Bogu Božje
U posljednje tri nedjelje slušasmo Gospodina Isusa kako svojim prispodobama ispituje savjest svojih protivnika, farizeja i svećeničkih starješina. Usredotočili se zavidnjaci na Kristove riječi i samo čekaju kada će neki iznenadan i nepredviđen upit na koji trebaju odgovoriti kao službeni učitelji u Izraelu.
– Jednako smo i mi danas pozvani ispitati svoje savjesti prema Isusovim načelima.
I ove 29. nedjelje kroz godinu A prema evanđeoskom odlomku sv. Mateja (22,15-22) Gospodin je u društvu svojih neprijatelja. On ne propušta prilike da im postavi pokoje pitanje ili odgovori na njihovo. A oni gledaju prikupiti dovoljno materijala da ga mogu optužiti, osuditi i predati rimskoj vlasti da izvrši smrtnu kaznu. Isus se, naravno, visoko izdiže iznad tih njihovih prizemnih hvataljki jer je on već svima izjavio: „Nitko mi život ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga“ (Iv 10,18).
Zasjedanje radi zasjede u riječi
Ujediniše se dvostruki neprijatelji – farizeji i herodovci:
»Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: ‘Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?’« (Mt 22,15-17).
Farizeji se u Vijeću međusobno posavjetovaše i dogovoriše kako bi vječnu Mudrost, Logos, Riječ Božju po kojoj sve postade, uhvatili „u riječi“. O tašta ljudska oholosti kako si tako bezumna! Odlučiše postaviti mu zasjedu u „dobrohotnu“ razgovoru. Ne htjedoše ići sami k Isusu da se pokažu uvaženim učiteljima u Izraelu, pa i iznad Učitelja, nego mu poslaše drugorazredne izaslanike, „svoje učenike“, pripravnike ili levite, a k njima priključiše i herodovce. Zašto herodovce? Jer će biti vatrenih političkih tema koje se tiču rimske vlasti, poreza i novca. A „kralj“ Herod Antipa u Galileji podanik je i pouzdanik Rima, pa je dobro da herodovci, rimski kolaboracionisti, na eventualnom sudu, kada do njega dođe, iz prve ruke svjedoče pred rimskim upraviteljem u Judeji i Samariji, Poncijem Pilatom. Podlo smišljeno, samo još podmuklo izvesti.
Višestruka pohvala. Započeše najprije s pohvalama, i to u sva četiri smjera, kakve mu rijetko tko izreče: Učitelju! Znamo da si „istinit“, da po istini „učiš putu Božjemu“, da ti nije stalo „tko je tko“, nego da si „nepristran“. Idealan čovjek po Božju i po ljudsku. Po nauku i po moralu. Ali te su pohvale vrhunski sarkastične podvale, tj. zlurade i pakosne riječi, jer obrađeni farizejski učenici pomisliše da će odmah uhvatiti Isusa u zasjedi: „Je li dopušteno dati porez caru ili nije?“
Neizbježna zamka. Ljudski smišljeno tako da su izaslanici uvjereni da Isus ne može svojim odgovorom ne pasti u klopku. Samo su dva odgovora moguća, kako oni misle: da ili ne. Što god odgovori: uhvaćen je! Ako kaže da je dopušteno dati, onda je izravno protiv većine židovskoga naroda koji smatra da ne treba davati caru porez jer se time ide protiv Prve Božje zapovijedi pogrđujući Božje veličanstvo, iako su bili primorani plaćati caru porez svi, osim maloljetnika i stare čeljadi. A ako kaže da nije dopušteno, onda ide protiv rimskoga carskog veličanstva koje se proglašava bogom na zemlji. I to se sve odvija pred herodovcima koji će biti pouzdani tužitelji i nepristrani svjedoci na pilatovskom sudu.
Isusovo načelo
Da je to farizejsko pitanje zlobno, jasno se očituje i iz Isusova otvorena odgovora:
»Znajući njihovu opakost, reče Isus:
‘Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!’
Pružiše mu denar.
On ih upita: ‘Čija je ovo slika i natpis?’
Odgovore: ‘Carev.’
Kaže im: ‘Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje’.
Čuvši to, zadive se pa odu« (Mt 22,18-22). Pa što bi drugo!
Opaki licemjeri. Isus, znajući njihovu zlonamjernost, izravno ih naziva iskušavateljima i licemjerima. I onda on traži od njih da mu pokažu novac, da ga samo vidi, ne uzima ga u ruke, i upita ih: „Čija je ovo slika i natpis?“ Oni spremno odgovore: „Carev“. I doista na tom srebrnom denaru bijaše slika glave Tiberija, cara (14.-37. kršćanske ere), a oko glave latinski natpis: Tiberius Caesar, Divi Augusti Filius, Augustus = Car Tiberije, sin božanskoga Augusta, August [Uzvišeni]. Kaže im Isus: Budući da je to carevo: caru carevo. To je njegovo. Ne reče ni je li dopušteno ili nije, nego im čak zapovjedi da daju caru carevo, tj. i novac i na novcu sliku i oko slike natpis. Veličanstvena li i božanskoga odgovora farizejskim pametnjakovićima! I ne preosta im drugo nego da zašute, da mu se zadive i da zaključe kako su bolje poučeni od Učitelja Isusa nego od svojih učitelja.
Bogu Božje
I dodade Isus: A Bogu Božje. Vidimo, zapravo, da Isusov naglasak u odgovoru farizejima nije na novčanoj carskoj slici i natpisu. Nego u ove dvije riječi: Bogu Božje. Podajte Bogu njegovu sliku koju je ugradio u svakoga od vas, u vaš razum i u slobodnu volju. I položite račun za njegov natpis koji je upisao u vaš glas savjesti da sudite što je dobro i radite dobro, a što prosudite da je zlo, da se klonite zla.
– Doista, povijest je svjedokinja kako carevi dolaze i prolaze: jučer August, danas Tiberije, sutra Kaligula, svi se potpisuju i natpisuju „bogovi“ ili „božanski sinovi“, a sve sami ubogi bogalji, ograničeni vremenom: prvi caruje 41 godinu, drugi 23, treći 4 godine; omeđeni prostorom: svojim sobičkom u kojem ožigosani bolešću, osuđeni na smrt umiru. A Bog jedini jučer, danas i uvijeke! Njemu slava u vjekovječne vjekove! Njega ljubiti svim srcem svojim i svom dušom svojom, prva je zapovijed Božja od one dvije o kojima visi sav Zakon i Proroci (Mt 22,37).
Život kao ispunjalka. Ljudi su pozvani ispuniti nacrt slike Božje u duši svojoj i natpis Imena Božjega u savjesti svojoj. Ovaj je ljudski život, i carev i robov, poput ispunjalke, kao kada učiteljica dadne osnovcima zadatak da na listu papira povlače crtu od jednoga naznačena broja do drugoga, po redu sve do 50. Stalno se traži sljedeći broj i vuče crta do njega bez obzira gdje na listu bio. Kada se dohvate i po redu označe svi brojevi, ispunila se i slika iz koje se vidi smisao, sadržaj.
Isusovo ispunjenje. Navedimo najprije kako je Bog Otac planski otočkao Isusov ljudski život kroz 33 godine i kako je Isus, utjelovljeni Sin Božji, slijedio životni put sinovski vjerno Očevu nacrtu od točke do točke križajući Svetu zemlju i neke poganske krajeve:
Nazaret → Betlehem → Jeruzalem / Prikazanje → Egipat → Nazaret → Jeruzalem / 12-godišnjak → Jordan → Judejska pustinja / kušnje → Kana Galilejska → Tabor / Govor na gori → Kafarnaum → Betsaida → Nain / oživljenje mladića → Sidon / Kanaanka / → Tabor / Preobraženje → Dekapol [nežidovski] → Cezareja [nežidovska] → Jerihon → Jeruzalem / Posljednja večera → Getsemani → Anino pa Kajfino ispitivanje i osuda u Dvoru → Pilatova Gabata – osuda na smrt / → Golgota / Muka – Smrt – Uskrsnuće → Jeruzalem / ukazanja → Genezaret / Petrovo primanje primata. I kada nakon 40 dana ukazanja u 33. godini povuče posljednji potez, ukaza se predivna slika Kristova Uzašašća na nebo! Dovršeno. Ispunjen plan. Izvršena volja Očeva. Otkupio čovječanstvo. Uzrastao do punine čovještva. I – Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Može li tako i svatko od nas pratiti točke i zadaće kroz vrijeme i prostor u svome životu, uključujući i one odlaske u „daleku zemlju“? Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku – muško i žensko stvori ih (Post 1,27; Mt 19,4). Ta se Božja slika očituje u duševnim sposobnostima razuma i volje koje su darovane u razvojnoj snazi zametka poput gorušičina zrna koje se unutrašnjom dinamikom pod vanjskim prilikama razvija i množi. Muškarac je za sebe neovisan i kompletan kao osoba, i ujedno komplementaran u odnosu na žensku osobu. Tako i ženska u odnosu na muškarca. I ako se poštuje i opslužuje zakon muške i ženske specifične naravi s vlastitim svojstvima i zadaćama, onda se Božji plan uspješno izvodi, ispunjava. Muškarac je muž/suprug i otac, žena je supruga i majka i oni postaju izvor višestruke obiteljske ljubavi i sreće.
Ali nije sve samo u slici oduhovljena tijela. Bog je također upisao u čovjekovu svijest ili savjest, jednako u muško i u žensko, svoje božansko Ime, natpis preko one slike: Ja sam Gospodin Bog tvoj, ne klanjaj se drugomu bogu!
A moderni sekularizirani čovjek, znanstvenik, političar, milijarderski car ovoga svijeta, rušitelj Božjega dvospolna bića i zakona, uznosito umišlja:
– da nema izvorna zakona slike i natpisa Božjega u ljudskoj osobi, jer ni Boga nema;
– da u svoje dragovoljno „transrodne“ pacijente ugrađuje vlastitu „stvaralačku“ sliku;
– da on može „stvarateljski“ protunaravno mijenjati naravno žensko biće u muško, a naravno muško u žensko;
– da može mijenjati izvoran zakon rađanja i odgajanja novih bića, pa i nagore;
– da time urođenu sliku usavršava a ne izobličuje u neprepoznatljivu karikaturu, nešto – ni muško ni žensko! – što može besmisleno patiti svega vijeka svoga. Patiti jer se sa specifičnim tjelesnim organima ne prenosi i sva duševna psihologija svojstvena muškoj ili ženskoj osobi. Nisu ovdje u pitanju samo posebni psihološki osjećaji i posebni tjelesni dijelovi, nego je u pitanju jedinstvena osoba stvorena od naravne duševne moći razuma i slobodne volje i naravna tjelesnoga gradiva Božjega remek-djela.
Osoba je Božji patent! Bog je čovjeku dao mogućnost slobodna djelovanja, ali nije mu pustio slobodu da luta i vrluda bez odgovornosti. On je već od početka stvaranja ugradio nepokvarljiv video našega rada i nepokvarljiv audio našega glasa. Savršen i neuništiv aparat koji sve snima i memorizira. Po kojem ćemo biti, s obzirom na dušu, suđeni odmah nakon smrti, a, s obzirom na cijelu osobu, u Dan onaj, uskrsni i sudnji, presuđeni za život vječni ili osuđeni u tamu vječnu.
Kakvo je onda čudo da su ti zemaljski „bogovi“ ili „carevi“ u nekim „naprednim“ zemljama u parlamentu i senatu izborili zakon da oni koji su tražili i dopustili prijenos ženskih svojstava na muško tijelo i obrnuto nemaju više povratka u prvobitan položaj. Je li zato da ne bi to novo „transrodno“ biće po treći put tražilo da ga opet mutiraju iz muška u žensko ili obrnuto tako – veleuspješno?
Molimo Boga da vjerno i skrušeno slijedimo Božji plan, premudru volju Božju, u svome životu i da jednom ugledamo ispunjenu Božju sliku s Božjim natpisom u svojoj savjesti i osobnosti „suobličeni slici Sina njegova“ (Rim 8,29).
