u 4. st. Za Leona Velikog je Božić snažno povezan s Kristovim vazmenim otajstvom, kao njegov početak. Tako je i Božić sacramentum – otajstvo. Zato u vrijeme pape Leona Velikoga u rimskoj liturgiji nije bilo došašća. Za Augustina je Božić bio tek memoria – spomendan. U tome slučaju se možemo zapitati sljedeće: ako na Božić slavimo Kristovo rođenje – njegov prvi dolazak – kako se možemo pripravljati na ono što se već dogodilo? Zato bi došašće prvenstveno trebalo biti shvaćano kao vrijeme u kojem vjernici posebno iščekuju Kristov dolazak na kraju vremena. Međutim, za Leona Velikog Božić je sacramentum – otajstvo, koje po sebi uključuje oba Kristova dolaska. Tako on – zajedno s drugim crkvenim Ocima – povezuje dolazak Kristov u Betlehem s njegovim slavnim dolaskom na koncu vremena. Sam termin adventus – preuzet od pogana – sada znači „dolazak, obljetnica dolaska“, što onda podrazumijeva iščekivanje i pripravu. U počecima adventus znači rođenje Gospodinovo, obljetnicu njegova rođenja, zatim priprava na taj događaj te, konačno, iščekivanje drugog Kristova dolaska. U tome kontekstu je došašće u Rimu shvaćano kao iščekivanje konačnog Kristova spasenja na kraju vremena, a koje je započelo iščekivanje njegovog prvog dolaska. Prema tome, dvostruki je smisao rimskog došašća. S jedne je strane to priprava na Božić, a s druge je strane došašće radosno iščekivanje konačnog Gospodnjeg dolaska na koncu svijeta.

U tome je smislu ilustrativno što govori Ćiril Jeruzalemski, kako možemo pročitati u Službi čitanja Prve nedjelje došašća:

„Većinom je sve u Gospodina našega Isusa Krista dvojako. Dvojako je rođenje: jedno od Boga prije vjekova, drugo od Djevice na svršetku vjekova; dvojak silazak: jedan skrovit, poput rose na runo, a drugi onaj budući, očigledan. Kod prvog dolaska bio je u pelenama povit u jaslama, a kod drugoga zaodjenut će se svjetlošću kao odijelom. Kod prvoga podnio je križ i prezreo sramotu, a kod drugoga doći će okružen vojskom anđeoskom, proslavljen. Ne ustavljamo se, dakle, samo pri prvom dolasku, već čekamo i drugi. I kao što smo pri prvom rekli: Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, tako ćemo isto reći i kod drugoga, kad budemo s anđelima pošli u susret Gospodinu i klanjajući mu se klicali: Blagoslovljen koji dokazi u ime Gospodnje.“

Kada se u 6. st. u Rimu javlja došašće, ono je trajalo šest tjedana, kako je to i danas u milanskoj (ambrozijanskoj) liturgiji. Međutim, u istom stoljeću već papa Grgur Veliki određuje da došašće treba imati četiri nedjelje. Zanimljivo je da u istom stoljeću Grgur Turški spominje vrijeme pokore od 11. studenoga do Božića i za to bi se vrijeme postilo tri dana u tjednu, tako da se ovo razdoblje kasnije nazivalo „korizma svetoga Martina“, jer se izvan Rima na Bogojavljenje slavilo i krštenje katekumena. Konačno, i u rimskoj se liturgiji danas na Bogojavljenje sjećamo i Isusovog krštenja u Jordanu, dok je na Istoku Bogojavljenje postalo isključivo Svetkovina krštenja Gospodinova. Tako je došašće postalo nalik korizmi. Kako god bilo, u rimskoj je liturgiji prevladalo došašće od četiri tjedna.


Priprava na Božić na Istoku


Na Istoku nemamo došašća u zapadnom smislu. U bizantskom obredu se u nedjelju koja prethodi Božiću spominju „svi Oci koji su tijekom stoljeća bili Bogu mili, od Adama, sve do Josipa, zaručnika Djevičina”. Međutim, u Bizantskom obredu posti se strogo četrdeset dana prije Božića. Tako, na primjer, ne jede se ni meso ni hrana životinjskog porijekla (mlijeko, jaja), a riba se može jesti samo subotom i nedjeljom. Zanimljivo je nadalje da se u sirijskom obredu četiri ili pet nedjelja koje prethode Božiću nazivaju nedjelje navještaja: navještaj Zahariji, navještaj Mariji, pohođenje Marijino, rođenje Ivana Krstitelja, navještenje Josipu.


Došašće u prethodnom misalu


Kao što je poznato, u prethodnom je misalu postojao samo jednogodišnji krug čitanja nedjeljom i svetkovinama. Osim toga bilo je samo jedno čitanje i evanđelje, a psalam zvan „gradual“ bio je posve kratak. Navodimo samo evanđeoske odlomke:

Prva nedjelja: Bit će znaci na suncu i na mjesecu (Lk 21,25-33).

Druga nedjelja: Dočuo Ivan u tamnici za djela Kristova (Mt 11,2-11).

Treća nedjelja: Poslaše Židovi iz Jeruzalemu Ivanu svećenike i levite da ga zapitaju: Tko si ti? (Iv 1,19-28).

Četvrta nedjelja: Petnaeste godine vladanja cara Tiberija… dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji (Lk 3,1-6).

Spomenimo da je Treća nedjelja došašća (Gaudete) bila posebna, jer se tada mogla uzeti ružičasta liturgijska boja, slično kao i Četvrte korizmene nedjelje (Laetare). O tome misal izrijekom govori tek u izdanju iz 1962., međutim, tako određuje Biskupski ceremonijar i to ne u prvom izdanju godine 1600., nego u kasnijim izdanjima. Međutim, u službenim liturgijskim kalendarima toga vremena („Direktorijima“) redovito je stajalo da se te nedjelje može uzeti ljubičasta ili ružičasta boja. I danas vrijedi isto pravilo.  U danima preko tjedna vlastite su misne obrasce još imali kvatrena srijeda, petak i subota (što je padalo poslije Treće nedjelje došašća).


Zornice


U prethodnom je misalu izrijekom stajalo da se u danima kroz tjedan u došašću načelno uzima misa prethodne nedjelje (kao što je to bilo i inače tijekom godine osim korizme, svetkovina i blagdana te osmina). Međutim, uskoro se javio običaj da se u došašću preko tjedna svakoga dana uzima zavjetna misa o Blaženoj Djevici Mariji, a koja odgovara misi koja se uzimala kvatrene srijede poslije Treće nedjelje došašća. Naime, Kongregacija obreda je u više navrata dopustila nekim krajevnim crkvama i redovima da se tijekom cijelog došašća u dane preko tjedna može uzeti ta misa: godine 1713. Kataniji, 1718. franjevcima, 1744. biskupiji Krakov, 1752. poljskim karmelićanima i kasnije mnogim drugim biskupijama. Prema ulaznoj pjesmi Rorate caele – Rosite nebesa, te su mise poznate kao „Rorate“, a u nas poznate jednostavno kao zornice. Prvo je čitanje bilo Iz 7,10-15: Zaišti znak… djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel. Evanđelje je bilo o navještenju: Lk 1, 26-38: U šestom mjesecu posla Bog anđela Gabrijela. Takve su se zornice u našim krajevima. slavile svakoga dana u došašću (osim nedjeljom i svetkovinom). Kniewald u svojoj „Liturgici“ kaže da se „Rorate misa običaje u nekim crkvama svakim danom pjevati“, a u njegovu „Rimskom misalu“ misa se zornica navodi kao redovita za svaki dan.


Došašće u važećem misalu


Koliko točno traje došašće? Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru u br. 40 kažu: „Vrijeme došašća počinje I. Večernjom nedjelje što pada 30. studenog ili mu je bliža, a završava pred I. Večernju Božića, Rođenja Gospodnjega.“ Drugim riječima, došašće treba uvijek imati četiri nedjelje, a dana koliko ispadne. Tako ove godine, budući da je Božić nedjeljom, došašće će imati četiri nedjelje i puna četiri tjedna. Sljedeće pak godine, budući da je Božić ponedjeljkom, došašće će opet imati četiri nedjelje ali samo tri tjedna i jedan dan.

Opća načela o liturgijskoj godini i kalendaru br. 39 u važećem misalu o došašću čitamo sljedeće:

„Vrijeme došašća je dvojakog značaja: vrijeme priprave na svečanosti Božića, u kojem se slavi prvi dolazak Sina Božjeg k ljudima, a ujedno i vrijeme u koje se preko ovog spominjanja misli upravljaju na iščekivanje drugo Kristovog dolaska na svršetku vremena. Iz ova dva razloga predstavlja se vrijeme došašća kao vrijeme predanog i radosnog iščekivanja.“

Dvostruko značenje došašća očituje se i po svome ustroju. Prvi dio je od Prve nedjelje došašća, pa do 16. prosinca uključivo. Drugi dio započinje 17. prosinca uključivo i traje do 24. prosinca i ti su dani višeg liturgijskog stupnja. U tim su danima svi spomendani neobvezatni i slave se kao „spomendani u povlašteno vrijeme“, što znači da svećenik, ako želi, toga dana može od spomendana uzeti samo zbornu molitvu, a ostalo mora biti od dana.

U obnovljenoj liturgiji nedjeljna su čitanja u došašću, naravno, raspoređena u trogodišnjem krugu („A“, „B“ i „C“), dok svaki dan preko tjedna ima vlastita čitanja i to u jednogodišnjem krugu (za razliku od vremena „kroz godinu“ kada su preko tjedna prva čitanja raspoređena u dvogodišnjem krugu, a evanđelje u jednogodišnjem).

U prvom dijelu došašća čitanja i molitve uglavnom govore o drugom Kristovom dolasku. U drugom dijelu čitaju se evanđeoski odlomci koji iznose događaje prije Isusova rođenja (navještaj Zahariji, Josipu, Mariji, Ivanovo rođenje, pohod Marije Elizabeti, itd.). U tome su tjednu poznate i one „O – antifone“ koje su danas antifone prije „Veliča“ u Večernjoj, jednako kako je to bilo i u prethodnom Brevijaru. Te se antifone u obnovljenoj liturgiji uzimaju također u misi kao reci za poklik Aleluja prije evanđelja.

Valja paziti kod izbora mise i svagdanjih čitanja. Naime, Lekcionar donosi čitanja, a misal misne obrasce za svaki dan, prema danima u tjednu (tako npr. stoji: „utorak drugog tjedna došašća“) i tako sve do petka trećega tjedna došašća. Međutim, 17. prosinca pa nadalje uzimaju se čitanja naznačena po datumima. Ona imaju prednost pred prethodnim čitanjima i misnim obrascima. Npr. ako se poklopi 17. prosinca (ili bilo koji drugi dan nakon 17. prosinca) s nekim danom trećega tjedan došašća, onda 17. prosinca i dani koji slijede imaju prednost. To jednako vrijedi i za Časoslov. Ove je godine to jednostavnije, jer došašće traje puna četiri tjedna, pa nakon petka trećega tjedna došašća slijedi subota 17. prosinca.

Dvojakost došašća, odnosno dolaska Gospodina osobito se lijepo vidi u predslovljima. U Prvom predslovlju koje se uzima do16. prosinca govori se o Kristovu spasenju ostvarenom po njegovom prvom dolasku, a koje se ima dovršiti u vječnosti, o njegovu drugom dolasku:

„On (Krist) je već došao uzevši naše smrtno tijelo, ispunio pradavni Božji naum i otvorio nam put vječnoga spasenja, da bismo – kad ponovno dođe u slavi veličanstva – napokon u očitu daru primi ono što kao obećano budno čekamo.“

Drugo predslovlje koje se uzima od 17. prosinca govori više o prvom dolasku Sina Božjega, koje se pak naziva otajstvom to jest ne samo prošlim događajem, nego otajstvenim događajem po kojem smo spašeni, da bi se na koncu naglasilo iščekivanje njegovog konačnog dolaska.

„Njega (Krista) su naviještali svi proroci, Djevica ga Majka s neizrecivom ljubavlju nosila, Ivan mu pjesmom najavio dolazak i nazočna ga pokazao. On nam daje da se već unaprijed radujemo otajstvu njegova rođenja, da nas zateče i budne u molitvi raspjevane njemu na slavu.“

Prva čitanja u nedjeljama došašća uvijek donose mesijanski proročki navještaj. Druga čitanja govore o tome kako su se proroštva u Kristu ostvarila, te najavljuju njegov drugi dolazak. Evanđelja u sva tri kruga svake pojedine nedjelje imaju jednaku tematiku, kao što možemo vidjeti u sljedećoj shemi:

Prva nedjelja:
Budno iščekivanje Gospodina

A: Bdijte (Mt 24,37-44)
B: Bdijte (Mk 13,33-37)
C: Bdijte (Lk 21,25-28)

Druga nedjelja:
Opomena Ivana Krstitelja: Pripravite putove Gospodinu

A: Pripravite put Gospodinu (Mt 3,1-12)
B: Pripravite put Gospodinu (Mk 1,1-8)
C: Pripravite put Gospodinu (Lk 3,1-6)

Treća nedjelja:
Prisutnost mesijanskih vremena. Radost

A: Ozdravljenja i znakovi (Mt 11,2-11)
B: Krist među nama (Iv 1,6-8.19-28
C: Dolazi jači od mene ( Lk 3,10-18)

Četvrta nedjelja:
Utjelovljenje Riječi Božje

A: Navještaj Josipu (Mt 1,18-24)
B: Navještaj Mariji (Lk 1,26-38)
C: Navještaj Elizabeti (Lk 1,39-48)


Zaključak


Vrijeme došašća jest vrijeme iščekivanja. Starozavjetni su proroci naviještali i iščekivali dolazak Mesije. Kada se Sin Božji utjelovio i izvršio djelo spasenja vazmenim otajstvom svoje smrti i uskrsnuća, on je ispunio sva proroštva i donio savršeno spasenje. Međutim, kršćani su već spašeni, kršćani su već dionici božanske naravi Isusa Krista. Prema tome, Isusovo je spasenje konačno, dovršeno, ali se ono još treba posvema očitovati. To je ono – u teologiji poznato – „već, ali ne još“, upravo kako stoji u Prvoj Ivanovoj poslanici: „Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest“ (1 Iv 3,2). Dakle, dok radosno iščekujemo blagdan Kristova rođenja u Betlehemu, s nadom i još većom radošću iščekujemo njegov drugi dolazak kojim nas želi u potpunosti uzeti k sebi, kako nam on sam poručuje: „Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja“ (Iv 14,3).